REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Ps-125/2024-87

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika MH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po EH, odvjetnici iz [adresa], protiv tužene-protutužiteljice VH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po Hrvoju Čipčiću-Bragadinu, odvjetniku iz Zagreba, radi iseljenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 27. studenog 2024. godine, u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnicu odvjetnicu EH te tužene-protutužiteljice osobno uz punomoćnika odvjetnika Hrvoja Čipčića-Bragadina, a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP- a), dana 8. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj-protutužiteljici VH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da iseli iz stana koji se nalazi u kući sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica], broj z. k. uloška [broj ZK uloška], k.o. 999901 Grad Zagreb, Općinski građanski sud u Zagrebu, što u naravi predstavlja 7. suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-7), 1. dvosoban stan na prvom katu dvorišne zgrade površine 29,00 čm, koji posebni dio je neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tužiteljici-protutuženoj NH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da tuženoj-protutužiteljici VH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 6.244,42 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja protutužbe 13. srpnja 2015. pa do isplate po stopi iz čl. 29 st. 1 i 2 Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana."

III Nalaže se tuženoj-protutužiteljici naknaditi tužitelju-protutuženiku parnični trošak u iznosu od 2.407,85 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 8. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica OH u tužbi navodi da je kao ovlaštenik povrata dobila u vlasništvo posebni dio nekretnine u [adresa], u naravi dvosobni stan na prvom katu dvorišne zgrade, pobliže opisan u točki I izreke ove presude. Ističe da predmetnu nekretninu koristi tužena bez valjane pravne osnove pa tužiteljica predlaže naložiti joj iseljenje uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tužena se istoj protivi, ističe da je u predmetni stan uselila još 1986. s dopuštenjem tadašnje nositeljice stanarskog prava ČH s kojom je koristila stan do njezine smrti, a nakon toga ga je nastavila koristiti i dalje te snositi sve troškove održavanja i režija. Navodi da je prilikom useljenja u stan tužena uložila značajna sredstva u adaptaciju istoga, jer se radilo o zapuštenoj nekretnini koja se urušavala i propadala je, te nije imala WC niti kupaonicu. Tuženica ističe prigovor retencije, smatra da ima pravo zadržati nekretninu u posjedu dok joj ulaganja ne budu naknađena te uz odgovor na tužbu podnosi i protutužbu, pa temeljem konačno preciziranog protutužbenog zahtjeva, nakon provedenog vještačenja, potražuje od tužiteljice-protutužene iznos od 6.244,42 EUR sa zateznim kamatama od podnošenja protutužbe pa do isplate, sve uz naknadu parničnog troška.

3. U odgovoru na protutužbu tužiteljica se istoj protivi, navodi da zahtjev za isplatom naknade za ulaganja tužena nije ničim dokazala, kao niti ostale okolnosti protutužbenog zahtjeva. Ističe da je ista ulagala bez odobrenja tužiteljice kao vlasnice zbog čega tužena nema pravo na naknadu istih. Predlaže odbiti protutužbeni zahtjev uz naknadu troška.

4. Tijekom postupka umrla je tužiteljica OH te je sud utvrdio prekid postupka, a potom je postupak sukladno čl. 215. st. 1. ZPP-a nastavljen s ĐH na mjestu tužitelja sukladno rješenju o nasljeđivanju O-734/24.

5. Presudom ovoga suda Ps-373/18 od 29.8.2022. odbijen je tužbeni zahtjev na iseljenje te je prihvaćen protutužbeni zahtjev na način da je protutuženoj naložena isplata iznosa od 47.048,58 kn. Po žalbu tužiteljice Županijski sud u Osijeku presudu je ukinuo rješenjem Gž-1933/22 od 2.2.2023. i predmet vratio ovom sudu na ponovni postupak.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dopunsko rješenje Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada Klasa: UP/I-942-01/97-02/507, Ur.broj: 251-14-02/203-08-48 od 14.01.2008. (list 3), zk izvadak (list 12), rješenje o dodjeli kredita od 21.04.1989. (list 25), izjavu od 16.10.1989. (list 27), iskaz svjedokinje SH (list 93), iskaze stranaka i svjedoka CH (list 100), nalaz i mišljenje vještaka Štimac vještačenja d.o.o., dipl. ing. RH (list 130), usmeno očitovanje vještaka (list 172), dopunu nalaza i mišljenja (list 186).

7. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim, dok je protutužbeni zahtjev utvrđen neosnovanim u cijelosti.

8. Među strankama je nesporno da je tužitelj vlasnik nekretnine pobliže opisane u točki I izreke ove presude, koja joj je njegovoj majci NH kao ovlaštenici naknade vraćena u postupku povrata sukladno odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (NN 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02 - dalje u tekstu Zakon o naknadi), a temeljem rješenja Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada Klasa: UP/I-942-01/97-02/507, Ur.broj: 251-14-02/203-08-48 od 14.01.2008. godine. Nesporno je i to da je tužena u posjedu predmetne nekretnine i to neprekidno od 1986. pa do danas, a nije prijeporna niti činjenica da je ista u tu nekretninu izvršila određena ulaganja. Sporno je da li tužena ima pravni osnov za korištenje nekretnine i u čemu se isti ogleda, odnosno da li je osnovan njezin istaknuti prigovor retencije koji bi joj dao pravo zadržati tu nekretninu u posjedu dok joj tužitelj ne isplati naknadu za izvršena ulaganja. Konačno, sporna je i visina ulaganja, odnosno osnov i visina postavljenog protutužbenog zahtjeva.

9. Aktivna legitimacija tužitelja u ovoj pravnoj stvari počiva na odredbi čl. 162 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 - dalje u tekstu Zakona o vlasništvu), te ista među strankama nije bila sporna, a proizlazi iz rješenja o povratu imovine Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada Klasa:

UP/I-942-01/97-02/507, Ur.broj: 251-14-02/203-08-48 od 14.01.2008. te zk izvatka koji prileži spisu, dakle radi se o pravoj vlasničkoj tužbi.

10. Temeljem čl. 163 istoga Zakona posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje stvari. Nadalje, odredbom čl. 164 st. 2 Zakona o vlasništvu propisano je da pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni.

11. U konkretnom slučaju tužena nema nikakav ugovorni odnos s tužiteljem, kao niti bilo kakvu odluku ili rješenje upravnog tijela temeljem kojega bi mogla ostvariti prava i obveze najmoprimca sukladno odredbama Zakona o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06 - dalje u tekstu Zakon o najmu), pa s obzirom na navedeno proizašlo da nema pravni osnov za korištenje te bi ista morala iz stana iseliti.

12. Međutim, s obzirom na po tuženoj istaknuti prigovor retencije, valjalo je prvenstveno utvrditi da li je tužena bila pošteni ili nepošteni posjednik predmetne nekretnine u trenutku kada je ulagala u tu nekretninu, jer o navedenom ovisi opseg njezinih prava, odnosno osnovanost njezinog prigovora retencije. Naime, u slučaju da je tužena ulagala kao pošteni posjednik, tada joj pripada pravo zadržanja, odnosno ne bi bila dužna predati nekretninu u posjed tužitelju sve dok joj se ne isplati naknada za ta ulaganja, a koju naknadu ista potražuje i protutužbom u ovome predmetu. Stoga bi u toj situaciji tužena dakle mogla odbiti predaju stvari u posjed tužitelju kao vlasniku u smislu odredbe čl. 163. st. 1. Zakona o vlasništvu, odnosno imala bi osnov zadržati nekretninu u posjedu.

13. Radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz saslušanjem stranaka i svjedoka HH i CH, dok je odustao od saslušanja svjedoka TH jer tužena do zaključenja glavne rasprave nije uplatila predujam za izlazak sudske komisije u njegov stan radi provođenja toga dokaza, a s obzirom da iz dokumentacije u spisu proizlazi da je taj svjedok potpuno nepokretan i jedino ga je moguće saslušati kod kuće. Nadalje, sud je odbio prijedlog za provođenje dokaza saslušanjem svjedoka LH jer je taj dokazni prijedlog tužena stavila nakon zaključenja prethodnog postupka u ovoj pravnoj stvari.

14. Iz iskaza svjedokinje SH proizlazi da je tužena u predmetni stan doselila negdje u vrijeme Univerzijade, živjela je u istom domaćinstvu s nositeljicom stanarskog prava ČH, nakon čije smrti je nastavila koristiti predmetni stan. Iskazuje da je tužena u taj stan ulagala, radilo se o nekretnini koja je bila praktički nepodobna za stanovanje i morala je stan preurediti, a detalje o ulaganjima svjedokinja ne zna.

15. Iz iskaza svjedoka CH proizlazi da je predmetni stan bio potpuno neuređen, a tužena je isti uredila, napravila WC i uređenu kuhinju. Svjedok iskazuje da su na podovima stana bile daske i da je isti bio toliko derutan da se začudio kako netko u takvom prostoru uopće može stanovati, a sada je taj prostor fino uređen, ima sređenu kuhinju, uređene podove i zidove.

16. Iz iskaza ranije tužiteljice NH proizlazi da je tužena u predmetni stan uselila za života ČH, stan je doista imao daske na podu, nije imao pločice i u kuhinji je imao zidove premazane uljenom bojom, WC je bio na hodniku izvan stana te nije imao kupaonicu, pa tužiteljica vjeruje da je tužena u taj stan ulagala, ali nema saznanja o kakvim radovima adaptacije je bilo riječ. Navedenom iskazu u bitnom se pridružuje i sadašnji tužitelj MH navodeći da nema osobnih saznanja o opsegu ulaganja, ali je primijetio da su prozori na stanu promijenjeni te da je unutrašnjost uređena.

17. Tužena iskazuje da je sa suprugom tražila stan na kojem bi dobili stanarsko pravo, javili su se u općinu i rečeno im je da u [adresa] ima jedna baka kojoj treba pomoć te da bi mogli tamo useliti. Uselili su negdje 1986. ili 1987., a stan je izgledao kao štala, bio je potpuno zapušten, ničega u njemu nije bilo, urušavao se krov, podovi su propadali, nije postojao niti WC niti kupaonica, nije bilo plina. Preuzeli su brigu o ČH i ona je odobravala da se stan uredi, pa su s radovima započeli brzo nakon useljenja. Popločili su vanjski balkon, napravili su dodatni ulaz u stan, promijenili su podove, uredili fasadu, napravili izolaciju na podovima i zidovima, promijenili su vrata, prozore i rolete, a adaptacija je bila toliko velika da su se bojali da se stan pritom ne uruši. U stanu do tada praktički do tada nije postojala kuhinja koju su napravili, dogradili su WC i kupaonicu koji su sada spojeni sa stanom, proveli su nove vodovodne instalacije, uveli su plin, postavili plinski bojler i popravili kompletno krovište. Iskazuje da je na podove postavljena deka, pijesak i izolacija ispod poda, na zidove je postavljena izolacija s katran pločama, a za potrebe provođenja plina izveli su novi dimnjak. Na taj način to je sada faktički iznosa sagrađena etaža te je stan od početnih 28 m2 površinski proširen za novu kupaonu s WC-om i proširenu kuhinju. Sve radove su izveli tužena i njezin suprug, koji je nakon razvoda iselio, a kasnije je umro. Izvedeni su negdje 1986. godine, odnosno do Univerzijade. Tužena iskazuje da je u vrijeme izvođenja radova bila uvjerena da se radi o državnom stanu.

18. U svom dopunskom iskazu tužena navodi da je redovno zaposlena u srednjoj školi kao čistačica, kasnije kao portir, ukupno neprekidno radi tamo već 43 godine. Ističe da je zdrava te da je pokušala ishoditi od Grada Zagreba rješenje o korištenju stana ili da im se na drugi način riješi stambeno pitanje, ali do toga nije došlo. Iskazuje da joj je suprug također bio redovno zaposlen, no s te dvije plaće nisu si mogli priuštiti podstanarstvo, a pogotovo to nije mogla sama nakon razvoda braka. Iskazuje da je bila voljna plaćati naknadu za korištenje, ali vlasnik je jedino htio njezino iseljenje, pa tu naknadu ne plaća.

19. Sud je predmetnim iskazima poklonio vjeru u cijelosti jer su životni, logični, uvjerljivi te u bitnim činjenicama zapravo suglasni, a niti stranke ih nisu posebno osporavale. Iz istih sud zaključuje da je upravo tužena sa svojim suprugom izvršila opsežnu adaptaciju predmetnog stana, koji je prije njezinih ulaganja bio iznimno trošna i zapuštena nekretnina. Pritom je izvršen uvid i u rješenje o dodjeli kredita iz kojeg proizlazi da je suprugu tužene AH odobren kredit za tadašnjih 8.000.000,00 dinara upravo za poboljšanje uvjeta stanovanja, odnosno uređenje stana u [adresa] u dvorišnoj zgradi, što također potvrđuje navode tužene i svjedoka da je predmetna adaptacija izvršena sredstvima tužene i njezinog supruga.

20. Konačno, iz ovjerene izjave MHN od 16.10.1989. proizlazi da su tužena i njezin suprug AH kao članovi zajedničkog domaćinstva pristupili adaptaciji stana te izvršili sve potrebne popravke i preinake koje su bile potrebne radi dotrajalosti zgrade, koju činjenicu u bitnom niti sama tužiteljica nije osporavala.

21. Sud je izvršio uvid i u podatke JRO MUP-a RH dostupne kroz e-Spis te je utvrdio da tužena VH ima neprekidnu prijavu prebivališta na adresi [adresa] od 1988. pa do danas, što također potvrđuje istinitost njezinih navoda u ovom postupku.

22. Međutim, iz tako utvrđenog činjeničnog stanja sud drži da je tužena u vrijeme kada je izvršila ulaganja u predmetnu nekretninu, koja je nesporno bila u društvenom vlasništvu, na istoj nekretnina nije imala, a niti je mogla steći bilo kakva prava, pa nije mogla i smjela ulagati u vlastito ime. Naime, nije bilo nikakve zapreke da nositeljica stanarskog prava ČH prema odredbama Zakona o stambenim odnosima (NN 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 - dalje u tekstu ZSO) dozvoli nekome da u predmetnom stanu s njom stanuje i o njoj skrbi, kao što je u konkretnom slučaju bilo riječ, međutim isključivo je nositeljica stanarskog prava imala osnov u taj stan ulagati, a čak je i ona morala za to tražiti odobrenje tadašnjih organa upravljanja.

23. Dakle, tužena i njezin suprug su, ulažući svoja sredstva u nekretninu u društvenom vlasništvu, već tada morali biti spremni rizika koji navedeno ulaganje nosi, iz razloga što tužena nije bila u srodstvu s ranijom nositeljicom stanarskog prava, pa stoga nije mogla steći zakonski status člana njezinog domaćinstva u smislu čl. 12 ZSO- a. Navedeno je dovelo do toga da tužena svoj stambeni status nakon smrti ČH usprkos brojnim nastojanjima nije mogla po sili zakona legalizirati, pa u konačnici niti stan otkupiti, kao što su to učinili preostali stanari predmetne zgrade, slijedom čega je isti vraćen upravo prednici tužitelja.

24. Slijedom navedenog tužena je u vrijeme ulaganja u nekretninu mogla i morala znati da na istoj nema nikakvih prava, osim da tamo privremeno stanuje dok je ČH živa, slijedom čega ju se u pogledu izvršenih ulaganja niti tada nije moglo smatrati poštenim posjednikom, pa ista danas nema pravo nekretninu zadržati u posjedu dok joj ulaganja ne budu naknađena.

25. Međutim, odredbom čl. 165. st. 3. Zakona o vlasništvu propisano je da i nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova, ali isključivo onih koji bi bili nužni i samom vlasniku. Stoga, kako je tužena uz istaknuti prigovor retencije podnijela i protutužbu radi naknade uloženih troškova, to je ista valjalo utvrditi vještačenjem.

26. Radi utvrđenja visine izvršenih ulaganja sud je proveo očevid i građevinsko vještačenje po Štimac vještačenja d.o.o., vještaku dipl. ing. RH sa zadatkom utvrditi opseg i visinu ulaganja izvršenih od strane tužene i iskazati ih prema cijenama na današnji dan. Iz njegovog nalaza proizlazi da su u stanu izvršeni zidarski radovi, da je na krovištu zamijenjen dio biber crijepa, da su u sobama postavljene dvije vrste hrastovog parketa, da su postavljena nova prozorska krila s roletama, da je zamijenjena električna ura bez elektro ormarića, da je izvedena plinska instalacija s plinomjerom, no na plin nije priključeno niti jedno trošilo već je za toplu vodu montiran električni bojler. Vještak je utvrdio da dimnjaci za potrebe uvođenja plina u predmetnoj nekretnini nisu izvedeni. Isti je utvrdio vrijednost svih ulaganja tužene prema njezinim pokazivanjima, podnescima i navodima, koje je prema cijenama na današnji dan procijenio na iznos od 65.789,27 kn, što uz amortizaciju za period od 1986./1987. pa do izrade nalaza iznosi 35.419,18 kn.

27. Tako izrađenom nalazu prigovarala je tužena, dok je prednica tužitelja smatrala da isti ne može poslužiti kao dokaz jer je sačinjen na temelju pretpostavki i pokazivanja tužene. Tužena pak smatra da je utvrđenje vještaka da u predmetnom stanu nisu mijenjane električne instalacije kontradiktorni navodima podneska tužene u kojem je decidirano navela da su u predmetnom stanu izmijenjene sve elektroinstalacije jer su bile trošne i opasne za korištenje, pri čemu stare instalacije nisu mogle niti opstati s obzirom na opseg izvedene adaptacije. Nadalje, smatra da je trebalo iskazati vrijednost dimnjaka koji je obnovljen jer u suprotnom plinara ne bi izvršila priključak plina, a također i uzeti u obzir da je u stvarnosti cjelokupni krov obnovljen postavljanjem novog krovišta i crjepova, a ne samo djelomično jer je staro krovište bilo trulo, propalo i u ruševnom stanju.

28. Vještak se na navode tužene očitovao navodeći da je prilikom očevida utvrđeno da je više električnih instalacija izvan žbuke odnosno zida, a vodio se navodom tužene s naknadnog očevida da elektroinstalacije nije mijenjala. Ističe da je pregledom na licu mjesta utvrđeno da dimnjaci nisu novoizvedeni, a tužena nije dostavila atest dimnjačara koji je preduvjet za priključak plina, niti je dostavila od Gradske plinare račun troškova uvođenja plinske instalacije. Navodi da je očevidom utvrđeno samo djelomično pokrivanje krova novim crijepom, što je bilo vidljivo i na licu mjesta. Vještak ne može sa sigurnošću niti isključiti niti tvrditi kada su izvedeni dimnjaci, odnosno da li su obnovljeni kada je vršena adaptacija prostora, no s obzirom da nema atest niti račun plinare, smatra da taj trošak nije mogao priznati.

29. Po nalogu suda vještak je izradio dopunu nalaza i mišljenja na način da je izradio varijantu pod pretpostavkom da je u sklopu adaptacije izvršena zamjena crjepova, adaptacija dimnjaka i promjena električnih instalacija. Vještak je zbog toga proveo naknadnu izmjeru te je iskazao sadašnju vrijednost zidarskih radova koji se odnose na zidanje dva dimnjaka u iznosu od 2.051,40 kn, sadašnju vrijednost krovopokrivačkih radova za dobavu i pokrivanje krova iznad predmetnog stana u iznosu od 7.152,50 kn i sadašnju vrijednost elektroinstalaterskih radova od 540,00 kn, što ukupno iznosi 15.539,40 kn, odnosno kada se odbije prethodna djelomično iskazana vrijednost krovopokrivačkih radova, dobije se novi iznos ulaganja od 47.048,58 kn.

30. Nakon tako dopunjenog nalaza stranke istome više nisu posebno prigovarale, a sud ga prihvaća kao stručan, obrazložen i sačinjen u skladu s dokumentacijom u spisu, pokazivanjima tužene, stanjem utvrđenom na očevidu i pravilima građevinske znanosti.

31. S obzirom da je tužena nepoštena posjednica predmetne nekretnine, a bila je to i u vrijeme ulaganja, kako je to ranije obrazloženo, to ista ima pravo samo na naknadu onih troškova koji bi bili nužni i vlasniku nekretnine. Analizirajući vještački nalaz, i dovodeći ga u vezu s iskazima i ostalim dokazima provedenim tijekom ovoga postupka, sud smatra, a uzimajući u obzir definiciju prema kojoj su nužni troškovi oni koji su potrebni da bi se stvar zaštitila od propadanja, da u konkretnom slučaju u nužne troškove spadaju zidarski, krovopokrivački i limarski radovi, kao i radovi na čitavoj stolariji koja je nesporno zamijenjena. Naime, bez tih radova navedena nekretnina od smrti ČH pa do povrata imovine svakako bi propala, uzimajući u obzir trulost navedene građe. S druge pak strane preostali radovi (radovi rušenja, betoniranja, postavljanje knauf obloga, izolaterski radovi, keramičarski radovi, podopolagački radovi te postavljanje instalacije plina) ne mogu se smatrati nužnima jer bez njih stvar ne bi propala, već su isti svakako korisni i radi se o poboljšicama u stanju nekretnine.

32. Slijedom navedenog sud smatra da bi tužena, s obzirom na derutno stanje nekretnine u trenutku ulaganja, neovisno o tome što je bila nepošteni posjednik u vrijeme dok je ulagala, ima pravo na naknadu nužnih troškova u ukupnom iznosu od 14.145,58 kn, odnosno 1.887,44 EUR.

33. Međutim, nesporna je činjenica među strankama da tužena ne plaća nikakvu naknadu za korištenje predmetnog stana, niti ju je ikada plaćala, bilo tužitelju bilo njegovoj pravnoj prednici.

34. Odredbom čl. 165. Zakona o vlasništvu propisano je da se od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika. Osim toga, odredbom čl. 164 st. 5 istog Zakona propisano je da će se vrijednost koristi koje je posjednik imao od stvari odbiti od troškova koje on osnovano traži.

35. Dakle, čak i kad bi se tuženu smatralo poštenom posjednicom u razdoblju dok je ulagala (što nije, kako je to ranije obrazloženo), ona je nepoštenom postala svakako trenutkom kada je okončan povrat imovine, pa je dakle trebala plaćati naknadu za korištenje nekretnine. Imajući u vidu da se radi o stanu u centru grada u kojem tužena stanuje bez plaćanja ikakve naknade, jasno je da su koristi koje ona ima od stvari u vidu neplaćanja naknade za upotrebu stana, višestruko premašile čak i njezina ukupna izvršena ulaganja, a pogotovo iznose onih troškova koji su bili nužni. Ista pravna pozicija je za tuženu i prema odredbi čl. 38. st. 5. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list 6/80 i 36/90) koji se primjenjivao u vrijeme ulaganja.

36. Naime, notorno je da je visina naknade za korištenje dvosobnog stana u uskom centru grada Zagreba u samo jednoj godini korištenja prelazi ukupan iznos ulaganja od 1.887,44 EUR na koji bi tužena imala pravo, a sve imajući u vidu da ga tužena koristi besplatno već gotovo 40 godina.

37. Slijedom navedenog, s obzirom da su koristi koje tužena ima od stvari u vidu neplaćanja naknade za upotrebu stana višestruko premašile njezina ulaganja, valjalo je odbiti protutužbeni zahtjev i presuditi kao u točki II izreke.

38. Što se tiče dijela zahtjeva za iseljenjem tužene, tužena nema osnov temeljem kojega bi mogla odbiti predaju posjeda tužitelju kao vlasniku, a koji osnov bi se ogledao u osnovanosti prigovora retencije. Međutim, s obzirom na činjenicu višedesetljetnog stanovanja tužene u predmetnom stanu, valjalo je analizirati i prigovor prava na poštivanje doma, iako ga tužena izrijekom ne ističe.

39. Naime, sukladno čl. 8 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (NN - Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06, dalje: Konvencija) svatko ima pravo na poštivanje svog doma, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala i radi zaštite prava i sloboda drugih. To "pravo na dom" u značenju koje mu daje Konvencija izvodi se iz čl. 34 st. 1 u vezi s mjerodavnim dijelom čl. 35 i čl. 16 st. 2 Ustava RH po kojima je dom nepovrediv, svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, te svako ograničenje sloboda ili prava mora biti razmjerno naravi i potrebi za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

40. Stoga, da bi došlo do primjene čl. 8 Konvencije, tužena se čak nije morala niti neposredno pozvati na sadržaj toga članka, već je dovoljno da iznese činjenične navode iz kojih proizlazi obveza suda da razmotri i primjenu te odredbe Konvencije, a upravo je to ona tijekom postupka i učinila. Za ocjenu da li se predmetni stan može smatrati domom tuženika, valja ukazati na presude Ustavnog suda RH i Europskog suda za ljudska prava po kojima ta ocjena ovisi o dovoljnim i kontinuiranim vezama s određenim mjestom, misleći pritom na subjektivne veze koje su se razvile, a s obzirom na namjeru tuženika da u tom stanu živi.

41. U tom smislu sud je cijenio činjenicu da tužena u tom stanu živi neprekidno gotovo 40 godina, da isti za nju predstavlja dom za koji je vezana te čitavo vrijeme jedino mjesto stanovanja, pa stoga sud drži da se svakako radi o nekretnini koja se može smatrati tuženičinim domom.

42. Radi ocjene da li bi usvajanje tužbenog zahtjeva kako je postavljeno od strane tužitelja predstavljalo miješanje države (ovdje suda) u tuženičino pravo na dom, potrebno je odgovoriti da li bi takvo miješanje bilo opravdano, odnosno da li bi u smislu čl. 34 st. 1 u svezi s mjerodavnim dijelom čl. 35 i čl. 16 Ustava RH te čl. 8 st. 2 Konvencije, bilo u skladu sa zakonom.

43. U konkretnom slučaju sud smatra da bi miješanje prvenstveno bilo zakonito. Naime, tužitelj je upisan kao vlasnik na predmetnoj nekretnini, te svakako ima zakonsko pravo tražiti od suda da njegovo pravo vlasništva i zaštiti.

44. Nadalje, daljnje pitanje na koje je bilo potrebno odgovoriti jest da li bi takvo miješanje države u pravo na dom imalo cilj koji bi bio legitiman, dakle da li miješanje države u smislu usvajanja tužbenog zahtjeva za iseljenjem tužene bilo provedeno "radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja i morala ili radi zaštite prava i slobode drugih". U odnosu na to pitanje valja ukazati da je tužitelj kao upisani vlasnik privatna osoba, pa u konkretnom slučaju dakle postoje dva suprotstavljena privatna interesa, u kojem slučaju sud presuđuje između prava vlasništva jedne privatne osobe (tužitelja) i prava na dom druge privatne osobe (tužene).

45. Po mišljenju suda u konkretnom slučaju prevaga je svakako na privatnom vlasništvu tužitelja, kao primarnom i nepovredivom pravu zajamčenom Ustavom RH. Stoga sud smatra da u konkretnom slučaju miješanje države u pravo na dom tužene ima cilj koji bi bio legitiman, odnosno isto je u interesu državne sigurnosti, javnog reda i mira, gospodarske dobrobiti zemlje, radi zaštite zdravlja i morala, odnosno radi zaštite prava i slobode drugih.

46. Konačno, zadnje pitanje na koje valja odgovoriti jest to da li bi mjera za iseljenjem tužene bila razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li bi bila nužna u demokratskom društvu (što znači da za tom mjerom postoji prijeka društvena potreba), a sve u smislu čl. 16 st. 2 Ustava RH i čl. 8 st. 2 Konvencije. Dakle, potrebno je ocijeniti postoji li dovoljni stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario.

47. U konkretnom slučaju sud smatra da je iseljenje tužene razmjerno legitimnom cilju koji se želi postići u ovom postupku. Naime, tužena je zdrava i radno sposobna osoba, redovno je zaposlena i čitavo vrijeme ostvaruje plaću, a ostvarivati će očekivano i mirovinu, upravo kao i tisuće drugih u ovom gradu i državi, pa nema razloga privilegirati ju u odnosu na one koji svoja stambena pitanja rješavaju kreditom, najmom ili na druge dozvoljene načine.

48. Pritom pravo na dom ne podrazumijeva samo pravo na stanovanje, nego podrazumijeva i obveze, i to prije svega obveze plaćanja naknade za korištenje stana vlasniku. U konkretnom slučaju, da u kući tužitelja ostane osoba koja ju koristi bespravno, a pritom u ostvarivanju tog svog prava na dom vlasniku uopće ne plaća naknadu za korištenje, kao što je riječ o tuženoj, značilo bi nametnuti prekomjerno veliki teret tužitelju, jer se u obveznopravnom odnosu koji postoji među strankama, a koji bi uključivao pravo tužene da koristi stan kao svoj dom, očekuje i savjesno ponašanje u pogledu plaćanja naknade.

49. Dakle, provedbom testa razmjernosti kod ocjene osnovanosti prigovora prava na poštivanje doma, sud je na sva tri eliminacijska pitanja dobio pozitivan odgovor, pa stoga prigovor prava na poštivanje doma nije osnovan, te ne može dati tuženoj temelj za odbijanje predaje posjeda.

50. Slijedom navedenog, a kako je dakle utvrđeno da je tužitelj vlasnik nekretnine koju posjeduje tužena bez valjane pravne osnove, kao i da tužena nema pravo na naknadu za izvršena ulaganja, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti a protutužbeni odbiti kao u izreci ove presude.

51. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a, tužitelju protutuženiku zastupanom po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav tužbe (tbr. 7/1) 132,72 EUR, sastav podnesaka od 3.9.2015. i 2.11.2020. (tbr. 8/1) po 132,72 EUR, sastav žalbe od 3.7.2022. (tbr. 10/1) 165,90 EUR, zastupanje na ročištu 7.9.2015. (tbr. 9/5) 33,18 EUR, zastupanje na ročištima 6.3.2019., 6.6.2019., 14.10.2019., 15.6.2020., 25.3.2021., 28.6.2021. i 7.7.2022. (tbr. 9/1) po 132,72 EUR i zastupanje na ročištima 12.2.2024. i 27.11.2024. (tbr. 9/1) po 200,00 EUR, ukupno 1.926,28 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV u iznosu od 481,57, pa ukupan trošak tužitelja protutuženika iznosi 2.407,85 EUR, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155 ZPP-a.

52. Na tako utvrđeni trošak tužitelju protutuženiku pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza tužene-protutužiteljice na naknadu tog troška dospijeva s danom donošenja presude kao ovršne isprave, sve u smislu čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona.

U Zagrebu 8. siječnja 2025. godine

Sudac:

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju-protutuženiku po punomoćnici

2. tuženoj-protutužiteljici po punomoćniku