REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9241/23-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja FV iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Patriciji Đurić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po Ivanu Glamuzini, odvjetniku iz odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 27. studenog 2024. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnicu tužiteljice odvjetnicu Patriciju Đurić i punomoćnika tuženika odvjetnika Jurice Grgića, a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP- a), dana 08. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 178-50-2920188 od 30. lipnja 2005. godine, sklopljenog između tužitelja FV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kao kreditora.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju FV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 2.197,30 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine isplate tuženiku do isplate ukupnog iznosa po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku kako slijedi:

na iznos od 2,70 EUR od dana 24.8.2005 godine do dana isplate,

na iznos od 3,34 EUR od dana 24.9.2005 godine do dana isplate,

na iznos od 3,36 EUR od dana 20.10.2005 godine do dana isplate,

na iznos od 3,93 EUR od dana 10.11.2005 godine do dana isplate,

na iznos od 1,66 EUR od dana 17.12.2005 godine do dana isplate,

na iznos od 1,03 EUR od dana 19.1.2006 godine do dana isplate,

na iznos od 7,64 EUR od dana 23.10.2008 godine do dana isplate,

na iznos od 11,57 EUR od dana 3.1.2009 godine do dana isplate,

na iznos od 14,40 EUR od dana 21.1.2009 godine do dana isplate,

na iznos od 15,68 EUR od dana 25.2.2009 godine do dana isplate,

na iznos od 12,36 EUR od dana 27.3.2009 godine do dana isplate,

na iznos od 13,05 EUR od dana 22.4.2009 godine do dana isplate,

na iznos od 7,57 EUR od dana 20.5.2009 godine do dana isplate,

na iznos od 3,53 EUR od dana 1.7.2009 godine do dana isplate,

na iznos od 4,61 EUR od dana 31.7.2009 godine do dana isplate,

na iznos od 6,73 EUR od dana 2.9.2009 godine do dana isplate,

na iznos od 6,55 EUR od dana 3.10.2009 godine do dana isplate,

na iznos od 4,40 EUR od dana 3.11.2009 godine do dana isplate,

na iznos od 8,43 EUR od dana 26.11.2009 godine do dana isplate,

na iznos od 11,67 EUR od dana 30.12.2009 godine do dana isplate,

na iznos od 16,27 EUR od dana 20.1.2010 godine do dana isplate,

na iznos od 15,21 EUR od dana 23.2.2010 godine do dana isplate,

na iznos od 21,46 EUR od dana 23.3.2010 godine do dana isplate,

na iznos od 20,27 EUR od dana 27.4.2010 godine do dana isplate,

na iznos od 22,58 EUR od dana 25.5.2010 godine do dana isplate,

na iznos od 42,56 EUR od dana 1.7.2010 godine do dana isplate,

na iznos od 38,45 EUR od dana 3.8.2010 godine do dana isplate,

na iznos od 51,02 EUR od dana 28.8.2010 godine do dana isplate,

na iznos od 46,67 EUR od dana 21.10.2010 godine do dana isplate,

na iznos od 39,69 EUR od dana 28.10.2010 godine do dana isplate,

na iznos od 54,43 EUR od dana 1.12.2010 godine do dana isplate,

na iznos od 73,17 EUR od dana 1.1.2011 godine do dana isplate,

na iznos od 59,90 EUR od dana 1.2.2011 godine do dana isplate,

na iznos od 64,56 EUR od dana 26.2.2011 godine do dana isplate,

na iznos od 58,63 EUR od dana 29.3.2011 godine do dana isplate,

na iznos od 59,70 EUR od dana 1.5.2011 godine do dana isplate,

na iznos od 84,83 EUR od dana 7.6.2011 godine do dana isplate,

na iznos od 87,28 EUR od dana 7.6.2011 godine do dana isplate,

na iznos od 108,12 EUR od dana 2.8.2011 godine do dana isplate,

na iznos od 97,35 EUR od dana 6.9.2011 godine do dana isplate,

na iznos od 85,56 EUR od dana 27.10.2011 godine do dana isplate,

na iznos od 84,01 EUR od dana 27.10.2011 godine do dana isplate,

na iznos od 83,11 EUR od dana 29.11.2011 godine do dana isplate,

na iznos od 88,71 EUR od dana 1.1.2012 godine do dana isplate,

na iznos od 93,60 EUR od dana 1.2.2012 godine do dana isplate,

na iznos od 94,25 EUR od dana 29.2.2012 godine do dana isplate,

na iznos od 90,87 EUR od dana 31.3.2012 godine do dana isplate,

na iznos od 93,15 EUR od dana 1.5.2012 godine do dana isplate,

na iznos od 94,72 EUR od dana 27.5.2012 godine do dana isplate,

na iznos od 92,09 EUR od dana 3.7.2012 godine do dana isplate,

na iznos od 90,87 EUR od dana 15.7.2012 godine do dana isplate,

sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.801,98 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 8. siječnja 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 30.06.2005. sklopio Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 30.116,43 CHF prema srednjem tečaju HNB s ugovorenim rokom otplate od 84 mjeseca. Navodi da stranke o ugovorenoj valutnoj klauzuli nisu pojedinačno pregovarale niti je tuženik upozorio tužitelja na sve specifičnosti predmetne valute. Ističe nadalje da je presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž- 7129/13 u pokrenutom kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga tužitelj traži da sud utvrdi ništetnim odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF te svojim konačno preciziranim tužbenim zahtjevom predlaže da sud naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa razlike u valutnom tečaju u ukupnom iznosu kao u izreci, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje na mjesečne iznose preplaćenih iznosa teku od dana uplata pojedinih anuiteta, sve to uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare, smatra da se utvrđenja iz presude VTSRH Pž-6632/17 ne mogu primijeniti na kredite za kupnju vozila te da tužiteljica mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost ugovornih odredbi. Smatra da je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva, kao i da su tužiteljici tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, odnosno da je riječ o odredbi o kojoj su stranke pojedinačno pregovarale. Također ističe da je kredit solemniziran od strane javnog bilježnika što znači da su tužiteljici bile objašnjene posljedice odnosno da ugovor odražava njezinu stvarnu volju. Slijedom navedenog tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 30.06.2005. (list 10), otplatni plan (list 14), knjigovodstvenu karticu (list 18), nalaz i mišljenje vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o. SV (list 184).

4. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.

5. Nesporna je činjenica da je dana 30.06.2005. sklopljen među strankama ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka, te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Sporno je da li se radi o ništavim odredbama te da li tužitelj ima pravo potraživati razliku između tečaja CHF na dan isplate ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja.

6. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

8. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, - Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

9. Prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

10. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj dakle poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

11. Stoga, s obzirom na citirani sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak saslušanjem sudionika ugovornog odnosa jer bi u suprotnom, a s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

12. Pritom valja dodatno navesti i da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

13. Međutim, tuženik je u ovom predmetu predložio provođenje dokaza saslušanjem tužitelja, a sve na okolnost obaviještenosti o rizicima i značenju ugovornih odredbi.

14. S obzirom na utvrđenja Ustavnog suda RH iz presude U-III-5458/2021 od 30.06.2022., koja govori o povredi prava na jednakost oružja, odnosno o potrebi provođenja predloženih dokaza na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a koja ne bi bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu, to je sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja, iz čijeg iskaza proizlazi da je predmetni kredit podignut za kupnju automobila koji je služio isključivo za osobne potrebe. Tada je bio redovno zaposlen u firmi Cigler koja se bavila proizvodnjom vatrogasnih vozila i predmetni automobil nije koristio za potrebe te firme. Ugovor je sklopio u banci na koju ga je uputila autokuća i valuta CHF je bila jedina koju je autokuća nudila za ta vozila. Nije ni od koga bio upozoren na rizike valutne klauzule u CHF niti je ikada mogao pomisliti da će rata toliko rasti. Znao je da će se ona na mjesečnoj razini preračunavati prema tečaju, ali nije mogao ni pretpostaviti da će taj tečaj toliko rasti niti mu je bilo tko rekao za tu mogućnost. Ugovor je unaprijed sastavila banka i preuzeo ga je radi ovjere, a da je znao da će mu rata toliko rasti ne bi se odlučio za tu vrstu kredita, jer ju je na kraju razdoblja već jedva plaćao, iako je kredit otplaćen uredno.

15. Sud navedenom iskazu vjeruje u cijelosti jer je logičan i životan te je u skladu s ostalim provedenim dokazima. Pritom sud vjeruje da tužitelju djelatnik banke nije posebno pojašnjavao odredbe ugovora, niti ga upozorio na rizike valute CHF, te da pregovaranje u biti nije bilo niti vođeno, a niti je u biti ono bilo moguće, s obzirom da je ugovor bio unaprijed pripremljen, odnosno od strane dužnika preuzet tek radi ovjere.

16. Pritom valja istaknuti da tuženik tijekom postupka nije predložio provođenje dokaza saslušanjem osobnog bankara, odnosno djelatnika banke koji je sudjelovao u pregovorima i sklapanju predmetnog ugovora. Stoga je na konkretnu pravnu situaciju i upitna primjena utvrđenja Ustavnog suda RH iz presude U-III-5458/2021 od 30.06.2022., jer tuženik zapravo u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu nije predložio relevantan dokaz na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a koja ne bi bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu.

17. Slijedom navedenog, iz provedenog konkretnog dokaznog postupka, a također i iz spomenute kolektivne tužbe, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim one odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

18. Iz toga nadalje proizlazi da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

19. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o. Petri Blašković, sa zadatkom utvrditi da li je bilo i kolika je bila preplata u mjesečnim iznosima anuiteta po Ugovoru o kreditu od 30.06.2005. ako bi se kao tečaj valute CHF uzeo onaj tečaj na dan isplate ugovora te primijenio na čitavo ugovorno razdoblje trajanja kredita.

20. Iz nalaza proizlazi da razlika u preplaćenim anuitetima iznosi 16.555,51 kn / 2.197,29 EUR kn s iznosima i datumima dospijeća upravo kako je to tužitelj i precizirao u svom konačno postavljenim zahtjevu.

21. Stranke nalazu nisu prigovarale, a sud ga je prihvatio kao stručan, obrazložen i sačinjen u skladu s dokumentacijom u spisu.

22. Slijedom navedenog, a kako je tužbeni zahtjev na isplatu bio po visini identičan nalazu vještaka to je isti valjalo prihvatiti i presuditi kao u točki I izreke.

23. Pritom valja istaknuti da plaćanjem manjih iznosa anuiteta u razdoblju u kojem je tečaj bio niži od onog ugovorenog na dan isplate ugovora (kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja), potrošač ništa ne stječe, pa stoga sud nije imao što niti oduzimati od tužiteljeve tražbine. Osim toga, u odnosu na valutnu klauzulu, tj. manje plaćene anuitete zbog nižeg tečaja CHF, tuženik nema svojstvo potrošača i na njega se ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Upravo suprotno, tuženik je banka tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita, što znači da mu je bila poznata, odnosno svakako mu nije mogla ostati nepoznata, mogućnost pada tečaja CHF, i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, nema pretpostavki tuženiku pružiti zaštitu koja je pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu, a niti oduzimati tzv. "negativne razlike", kako to neosnovano predlaže tuženik.

24. Osim toga tu valja ukazati na odluku proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023. u kojoj je navedeno: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita."

25. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

26. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje dakle za ništetnost s osnova valutne klauzule 14. lipnja 2018.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

27. Pritom valja posebno istaći da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

28. Slijedom navedenog dakle prigovor zastare istaknut po tuženiku u tom smislu utvrđen je neosnovanim, dok je tužitelju valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta, kao je to navedeno u toč. II izreke.

29. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114 ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom ugovaranja valutne klauzule rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

30. Kamate su dosuđene po stopi iz čl. 29. ZOO-a.

31. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a, tužitelju zastupanom po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav tužbe (Tbr. 7/1) - 100 bodova, sastav podnesaka od 26.07.2021. i 09.05.2022. (Tbr. 8/1) - po 100 bodova i zastupanje na ročištima 28.02.2022., 21.11.2022. i 27.11.2024. (Tbr. 9/1) - po 100 bodova, ukupno 600 bodova odnosno 1.200,00 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV u iznosu od 300,00 EUR, predujam za vještačenje od 199,08 EUR, pristojba na tužbu od 34,42 EUR i na presudu od 68,48 EUR pa ukupan trošak tužitelja iznosi 1.801,98 EUR, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155 ZPP-a. Tužitelju nije dosuđen trošak preostalih zatraženih podnesaka jer isti nisu bili nužni za vođenje ove parnice.

32. Na tako utvrđeni trošak tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza tuženika na naknadu tog troška dospijeva s danom donošenja presude kao ovršne isprave, sve u smislu čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona.

U Zagrebu 8. siječnja 2025. godine

Sudac:

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku