REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-2681/2024-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ŽG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, Kranjčevićeva 8, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Zagrebu, Galleria Importanne, Iblerov trg 10, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 20. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i z. punomoćnice tuženice Silvije Crnogaća Ćorušić, odvjetnice u Zagrebu, 8. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl.2. Ugovora o kreditu broj 3206225226/06, kreditna partija br. 7103032205 sklopljenog 13. ožujka 2006. između tužiteljice ŽG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.”.

II. Nalaže se tuženici Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužiteljici ŽG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 185,81 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 25. ožujka 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i nadoknaditi joj trošak postupka u iznosu 1.615,58 EUr sa zateznom kamatom tekućom od 8. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 20. srpnja 2021. navodi da je s tuženicom 13. ožujka 2006. sklopila predmetni ugovor o kreditu u iznosu od 125.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB, da je u čl.2. tog ugovora određeno plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, koji troškovi se odnose na obradu kredita, a bez da joj je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno predočena struktura istih, tj. od čega se sastoje, u kojem postotku i konačnom iznosu, što njezinu obvezu, kao potrošača, čini neodređenom i neodredivom, a posljedično nepoštenom i ništetnom sukladno čl. 270. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO), da ista odredba odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe prema čl. 81.st.1 i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03) jer je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženice, koja je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo i stoga jača ugovorna strana, da u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovnom, srednjem ili prodajnom), a nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, isplate kredita ili neki drugi dan, da je tuženica njoj odobrila jedan iznos kredita, a faktički joj isplatila drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita teretivši ju 24. ožujka 2006. za iznos 1.400,00 kn s troškovima za obradu kredita, koja obrada inače ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta - zaposlenika tuženice te da je tuženica nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade, koju je naplatila iz kreditiranog iznosa, isti obračunavala i zaračunavala joj kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom iako joj je faktički isplatila drugi - manji iznos kredita, pa kako tuženica nju dovela u neravnopravan položaj u kojem ona nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora odnosno u kojem se nije pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi i time joj je nametnula prekomjernu i ekonomski potpuno neopravdanu obvezu koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama potrošača u odnosu na trgovca, što je pak suprotno načelima ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava, to tužiteljica predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev sadržaja pobliže opisanog u stavku I. izreke presude te naložiti tuženici da joj isplati iznos od 1.400,00 kn sa zateznom kamatom od 25. ožujka 2006. do isplate.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu ističe prigovor na vrijednost predmeta spora, kao i prigovor zastare jer je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.400,00 kn naplaćena 24. ožujka 2006., a tužba je podnesena 2021., uz napomenu da tužba u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u zagrebu br. P– 1401/12 nije prekinula tijek zastarnog roka. Osporava da bi sporna odredba bila nepoštena odnosno ništetna i navodi da se predmetna naknada temelji na slobodi ugovaranja po odredbama ZOO- a i čl. 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite ("Narodne Novine" 15/14) u vezi s čl.1.i čl.14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne Novine" 143/13), a da je zakonodavac smatrao da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita tada istu ne bi dodatno uredio citiranim propisima, da je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene, da je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne Novine" 101/17) propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu tog propisa, da prema odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03, 46/07, 79/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a u predmetnom ugovoru je sporna odredba upravo takva odnosno visina je isto tako jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge, tima da je tužiteljica o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bila informirana i od strane osobnog bankara, kao i na letku za “Dom po mom” te da je tužiteljici, u konačnici, obračunata i naplaćena naknada prema st.B3.4.1.3. (Stambeni krediti prema posebnim podsegmetnima) uz umanjenje za 30% prema stavku B3.4.5. (Obrada kreditnog zahtjeva za vlasnike) u iznosu 1.400,00 kn.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu od 13. ožujka 2006., potvrdu javnog bilježnika, potvrdu tuženice od 29. lipnja 2021., Stambeno kreditni program "Dom po mom", podatke o kreditima - interni dokument, Uputu za odobravanje kredita građanima i Opće uvjete poslovanja te saslušao tužiteljicu.

3.1. Među strankama je nesporna visina zahtjeva, kao i okolnost da je sporni iznos tužiteljici naplaćen 24. ožujka 2006.

4. Vrijednost predmeta spora određena je u iznosu 11.400,00 kn / 1.513,04 EUR, u skladu s čl.35. i čl.40.st.2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje:ZPP) u vezi s čl. 14.st.1. i 2. i čl.19. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine" 118/18) s obzirom da je tužbeni zahtjev, osim na isplatu, usmjeren i na utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora.

5. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, zaključen 13. ožujka 2006. ugovor o namjenskom kreditu (kupnja stana) u iznosu kunske protuvrijednosti 125.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita (čl.1. i čl. 6.), uz kamatu 4,40% godišnje i obvezu tužiteljice otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u protuvrijednosti 684,36 CHF u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja i to u roku 25 godina (čl.7. i čl. 3.), time da “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.” (čl.2.),

-da je javni bilježnik potvrdio da je gore navedeni ugovor strankama pročitan i upozorio ih da isti ima snagu javnobilježničkog akta,

-da je tužiteljica, prema potvrdi tuženice od 29. lipnja 2021., u cijelosti otplatila gore navedeni kredit 31. siječnja 2016.,

-da je u letku "Dom po mom" naveden, između ostalog, uvjet za dobivanje kredita u vidu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu najmanje 150,00 do 7.000,00 kn, time da za mlade do 40 godina ta naknada iznosi 1% od iznosa kredita, uz mogućnost korištenja popusta,

-da je u internom dokumentu tuženice (l.49. spisa) opisana visina naknade za obradu stambenog kredita (toč. B3.4.),

-da je u Uputi za odobravanje kredita građanima opisan način obračuna naknade za obradu kreditnog zahtjeva,

-da su u Općim uvjetima poslovanja tuženice objašnjeni pojmovi kamata, naknade i troškova.

7. Iz iskaza tužiteljice, prihvaćenog kao neposredno uvjerljiv i iskren, kao bitno proizlazi da je predmetni kredit prvi koji je ikada podigla, da je došla na dogovoreni sastanak i pročitala taj ugovor, vidjela je da su unutra nekakvi troškovi i pitala o čemu se radi pa joj je rečeno da su to troškovi, tzv. ulazni ili se to možda zvalo troškovi obrade kredita i da iznose oko 1.400,00 kn te da je to potrebno platiti tuženici na ime troškova prema tarifi koju tuženica određuje, da u toj tarifi, koliko joj je poznato, ne piše na ime čega su troškovi i sada se više ne može sjetiti što su ti troškovi bili niti ima stručna financijska znanja, da se ne sjeća da bi osim predmetnog ugovora dobila još neki papir, da nije tražila da joj se predoči gore navedena tarifa jer nije mislila da to može tražiti odnosno smatrala je da je to odredba banke koja ide uz taj ugovor, a na njezino pitanje mora li sporna odredba biti takva, s obzirom da je dugogodišnji klijent tuženice, dobila je odgovor da je to tako kako jest, da je nakon dobivanja podatka o iznosu koji mora platiti već preduboko ušla u taj kredit da bi mogla odustati te da je dobiveni krediti iskoristila za kupnju stana, a za to je upravo kredit i podizala i u kupljenom stanu nije obavljala nikakvu poslovnu djelatnosti niti je ikada imala u vlasništvu obrt.

8. S obzirom da je upravo na tuženici teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o uvjetima - spornoj odredbi o plaćanju svih naknada i troškova iz čl.2. ugovora, a prihvaćeni iskaz tužiteljice i stipulacija sporne odredbe, koja je očito standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženica nije učinila vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju stranke pregovarale o sadržaju sporne odredbe odnosno da bi tužiteljicu u potpunosti obavijestile o naravi i posljedicama iste.

8.1. Također valja istaći i to da se o Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, navedenoj u čl.2. ugovora, po prirodi stvari očito nije moglo pojedinačno pregovarati jer se radi o općim aktima tuženice, a okolnost da je visina naknade stambenih kredita propisana u podacima o kreditima - internom dokumentu tuženice (tako je i označen na l.46-50. spisa, tj. kao "internal use only - ZABA") sama po sebi ne upućuje na zaključak da se o tome pojedinačno pregovaralo.

9. Nadalje, napominje se kako sud ne nalazi da su postojale kakve zapreke da se u spornoj odredbi čl.2. ugovora konkretno navede nominalni iznos naknade ili u postotku, slijedom čega se radi o odredbi koja nije bila dovoljno razumljiva i određena odnosno odredbi koja je dala ovlaštenje tuženici da sama, bez sudjelovanja tužiteljice, odluči o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita.

9.1. Sve i da se uzme da je u pitanju razumljiva i određena odredba - jer se određuje plaćanje svih naknada i troškova "sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora", a tužiteljici je kod potpisivanja ugovora rečeno o kojem bi se novčanom iznosu radilo - moguće je zaključiti da je tužiteljica u trenutku potpisivanja ugovora stekla okvirna saznanja o ekonomskim posljedicama koje iz te odredbe za nju proizlaze, međutim, to ne znači da je ta odredba poštena.

9.2. Naime, nadzor nepoštenosti može biti ograničen u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP) samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" treba tumačiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, a odredbe akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

9.3. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP ne može se odrediti pojmom "troškovi" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

9.4. Slijedom navedenog, a imajući u vidu prirodu predmetnog ugovora odnosno činjenicu da se radi o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukama tuženice koji se otplaćuje kroz 25 godina mjesečnim obrocima, kao i činjenicu da je u pitanju obveza koja se plaća prije korištenja kredita, to sud nalazi da se ne radi o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

9.5. Također valja napomenuti da odredbu čl.84. ZZP-a treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u tome da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Dakle, ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač istom mora platiti načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je kreditor zauzvrat pružio, međutim, u konkretnom se predmetu navodna nepoštenost sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu kredita te zauzvrat pruženih usluga.

9.6. Stoga sud nalazi da sporna odredba čl.2. ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti i istu je, u skladu s čl.81.st.1. ZZP-a, moguće ispitati u smislu nepoštivanja načela savjesnosti i poštenja te postojanja eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

9.7. Sud je, prilikom ocjene da li je sporna odredba poštena, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora odnosno razmatrao je pitanje da li bi tuženica, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljicom, mogla razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kada se uzme u obzir činjenica da sporna odredba čl.2. ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, niti je tužiteljici dano usmeno obrazloženje o postojanju opravdanosti naplate tih usluga/troškova odnosno što konkretno znači "sve naknade i troškove" i zašto je potrebno plaćanje istog, to nema mjesta zaključku da bi tuženica mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

10. U odnosu pak na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže valja istaći da se isto ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača (postotak od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze.

10.1. Odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kredita niti je to bilo predviđeno tada važećim Zakonom o bankama, međutim, iako ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita nije bilo zabranjeno ili ograničeno ipak valja zaključiti da je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u nacionalnom pravu.

10.2. S obzirom da sporna odredba ne sadrži, u skladu s čl. 59. toč.3. ZZP-a, konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz naknadu za obradu kredita, sud nalazi da ti troškovi ili usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu sami po sebi razumljivi, a isto tako nalazi da nema mjesta zaključku da bi ti troškovi, koji su na ovaj način u cijelosti prebačeni na tužiteljicu, bili razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, posebno kad se uzme u obzir preostala obveza tužiteljice da, osim sporne naknade, plati i ostale "troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora" te okolnost da tuženica ničim nije dokazala visinu i opravdanost troškova poslovanja koje navodi - troškovi rada (plaće, doprinosi i sl.), administrativni troškovi (troškovi uredskog materijala, pošte, isl.), troškovi poreza (PDV i drugi troškovi) i dr.

10.3. Kako se, prema stajalištu ovog suda, ne radi o samorazumljivim troškovima to proizlazi daljnji zaključak da je na tužiteljicu spornom odredbom prenesena obveza plaćanja naknade i troškova za koje nema dokaza da bi odgovarali stvarno pruženim uslugama ili troškovima odnosno da je tako formuliranom odredbom otklonjena obveza tuženice iz čl.59.toč.3. ZZP-a u smislu dokazivanja da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini 1.400,00 kn, pa navedeno utječe na pravni položaj tužiteljice i stvara značajnu neravnotežu na njezinu štetu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženica nije dokazala da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

10.4. Također valja istaći da okolnost što je tužiteljici u konačnici putem popusta naplaćen iznos od 0,24% od iznosa kredita, tj. naknada u iznosu 1.400,00 kn (kako tuženica navodi u toč. 24. i 25. odgovora na tužbu u vezi s toč.12. i 13. podneska od 29. ožujka 2022.) ne upućuje na zaključak da bi se radilo o iznosu koji je, kako tuženica ističe u toč.39. odgovora na tužbu, "ekvivalentna izvršenim uslugama banke" te se u tom pravcu ponavlja da tuženica nije dokazala da bi taj iznos doista odgovarao stvarno nastalim troškovima i pruženim uslugama i upućuje na izneseno u toč.10.2. obrazloženja presude.

11. Slijedom navedenog, u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremila tuženica odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornom dijelu odredbe čl.2. ugovora po pitanju naknade za obradu kredita i ostalih troškova nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženice s tim u svezi i plaćanju naknade tuženici za obradu kredita, to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, što upućuje na daljnji zaključak da je sporna odredba ugovora nepoštena u smislu čl.81. te ništetna u smislu čl.87. ZZP-a u vezi s čl.3-4. čl.269., čl.270. čl.272., čl.295. i čl.323. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) i stoga je odlučeno kao u stavku I. izreke presude.

12. U odnosu na prigovor zastare ističe se da zastarni rok, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako odluka u tom pravcu iz st. I. izreke ove presude još nije pravomoćna, to nije počeo teći niti petogodišnji zastarni rok.

13. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženica u obvezi prema tužiteljici vratiti sve što je stekla temeljem djelomično ništetnog ugovora, tj. odredbe pobliže opisane u stavku I. izreke presude, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako među strankama nije sporna visina zahtjeva, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku II. izreke presude temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. ZOO-a.

14. Tužiteljica je imala trošak postupak odmjeren u skladu s vrijednosti predmeta spora te Tbr.7-9 i 42 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe i podnesaka od 6.9.2021. i 20.10.2022. te pristup na ročišta 6.4.2022., 16.11.2022. i 20.11.2024. po 200,00 Eur te za sastav podneska od 6.4.2022. iznos od 50,00 Eur, uz pdv u iznosu 312,50 Eur i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu od po 26,54 Eur – sveukupno 1.615,58 Eur s pripadajućom kamatom temeljem čl. 29.st.2. ZOO-a i čl.151.st.3. ZPP-a.

14.1. Temeljem čl.155.st.1. ZPP-a tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 26.7.2022. i žalbe od 5.1.2023. jer nisu bili potrebni za vođenje postupka, dok trošak pristojbe na žalbu nije nastao

14.2. Tužiteljici nije priznat niti trošak ročišta radi objave presude temeljem čl.155.st.1. u vezi s čl. 335.st.9-10. ZPP-a. Naime, ako stranka ne pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje sud presudu ističe na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova, a stranka ovjereni prijepis iste može naknadno preuzeti u sudskoj zgradi, iz čega proizlazi da je presuda stranci dostupna putem interneta istoga dana kada se održava ročište radi objave presude i njezin dolazak na to ročište, a time i trošak, nije potreban za vođenje parnice. Posebno se napominje da okolnost što je odredbom Tbr.9/3 OT-a propisano pravo na nagradu za ročište na kojem se presuda objavljuje ne otklanja primjenu čl.155.st.1. ZPP-a.

14.3. Tuženici ne pripada pravo na naknadu troškova postupka jer je tužiteljica u konačnici u cijelosti uspjela u parnici.

U Zagrebu, 8. siječnja 2025.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na Županijski sud u Velikoj Gorici.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika