REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-276/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OE iz [adresa] – [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomiju Miladinoviću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika B2 Kapital d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: 57509775367, zastupanog po punomoćnici Anji Barić, odvjetnici u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon glavne rasprave zaključene 18. ožujka 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 8. siječnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Proglašava se nedopuštenom ovrha koju na prijedlog tuženika B2 Kapital d.o.o., OIB: 57509775367, provodi Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje prema Zahtjevu za ovrhu na novčanim primanjima temeljem Izjave o suglasnosti zapljene primanja OV-2786/2001. od 16. studenog 2022. na mirovini tužitelja OE, OIB: [osobni identifikacijski broj], za isplatu iznosa od 4.203,38 eura uvećano za zatezne kamate.

II Nalaže se Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje da obustavi daljnje provođenje ovrhe opisane u točki I ove presude.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 400,00 eura, sa zateznim kamatama od 9. siječnja 2025. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 199,00 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 17. ožujka 2023. podnio prijedlog radi proglašenja ovrhe nedopuštenom koju na njegovoj mirovini provodi tuženik putem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO), a Zaključkom naslovnog suda poslovni broj Ovr-317/2023-8 od 11. travnja 2023. upućen je na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom .

1.1. Tuženik je Zahtjevom za ovrhu na novčanim primanjima od 16. studenog 2022., na temelju Izjave o suglasnosti zapljene primanja OV-2786/2001, pokrenuo ovršni postupak pred Hrvatskim zavodom za mirovinsko osiguranje protiv tužitelja, radi naplate iznosa od 4.203,38 eura. Ističe da mu tuženik, kao ni HZMO, nisu nikada dostavili obavijest o pokretanju predmetnog ovršnog postupka, već je za isti saznao tek nakon što je na vlastitu inicijativu zatražio pojašnjenje od HZMO-a radi utvrđenja zbog čega je počeo primati manji iznos mirovine.

1.2. Pozadina ovog ovršnog postupka jest Ugovor o kreditu kojeg je sklopio ZE kao korisnik kredita, a kasnije dužnik, s Erste & Steiermärkische Bank d.d. Zagreb, kojom prilikom je tužitelj pristupio navedenom Ugovoru kao jamac, jer je potpisao Izjavu o suglasnosti zapljene pred javnim bilježnikom Miroslavom Banićem pod poslovnim brojem OV-2786/2001 od 27. srpnja 2001. Predmetna Izjava ima učinak rješenja o ovrsi sukladno čl. 178. st. 1. tada važećeg Ovršnog zakona (OZ/96) i kao takva je podložna desetogodišnjem zastarnom roku propisanom čl. 379. st. 1. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (ZOO/78) te se sukladno čl. 365. ZOO/78, tužitelj nije mogao odreći zastare prije nego što protekne vrijeme određeno za zastaru. Nadalje, tuženik, a ni njegov prednik nisu nikada, prije nego što je pokrenuta predmetna ovrha čije se proglašenje nedopuštenosti traži, pokrenuo ili pokušao pokrenuti bilo kakav oblik prisilne naplate protiv tužitelja, niti je tužitelj dao bilo kakvu izjavu kojom priznaje dug čime bi se prekinula zastara. Zbog navedenog, tužitelj podnosi prigovor zastare.

1.3. Nadalje, napominje da tužitelj nije nikada primio Obavijest o prijenosu potraživanja (cesiji) s prijašnjeg vjerovnika (cedenta) Erste & Steiermärkische Bank d.d. Zagreb na tužitelja (cesionara), već je do te Obavijesti došao u posjed nakon što mu je HZMO, na njegov zahtjev, predao relevantnu dokumentaciju na temelju koje je isto tijelo provodilo predmetnu ovrhu. Iako se to nigdje u samoj Obavijesti ne navodi, tuženik u svojem Zahtjevu za ovrhu na novčanim primanjima navodi da je prijenos (cesija) izvršen 28. travnja 2016. odnosno 10. svibnja 2016. kada je Izjava o prijenosu prava po ovršnim ispravama ovjerena pred javnim bilježnikom Mladenom Matošem u Zagrebu, kojom prilikom je cedent prenio sporno potraživanje na tuženika. Sukladno st. 1. čl. 82. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (ZOO/05), za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju. S obzirom na to da tužitelj predmetnu Obavijest nije nikada primio, tuženik nije bio ovlašten pokrenuti ovršni postupak protiv tužitelja. Uostalom, tužitelju nikada nije dostavljen na uvid predmetni Ugovor o cesiji pa isti ima opravdanih razloga sumnjati u njegovu valjanost zbog čega, opreza radi, iznosi i prigovor nevaljanosti predmetnog Ugovora.

1.4. Zaključno, imajući u vidu da se tužitelju mirovina isplaćuje u banci, smatra da tuženik nije bio ovlašten ovrhu pokrenuti putem HZMO-a, već se u takvom slučaju ovrha provodi prema odredbama Ovršnog zakona koje normiraju ovrhu na novčanoj tražbini po računu (tako i Županijski sud u Varaždinu u presudi poslovni broj Gž Ovr Ob-2/16-2 od 30. kolovoza 2016.). Imajući u vidu da je u trenutku sastavljanja sporne Izjave tužitelj bio u radnom odnosu, a danas je umirovljenik, tuženik je bio dužan zatražiti promjenu sredstva ovrhe (tako i Županijski sud u Varaždinu u presudi poslovni broj Gž Ovr-589/15- 2 od 26. kolovoza 2015.). Sudu predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev i proglasiti ovrhu nedopuštenom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev te istaknu neosnovanost prigovora zastare. Ističe da je u konkretnom slučaju ovršenik (ovdje tužitelj) bio jamac platac po predmetnom Ugovoru o kreditu te, prema propisima važećim u vrijeme sastavljanja Izjave, odgovara vjerovniku kao glavni dužnik i solidarno s glavnim dužnikom, a prekid zastarijevanja prema glavnom dužniku djeluje i prema jamcu. U vezi s time ističe da je raniji vjerovnik (Erste & Steiermärkische Bank d.d.) ishodio protiv glavnog dužnika ZE rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ilinke Lisonek poslovni broj Ovrv-25551/10 te je isto dostavio na naplatu Financijskoj agenciji. Nadalje, tuženik je također ishodio protiv glavnog dužnika ZE pravomoćno i ovršno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Mladena Matoša poslovni broj Ovrv-2095/17 od 27. srpnja 2017. i dostavio ga na naplatu Financijskoj agenciji 29. studenoga 2017. U oba slučaja nastupio je prekid zastare, kako prema glavnom dužniku, tako i prema tužitelju kao jamcu platcu. Slijedom navedenog, smatra da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara.

2.1. U odnosu na navode tužitelja da nije zaprimio obavijest o prijenosu potraživanja, ukazuje da mu je raniji vjerovnik tu obavijest uputio 18. rujna 2015., ali tužitelj u ostavljenom roku nije preuzeo pismeno. U odnosu na navode da tuženik nije bio ovlašten pokrenuti ovrhu putem HZMO-a pojašnjava da je nepotrebno provođenje novog ovršnog postupka radi stjecanja nove ovršne isprave, kada već postoji isprava koja je podobna za ovrhu na plaći, odnosno mirovini. Zaključno, predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija sadržana u spisu, i to Izjava suglasnosti o zapljeni od 27. srpnja 2001. (list 17 spisa), Zahtjev za ovrhu na novčanim primanjima temeljem Izjave o suglasnosti zapljene primanja (listovi 18-19 spisa), Obavijest o prijenosu potraživanja (list 20 spisa), Ugovor o kreditu broj 31200- 620-000-0000016/50401635-2200011269 (listovi 29-31 spisa), rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj: Ovrv-2095/17 od 27. srpnja 2017. (listovi 33-38 spisa), rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj: Ovrv- 25551/10 od 21. svibnja 2010. (listovi 39-41 spisa) te Obavijest o prijenosu potraživanja (list 44 spisa), kao i spis poslovni broj Ovr-217/2023.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja (kao ovršenika) za utvrđenje nedopuštenom ovrhe koju na zahtjev tuženika (kao ovrhovoditelja) provodi HZMO pljenidbom i prijenosom tužiteljeve mirovine.

6. Pritom, među strankama nije sporno:

- da tražbina radi koje je pokrenut ovršni postupak potječe iz Ugovora o kreditu broj 31200-620-000-00000/50401635-2200011269 od 26. srpnja 2001. koji je sklopljen između Erste & Steiermärkische Bank d.d., prednika tuženika (kao vjerovnika / kreditora), EE, kao glavnog dužnika i OE, ovdje tužitelja, kao jamca platca, za iznos kredita od 5.000,00 eura s rokom otplate od 60 mjeseci (list 29-31 spisa);

- da je tužitelj 27. srpnja 2001. potpisao Izjavu suglasnosti o zapljeni, kojom se obvezao, kao jamac platac po Ugovoru o kreditu broj 2200011269 od 26. srpnja 2001., isplatiti vjerovniku (Erste & Steiermärkische Bank d.d.) iznos od 5.000,00 eura s rokom otplate od 60 mjeseci te je izjavio da je suglasan da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni 1/3 njegovih primanja (list 17 spisa);

- da je potpis tužitelja na navedenoj Izjavi 27. srpnja 2001. ovjerio javni bilježnik Miroslav Banić iz Rijeke pod brojem OV-2786/2001 te da spomenuta Izjava, u smislu čl. 178. st. 1. tada važećeg Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96., 29/99. i 42/00. – dalje u tekstu: OZ/96) ima pravni učinak rješenja o ovrsi;

- da je kreditor Erste & Steiermärkische Bank d.d. tražbinu iz predmetnog Ugovora o kreditu prenio na tuženika Ugovorom o cesiji;

- da je tuženik na temelju spomenute Izjave suglasnosti o zapljeni (kao ovršne isprave) 16. studenog 2022. pokrenuo postupak naplate tražbine u iznosu od 4.203,38 eura / 31.670,38 kuna na mirovini ovršenika.

7. Sporno je, je li tuženik (kao ovrhovoditelj) bio ovlašten pokrenuti ovršni postupak protiv tužitelja s obzirom na to da tužitelj (kako navodi) nije bio obaviješten o ustupu tražbine te je li bio ovlašten na temelju spomenute Izjave kao ovršne isprave pokrenuti ovrhu na mirovini tužitelja putem HZMO-a. Sporna je i osnovanost prigovora zastare.

8. U odnosu na navod tužitelja da nije bio obaviješten o ustupu tražbine, valja istaknuti da ugovor o ustupanju tražbine u bitnome uređuje pravni odnos između cedenta (vjerovnika / ustupitelja) i cesionara (novog vjerovnika / primatelja), neovisno o tome što ima učinak i prema dužniku (cesusu). Pravni položaj dužnika u odnosu na obvezu kojom se tereti ostaje nepromijenjen neovisno o činjenici što je došlo do promjene vjerovnika, a potencijalna neobaviještenost dužnika ne utječe na sklapanje valjanog ugovora o ustupu, odnosno nije pretpostavka valjanosti ugovora o ustupu tražbine.

8.1. Naime, prema čl. 80. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO/05) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovog svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, a prema čl. 82. st. 1. ZOO/05 za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju.

8.2. Iz Obavijesti o prijenosu potraživanja (list 44 spisa) utvrđeno je kako je vjerovnik (ustupitelj) Erste&Steiermärkische Bank d.d. obavijestio tužitelja o ustupu tražbine, ali da tužitelj navedenu obavijest nije zaprimio (pismeno vraćeno s naznakom "obaviješten, nije podigao pošiljku"- list 42 spisa). Okolnost da tužitelj (dužnik / cesus) nije zaprimio obavijest o ustupanju tražbine novom vjerovniku ne utječe na valjanost ustupanja, uz dodatnu napomenu da pokretanje ovršnog postupka novog vjerovnika (ovdje tuženika) protiv dužnika (ovdje tužitelja) treba smatrati obavještavanjem o ustupanju tražbine.

9. Nije osnovan ni navod tužitelja da tuženik nije bio ovlašten na temelju spomenute Izjave suglasnosti o zapljeni, pokrenuti ovrhu na mirovini tužitelja.

9.1. Odredbom čl. 178. st. 1. i 2. OZ/96 (koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje u odnosu na učinke Izjave suglasnosti o zapljeni, koju je tužitelj potpisao kada je taj zakon bio na snazi), propisano je da dužnik može javnobilježnički ovjerovljenom ispravom dati suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni dio njegove plaće i da se isplati izravno vjerovniku, na način određen u toj ispravi. Takva isprava izdaje se u jednom primjerku i ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi. Navedenu ispravu s učincima dostave rješenja o ovrsi poslodavcu dostavlja vjerovnik, preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom ili preko javnoga bilježnika. Prema čl. 178. st. 5. OZ/96 isprava iz st. 1. ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika i na drugim predmetima ovrhe, dok je st. 6. istog zakonskog članka propisno da se navedene odredbe na odgovarajući način primjenjuju i na jamca koji je dao spomenutu suglasnost o zapljeni.

9.2. Iz citiranih odredbi proizlazi ovlaštenje tuženika (kao vjerovnika) da na temelju predmetne Izjave suglasnosti o zapljeni pokrene (izvansudsku) ovrhu na mirovini tužitelja, stoga navod tužitelja da HZMO nije bio ovlašten na temelju navedene Izjave provoditi pljenidbu mirovine tužitelja nije osnovan, a sudska praksa na koju se tužitelj poziva nije primjenjiva na konkretan slučaj. Naime, odluke dostavljene po tužitelju predviđaju promjenu sredstva sudske ovrhe u situaciji kada se provodi sudska ovrha na plaći ovršenika, dok u konkretnom slučaju ovrha nije ni vođena kod suda te tuženik kao ovrhovoditelj nije bio u mogućnosti (niti je bio obvezan) nakon umirovljenja tuženika zatražiti promjenu sredstva ovrhe.

10. Međutim, tužitelj osnovano ističe da je nastupila zastara predmetne tražbine.

10.1. Prema odredbi čl. 360. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje u tekstu: ZOO/91), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju čl. 1163. ZOO/05, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

10.2. Odredbom čl. 379. st. 1. ZOO/91 propisano je da potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog organa zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

10.3. Izjava suglasnosti o zapljeni, na temelju koje je pokrenut ovršni postupak predstavlja javnobilježnički akt s učincima rješenja o ovrsi na koju se primjenjuje desetogodišnji zastarni rok (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev 803/17 od 28. lipnja 2017. i Rev 1924/17 od 5. veljače 2020.).

10.4. Naime, prema čl. 21. toč. 3. i 4. OZ/96 ovršne isprave jesu (3.) ovršna javnobilježnička isprava i (4.) druga isprava koja je zakonom određena kao ovršna isprava. Odredbom čl. 54. st. 1. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj 78/93, 29/94 i 162/98, u daljnjem tekstu: ZJB) propisano je da je javnobilježnički akt ovršna isprava ako je u njemu učinjena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obvezanika o tome da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze neposredno provesti prisilno izvršenje. Prema st. 6. istog članka isti učinak kao i isprava iz stavka 1. toga članka ima i privatna isprava takvog sadržaja na kojoj je javni bilježnik ovjerio potpis dužnika.

10.5. Kako je u predmetnoj Izjavi suglasnosti o zapljeni sadržana clausula exequendi i na njoj je potpis tužitelja ovjeren kod javnog bilježnika, predmetna Izjava u smislu citiranih zakonskih odredaba predstavlja javnobilježnički akt, a time u smislu čl. 178. OZ/96 ima pravni učinak rješenja o ovrsi, pa se smatra " odlukom drugog nadležnog organa" u odnosu na koju tražbine zastarijevaju za deset godina u smislu čl. 379. st. 1. ZOO/91.

11. Desetogodišnji zastarni rok počeo je teći od dospjelosti tražbine (čl. 361. st. 1. ZOO/91).

11.1. Iz sadržaja Ugovora o kreditu, posebno odredaba čl. 6. i 7. Ugovora, proizlazi da je rok vraćanja kredita 60 mjeseci (5 godina), s time da prvi mjesečni anuitet dospijeva na naplatu 1. rujna 2001. Sud je na temelju navedenog zaključio da je tražbina iz predmetnog ugovora o kreditu dospjela najkasnije 1. rujna 2006. kada je dospjela posljednja (60-a) rata po predmetnom ugovoru o kreditu (drukčije nije dokazano). Dakle, zastara je počela teći sljedećeg dana – 2. rujna 2006.

12. Tuženik je u tijeku postupka isticao da je raniji vjerovnik (Erste & Staiermärkische Bank d.d.) ishodio protiv glavnog dužnika (LE) rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ilinke Lisonek poslovni broj Ovrv-25551/10 od 21. svibnja 2010. (list 39 - 41 spisa) i dostavio ga na naplatu Financijskoj agenciji, čime je, po stavu tuženika, zastara prekinuta, kako u odnosu na glavnog dužnika, tako i u odnosu na jamca, ovdje tužitelja.

12.1. Odredbom čl. 388. ZOO/91 propisno je da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja. Prema čl. 1019. st. 3. ZOO/91 prekid zastarijevanja potraživanja prema glavnom dužniku djeluje i prema jamcu samo ako je do prekida došlo nekim postupkom vjerovnika pred sudom protiv glavnog dužnika.

12.2. Međutim, uvidom u rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ilinke Lisonek poslovni broj Ovrv-25551/10 od 21. svibnja 2010. (list 39 - 41 spisa), utvrđeno je da isto ne sadrži potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti, niti je tuženik u spis dostavio dokumentaciju koja oslikava pravnu sudbinu toga rješenja i način postupanja po njemu (nije dokazao da je isto dostavljeno na naplatu Financijskoj agenciji), slijedom čega nije moguće utvrditi da je podnošenje prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, u konkretnom slučaju, dovelo do prekida zastare. Naime, stav je ovoga suda da za prekid zastre nije dovoljno samo pokretanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave, već je potrebno da rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave stekne svojstvo pravomoćnosti, a što tuženik nije dokazao, dok tužitelj o navedenom nema niti može imati relevantna saznanja jer u tom postupku nije sudjelovao.

12.3. Nadalje, tuženik je dostavio dokaz da je 24. srpnja 2017. protiv glavnog dužnika ZE podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, radi naplate tražbine iz predmetnog Ugovora o kreditu, te da je ishodio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba poslovni broj Ovrv-2095/2017 od 27. srpnja 2017. (list 33 do 37 spisa). Navedeno rješenje snabdjeveno je potvrdom pravomoćnosti i ovršnosti, a iz pečata na ovršnom prijedlogu vidljivo je da je isto dostavljeno na provedbu Financijskoj agenciji, što je dokazano pečatom na ovršnom prijedlogu.

13. Dakle, tuženik nije dokazao da je radnjom poduzetom po ranijem vjerovniku (Erste & Staiermärkische Bank d.d.), odnosno podnošenjem prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave u svibnju 2010. prekinuta zastara. Nadalje, kako je tražbina po predmetnom ugovoru dospjela 1. rujna 2006., to je do 24. srpnja 2017., kad je tuženik pokrenuo ovršni postupak protiv glavnog dužnika i ishodio pravomoćno i ovršno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, već bila nastupila zastara, jer je istekao desetogodišnji rok od dospjelosti tražbine. Stoga se ni u ovom slučaju ne može govoriti o prekidu zastare, jer radnje vjerovnika učinjene nakon proteka zastarnog roka nisu mogle dovesti do prekida zastarnog roka koji je već istekao. Okolnost da je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba poslovni broj Ovrv-2095/2017 od 27. srpnja 2017. steklo svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti moglo bi se eventualno tumačiti kao priznanje zastarjele obveze (glavni dužnik očito nije podnio prigovor protiv rješenja o ovrsi, jer je pravomoćnost nastupila 28. kolovoza 2017.), međutim priznanje tražbine glavnog dužnika nema učinka prema jamcu – ovdje tužitelju (čl. 1009. st. 3. ZOO/91).

14. Zaključno, sud je utvrdio da je prigovor zastare istaknut po tužitelju osnovan, odnosno da je u vrijeme pokretanja ovršnog postupka protiv ovdje tužitelja (16. studenog 2022.) već bila nastupila zastara predmetne tražbine. To stoga jer tuženik nije dokazao da je pokretanjem ovršnog postupka protiv glavnog dužnika (koji postupak je pokrenut od strane prijašnjeg vjerovnika Erste & Staiermärkische Bank d.d. u svibnju 2010.) prekinuta zastara, jer ishođeno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave ne sadrži potvrdu pravomoćnosti ni ovršnosti. Posljedično, ni pokretanje ovršnog postupak od strane tuženika prema glavnom dužniku u srpnju 2017. nije dovelo do prekida zastare, jer je zastara tada već bila nastupila, dok priznanje zastarjele obveze od strane glavnog dužnika (prešutno priznanje nepodnošenjem prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave), nema učinka prema jamcu, ovdje tužitelju.

15. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja, usmjeren na proglašenje ovrhe nedopuštenom.

16. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 155. ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23). Tužitelj je uspio u sporu pa mu je tuženik dužan naknaditi parnični trošak.

16.1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu pripada iznos od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika -„Narodne novine“, broj: 138/23, dalje: Tarifa) te za zastupanje na ročištu 18. ožujka 2024. (Tbr. 9.1. Tarife), ukupno 200 bodova, što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 400,00 eura.

16.2. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška (sadržan u odgovoru na tužbu) odbijen kao neosnovan.

U Puli 8. siječnja 2025.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnici