REPUBLIKA HRVATSKA

90.P-1667/2023

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J.F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, sutkinja Sandra Rotar, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, Zagreb, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Jurica Grbić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 29. studenoga 2024. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 8. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 041-50-2885794 sklopljenom dana 13. lipnja 2005. godine između CN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane, i Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora s druge strane, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, plati iznos od 153,01 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznose i to:

0,43 EUR od 22. kolovoza 2005.

0,86 EUR od 17. rujna 2005.

0,88 EUR od 18. listopada 2005.

1,27 EUR od 28. studenoga 2005.

3,73 EUR od 3. studenoga 2008.

6,38 EUR od 2. siječnja 2009.

8,28 EUR od 30. siječnja 2009.

9,14 EUR od 27. veljače 2009.

6,82 EUR od 31. ožujka 2009.

7,28 EUR od 4. svibnja 2009.

3,62 EUR od 29. svibnja 2009.

0,93 EUR od 2. srpnja 2009.

1,64 EUR od 4. kolovoza 2009.

3,06 EUR od 28. kolovoza 2009.

2,94 EUR od 6. listopada 2009.

1,50 EUR od 9. studenoga 2009.

4,20 EUR od 8. prosinca 2009.

6,35 EUR od 11. siječnja 2010.

9,42 EUR od 12. veljače 2010.

8,72 EUR od 25. ožujka 2010.

12,88 EUR od 26. travnja 2010.

12,09 EUR od 19. svibnja 2010.

13,63 EUR od 16. lipnja 2010.

26,96 EUR od 5. srpnja 2010.

po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, Zagreb, naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.733,46 EUR sa zateznim kamatama na taj iznos koje teku od dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 310,52 EUR sa zateznim kamatama na taj iznos koje teku od dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 13. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj u bitnome navodi da je između tuženika i korisnika kredita CN sklopljen Ugovor o kreditu broj 041-50-2885794 (dalje u tekstu: Ugovor) od 13. lipnja 2005. kojim je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 15.433,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da je tužitelj s CN sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine kojim je na tužitelja prenesena (cedirana) tražbina korisnika kredita, a radi se o tražbini preplaćenih iznosa koji su nastali kao posljedica ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta glavnice vezana uz švicarski franak, da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke utvrđeno da je tuženik u razdoblju od početka 2004. do kraja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe. Stoga zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je u bitnome ističe prigovor nepostojanja aktivne legitimacije na strani tužitelja jer su prava koja bi proizlazila iz potrošačkog ugovora sklopljenog između korisnika kredita i tuženika strogo osobne naravi koja pripadaju potrošačima (korisniku kredita) osobno te stoga nisu prenosiva, da se utvrđenja iz pravomoćne presude na koju se poziva tužitelj ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju jer se odnose na ugovore o kreditu koji su sklopljeni radi rješavanja stambenog pitanja, dok je ugovor o kreditu CN sklopljen radi kupnje vozila, da tužitelj nije dokazao da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba o valutnoj klauzuli korisniku kredita bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da je sporna visina tužbenog zahtjeva te ujedno ističe prigovor zastare.

3. Podneskom od 7. svibnja 2024. tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja postavio konačan tužbeni zahtjev na način da pored zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu broj 041-50-2885794 kojima je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica kredita, postavlja i zahtjev za isplatu iznosa od 153,01 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne preplaćene iznose od izvršene preplate do isplate.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu (list 7-10 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 11-15 spisa), Promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila (list 36-38 spisa), obavijest korisnika kredita od 8.6.2023. (list 53 spisa), obavijest tužitelja od 8.6.2023. (list 54 spisa), potvrdu javnog bilježnika br. Ou-696/2005 (list 78 spisa), otplatni plan i knjigovodstvene kartice (list 80-86 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (list 105-111 spisa), podnesak vještaka od 17.5.2024. (list 124 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem CN (list 148-149 spisa).

Sud na prijedlog tuženika nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka NN, javnog bilježnika iz [adresa] jer taj dokaz, pored svih nastavnih utvrđenja, ne smatra važnim za odluku.

5. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je konačno postavljen tužbeni zahtjev iz podneska tužitelja od 7. svibnja 2024. osnovan.

6. Najprije se ističe da sud ne smatra kako je tužitelj podneskom od 7. svibnja 2024. preinačio tužbu, već da se radi o dopuni pojedinih navoda u smislu čl. 191. st. 3. ZPP- a, slijedom čega nije bilo potrebe odlučivati o tuženikovom prigovoru preinake tužbe.

7. Predmet spora su tužiteljevi zahtjevi za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu broj 041-50-2885794 kojima je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica kredita te za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe toga Ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

8. U postupku nije bilo sporno da su tuženik i CN sklopili Ugovor o kreditu, kako se to navodi u tužbi.

9. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Svrha ugovora je bila kupnja osobnog vozila za osobne potrebe korisnika kredita. Navedene činjenice sud je utvrdio i na temelju iskaza svjedoka CN kojega je u tom dijelu ocijenio istinitim i uvjerljivim upravo stoga što je sukladan navedenim ispravama. Tuženik je Ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

10. Iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) je utvrđeno da su korisnik kredita CN i tužitelj sklopili taj ugovor 8. lipnja 2023. U čl. 2. toga Ugovora je ugovoreno da CN ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju ništetnih odredbi Ugovoru o kreditu sklopljenog s tuženikom. Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača te se njihova narav ne protivi ustupu, dok je primatelj pravna osoba koja nije potrošač. Dakle, tuženik neosnovano ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi.

11. Presudom ovoga suda br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pod točkom 4. njezine izreke, uz ostalo je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 .i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba ovdje tuženika (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 4. njezine izreke.

12. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak te u dijelu utvrđenja da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

15. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: Zakon o zaštiti potrošača) je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Navedena pravomoćna presuda P-1401/12 primjenjuje se u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a na ovaj parnični postupak neovisno o tome što ga nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Ovo stoga jer ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik CN. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

17. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO), jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

18. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili CN i tuženik. Taj Ugovor o kreditu sklopljen je upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli, a koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima. Tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovornog odnosa potrošač CN dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Navedeno je sud utvrdio i na temelju iskaza svjedoka CN kojem je sud povjerovao kao životnom i uvjerljivom jer iz njegova iskaza ne proizlazi da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, da je tuženik potrošaču dao sve potrebne informacije te da je potrošaču bila lako razumljiva odredba o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno da mu je bio lako razumljiv rizik ugovaranja upravo te valutne klauzule s obzirom na usporedbu tečaja CHF prema kuni koji je bio puno nestabilniji od tečaja EUR prema kuni. Stoga se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj Ugovor o kreditu, neovisno koja je bila njegova svrha. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak, već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između CN i tuženika po ocjeni suda također nepoštene i ništetne.

19. Visina potraživanja u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule utvrđena je financijskim vještačenjem u ukupnom iznosu od 153,01 EUR. Navedeni nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio jer je vještak u cijelosti postupio sukladno zadatku koji mu je odredio sud, jer je dan po stručnoj osobi nakon izvršenog uvida u cjelokupnu dokumentaciju spisa i jer u konačnici nikakvih primjedaba stranaka na taj nalaz i mišljenje nije bilo, a stranke su se odrekle i prava na usmeno iznošenje nalaza i mišljenja.

20. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO- a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika je po osnovi navedenih ništetnih odredbi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a vratiti tužitelju iznos od 153,01 EUR.

21. U odnosu na zatezne kamate valja reći da prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 4. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja i to na pojedinačne iznose od kojih se sastoji ukupna tražbina čiju isplatu tužitelj zahtijeva tužbenim zahtjevom, i to po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na odnose izvan trgovačkih ugovora.

22. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći prvoga dana iza dana 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna, dakle 15. lipnja 2018. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023., dakle unutar općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu.

23. Na izričiti upit suda tijekom postupka tuženik se očitovao da ne ističe prigovor radi prebijanja za iznos tzv. negativnih razlika. U svezi s navedenim negativnim razlikama sud utvrđuje da plaćanjem određenih anuiteta po tečaju koji je bio niži od početno ugovorenog tečaja izvršenim od strane korisnika kredita, tuženik nije ništa primio niti je stekao bez osnove pa stoga na njegovoj strani nije ni nastala nikakva tražbina prema korisniku kredita odnosno tužitelju koja bi eventualno mogla biti predmet prijeboja (tako i u odluci VTS RH, Pž-3441/2022).

24. Slijedom prednjih utvrđenja tužbeni zahtjev je utvrđen osnovanim, slijedom čega je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

25. Tužitelju prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 6.803,01 EUR (6.650,00 EUR za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva + 153,01 EUR za kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva) u trošak parničnog postupka valja priznati trošak sastava tužbe po Tbr. 7/1 Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: OT) u iznosu od 200,00 EUR, sastav podnesaka od 22. studenoga 2023., 19. veljače 2024., 7. svibnja 2024. i 15. srpnja 2024., svih po Tbr. 8/1 OT u iznosu od 200,00 EUR po podnesku, sastav podneska od 11. studenoga 2024. po Tbr. 8/3 OT u iznosu od 100,00 EUR, zastupanja na ročištima 27. veljače 2024., 8. listopada 2024. i 29. studenoga 2024., sva po Tbr. 9/1 OT u iznosu od 200,00 EUR po ročištu, sastav podneska od 26. veljače 2024. po Tbr. 8/4 OT u iznosu od 50,00 EUR i pristup na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3 OT u iznosu od 100,00 EUR, što zajedno iznosi 1.850,00 EUR, porez na dodanu vrijednost u iznosu od 462,50 EUR, trošak financijskog vještačenja u iznosu od 250,00 EUR, trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 56,48 EUR i na presudu u iznosu od 114,48 EUR, što ukupno iznosi 2.733,46 EUR, na koji iznos mu pripadaju i zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

26. Tužiteljev zahtjev je odbijen u odnosu na nagradu za sastav podneska od 11. studenoga 2024. u preostalom zatraženom iznosu od 100,00 EUR što uvećano za porez na dodanu vrijednost iznosi 125,00 EUR jer je ta radnja odmjerena po Tbr. 8/3 OT i za trošak sudske pristojbe na presudu u preostalom zatraženom iznosu od 185,52 EUR jer je taj zahtjev postavljen prekomjerno, što ukupno iznosi 310,52 EUR, slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

Zagreb, 8. siječnja 2025.

Sudac

Sandra Rotar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.