Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2564/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Domagoju Olujiću, odvjetniku iz Splita, protiv tužene Hrvatske ceste d.o.o. iz Zagreba, Vončinina 3, [osobni identifikacijski broj], Poslovna jedinica [adresa], zastupana po ČS, dipl. iur., kao punomoćnici po zaposlenju, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, poslovni broj Pn-297/2019 od 14. lipnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, poslovni broj Pn-297/2019 od 14. lipnja 2021.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„ I. Tuženik HRVATSKE CESTE d.o.o. iz Zagreba, Vončinina 3, [osobni identifikacijski broj], dužan je tužiteljici BS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime materijalne štete isplatiti iznos od 28.495,09 kn, zajedno sa pripadajućom zakonskom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Tuženik HRVATSKE CESTE d.o.o. iz Zagreba, Vončinina 3, [osobni identifikacijski broj], dužan je tužiteljici BS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime nematerijalne štete isplatiti iznos od 10.000.00 kn, zajedno sa pripadajućom zakonskom kamatom tekućom od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, odnosno od 19.02.2019. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena pa do isplate.

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

2. Protiv presude žali se tužiteljica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine.

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom imovinske i neimovinske štete radi štetnog događaja 15.01.2019. kada je upravljajući vozilom na cesti iza mjesta B na otoku H, udarila u divlju svinju, a kojom prilikom je zadobila tjelesne ozljede i vozilo je oštećeno.

5. U žalbenom postupku, sporno je da li je tuženik pasivno legitimiran za naknadu štetu koja je nastala tužiteljici.

6. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja obzirom da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovu izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom temeljem čl. 8. ZPP utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

8. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio slijedeće:

- da je tužiteljica 15.01.2019. oko 18,00 sati sudjelovala u prometnoj nesreći upravljajući vozilom marke Volkswagen i da je na cesti iza mjesta B udarila u divlju svinju;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je počela kočiti tek kada je ugledala životinju i da ju nije mogla izbjeći time da se kretala brzinom 50 ili 60 km/h;

- da iz Zapisnika o očevidu proizlazi da je po dojavi tužiteljice u 18,10 sati, policijski službenik JS sam obavio očevid od 19,20 do 20,30 sati i utvrdio kako je tužiteljica sudjelovala u prometnoj nesreći svojim vozilom, pri čemu nije zadobila vidljive tjelesne povrede, dok je vozilo oštećeno u dijelu prednjeg desnog kuta – branika, blatobrana, maglenke i ukrasne plastike, pri čemu je štetu procijenio malim iznosom od svega 2.000,00 kn;

- da iz Zapisnika proizlazi da je do nesreće došlo na ravnom dijelu ceste, izvan naselja i noću, istočno od mjesta B (cca 800 m od table „B“) te da je na mjestu udara ograničenje brzine bilo 40 km/h;

- da iz iskaza svjedoka BSŠ, predsjednika Lovačke udruge na otoku proizlazi da nema vlastitih niti drugih saznanja oko postavljanja prometnih znakova na državnoj cesti, osim onih, koji proizlaze iz sadržaja podnesaka koje je pokupio iz arhive Udruge i predao u spis;

- da iz sadržaja korespondencije tuženika i Lovačke udruge otoka Hvara „Hvar“ (dalje: Udruga), proizlazi da je tijekom 2007., 2008. i 2011. godine od strane Udruge krenula inicijativa za postavljanje prometnih znakova na državnoj cesti D-116, ali da nije rezultirala nikakvom odlukom, jer Udruga nije odredila točne lokacije na kojima divljač učestalo prelazi preko ceste.

9. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je utvrdio da tužiteljica nije dokazala da je tuženik bio dužan postaviti prometni znak „ divljač na cesti“ baš na mjestu na kojem se dogodila prometna nezgoda ( ili bilo gdje na predmetnoj cesti), a niti je dokazala da bi se nesreća izbjegla da je taj prometni znak bio postavljen, pa slijedom navedenog tuženik nije pasivno legitimiran u smislu čl. 50. st. 2. Zakona o cestama ("Narodne novine" broj: 84/11., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14., 110/19. i 144/21 - dalje u tekstu : ZC) te odbio tužbeni zahtjev.

10. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

11. Stoga, suprotne tvrdnje tužiteljice su bez pravnog uporišta.

12. U odnosu na žalbene navode tužiteljice kojima upire na odgovornost pravne osobe koja upravlja javnom cestom pozivom na ZC-a, valja navesti da je čl. 1. ZC-a propisano da se istim Zakonom uređuje pravni status javnih i nerazvrstanih cesta, način korištenja javnih cesta i nerazvrstanih cesta, razvrstavanje javnih cesta, planiranje, građenja i održavanja javnih cesta, upravljanje javnim cestama, mjere za zaštitu javnih i nerazvrstanih cesta i prometa na njima, koncesije, financiranje i nadzor javnih cesta.

13. Nadalje, čl. 50. st. 1. i 2. ZC-a, propisano da se za štetu trećim osobama nastaloj na javnoj cesti zbog naleta na divljač, odgovara po osnovi krivnje, za koju štetu odgovara pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar, ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

14. Dakle, odgovornost tuženika je po kriteriju krivnje sukladno čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022 i 156/2022 - dalje u tekstu: ZOO).

15. Jednako tako, prema odredbi čl. 22. st. 2. toč. 22. Pravilnika o prometnim znakovima , signalizaciji i opremi na cestama („Narodne novine“ broj: 33/05, 64/05, 155/05, 14/11 i 25/15 – dalje u tekstu; Pravilnik) koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja propisano je da znak A44 „ divljač na cesti“ treba postaviti na posebno opasno mjesto na kojima divljač često prelazi preko ceste time da simbol na znaku može biti različit, što ovisi o vrsti divljači na koju se znak odnosi.

16. Vezano za navedeno, iz stanja spisa, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud proizlazi da je između tuženika i Lovačke udruge otoka Hvar „Hvar“ (dalje u tekstu: Udruga) i to na inicijativu Udruge radi postavljanja prometnih znakova na državnoj cesti D-116 time da do postavljanja prometnih znakova nije došlo iz razloga što Udruga nije odredila točne lokacije na kojima divljač učestalo prelazi preko ceste u smislu navedenog Pravilnika.

Ovdje valja ukazati, da tuženik u dopisu od 7. veljače 2008. i ukazuje Udruzi na potrebu određivanja lokacije na kojima je prijelaz učestao (sukladno podacima Policije o mjestu i uzroku nastanka prometnih nezgoda i sl.) obzirom da je općenito gledajući svaki dio ceste na kojem nije postavljena zaštitna ograda za zaštitu od divljači, potencijalno opasan.

Pored navedenog, iz dopisa Udruge od 14. travnja 2011. proizlazi prijedlog da se cijela prometnica koja ide sredinom otoka pokrije znakovljem, a što nije u skladu sa Pravilnikom obzirom da je previše uopćen i nisu navedene lokacije odnosno opasna mjesta na kojima divljač učestalo prelazi cestu.

Također, tuženik tijekom postupka i u žalbi ističe da predstavnici Udruge nisu pristupili na sastanak 15. travnja 2011. i da nikad nisu dostavili popis zatraženih lokacija.

17. Dakle, tuženik je u smislu čl. 22. st. 2. toč. 22. Pravilnika opravdano je tražio daljnju aktivnu suradnju sa Udrugom oko utvrđivanja konkretnih mjesta kako bi se postavili znakovi, a što je od strane Udruge izostalo.

18. Stoga, suprotno tvrdnji tužiteljice u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je zaključio da tužiteljica nije dokazala da je tuženik u okolnostima konkretnog slučaja bio dužan postaviti prometni znak „ divljač na cesti“, dakle ne postoji propust tuženika u smislu čl. 50. st. 2. ZC-a i isti nije pasivno legitimiran te odbio tužbeni zahtjev.

19. Jednako tako, valja ukazati i na iskaz tužiteljice iz kojeg proizlazi da se kretala brzinom od 50-60 km/h time da je ograničenje bilo 40 km/h, te da je kočila ali da nalet nije mogla izbjeći, a što upućuje na zaključak da ne postoji adekvatna uzročno posljedična veza između ne postavljanja prometnog znaka i nastanka predmetnog štetnog događaja.

20. U odnosu na žalbene navode tužiteljice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

21. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, ostali žalbeni navodi nisu razmatrani sukladno čl. 375. st. 1. ZPP-a.

22. Kako tužiteljica u žalbi ne iznosi nikakve okolnosti kojima bi odlučna utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda bio doveden u sumnju to njegova žalba predstavlja samo drugačiju i pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza na koje je ovlašten jedino sud u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

23. Suprotno tvrdnji tužiteljice, odlučne činjenice u postupku su pravilno i potpuno utvrđene te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je odbio tužbeni zahtjev.

24. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 8. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Gabriela Topić Kordej