REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4695/2022-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari 1. tužiteljice SI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i 2. tužitelja MI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], oboje tužitelja zastupa punomoćnik Jere Matić odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Grada Zagreba, OIB: [osobni identifikacijski broj], Trg Stjepana Radića 1, Zagreb, radi utvrđenja, nakon glavne i javne rasprave zaključene 12. prosinca 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja ŽI, odvjetničkog vježbenika i punomoćnice tuženika BI, diplomirane pravnice na temelju generalne punomoći Su-1049/15, 8. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev, koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je tužiteljica ad.1. ) SI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] vlasnica za 1/12 dijela nekretnine označene kao čest zem. 3083, u naravi kuća i dvor, površine 347 m2, upisane u ZU 17331 KO [katastarska općina] i da je tužitelj ad.2.) MI , OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] vlasnik za 1/12 dijela nekretnine označene kao čest zem. 3083, u naravi kuća i dvor, površine 347 m2, upisane u ZU 17331 KO [katastarska općina] pa su isti ovlašteni na osnovi ove presude, zatražiti i ishoditi uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine na svoje ime svako za 1/12 dijela ,uz istovremeno brisanje prava vlasništva u navedenom dijelu navedene nekretnine sa imena tuženika Grad Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj], TRG STJEPANA RADIĆA 1, 10000 ZAGREB sve u roku od 15 dana.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana od donošenja presude, ukoliko se usprotivi tužbi , naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka.“

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi predanoj ovom sudu 2. rujna 2022. navela da je u zemljišnim knjigama ovog suda za K. O. [katastarska općina], na nekretnini označenoj kao čest zem. 3083, u naravi kuća i dvor, površine 347 m2, upisane u ZU 17331 KO [katastarska općina], upisani su suvlasnici: tužiteljica SI za 5/12 dijela, MI za 5/12 dijela i tuženik Grad Zagreb za 2/12 dijela. Naime, kako ističe, ovakvo formalno stanje u zemljišnim knjigama ne odgovara stvarnom vlasništvu, jer isključivi vlasnici i posjednici predmetnih nekretnina su tužiteljica SI i MI svako za ½ dijela predmetne nekretnine, dok je neistinit upis tuženika Grada Zagreba za 2/12 dijela. Tužiteljica ističe da je ona, uz zemljišnoknjižni upis za odgovarajući suvlasnički udio, izvanknjižna vlasnica i posjednica još 1/12 dijela predmetne nekretnine, koja je upisana na tuženika. Naime, predmetna nekretnina označena kao čest zem. 3083 ZU 17331 KO [katastarska općina] predstavlja obiteljsku kuću s pripadajućim dvorištem u kojoj tužiteljica sa svojom obitelji živi od rođenja, dok je prijašnji vlasnik i posjednik bio njen otac OI, koji je preminuo 2006. Dalje navodi da je, nakon smrti oca, predmetna nekretnina ostala u posjedu obitelji tužiteljice, u kojoj žive do današnjeg dana. Predmetnu nekretninu u svoje vlasništvo, otac tužiteljice SI stekao je još 1983. i to nakon smrti njegovog djeda UI, koji je za svoga života kupio predmetnu nekretninu, dok je njegova majka VI dobila u formalnom smislu samo suvlasnički udio iza smrti bake/majke- ZI, dok u predmetnoj nekretnini nije nikada živjela. Rješenjem o nasljeđivanju iza VI, koje je doneseno od strane javnog bilježnika Anice Hukelj pod brojem O-2071/08, imenovani su njeni nasljednici – unuci SI i MI te njen izvanbračni suprug KI, na koje se podijelio njen suvlasnički udio predmetne nekretnine. Nakon smrti KI, isti nije ostavio nasljednike, odnosno njegovi nasljednici su se odrekli nasljedstva jer su znali da ne polažu nikakva prava na predmetnu nekretninu tako da je njegov suvlasnički udio od 2/12 dijela prešao u vlasništvo Grada Zagreba kao ošasna imovina. KI i VI su za života živjeli u gradskom stanu, na adresi [adresa], što je i vidljivo iz njihovih rješenja o nasljeđivanju.

1.1. Sporna činjenica je vlasništvo ČI nad predmetnom nekretninom za 2/12 dijela, a koje je prešlo u formalno-pravnom smislu na njenog izvanbračnog supruga KI. Naime, ČI nije za svoga života imala posjed predmetne nekretnine označene kao čest zem. 3083 ZU 17331 KO [katastarska općina], niti je živjela u predmetnoj nekretnini, već je živjela na adresi [adresa]. Isto tako, ni njen izvanbračni suprug KI nije imao posjed nad predmetnom nekretninom, pa stoga nije istinit upis na tuženika Grad Zagreb. Također, predmetne činjenice su vidljive u svim prijašnjim ispravama VI kao i KI, a što se može pribaviti i u evidenciji MUP RH-a. Tužiteljica SI i MI su osobno i preko pravnih prednika u neprekinutom kvalificiranom, mirnom i posljednjem posjedu predmetnog obiteljske kuće od prvog stjecanja nekretnine čime su ispunjenje i pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, a sve sukladno Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

1.2. Naime, tuženik grad Zagreb stekao je 2/12 dijela predmetne nekretnine iza smrti KI, koji je ostavio svoje nasljednike- sina, sestru i nećakinje, ali oni su se odrekli nasljedstva na temelju zakona te je grad Zagreb stekao 2/12 dijela kao originarno stjecanje, a ne od stvarnog pravnog prednika. Zaključno, tuženik Grad Zagreb, koji je upisan za 2/12 suvlasničkog dijela predmetne nekretnine, unatoč činjenici postojanja izvanknjižnog prava vlasništva tužiteljice, nije posjednik niti stvarni vlasnik predmetne nekretnine te je ovakav upis neistinit, dok su stvarni posjednici i vlasnici SI i MI. Tužiteljica i njena obitelj su isključivi vlasnici i posjednici predmetne nekretnine te su u istoj živjeli dugi niz godina, čime su ispunjene pretpostavke iz čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odnosno izvanrednom dosjelošću jer su tužiteljevi prednici bili u poštenom posjedu predmetne nekretnine duže od 20 godina, koliko je potrebno za stjecanje prava vlasništva nekretnina.

2. Rješenjem ovog suda P-4695/2022-15 od 12. lipnja 2024. (list 75 spisa) spojena je na ovu parnicu parnica koja se pred ovim sudom vodila pod brojem P-9734/2023 tužitelja MI protiv tuženika Grada Zagreba, radi utvrđenja prava vlasništva na istoj nekretnini. Prethodno je u ovom postupku MI imao svojstvo umješača (list 54 spisa), a spajanjem postupaka postao je 2. tužitelj. Stoga konačno preciziranim zahtjevom u podnesku od 3.10.2024. (list 126,127 spisa) tužitelji traže da sud utvrdi njihovo pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini kao i da se na temelju presude ishodi uknjižba prava vlasništva na ime tužitelja uz istovremeno brisanje prava vlasništva u navedenom dijelu s imena tuženika, sve uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev. Tuženik prvenstveno ističe da tužiteljica tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi njezino vlasništvo u 1/12 dijela predmetne nekretnine te traži da se MI (Miljenko) utvrdi vlasnikom 1/12 dijela predmetne nekretnine, a navedeno za MI tužiteljica nije ovlaštena tražiti, odnosno može tražiti utvrđenje prava vlasništva samo za sebe, obzirom je isključiva tužiteljica u ovoj pravnoj stvari. Dakle, tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužiteljice. Tužiteljica u tužbi navodi da je vlasništvo 1/12 dijela predmetne nekretnine, koji dio je u vlasništvu tuženika, stekla izvanrednom dosjelošću za koju je preduvjet pošten posjed i dvadeset godina neprekinutog samostalnog posjedovanja sukladno čl. 159. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, međutim tuženik ističe da je čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima za stvari u vlasništvu jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave propisano dvostruko vrijeme od onog iz st. 2. i st. 3. navedenog Zakona. Međutim, u svakom slučaju tužiteljica ne ispunjava uvjete propisane čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima jer nije proteklo vrijeme propisano navedenim člankom, a posjed tužiteljice nije niti pošten niti zakonit niti istinit. Naime, iz okolnosti navedenih u tužbi je jasno razvidno da je tužiteljica znala, odnosno da je s obzirom na okolnosti imala razloga posumnjati da joj ne pripada pravo na posjed, dakle, posjed tužiteljice u svakom slučaju nije pošten. Pri tome tuženik ističe da Vrhovni sud RH navodi da „nepošteni posjednik ne može steći pravo vlasništva nekretnine dosjelošću, i to ni u slučaju redovne ni u slučaju izvanredne dosjelosti“ (Rev 1519/09-2, od 23. ožujka 2011.). Posjed tužiteljice nije ni zakonit jer nema valjani pravni temelj posjedovanja, a nije ni istinit obzirom na okolnosti navedene u tužbi. To što ČI i njezin izvanbračni suprug KI u trenutku smrti nisu živjeli na predmetnoj adresi ne znači da nisu imali posjed predmetne nekretnine. Predlaže zahtjev odbiti uz naknadu troškova tuženiku.

4. Sud je tijekom postupka proveo predložene dokaze i to čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije, koja se odnosi na: izvadak iz zemljišne knjige (list 8 spisa), presliku rješenja o nasljeđivanju O-5622/2016 od 3.12.2019. (list 10-12 spisa), presliku rješenja o nasljeđvanju O-2071/08 od 20.6.2008. (list 16,17 spisa), preslike izjava (list 23-26, 36,37,42 spisa), presliku Uvjerenja Gradskog ureda za katastar od 12.10.2022. (list 40 spisa), saslušani su svjedoci RI (list 54 spisa), AI (list 54,55 spisa), JI (list 55 spisa), GI (list 72,73 spisa), ŠI (list 73 spisa), MI (list 56 spisa) i SI (list 124 spisa). Stranke su na ročištu 12. prosinca 2024. izjavile da nemaju dokaznih prijedloga, iako je u tužbi predložen očevid uz geodetskog vještaka, ali sud smatra da je izvedenim dokazima u dovoljnoj mjeri utvrđeno relevantno činjenično stanje i da je daljnje izvođenje dokaza nepotrebno. Među strankama nije bila sporna identifikacija nekretnine niti neka druga okolnost koja bi se utvrđivala očevidom i geodetskim vještačenjem, pa je sasvim jasno da bi se izvođenjem tog dokaza postupak nepotrebno odugovlačio i poskupio. Također, nije saslušan svjedok TI jer nije pristupio na ročište na koje je bio pozvan, pa su tužitelji 2.10.2024. (l-123) odustali od njegova saslušanja.

5. Na temelju izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13,89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev neosnovanim, kako je navedeno u izreci ove presude.

6. Nije sporno među parničnim strankama da je na nekretnini, koja je predmet spora, a radi se o k. č. br. [katastarska čestica], u naravi kuća [adresa] i [adresa], površine 347 m2, upisano pravo vlasništva MI u 5/12, SI u 5/12 te Grada Zagreba u 2/12, a što jasno i nedvojbeno proizlazi iz spisu priložene preslike zk. izvatka za broj zk. uloška [broj ZK uloška] na listu 8. Sud je pregledao i svima dostupan povijesni zk izvadak za predmetnu nekretninu na zajedničkom informacijskom sustavu zemljišnih knjiga i katastra https://oss.uredjenazemlja.hr/ te je tako utvrđeno da je ČI bila uknjižena kao vlasnica na predmetnoj nekretnini u omjeru od 2/4, a na temelju rješenja o nasljeđivanju O- 1290/83 od 22.4.1983. imala je i pravo doživotnog uživanja na dijelu uknjiženom na oca tužitelja OI. Također, nema spora oko toga da su tužitelji, zajedno s KI bili nasljednici iza pokojne ČI, kako to stoji u rješenju o nasljeđivanju O-2071/08 od 20.6.2008. (list 16,17 spisa) te da je tuženik iza pokojnog KI naslijedio kao ošasnu imovinu 2/12 dijela sporne nekretnine, a kako to jasno stoji u rješenju o nasljeđivanju O-5622/2016 od 3.12.2019. (list 10-12 spisa). Sporno je jesu li tužitelji vlasništvo čitave predmetne nekretnine stekli dosjelošću, pa da je stoga dio, koji je tuženik stekao kao ošasnu imovinu, ustvari vlasništvo ovdje tužitelja, odnosno sporno je imaju li tužitelji pravo da sud utvrdi njihovo vlasništvo i na 2/12 dijela nekretnine na kojoj je uknjižen tuženik.

7. Čitanjem preslike Uvjerenja Gradskog ureda za katastar od 12.10.2022. (l-40) utvrđeno je da se istim utvrđuje da se rješenjem tog Ureda Klasa: UP/I-932-07/90-01/798 iz 1990. uz prilog geodetskog elaborata RN-2592/1988 (reambulacija) formira čestica 320 m2, nositelja prava SIF r. SIF, [adresa] i OI ĆI, [adresa]. Temeljem rješenja OGS Zagreb, Z-11930/2020 izvršen je upis prava vlasništva. Tužitelji smatraju da je time utvrđeno kako je već 1990. OI evidentiran kao posjednik predmetne nekretnine te da je stoga do stjecanja prava vlasništva tuženika 2020. protekao rok dosijedanja od 30 godina. Tužitelji, međutim, ispuštaju iz vida da je upravo navedenim Uvjerenjem naznačena ČI kao nositeljica prava jednako kao i OI, a tuženik je, nakon smrti iste, odnosno nakon smrti njenog nasljednika KI, kao ošasnu imovinu primio predmetnu nekretninu upravo u onom omjeru u kojem je ČI naslijedio njen izvanbračni suprug KI.

8. Ovdje treba navesti da sud nije ocjenjivao od strane tužitelja priložene preslike izjava svjedoka jer su sudu relevantni samo oni iskazi, koji su dani pred sudom, a ne u privatnom aranžmanu, neovisno o tome jesu li potpisi na istima ovjereni od strane javnog bilježnika.

9. Svjedoci RI i AI u bitnom su istovjetno iskazivali navevši da su susjedi tužitelja od 1979. (RI), odnosno 1959. (AI) te da im je poznato da ČI, koja je majka oca tužitelja OI, nikada nije živjela na predmetnoj nekretnini, niti je tamo išta radila. Kuću je, prema saznanju AI, izgradila prabaka ČI, a u kući tužitelji žive od rođenja te 1. tužiteljica i dalje, a 2. tuženik se odselio. Jednako tako, svjedokinja JI, koja je susjeda tri kuće dalje u Graničnoj 18 i tamo živi cijeli život, izjavila je da su kuću izgradili roditelji MIF i EI, a da MIF tamo nikada nije stanovala jer je ona nije tamo vidjela. Sud vjeruje svim saslušanim svjedocima da nisu vidjeli ČI na predmetnoj nekretnini, međutim, to ne znači da ona zato nije bila vlasnica jer se vlasništvo stječe uknjižbom, a ne boravkom na nekretnini. Jednako tako, sud vjeruje i tužiteljima, koji su iskazivali istovjetno svjedocima AI i JI o tome da ČI nije stanovala na predmetnoj nekretnini jer da joj je to zabranio pradjed CI kao i da je dolazila na nekretninu u alkoholiziranom stanju kao i da su ČI i KI bili u izvanbračnoj vezi. MI izjavio je da mu je KI obećao potpisati papir da njemu sve ostaje nakon njegove smrti, ali da to nije učinio jer je preminuo, dok je SI izjavila da je nakon smrti ČI nju naslijedio i KI jer su zajedno živjeli te da u rješenju o nasljeđivanju stoji da se nasljednici sporazumno podijelili jer je tužiteljici na ostavinskoj raspravi kod javnog bilježnika rečeno da ne mogu ništa i da se nemaju pravo žaliti, pa to rješenje nisu ni osporavali. Navedene tvrdnje SI ovaj sud cijeni nevjerodostojnima jer je neuvjerljivo i nelogično da bi javni bilježnik, koji u ostavinskom postupku nastupa kao povjerenik suda, mogao izjaviti da se protiv rješenja o nasljeđivanju stranke nemaju pravo žaliti, a da istom u tom rješenju navede pouku o pravnom lijeku. Ne može se isključiti mogućnost da je javni bilježnik obrazložio strankama okolnosti konkretne situacije, ali da one to nisu shvatile ili pažljivo slušale, ali nevjerojatno bi bilo da navede da nema pravnog lijeka (a da to napiše u rješenje) i da u rješenju stoji da su se nasljednici sporazumno dogovorili ako to nisu. Sud vjeruje MI da mu je KI obećao potpisati da će ga naslijediti nakon smrti, pa u tom kontekstu se može promatrati i navedena izjava tužiteljice, ali evidentno je da je KI svoje obećanje propustio ispoštovati, iako je od vremena smrti ČI do njegove smrti proteklo vremensko razdoblje od punih osam godina.

10. Što se pak tiče iskaza svjedokinja GI (list 72,73 spisa), PI (list 73 spisa) i ŠI (list 73,74 spisa), koje su sve nasljednice pokojnog KI i odrekle su se nasljedstva jer nisu željele odgovarati za njegove dugove (GI i ŠI), odnosno jer im nije trebalo i on je imao svog sina (PI), sud je te iskaze ocijenio u potpunosti vjerodostojnima jer su međusobno podudarni, iskreni i uvjerljivi. Jednako tako sud vjeruje svjedokinji GI da joj je pok. KI rekao da je predmetna nekretnina tužiteljičina kao i svjedokinji ŠI da joj ne pripada ono što je tužiteljičino, međutim te izjave u kontekstu relevantnog činjeničnog stanja nisu od značaja jer, kao što je već naglašeno, vlasništvo se stječe uknjižbom u zemljišne knjige.

11. Propisom čl. 159. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98,137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17; dalje: ZVDSP) određeno je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari, ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Odredbom stavka 2. istog članka navedenog zakonskog propisa određeno je da samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, dok stavak 3. propisuje da samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.

12. Prema tome, primjenom propisa čl. 159. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, s obzirom da se radi o nekretnini, trebao bi proteći rok od dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Međutim, iako je proteklo vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, u konkretnoj situaciji tužitelji uopće nisu dokazali niti približno s pouzdanom izvjesnošću da je dio nekretnine koji je bio uknjižen kao vlasništvo ČI, a kojeg je kasnije naslijedio KI te u konačnici Grad Zagreb, čitavo vrijeme bio njihovo vlasništvo, odnosno nisu dokazali da su savjesni, zakoniti i pošteni posjednici, a još manje vlasnici tog dijela. Činjenica da tužitelji na predmetnoj nekretnini žive od njihova rođenja ne znači sama za sebe da su oni samo zbog toga savjesni, zakoniti i pošteni posjednci, a još manje da su vlasnici. Naime, tužitelji su u najmanju ruku, nakon smrti njihove bake ČI, znali i morali znati da je ona bila uknjižena kao vlasnica na predmetnoj nekretnini te su rješenjem o nasljeđivanju oni stekli njezin dio predmetne nekretnine, a dio je stekao ostaviteljičin izvanbračni drug KI, što su također znali, pa je 2. tužitelj čak i pregovarao s njim da mu isti ostavi nakon smrti. Prema tome, sve kad bi se i prihvatila kao osnovana tvrdnja tužitelja da ČI (iako valjano uknjižena kao vlasnica) nije imala pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, ostaje nejasno i ničim valjano argumentirano, iz kojih su razloga tužitelji priznali pravo KI da naslijedi pravo vlasništva iza ČI (koje ona, kako to oni tvrde, nije ni imala), a pri tom nije prihvatljiva tvrdnja da im je od strane javnog bilježnika rečeno da ne mogu ništa i da nemaju pravo žalbe. Doista nije logično ni životno uvjerljivo da bi u rješenju o nasljeđivanju iza pokojne ČI pisalo da su se nasljednici prihvatili nasljedstva te međusobnim sporazumom podijelili ostavinsku imovinu, a da tome doista nije tako. Za naglasiti je da u samom rješenju stoji pouka o pravnom lijeku te čak i da je javni bilježnik naveo da nema prava žalbe (što ovaj sud nikako ne vjeruje) samim čitanjem rješenja jasno je da su tužitelji mogli i morali izjaviti prigovor te opovrgnuti navode iz samog rješenja (ukoliko ih nisu smatrali točnima), a doista nije jasno iz kojeg razloga nisu svoje pravo vlasništva ranije pokušali ishoditi za života ČI, a kasnije i KI, koji je potonju nadživio za punih osam godina.

13. Još treba dodati da okolnosti odricanja nasljednika KI, a kako je već prije obrazloženo, ne dokazuju potrebne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva kao što to ne dokazuje ni okolnost da tužitelji stanuju od rođenja na predmetnoj nekretnini te da ČI tamo nije živjela. Slijedom svih navedenih i obrazloženih činjenica, zaključak je ovog suda da tužitelji nemaju potrebnu kakvoću posjeda da bi dio vlasništva tuženika mogli steći dosjelošću, odnosno, nije ispunjen niti jedan od uvjeta za takvo stjecanje u smislu odredbi čl. 159. i čl.160. ZVDSP-a radi čega je njihov zahtjev odbijen i odlučeno je kao u presudi. Budući su spor izgubili, tužitelji nemaju pravo na naknadu parničnih troškova prema čl. 154.st.1. ZPP-a.

Zagreb, 8. siječnja 2025.

Sudac:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- pun. tužitelja uz pristojbu na presudu

- tuženiku