REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-5302/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZR, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Juliji Vladušić, odvjetnici u Splitu protiv tuženika Hrvatskog hidrografskog instituta OIB 51867618130 iz Splita, Zrinsko- Frankopanska 161, zastupanog po punomoćnicama Eciji Kuljiš-Bajić i Meri Blaslov Pavasović, odvjetnicama u Splitu, radi utvrđenja mobinga i naknade štete, odlučujući o tužiteljičinom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž R-149/2024-2 od 14. listopada 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-667/2016-87 od 17. srpnja 2024., na sjednici održanoj 8. siječnja 2025.,
r i j e š i o j e :
Odbija se prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela prijedlog da joj se dopusti podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž R-149/2024-2 od 14. listopada 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-667/2016-87 od 17. srpnja 2024., zbog dva pitanja koje smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu.
2. U odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije tuženik predlaže prijedlog odbaciti, podredno odbiti.
3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
4.1. Tužiteljica je u prijedlogu istaknula pitanja koja glase:
„S kolikom dozom vjerojatnosti tužitelj mora prezentirati, odnosno učiniti vjerojatnim diskriminatorno ponašanje poslodavca u situaciji kada su utvrđena diskriminatorna ponašanja poslodavca i dokazana tijekom postupka?
Treba li tužitelj u diskriminatornoj parnici izričito navesti neku od zabranjenih diskriminatornih osnova ili je dovoljno učiniti vjerojatnim da je došlo do zlostavljanja i uznemiravanja na poslu, pogotovo kad se ima u vidu činjenica da je u ovakvim sporovima jedna strana (radnik) nepobitno slabija, ne samo zbog odnosa fizička osoba – pravna osoba, radnik – poslodavac, već i odnosa žrtva diskriminacije – diskriminator, zbog kojeg specifičnog odnosa i zakonodavac propisao „obrnuta“ pravila o teretu dokazivanja u ovakvim predmetima?“.
4.2. Predlagateljica ističe da su navedena pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer je riječ o pravnim pitanjima o kojima drugostupanjska presuda proturječi pravnom shvaćanju pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj U-III-6791/2014 od 30. svibnja 2018., kao i da o postavljenom pitanju drugostupanjski sudovi imaj različito shvaćanje od shvaćanja drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci (Županijski sud u Splitu, rješenje broj Gž R-318/19 od 18. srpnja 2019. i Županijski sud u Zagrebu, presuda broj Gž R-418/2019-2 od 23. rujna 2020.).
5.1. U smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske će dopustiti reviziju, između ostalog, ako je pitanje „važno za odluku u sporu“, a navedeno prvo pitanje, kako je postavljeno, nema nikakvog značaja za ishod ovog spora jer polazi od činjenica koje nisu utvrđene u postupku pred nižestupanjskim sudovima, odnosno koje su u suprotnosti s činjenicama utvrđenim u provedenom parničnom postupku pa tako navedeno pitanje ne može biti važno pitanje za odluku u ovom sporu. Naime, iz sadržaja nižestupanjskih presuda jasno proizlazi da tužiteljica nije učinila vjerojatnim da je došlo do diskriminacije na osnovi neke od zakonom zabranjenih osnova navedenih u čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08 i 112/12 - dalje: ZSD) - rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, dok tužiteljica nasuprot tome polazi od utvrđenja da su diskriminatorna ponašanja poslodavca utvrđena tijekom postupka.
5.2. Odgovor na drugo pitanje prije svega proizlazi iz zakonske definicije pojma diskriminacije. Tako je odredbom čl. 2. st. 1. ZSD propisano da je izravna diskriminacija postupanje uvjetovano nekim od osnova iz ranije navedenog čl. 1. st. 1. ZSD kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, a prema st. 2. istog članka neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi čl. 1. st. 2. ZSD, u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati legitimnim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna. Naposljetku, i uznemiravanje je zakonom definirano kao neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Dakle, tužitelj svakako mora u tužbi navesti po kojoj je to svojoj osobini (osobinama), a ujedno zakonom zabranjenoj osnovi (osnovama), bio stavljen u nepovoljni položaj da bi se tužba mogla okvalificirati u smislu odredbi čl. 16. i 17. ZSD kao tužba za zaštitu od diskriminacije te da bi se u tom slučaju moglo primijeniti pravilo o „obrnutom“ teretu dokazivanja, kao i da bi mu se, u slučaju da se utvrdi da jest žrtva diskriminacije, dosudila naknade štete po toj osnovi (čl. 11. ZSD). Ovaj sud je svoje pravno shvaćanje u tom smislu izrazio u nizu odluka (primjerice i u presudi poslovni broj: Revr 152/2017-2 od 8. siječnja 2020., Rev 145/2021-3 od 26. listopada 2021., Rev 286/2020-2 od 4. travnja 2023., Rev 334/2021-2 od 28. studenoga 2023. i dr.), dok u navodima prijedloga tužiteljice ovaj se ne nalazi razloga preispitivati zauzeto pravno shvaćanje u skladu s kojim je donesena i pobijana drugostupanjska odluka. Stoga označeno pitanje nije važno pitanje za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.
6. Zbog iznesenih razloga Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenio je da u prijedlogu nije riječ o kojem važnom pravnom pitanju u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP pa je riješeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP.
Zagreb, 8. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
