Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5123/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, kao predsjednice vijeća, Milene Frankić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Mariju Lovriću, odvjetniku u Zagrebu, protiv I. tuženika Raiffeisenbank Mittlere Sudoststeiermark Egen, [osobni identifikacijski broj], Paldau, Paldau 40, Austrija, [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Nikoli Remenaru, odvjetniku u Zagrebu, II. tuženika ČH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], III. tuženika LH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], odvojak 7, radi utvrđenja ništetnosti i brisanja uknjiženog založnog prava, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10325/2023-64 od 22. srpnja 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 8. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice CH, kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10325/2023-64 od 22. srpnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev I. tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

1. Utvrđuje se da je ništetan ugovor o jednokratnom kreditu-broj 533.265 sklopljen između CH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i ČH, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] kao primatelji kredita s RBA St. Stefan – Jagerberg – Wolfsberg eGen, Murecker Strasse 23,8083 St. Stefan in Rosental, Republika Austrija, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao davateljem kredita i založnim vjerovnikom (sada: Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark Egen, Paldau 40,8341 Paldau, Republika Austrija, [osobni identifikacijski broj]) te očitovanje koje je solemnizirano dana 24.07.2007. g. kod Javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba, Zelinska 3 pod posl. br. : OU – 758/07

2. Pogrešna je i ništetna uknjižba založnog prava u korist tuženika u iznosu od 140.000,00 EUR – a na 3490/10000 dijela nekretnine sagrađenoj na katastastarskoj čestici br. 4068/1, k. o. [katastarska općina], upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] na kojoj je uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela nekretnine (etažno vlasništvo) i to E – 6 u naravi-četverosobni stan u etažama potkrovlja i galerije označen u grafičkom privitku-tlocrtu potkrovlja kao stan S6 te u tlocrtu galerije označen kao dio vlasničkog dijela "6", koji se sastoji od stubišta, hodnika, WC-a, dnevnog boravka, blagavaonice, blagavaonice, kuhinje i loggie u etaži potkrovlja te stubišta, hodnika, kupaonice, dvije sobe i dva spremišta u etaži galerije s pridodanim spremištem u etaži podruma i parkirno mjesto P4, ukupne neto korisne površine apartmana od 156,05 čm, a koji je povezan temeljem članka 68. i 370., st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima s pripadajućim suvlasničkim dijelovima nekretnine (zgrade), uključujući zemljište i zajedničke dijelove zgrade sve upisano u zemljišne knjige Općinskog suda u Zagrebu, pa se stoga tužitelj ovlašćuje da temeljem ove presude zatraži i postigne brisanje založnog prava koje je upisano u korist tuženika, sve to bez daljnjeg sudjelovanja i pristanka tuženika, kojemu se ujedno nalaže da dopusti takav upis u zemljišnu knjigu.

3. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama, a koje na iznos parničnog troška teku od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku 15 dana. "

II. Nalaže se tužiteljici na ime parničnog troška I-tuženiku platiti iznos od 30.250,00 eur, a sve u roku od 15 dana.

2. Protiv ove presude žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti, sukladno žalbenim navodima, uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu I. tuženik osporava žalbene navode tužiteljice i predlaže žalbu odbiti, kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba tužiteljice je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o jednokratnom kreditu broj 533.265 sklopljen između II. i III. tuženika, kao primatelja kredita i prednika I. tuženika, kao davatelja kredita i založnog vjerovnika, te očitovanja koje je solemnizirano dana 24.07.2007. g. kod Javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba, Zelinska 3 pod posl. br.: OU – 758/07 Nadalje, predmet spora je utvrđenje da je ništetna i pogrešna uknjižba založnog prava u korist tuženika u iznosu od 140.000,00 EUR –na nekretnini pobliže opisanoj u izreci presude, uz Ovlaštenje tužiteljice da temeljem presude zatraži i postigne brisanje založnog prava koje je upisano u korist tuženika, sve to bez daljnjeg sudjelovanja i pristanka tuženika, kojemu se ujedno nalaže dopustiti takav upis u zemljišnu knjigu.

6. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi slijedeće:

-da je Ugovor o jednokratnom kreditu od 23. srpnja 2007. (dalje. Ugovor o kreditu), II. i III. tuženicima, kao korisnicima kredita odobren kredit u iznosu od 140.000,00 eura sa kamatnom stopom od 8,125% godišnje na rok od 180 mjeseci, te je u zemljišnim knjigama koje se vode kod Općinskog suda u Zagrebu upisano založno pravo na nekretnini založnih dužnika ČH tj. ovdje II. tuženika

-da je Ugovor o kreditu sklopljen od strane II. I III. tuženika, predstavnika I. tuženika, te da je sklopljen St. Stefanu im Rosental u Austriji

-da iz očitovanja javnog bilježnika proizlazi da je založni dužnik, ovdje II. tuženik dozvolio upis založnog prava na nekretnini čiji je vlasnik u korist I. tuženika

-da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen dana sklopljen u Republici Austriji budući je potpisan na području Republike Austrije u mjestu St. Stefan, a činjenica što je očitovanje o osiguranju novčane tražbine upisom založnog prava potpisano u Zagrebu, ne znači da je riječ o pravnom poslu koji je zaključen na području Republike Hrvatske jer se prema postojećoj sudskoj praksi solemnizacija ugovora u Republici Hrvatskoj ne smatra se sklapanjem pravnog posla u Republici Hrvatskoj, jer se navedenom solemnizacijom dodatno osnažuje pravni odnos između dužnika i vjerovnika u Republici Hrvatskoj, kojem se omogućuje poduzimanje pravnih radnji vjerovnika radi zaštite njegovih prava u svezi eventualnog neispunjenja, osnovnog pravnog posla, a to je u ovom slučaju ugovor o jednokratnom kreditu

-da su stranke ugovorile i primjenu austrijskog materijalnog prava,

-da tuženik nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za obavljanje bankarske djelatnosti na području Republike Hrvatske, a niti je imao podružnicu u Republici Hrvatskoj,

-da Ugovor nije ništetan prema odredbama Zakona o kreditnim institucijama, koji je bio u primjeni u vrijeme sklapanja Ugovora, a koji ne sadrži odredbe o eventualnoj ništetnosti ugovora koje bi zaključile pravne osobe koje nemaju odobrenje za rad u Republici Hrvatskoj

-da se radi o Ugovoru o kreditu koji je odobrila banka sa sjedištem u [adresa] u okviru svog redovnog poslovanja na teritoriju Republike Austrije, gdje je predmetna obveza ugovorena i usluga pružena, pa se ne radi o osobi" neovlaštenog vjerovnika "prema definiciji iz čl. 2. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljenim u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (" Narodne novine ", broj: 72/17-dalje: Zakon o ništetnosti) ; da Ugovor nije ništetan niti prema odredbama Zakona o kreditnim institucijama, koji je bio u primjeni u vrijeme sklapanja Ugovora, a koji ne sadrži odredbe o eventualnoj ništetnosti ugovora koje bi zaključile pravne osobe koje nemaju odobrenje za rad u Republici Hrvatskoj.

7. Što se tiče javnobilježničke isprave sačinjene po javnom bilježniku sud prvog stupnja utvrđuje se iz teksta javnobilježničke potvrde jasno vidi da je javni bilježnik utvrdio identitet stranaka i njihovu sposobnost za zaključenje predmetnog pravnog posla. Također u konkretnom slučaju bile su ispunjene sve pretpostavke za osnivanje založnog prava na nekretnine sukladno Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji propisuje koje su javne isprave na temelju kojih se može dopustiti uknjižba, a to su isprave koje su o pravnim poslovima sastavili za to nadležno tijelo ili javni bilježnik u granicama svoje ovlasti i u propisanom obliku, ako sadrže sve ono što se zahtjeva za uknjižbu na temelju privatnih isprava (čl. 54. Zakona o zemljišnim knjigama), dok javnobilježnički akt predstavlja javnobilježničku ispravu s dokaznom snagom javne isprave ako su prigodom njegova sastavljanja i izdavanja ispunjene bitne formalnosti propisane Zakonom o javnom bilježništvu.

8. Pobijana odluka pravilna je i zakonita, a žalbeni navodi su neosnovani.

9. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 ZPP, na koje povrede ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2 ZPP pazi po službenoj dužnosti.

10. Suprotno navodima žalbe pobijana presuda ima dovoljne, jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, pa se presuda može ispitati. Stoga nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354 st. 2 toč. 11. ZPP, na koju ukazuje tužiteljica u svojoj žalbi.

11. Navedena povreda nije počinjena ni time što je sud u obrazloženju presude (toč. 16. obrazloženja) očitom pogreškom u pisanju da je Ugovor o kreditu potpisala tužiteljica, a ne II. i III. tuženici, budući da navedeno nedvojbeno proizlazi iz sadržaja Ugovora o kreditu (vidi rbr. 5. obrazloženje), a navedena činjenica među strankama nije ni bila sporna.

12. Također u postupku nije počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 264. st. 2. ZPP na koju sadržajem žalbe ukazuje tužiteljica jer je sud prvog stupnja odredio izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljice, kao i II. i III. tuženika, a koji dokazi nisu izvedeni.

13. Dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke nije izveden zbog toga što tužiteljica nije pristupila na ročište održano dana 4. ožujka 2021. jer je prema navodima punomoćnika bila bolesna, da je na ročištu od 2. srpnja 2021. predloženo da se stranke zajedno saslušaju na slijedećem ročištu za glavnu raspravu koje je zakazano za dan 4. travnja 2022., no tužiteljica se nije odazvala niti na ovo ročište za glavnu a potpm je sud prvog stupnja zakazano ročište za glavnu raspravu za 6. lipnja 2024., ali niti tada tužiteljica nije pristupila na ovo zakazano ročište, a na kojim ročištima je prema navodima punomoćnika također bila bolesna, no niti za jedan izostanak nije dostavila bilo kakav dokaz (liječničku potvrdu). Osim toga, ne ročištu održanom dana 6. lipnja 2024. tužiteljica je istakla da ne predlaže izvođenje daljnjih dokaza te predložila zaključenje glavne rasprave.

14. Tužiteljica nadalje navodi da je u postupku počinjena bitna povrede odredaba parničnog postupka ističući da je prilikom suđenja je došlo do povrede načela otvorenog pravosuđenja iz čl. 7. i 11. ZPP.

15. Prema odredbi čl. 11. ZPP" Stranku koja se iz neznanja ne koristi pravima što joj pripadaju prema ovom zakonu sud će upozoriti koje parnične radnje može poduzeti. ": a ona u cilju ostvarenja načela jednakosti sviju pred zakonom ne dopušta, pa svakako niti ne obvezuje sud stranku podučavati o biti spora, o osnovi u predmetu postavljenog tužbenog zahtjeva, o dokazima koje bi trebala predložiti kako bi uspjela u sporu, sugerirati joj te dokaze - jer bi sud time zašao i u ono za što nema ovlasti, u davanju poduke stranci o meritumu spora, o pravu koje ne proizlazi iz zahtjeva stavljenog u postupku.

16. Iz navedenog slijedi da sud nije ovlašten u primjeni čl. 11. ZPP stranku poučavati materijalnom pravu iz kojega proizlazi ili ne proizlazi osnovanost njegovog zahtjeva.

17. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja, bitne činjenice o kojim ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva analizirao i ocijenio na način propisan odredbom čl. 8. ZPP. Za svoja činjenična utvrđenja i pravne zaključke je naveo iscrpne, jasne i prihvatljive razloge, koje prihvaća i ovaj sud i koji žalbenim navodima tuženika nisu dovedeni u sumnju.

18. I materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

19. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je konkretan pravni posao sklopljen u Republici Austriji, a za koje utvrđenje je sud prvog stupnja dao jasne i obrazložene razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

20. I., II., i III. tuženici spornim Ugovorom ugovorili su primjenu austrijskog prava (toč. 20 F2 Općih uvjeta poslovanja tuženika u svezi s toč. C Ugovora, pri čemu je neosnovan žalbeni navod tužiteljice da je odluka u tom dijelu proturječna (vidi rbr. 15. obrazloženja)

21. Navedeno nije protivno odredbama Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (Narodne novine 53/91, 88/01, dalje: ZRSZ), a i čl. 20. točka 8. ZRSZ je propisano da se na ugovore o zajmu u koje spada i ugovor o kreditu primjenjuje pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište zajmodavca (kreditora), a nije sporno da je to bila Austrija.

22. Navedeno znači da je ništetnost ugovora bilo moguće dokazivati samo unutar eventualnih razloga za ništetnost koje propisuje austrijsko pravo.

23. Međutim, iz činjeničnog supstrata tužbe, a za koji je sud vezan, sukladno odredbi čl. 186. ZPP, a niti tijekom postupka tužiteljica nije ukazivala na razloge zbog kojih bi predmetni Ugovor bio ništetan u smislu normi ugovorenog prava, već kao osnovni razlog ništetnosti ističe činjenicu da je Ugovor o kreditu sklopljen u Republici Hrvatskoj, a tuženik nije imao odobrenje nadležne institucije (HNB) za obavljanje bankarskih poslova u Republici Hrvatskoj, kao i da su Ugovor o kreditu, Očitovanje bili suprotni Zakonu o ništetnosti, čl. 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09,112/12,143/13,9/15,78/15 i 102/15-dalje. ZPK), kao i čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05-dalje. ZOO), u smislu odredbi čl. 329. ZOO navodeći da se radilo o lihvarskom (zelenaškom) Ugovoru, čl. 270., čl. 272. ZOO, navodeći da je činidba neodređena ili neodrediva, kao i nepoštene ugovorne odredbe, pozivajući se na Zakon o zaštiti potrošača.

24. Iz navedenog proizlazi da se upravo tužiteljica u tužbi i tijekom postupka pozivala na primjenu hrvatskog materijalnog prava (iako je I. tuženik već u odgovoru na tužbu osporio primjenu tog prava).

25. No sve i da tome nije tako, odnosno da se ništetnost odluke i mogla i trebala ispitivati unutar propisa koji vrijede u Republici Hrvatskoj, sud prvoga stupnja je dao valjane i jasne razloge za zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva i u okviru normi hrvatskoga prava.

26. Utvrđenjem suda da je tuženik, kao austrijska kreditne ustanova davala kredit hrvatskim državljanima –fizičkim osobama na teritoriju Republike Austrije, prema ocjeni ovoga suda, nedvojbeno je neosnovan razlog kojeg je tužiteljica navodila kao razlog zbog kojeg bi ugovori bili ništetni (plasiranje kredita na područje Republike Hrvatske, bez odobrenja HNB).

27. U trenutku sklapanja pravnog posla među strankama (23. srpnja 2007.) nije postojala potreba za izdavanjem odobrenja HNB za zaključenje ugovora o kreditu između banke koja ima sjedište na području Republike Austrije s državljaninom Republike Hrvatske kao korisnikom kredita, niti odobrenje da bi se na temelju takvog ugovora o kreditu zaključenog u stranoj državi moglo zasnovati založno pravo na nekretninama u vlasništvu državljana Republike Hrvatske u Republici Hrvatskoj, ako je nakon sklapanja ugovora o kreditu radi dodatnog osnaženja pravnog odnosa u Republici Hrvatskoj sačinjena javnobilježnička isprava kao ovršna isprava kojom se omogućuje neposredno pokretanje ovršnog postupka na založenoj nekretnini u Republici Hrvatskoj.

28. To ne proizlazi niti iz odredbi Zakona o bankama ("Narodne novine" broj: 84/02 i 114/06), niti je ta obveza postojala sve do 30. rujna 2015., kada je stupio na snagu Zakon izmjenama i dopunama Zakona potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", 102/15-dalje ZPK), čak i da je tužiteljica dokazala da je Ugovor o kreditu sklopljen u Republici Hrvatskoj, jer se odredba čl. 19. j. ZPK primjenjuje na ugovore zaključena nakon stupanja na snagu te odredbe (predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen 23. srpnja 2007.)

29. U konkretnom slučaju utvrđeno da je Ugovor o kreditu zaključen u Republici Austriji, dok se Zakon o ništetnosti odnosio na ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjima koji su zaključeni u Republici Hrvatskoj.

30. Osim toga, presudom suda Europske unije poslovni broj C-630/17 od 14. veljače 2019. presuđeno je da čl. 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije treba tumačiti na način da mu se protivi propis državne članice poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, učinak kojega je, među ostalima, to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovni sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastankom u drugoj državi članici koja ne raspolaže odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinom državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja, čak iako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa.

31. Naime, taj sud je zauzeo stajalište da Zakon o ništetnosti utječe na pristup gospodarskih subjekata drugih država članica tržištu uvjetujući pristup hrvatskom tržištu financijskih usluga dobivanjem odobrenja koje izdaje Hrvatska narodna banka i na taj način čini manje privlačnim pristup tom tržištu, čime se povređuje sloboda zajamčena čl. 56. UFEU-a.

32. Stoga kako da bi se neko smatrao neovlaštenim vjerovnikom u smislu odredbe čl. 2. Zakona o ništetnosti nedostaje jedan od kumulativno traženih uvjeta, a to je da tuženik nije imao potrebnu suglasnost HNB, time se sukladno gore navedenoj presudi Europskog suda tuženik ne može smatrati neovlaštenim vjerovnikom, pa stoga se u smislu odredbe čl. 1. st. 1. Zakona o ništetnosti taj zakon ne može niti primjenjivati na konkretan ugovor, a pogotovo i stoga, a na što je ukazao u Europski sud u svojoj presudi, jer se taj Zakon primjenjuje i na one ugovore koji su sklopljeni prije njegovog stupnja na snagu.

33. Ta odluka Europskog suda je donesena u vezi prethodnog pitanja koje mu je uputio sud Republike Hrvatske, te valja reći da sukladno praksi tog suda interpretativne presude djeluju erga omnes, što znači da su one pravno obvezujuće, kako za sud pred kojim se vodi postupak u kojem je postavljeno prethodno pitanje, tako i za ostale nacionalne sudove koji su dužni primjenjivati pravno shvaćanje iz presude Europskog suda u postupcima koji se vodi pred nacionalnim sudovima i to svih država članica.

34. Pritom, a što se tiče vremenskog dosega takve interpretativne presude, njihov učinak je sukladno praksi Europskog suda retroaktivan, dakle, primjenjuje se i na pravne odnose koji su nastali i koji su bili uspostavljeni prije donošenja interpretativne presude (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Rev 1564/2018-2 od 9. listopada 2019.).

35. Osim toga, Zakon o ništetnosti ukinut je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 3. studenog 2020. broj U-I-3678/2017, zbog čega se odredbe tog Zakona više ne primjenjuju na području Republike Hrvatske niti se na njima mogu temeljiti sudske odluke.

36. Dakle, ne može se više smatrati da bi predmetni Ugovor o kreditu bio ništetan zbog toga što je sklopljen s neovlaštenim vjerovnikom (kada bi se utvrdilo da bi bio sklopljen u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom), pri čemu valja imati na umu i to da je ugovor od strane vjerovnika ispunjen, a zabrana se odnosila samo na jednu ugovornu stranu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 1564/2018-2 od 9. listopada 2019).

37. S obzirom na sve izneseno predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan jer nije protivan prisilnim propisima Republike Hrvatske (čl. 322. st. 1. ZOO) prema kojem je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenoga pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

38. Nije ništetno ni Očitovanje sastavljeno kod javnog bilježnika Branka Jakića 24. srpnja 2007., ovjereno pod brojem OU-758/07, koje je očitovanje volje jedne i to obvezne stranke uz ispravu o pravnom poslu osnova za zasnivanje založnog prava na nekretninama suglasno mjerodavnom čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine", broj: 78/93, 29/94, 162/98 i 16/07-dalje: ZJB), u vezi sa čl. 54. ZJB. Odredbom čl. 59. st. 1. ZJB je propisano da ako nisu u pitanju poslovi iz čl. 53. ZJB (a izvjesno je da nisu), sudionici u pravnom poslu, svi ili neki od njih, mogu isprave o pravnom poslu potvrditi kod javnog bilježnika.

39. Daljnji žalbeni navodi tužiteljice da je Ugovor o kreditu ništav u smislu odredbi čl. 329. ZOO navodeći da se radilo o lihvarskom (zelenaškom) Ugovoru, čl. 270., čl. 272. ZOO, navodeći da je činidba neodređena ili neodrediva, međutim, pozivanje na ove odredbe hrvatskog nacionalnog prava uz utvrđenu činjenicu da je Ugovor o kreditu sklopljen u Republici Austriji i da se primjenjuje ugovoreno austrijsko pravo (uz, ponavlja se, izostanak ikakve ugovorne stipulacije koja bi upućivala na primjenu hrvatskog nacionalnog prava i izostanak posebnog pravnog propisa koji bi upućivao na takvu primjenu) ukazuju se neutjecajnim na odluku u sporu u ovome, konkretnom slučaju.

40. U odnosu na žalbeni navod tužiteljice da tuženik nije procjenjivao njezinu kreditnu sposobnost, valja navesti da je procjena kreditne sposobnosti dužnika stvar procjene davatelja kredita te ni na koji način ne može utjecati na valjanost ugovora.

41. U odnosu na žalbene navode kojim se tužiteljica poziva na ništetnost navodeći da se radilo o tipskom ugovoru opterećenom nepoštenim odredbama (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), pozivajući se na utvrđenja u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 i Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača valja reći slijedeće:

42. U smislu odredbu čl. 4. Zakona o zaštiti potrošača, važećeg u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kreditu (Narodne novine, broj: 96/03-dalje: ZZP) koja određuje da izborom mjerodavnog prava, potrošač koji ima boravište u [adresa] ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po tom Zakonu.

43. Međutim, tužiteljica zahtjevom tužitelj ne traži utvrđenje ništetnosti nepoštene odredbe (o promjenjivoj kamati), već ništetnosti cijelog ugovora. Predmet zaštite po ZZP-u je zaštita od nepoštenih odredbi. Naime, prema tome Zakonu predmet kontrole nije ugovor u cjelini, već pojedina odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i tu zaštitu uživa potrošač.

44. Tužiteljica tijekom postupka nije tvrdila niti dokazivala da je potrošač u smislu tog Zakona, a to je njezin teret dokaza, a osim toga tužiteljica nije niti ugovorna stranka predmetnog Ugovora o kreditu.

45. Tužiteljica nadalje niti ne tvrdi koje to točno odredbe nisu poštene u smislu tog Zakona i Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, iako sud po službenoj dužnosti pazi na nepoštenost odredbi potrošačkog ugovora, Sud se izjasnio o dosegu te kontrole na način da je obvezno ispitivanje koje nacionalni sud provodi po službenoj dužnosti ograničeno raspoloživošću elemenata te granicama predmeta spora (Predmet C-511/17, C). Tužiteljica nije tvrdila da bi pojedine odredbe u tom smislu bile nepoštene određeno, već samo ističe da se o odredbama (o kamati) nije pregovaralo ne navodeći koje nejasnoće su u pogledu pojedinih odredbi postojale, a koje je trebalo otkloniti odnosno o istima pregovarati.

46. Slijedom svega navedenoga, kako je utvrđeno da je Ugovor o kreditu valjan, tako je valjalo odbiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništavim tog Ugovora, a s tim u svezi odbijen je i zahtjev za utvrđenjem ništavim Očitovanja od 24. srpnja 2007., koji zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnji o ništetnosti Ugovora o kreditu.

47. U odnosu na dio zahtjeva kojom se traži brisanje upisanog založnog prava- hipoteke, valja reći da je općenito založno pravo akcesorne naravi, a akcesorna ili sporedna prava su takva prava čiji nastanak, prijenos ili prestanak ovisi o nastanku, prijenosu ili prestanku nekog drugog prava (glavno pravo). Dakle, založno pravo može postojati samo onda ako postoji tražbina koja je tim založnim pravom osigurana, a kako u ovom konkretnom slučaju nije utvrđeno da je Ugovor o kreditu ništetan, onda tražbina osigurana založnim pravom i dalje postoji.

48. Navedena utvrđenja tužiteljica žalbom određeno niti ne spori.

49. Konačno, sud prvog stupnja je pravilno obračunao parnični trošak I. tuženika te je odluku o trošku obrazložio na način da ju je moguće ispitati pa tužiteljica bez osnove ukazuje na povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP

50. Prije svega treba reći da je žalba tužiteljice vrlo općenita, a od konkretnih prigovora, tužiteljica ukazuje isključivo da stranka nema pravo na naknadu troškova koji su bili nepotrebni za vođenje parnice.

51. Tako je uvidom zahtjev za naknadu troškova I tuženika utvrđeno da je I. tuženiku pravilno priznata naknada za ukupno četiri obrazloženih podneska, prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22-dalje Tarifa), kao i trošak zastupanja za ukupno šest (od zatraženih 12 ročišta) i to za ročišta (5. veljače 2019., 9. travnja 2019., 12. studenog 2020., 4. travnja 2022.17. siječnja 2023. i 6. lipnja 2024.), prema Tbr. 9. toč1. Tarife, pri čemu tužiteljica ne precizira za koja ročišta I. tuženiku ne bi pripadala potpuna naknada tog troška. U svakom slučaju, sud prvog stupnja je odmjerio troškove zastupanja odvjetnika u skladu s Tarifom te je priznao samo onaj trošak koji je bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

52. S obzirom na navedeno, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

53. I. tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu, obzirom navedena parnična radnja nije bila nužna za ovaj postupak (čl. 155. st. 1. ZPP)

U Zagrebu 8. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović