REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-9659/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Đurđica Kos, odvjetnica u Sv. Ivana Zeline, Trg Ante Starčevića 1, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 20. studenog 2024. u prisutnosti tužiteljice i njezine punomoćnice te z. punomoćnice tuženika ER - odvjetničke vježbenice, 8. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl.3. Ugovora o kreditu broj 041-50-4258045 zaključenog između tužiteljice IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb, OIB: 53056966535, kao kreditora, potvrđen 17. srpnja 2007. pod posl. br. OV-16854/2007 kod javnog bilježnika Zorke Čavajda iz Zagreba, koja glasi:

"3. /treće/ NAKNADA

3,30% (tri zarez trideset posto)

od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita,…".

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužiteljici IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 574,48 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 18. srpnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 nadoknaditi tužiteljici IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 916,36 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 8. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 12. listopada 2023. navodi da je s tuženikom, kao kreditorom, sklopila predmetni ugovor o kreditu iznosu 29.810,47 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s kamatnom stopom koja je promjenjiva i u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 5,49% te otplatom u 84 mjesečnih anuiteta u iznosu od 428,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, da je prilikom puštanja kredita u tečaj 17. srpnja 2007. tuženik jednokratno naplatio naknadu u iznosu od 3,30% od iznosa odobrenog kredita (čl.3.,) odnosno 4.328,45 kn te da je taj ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima strane nisu pregovarale i ona nije mogla utjecati na sadržaj istog, nije joj prezentirano koji su to točno troškovi koje tuženik ima u vezi postupka odobravanja kredita niti joj je objašnjena struktura tih troškova i zašto su iznosi te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži, slijedom čega tužiteljica smatra da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i kao jača ugovorna strana, financijska institucija koja se profesionalno bavi davanjem kredita, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadama za obradu zahtjeva i upravljanja kreditom, slijedom čega ju je doveo u neravnopravan položaj u kojem nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora odnosno stavljena je u poziciju „uzmi ili ostavi" jer je isplata kredita uvjetovana plaćanjem naknade, pa predlaže prihvatiti tužbene zahtjeve pobliže opisane u izreci presude pozivom na čl.81, čl.82. i čl.87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03; dalje:ZZP) te odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

2. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor zastare i navodi da je sporna odredba čl.3. jasna, lako uočljiva i razumljiva, a obveza je određena, pa nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost, da je tužiteljica iz odredbe o obvezi plaćanja naknade, koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita, mogla shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze i procijeniti je li takva odredba prihvatljiva ili nije, da je predmetna naknada, osim u ugovoru, označena i u promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužiteljica birala kredit, time da je obveza plaćanja jednokratne nagrade za korištenje kredita propisana i općim aktima, primjena kojih je ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu te da tužiteljica nije dokazala da bi sporna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Također navodi da je ugovor u cijelosti ispunjen te da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok bila zabrana manjeg značenja i osporava da bi bio nesavjesni stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO, slijedom čega osporava i tijek kamata.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, potvrdu javnog bilježnika i tuženika i promotivne uvjete te saslušao tužiteljicu.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje:ZPP), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je u promotivnim uvjetima tuženika u razdoblju sklapanja spornog ugovora u ponudi bila valuta CHF / EUR / KN te je naznačeno da se naplaćuje, ovisno o modelu osiguranja kredita, jednokratna naknada prilikom korištenja kredita kao "trošak obrade i osiguranja kredita", i to u rasponu 1,30 do 1,50% na ime "troška obrade kredita",

-da je između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora zaključen 13. srpnja 2007. ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 29.810,47 CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita (čl.1.), s namjenom kupnje vozila (čl.6.), uz rok otplate 84 mjeseca (čl.4.) i promjenjivu kamatnu stopu prema Odluci kreditora (čl.2.), time da se jednokratno naplaćuje naknada 3,30% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa – prijenosa vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela (čl.3.) i tužiteljica se obvezuje, između ostalog, podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja, naplatu tražbine te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima (čl.9.)

-da je javni bilježnik 17. srpnja 2007. potvrdio da je tužiteljici gore navedeni ugovor pročitan i upozoren je da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta,

-da je tužiteljici 17. srpnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 4.328,45 kn (3,30% iznosa kredita) na način da je ustegnuta od iznosa odobrenog kredita,

-da je tužiteljica otplatila kredit prijevremeno 27. veljače 2013.

6. Iz iskaza tužiteljice, prihvaćenog u potpunosti kao iskren, neposredno uvjerljiv te u skladu s dokumentacijom u koju je izvršen uvid, proizlazi da joj prilikom sklapanja ugovora nije obrazloženo na što se točno odnosi jednokratna naknada, za što je potrebna niti o čemu ovisi visina iste, ugovor je bio već pripremljen u auto kući, nije mogla pregovarati o visini naknade te je rečeno da se to mora platiti kako bi mogla sklopiti ugovor, a kod tuženika je išla samo radi predaje tzv. bona 2 i tom je prilikom rečeno da je za nju najpovoljniji CHF, da nije znala niti je dan izračun koliko točno iznosi sporna naknada niti gdje je propisana visina iste te da je auto kuća u kojoj je kupovala auto poslovala samo s tuženikom te su joj rekli da će oni sve pripremiti.

7. U odnosu na pitanje pojedinačnog pregovaranja napominje se da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da se s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o uvjetima - navedenoj spornoj odredbi, pa kako prihvaćeni iskaz tužiteljice i stipulacija te odredbe, koja je očito standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju stranke pregovarale o sadržaju sporne odredbe odnosno da bi tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi i posljedicama iste.

7.1. Također valja istaći i to da se o općim aktima tuženika, kojim bi eventualno bila određena visina sporne naknade, po prirodi stvari očito nije moglo pojedinačno pregovarati (jer su u pitanju opći akti), a isto tako sud nalazi da formulacija "naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" sama po sebi nije dovoljno razumljiva i određena odnosno radi se o odredbi koja je dala ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužiteljice, odluči o visini takvih naknada i troškova, tim više što se u odredbi čl.3. ugovora koja regulira pitanje plaćanja te naknade niti ne spominju kakvi opći akti koji bi regulirali kriterije određivanja visine iste.

7.2. Nadalje, sve i da se uzme da je u pitanju razumljiva i određena odredba - jer se određuje "3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, …" – može se zaključiti da je tužiteljica, nakon upoznavanja s tom odredbom, eventualno mogla steći uopćena saznanja o ekonomskim posljedicama koje iz te odredbe za nju proizlaze, međutim, to ne znači da je ista odredba poštena.

7.3. Naime, nadzor nepoštenosti može biti ograničen u smislu čl. 84. ZZP-a samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje određenih naknada i troškova odnosno naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" treba tumačiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, a odredbe akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

7.4. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP ne može se odrediti pojmom "jednokratne naknade", pa se takva naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

7.5. Slijedom navedenog, a imajući u vidu prirodu predmetnog ugovora odnosno činjenicu da se radi o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukama o kamatnim stopama tuženika, koji se otplaćuje 84 mjeseca, kao i činjenicu da sporna odredba nameće obvezu plaćanja izvjesne naknade u trenutku isplate kredita, bez naznake o čemu se konkretno radi, to sud nalazi da se ne radi o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

7.6. Također valja napomenuti da odredbu čl.84. ZZP-a treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u tome da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Dakle, ugovorne odredbe o troškovima i naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač istom mora platiti načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je kreditor zauzvrat pružio, međutim, u konkretnom se predmetu nepoštenost sporne odredbe o "3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, …" ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu kredita te zauzvrat pruženih usluga.

7.7. Stoga sud nalazi da sporna odredba čl.3. ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti i istu je, u skladu s čl.81.st.1. ZZP-a, moguće ispitati u smislu nepoštivanja načela savjesnosti i poštenja te postojanja eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

7.8. Sud je, prilikom ocjene da li je sporna odredba poštena, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora odnosno razmatrao je pitanje da li bi tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kada se uzme u obzir prihvaćeni iskaz tužiteljice, činjenica da sporna odredba čl.3. ugovora ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, niti je tužiteljici dano usmeno obrazloženje o postojanju opravdanosti naplate tih usluga / troškova, to nema mjesta zaključku da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

8. U odnosu pak na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže valja istaći da se isto ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača (postotak od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

8.1. Odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kredita niti je to bilo predviđeno tada važećim Zakonom o bankama, međutim, iako ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita nije bilo zabranjeno ili ograničeno, ipak valja zaključiti da je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

8.2. S obzirom da sporna odredba ne sadrži, u skladu s čl. 59. toč.3. ZZP-a, konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz naknadu za obradu kredita, sud nalazi da ti troškovi ili usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu sami po sebi razumljivi, a isto tako nalazi da nema mjesta zaključku da bi ti troškovi, koji su na ovaj način u cijelosti prebačeni na tužiteljicu, bili razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, posebno kad se uzme u obzir preostala obveza tužiteljice da, osim sporne naknade, plati sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja, naplatu tražbine te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima (čl.9.), kao i okolnost da tuženik ničim nije dokazao visinu i opravdanost svojih troškova poslovanja.

8.3. Kako se, prema stajalištu ovog suda, ne radi o samorazumljivim troškovima to proizlazi daljnji zaključak da je na tužiteljicu spornom odredbom prenesena obveza plaćanja naknade - troška za koje nema dokaza da bi odgovarali stvarno pruženim uslugama ili troškovima odnosno da je tako formuliranom odredbom u čl.3. ugovora otklonjena obveza tuženika iz čl.59.toč.3. ZZP-a u smislu dokazivanja da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u tamo naznačenoj visini, pa navedeno utječe na pravni položaj tužiteljice i stvara značajnu neravnotežu na njezinu štetu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

9. Slijedom navedenog, u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornoj odredbi čl.3. ugovora nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi i plaćanju naknade istom za obradu kredita, to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, što upućuje na daljnji zaključak da je sporna odredba ugovora nepoštena u smislu čl.81. te ništetna u smislu čl.87. ZZP-a u vezi s čl. 3-4., čl.269., čl.270., čl.272. i čl. 323. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) i stoga je odlučeno kao u stavku I. izreke presude s tim u svezi.

10. Također valja napomenuti da okolnost da je sporni ugovor o kreditu ispunjen sama po sebi ne otklanja primjenu gore navedenih propisa niti utječe na pravo tužiteljice zatražiti zaštitu u smislu čl.1111.st.1. i čl.1115. ZOO-a u vezi s čl.323.st.1.ZOO-a.

11. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.).

11.1. Dakle, zastara u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom bi slučaju to značilo od pravomoćnog okončanja predmetne parnice, pa se prigovor zastare ukazuje neosnovanim.

12. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužiteljici vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, tj. odredbe pobliže opisane u stavku I. izreke presude, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako među strankama nije sporna visina zahtjeva, a isto proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku II. izreke presude temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. ZOO-a.

13. Tužiteljica je imala troškove postupka odmjerene u skladu s čl.154.st.1. ZPP-a, vrijednosti predmeta spora i Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe i podneska od 27.1.2024. te pristup na ročišta 13.6.2024. i 20.11.2024. po 200,00 Eur, za sastav podneska od 3.1.2024. iznos od 50,00 Eur te trošak pristojbe na tužbu u iznosu 33,18 Eur i presudu u iznosu 33,18 Eur (ukoliko bude plaćena u roku 3 dana od elektroničke dostave odluke) – sveukupno 916,36 Eur s pripadajućom kamatom temeljem čl. 29.st.2. ZOO i čl.151.st.3. ZPP-a.

13.1. Tužiteljici nije priznat trošak ročišta radi objave presude temeljem čl.155.st.1. u vezi s čl. 335.st.9-10. ZPP-a. Naime, ako stranka ne pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje sud presudu ističe na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova, a stranka ovjereni prijepis iste može naknadno preuzeti u sudskoj zgradi, iz čega proizlazi da je presuda stranci dostupna putem interneta istoga dana kada se održava ročište radi objave presude i njezin dolazak na to ročište, a time i trošak, nije potreban za vođenje parnice. Posebno se napominje da okolnost što je odredbom Tbr.9/3 OT-a propisano pravo na nagradu za ročište na kojem se presuda objavljuje ne otklanja primjenu čl.155.st.1. ZPP-a.

U Zagrebu, 8. siječnja 2025.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka