Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1555/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ivane Čačić kao predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Snježane Šaško, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnici Davor Pavičić i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Pavičić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Mihanovićeva 20, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska 69, koju zastupaju punomoćnici Josip Grošeta i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 23. studenog 2023. poslovni broj: P- 2618/2022-24 ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj: P-2618/2022-27 od 5. veljače 2024., te to rješenje ispravljeno rješenjem poslovni broj: P-2618/2022 od 21. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2618/2022-24 od 23. studenog 2023. ispravljena rješenjem poslovni broj: P-2618/2022-27 od 5. veljače 2024., a to rješenje ispravljeno rješenjem poslovni broj: P-2618/2022 od 21. svibnja 2024.:

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu kojim je utvrđen ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o kreditu broj 056-50-4315744 od 14. kolovoza 2007. sklopljenog između tužitelja VŠ kao korisnika kredita i tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao kreditora i solemniziranog kod javnog bilježnika Marije Baković iz Zagreba 16. kolovoza 2007. pod posl.br. OV-31424/2007 u dijelu u kojem glasi "... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća ..." te u točki II. izreke u cijelosti

- preinačava u točki I. izreke u dijelu kojim je utvrđen ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o kreditu broj 056-50-4315744 od 14. kolovoza 2007. sklopljenog između tužitelja VŠ kao korisnika kredita i tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao kreditora i solemniziranog kod javnog bilježnika Marije Baković iz Zagreba 16. kolovoza 2007. pod posl.br. OV-31424/2007 u dijelu u kojem glasi "... iznos kredita kunska protuvrijednost 16.156,12 CHF (slovima: šesnaesttisuća stopedesetšest švicarskih franaka i dvanaest centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita." te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično se uvažava žalba tuženice te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2618/2022-24 od 23. studenog 2023. ispravljena rješenjem poslovni broj: P-2618/2022-27 od 5. veljače 2024., a to rješenje ispravljeno rješenjem poslovni broj: P-2618/2022-27 od 21. svibnja 2024.

- potvrđuje u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženici da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.799,91 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 23. studenog 2023.

- preinačuje u preostalom dijelu točke III. izreke na način da se tužitelj odbija sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 248,75 EUR zajedno sa zateznom kamatom od 23. studenog 2023. do isplate.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđen je ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o kreditu broj 056-50-4315744 od 14. kolovoza 2007. sklopljenog između tužitelja VŠ kao korisnika kredita i tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao kreditora i solemniziranog kod javnog bilježnika Marije Baković iz Zagreba 16. kolovoza 2007. pod posl.br. OV- 31424/2007 u dijelu u kojem glasi "... iznos kredita kunska protuvrijednost 16.156,12 CHF (slovima: šesnaesttisuća stopedesetšest švicarskih franaka i dvanaest centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita." te dio odredbe sadržan u članku 7, istog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem glasi "... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća ...". Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju na ime preplaćenog iznosa s osnove promjene tečaja isplati iznos od 3.592,10 EUR/27.064,69 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, od dana dospijeća do isplate i po stopi sve pobliže određeno u toj točki izreke. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.048,66 EUR/15.435,62 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 23. studenog 2023. do isplate.

1.1. Prvostupanjska presuda ispravljena je rješenjem od 5. veljače 2024. u uvodu, izreci i obrazloženju u pogledu točnog OIB [osobni identifikacijski broj]a tuženice, a rješenjem od 21. svibnja 2024. ispravljeno je to rješenjem u izreci u pogledu pogrešno naznačenog poslovnog broja presude koja se ispravlja.

2. Prvostupanjsku presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica zbog svih zakonom predviđenih razloga te predlaže drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu, odbije tužbene zahtjeve u cijelosti i odredi da je tužitelj dužan tuženici naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Na temelju između stranaka nespornih činjenica i onih utvrđenih provedenim dokazima čitanjem Ugovora o kreditu, financijske dokumentacije i zahtjeva za kredit, provedenim dokazom financijskim vještačenjem i saslušanjem svjedoka LŠ i tužitelja, prvostupanjski sud utvrdio je slijedeće činjenično stanje:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor 14. kolovoza 2007. sklopili Ugovor o kreditu 056-50-4315744 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tuženica odobrila tužitelju kredit u iznosu od 16.156,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan korištenja kredita uz rok otplate od 84 mjeseca s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom prema odluci banke koja je početno iznosila 5,49% s namjenom kredita za kupnju novog vozila marke "Chevrolet"

- da svjedok LŠ koji je 2007. radio kao javnobilježnički prisjednik kod Marije Baković, nije prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu strankama davao nikakve ekonomske savjete ni tumačenja vezana uz pitanje kao što su tijek kamata u budućnosti i kakav će tečaj biti u budućnosti kao ni oko načina obračuna

- da je prema iskazu tužitelja tuženica ponudila tužitelju kredit za kupnju vozila za osobne potrebe samo s valutnom klauzulom u CHF te ga tom prilikom nije upozorila na porast kamatne stope i tečaj CHF u budućnosti i da, iako je bio svjestan da se tečaj može promijeniti nije bio svjestan da se može tako jako promijeniti jer mu je početna rata od oko 840,00 kn nakon 7 godina došla na 1.300,00 kn, a zadnja rata od 16.000,00 kn da je porasla na 27.000,00 kn zbog čega je za zadnju ratu morao podići novi kredit - da je predmetni Ugovor o kreditu potrošački kredit koji je napisan jednostrano od strane tuženice i dan tužitelju na potpis bez da su stranke prethodno pregovarale o spornim odredbama, niti je tuženica upozorila tužitelja na moguće kretanje tečaja CHF u budućnosti

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno da je Raiffeisenbank Austria d.d., u tom postupku četvrtotuženica, u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time Raiffeisenbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) u razdoblju od 01.01.2004.godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

- da je člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača određeno da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika što konkretno znači da sud obvezuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. jer tuženica ničim nije dokazala da bi tužitelja upozorila na sve rizike koje prate ugovore koji su ugovoreni uz valutnu klauzulu CHF niti je tužitelj na takvu odredbu mogao utjecati

pa posljedično utvrđenom zaključuje da su ništetne odredbe članka 1. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak jer je zbog takvih odredbi došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja, a ujedno i do neosnovanog bogaćenja tuženice kao banke na teret tužitelja zbog čega osnovanim ocjenjuje i zahtjev za isplatu koju visinu je utvrdio provedenim dokazom financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i to u ukupnom iznosu od 27.064,52 kn što prema fiksnom tečaju EUR (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 3.592,10 EUR koji iznos i dosuđuje tužitelju pod točkom II. izreke zajedno sa zateznom kamatom na pojedine preplaćene mjesečne iznose od dana plaćanja do isplate sve primjenom članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) u vezi članka 1111. i članka 1115. istog Zakona.

5.1. Prigovor zastare utužene tražbine prvostupanjski sud ocijenio je neosnovanim smatrajući da se rok zastare od 5 godina propisan člankom 225. ZOO računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a da do podnošenja predmetne tužbe 5. svibnja 2022. taj rok nije protekao.

5.2. Odluku o parničnom trošku prvostupanjski sud temelji na odredbi članka 154. i 155. ZPP, a visinu troškova zastupanja na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 – dalje u tekstu: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

6. Prema članku 365. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Ispitivanjem pobijane presude i postupka koji je prethodio donošenju iste utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije počinjena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Tuženica u žalbi uvodno ističe da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer da je prvostupanjski sud njezine navode i dokazne prijedloge zanemario u potpunosti.

7.1. Ispitivanjem pobijane presude u pravcu iznesenih žalbenih navoda ovaj sud ocjenjuje da je tuženici u prvostupanjskom postupku bilo omogućeno izjasniti se o navodima tužitelja, iznositi činjenice i predlagati dokaze i na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Prvostupanjski sud iznio je odlučne i dostatne razloge o svim bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženice, presuda je detaljno obrazložena zbog čega se ne može smatrati arbitrarnom ili nerazumnom te je obrazloženje izrađeno na način propisan odredbom članka 338. stavkom 4. ZPP. Stoga ovaj sud smatra da tuženici donošenjem pobijane presude nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer ništa ne upućuje da tuženica nije imala pravično suđenje, a niti je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 338. stavka 4. ZPP.

8. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP budući je protivno navodima žalbe prvostupanjski sud iznio razloge zbog kojih tuženicu smatra nesavjesnom stjecateljicom u smislu članka 1115. ZOO Pobijana presuda nema nikakvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati budući je prvostupanjski sud iznio neproturječne razloge o odlučnim činjenicama koji su, protivno navodima žalbe, u skladu s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima.

9. Tuženica u žalbi smatra da nije bilo osnove odluku o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF temeljiti na postupku kolektivne zaštite tvrdeći da je iznijela niz argumentiranih prigovora potkrijepljenih dokazima zbog kojih se ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite pa tako da je tvrdila i ukazivala da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kao i da je postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF ili kredit bez valute na koje okolnosti je dostavila isprave u spis (promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i tužiteljev zahtjev za kredit te je predložila saslušanje tužitelja) nastavno tvrdeći da je prigovorila iskazu tužitelja da mu je bio ponuđen samo kredit u CHF.

10. Iznesenim žalbenim navodima tuženica nije dovela u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda na kojima je temeljio odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno utvrđenje o ništetnosti ugovorene valute obveze vraćanja kredita u CHF sadržane u Ugovoru o kreditu u članku 7. tog Ugovora, a niti je dovela u sumnju pravilnost primijenjene odredbe članka 502.c ZPP kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Isto tako člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe 5. svibnja 2022., propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama broj: U-III-4372/2021 i U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio shvaćanje da je, kada se u pojedinačnom sporu potrošača protiv banke, odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a koja okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod. posl.br. P-1401/2012, tuženik ovlašten tvrditi i dokazivati da je na drugi način dao odgovarajuće obavijesti tužitelju o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora.

11.1. Tuženica je radi utvrđenja da je tužitelju dala informacije o prirodi i rizicima ugovaranja valute obveze u CHF, dakle radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača Zagreb protiv osam banaka sa sjedištem u [adresa] pa tako i tuženice kao četvrtotuženice, predložila dokaz saslušanjem tužitelja i dokaz saslušanjem svjedoka LŠ, prisjednika u javnobilježničkom uredu Marije Baković u vrijeme solemnizacije predmetnog Ugovora o kreditu i svjedokinje GŠ od kojeg potonjeg dokaza je na pripremnom ročištu održanom 3. studenog 2022. odustala, te je dostavila promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1.7.2007. do 30.9.2007. (promotivni uvjeti) koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu za kupnju novog vozila marke "Chevrolet".

11.2. U promotivnim uvjetima navedeni su osnovni uvjeti kredita za kupnju novih i rabljenih vozila, kamate za kredite uz valutnu klauzulu u CHF, valutnu klauzulu u EUR- ima i redovne kamate za kredite u kunama, troškovi obrade i osiguranja kredita, trošak provedbe osiguranja, korištenja kredita, način otplate kredita i modeli otplate kredita, dakle navode se mogućnosti kreditiranja s valutom obveze u CHF, EUR i bez valute obveze, no isti ne sadrže nikakve informacije o rizicima koje potrošač objektivno može očekivati zbog ugovorene valute obveze u CHF. Iz provedenog dokaza saslušanjem svjedoka LŠ proizlazi da isti kao prisjednik kod javne bilježnice Marije Baković nije prilikom solemnizacije ugovora o kreditu tužitelju davao bilo kakve informacije o rizicima ugovaranja valute obveze vraćanja kredita u CHF što uostalom nije ni posao javnog bilježnika. Iz provedenog dokaza saslušanjem tužitelja također ne proizlazi utvrđenim da bi tuženica prije i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti na način da bi tužitelj mogao imati uvid u rizike koje donosi valuta obveze vraćanja kredita ugovorena u CHF na njegove ekonomske mogućnosti. Stoga protivno navodima žalbe tuženica nije dokazala okolnosti radi kojih pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. ne bi imala obvezujući učinak u ovoj parnici u kojoj tužitelj kao potrošač traži utvrđenje ništetnom identičnu odredbu o valuti obveze vraćanja kredita u CHF kakva je utvrđena ništetnom u navedenoj presudi. Činjenica da je tužitelj izabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutom obveze u CHF ujedno ne znači da su stranke pregovarale o valuti obveze vraćanja kredita u CHF niti da je tuženica dala tužitelju sve potrebe informacije o rizicima ugovaranja takve valutne klauzule na način da bi tužitelj stekao mogućnost donijeti informiranu odluku prihvaćajući posljedice koje takva odluka može u budućnosti utjecati na njegov ekonomski položaj.

12. Zbog vezanosti za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te da je člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 – dalje u tekstu: ZZP/07) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.) te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.), a da tuženica protivno navodima žalbe nije dokazala da je o spornoj odredbi u unaprijed formuliranom i standardnom Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovarala sa tužiteljem, a niti da je tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom članka 96. ZZP/07 u vezi članka 502.c ZPP i članka 118. ZZP/07, spornu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom. Prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije trebao ponovno provoditi test poštenosti niti utvrđivati da je ugovaranje te odredbe imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je to pravomoćno utvrđeno u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača.

13. Materijalnopravno stajalište tuženice zbog kojeg osporava stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare također se ne može prihvatiti osnovanim. Naime, postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno je u skladu i s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. Izneseno pravno shvaćanje prihvaćeno je i kroz sudsku praksu ovog suda.

14. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na utvrđenu nepoštenost (ništetnost) ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta obveze vezana uz CHF postala pravomoćnom donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6631/2017 od 14. lipnja 2018., a imajući u vidu člankom 225. ZOO propisani rok zastare od pet godina za tražbine s osnova stjecanja bez osnove te da je predmetna tužba podnesena 5. svibnja 2022., to je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da nije protekao zastarni rok za utuženu tražbinu koju je tuženica stekla bez osnove u smislu članka 1111. u vezi članka 323. ZOO na temelju ništetne ugovorene odredbe o valuti obveze vraćanja kredita u CHF.

15. Neosnovano je pozivanje tuženice na članak 326. ZOO jer se zabrana ugovaranja nepoštenih i posljedično ništetnih odredbi ugovora u konkretnim okolnostima predmetnog spora ne može smatrati zabranom manjeg značaja zbog kojih se tužitelj, stoga što je u cijelosti ispunio svoje obveze, ne bi više mogao pozivati na ništetnost. Zaštita potrošača od ništetnih ugovornih odredbi uređene i općim zakonom obveznog prava kao i posebnim Zakonom o zaštiti potrošača te drugim zakonskim propisima sve u svrhu osiguranja potrošača od nezakonitog postupanja trgovaca, a što ukazuje na visoku razinu zaštite potrošača kao slabije strane u stjecanju proizvoda i usluga na tržištu, pa tako i u konkretnom pravnom poslu. Činjenica što se Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15) odredbe Glave IVa Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF ne primjenjuju na ugovore s valutnom klauzulom u CHF koji su ispunjeni ili prisilno ostvareni nije ni od kakvog značaja za predmetnu utuženu obvezu tuženice time da prvostupanjski sud te odredbe nije ni mogao pogrešno primijeniti kako to tvrdi žalba jer se ne odnose na konkretni spor u kojem tužitelj zahtijeva da mu tuženica vrati sve što je stekla na temelju ništetne odredbe.

16. Imajući na umu da je u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pravomoćnom presudom Trovačkog suda u Zagrebu posl.broj:P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica koristila nepoštene i ništetne ugovorene odredbe o valuti obveze u CHF to je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženica nepoštena stjecateljica te je stoga obvezavši je da na preplaćene novčane iznose s osnove te ništetne odredbe od dana stjecanja pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u članku 1115. ZOO.

17. Međutim, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 16.156,12 CHF po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita, prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo na koji žalbeni razlog se primjenom članka 365. stavka 2. ZPP u drugostupanjskom postupku pazi po službenoj dužnosti.

17.1. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača proizlazi da odredba kojom je ugovorena obveza banke nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Zbog toga za ocjenu ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju nikakav učinak. Riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa na temelju članka 99. ZZP/07 ne podliježe testu poštenosti. Radi se o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženice na isplatu kredita, zbog čega nije riječ o obvezi koja u smislu članka 96. stavka 1. ZZP/07 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Upravo je prema toj odredbi tužitelj temeljio tužbeni zahtjev za isplatu s osnova ništetne ugovorene valutne klauzule vraćanja kredita u švicarskih francima u visini razlike između tečaja CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita i onog koji je vrijedio na dan plaćanja anuiteta, pa je stoga takav tužbeni zahtjev i proturječan usvojenom zahtjevu za isplatu.

17.2. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženice na isplatu kredita, nije riječ o obvezi koja u smislu članka 96. stavka 1. ZZP/07 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Kako je riječ o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) zbog čega na temelju članka 99. ZZP/07 ne podliježe testu poštenosti, to je prvostupanjski sud usvojivši tužbeni zahtjev i u tom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo.

18. Osporavajući odluku o parničnom trošku tuženica tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio članak 292. stavak 3. ZPP i članak 10. stavak 1. ZPP te s tim u vezi ukazuje da je na pripremnom ročištu održanom 3. studenog 2022. povukla prigovor visine tužbenog zahtjeva pa obzirom da je priznala visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je nepotrebno provodio dokaz financijskim vještačenjem na koji način je postupio i protivno članku 10. stavku 1. ZPP kojim je propisano da sud, stranke i ostali sudionici moraju provesti postupak bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova. Stoga smatra da tužitelj ne može imati pravo na trošak financijskog vještačenja kao i na trošak koji je izazvan provedenim vještačenjem, obzirom da je isti nastao krivnjom tužitelja, pa da stoga ne može ona snositi trošak financijskog vještačenja, trošak pristupa ročištu od 18. listopada 2023. i sastava obrazloženog podneska od 20. ožujka 2023. i neovisno o uspjehu u sporu. Nastavno tvrdi i da je tužitelju pogrešno dosuđen trošak za sve poduzete radnje prema vrijednosti boda od 15,00 kn koja vrijednost boda je stupila na snagu tek 5. studenog 2022. što smatra da je protivno članku 90. Ustava RH. Konačno osporava trošak dosuđen tužitelju za sastav podnesaka od 30. lipnja 2022. i 23. rujna 2022. jer je tužitelj sve navode relevantne za postupak iznio u tužbi dok u navedenom podnescima samo citira sudske odluke zbog čega se ne radi o nužnim podnescima u smislu članka 155. ZPP.

19. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio donošenju iste u smislu naprijed iznesenih žalbenih navoda utvrđeno je da je tuženica u odgovoru na tužbu pod točkom 43. tog odgovora navela da prigovara visini tužbenih zahtjeva i ističe prigovor zastare. Na pripremnom ročištu održanom 3. studenog 2022. zamjenica punomoćnika tuženice navela je da „povlači prigovor visine tužbenog zahtjeva, a osporava osnovanost istog te zahtjeva za isplatu zateznih kamata“. Takvi se navodi tuženice ne mogu smatrati priznanjem visine tužbenog zahtjeva, a osim toga tuženica je osporavala tijek zahtijevanih zateznih kamate koje je tužitelj u tužbi na pojedine preplaćene iznose zahtijevao od 1. u mjesecu za svaki preplaćeni mjesečni iznos anuiteta. Imajući u vidu navedeno kao i da je provedenim vještačenjem utvrđen ukupni manji iznos preplate anuiteta s osnove ništetne odredbe o valuti obveze u CHF (27.064,68 kn) od iznosa zahtijevanog u tužbi (28.235,78 kn) te je istim utvrđen kasniji dan plaćanja preplaćenog anuiteta zbog čega je dosuđena zatezna kamata na pojedine preplaćene iznose anuiteta od dana plaćanja utvrđenog provedenim dokazom vještačenjem, to odredivši provođenje dokaza vještačenjem prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 10. stavka 1. ZPP jer provođenje dokaza radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanje ne može biti protivno načelu ekonomičnosti propisanim tim člankom, a niti je donošenjem rješenja kojim je određeno provođenje dokaza vještačenjem prvostupanjski sud postupio protivno članku 292. stavku 3. ZPP.

20. Člankom 155. stavkom 1. ZPP je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice i da o tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima tog Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Pravilnom primjenom te zakonske odredbe prvostupanjski sud je tužitelju priznao trošak podneska od 30. lipnja 2022. kojim se očitovao na navode tuženice iz odgovora na tužbu i to u visini troškova za zastupanje po punomoćniku u osobi odvjetnika određenoj Tbr. 8. točka 1. Tarife, a isto tako trošak zastupanja na ročištu održanom 18. listopada 2023. na kojem su provedi dokazi saslušanjem svjedoka LŠ i tužitelja na okolnosti predloženih po tuženici.

21. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 20. ožujka 2023. pa stoga neosnovano tuženica osporava taj trošak, dok pravilno ocjenjuje podnesak tužitelja od 23. rujna 2022. nepotrebnim za vođenje parnice budući u istom ponavlja navode iz očitovanja na navode tuženice iz odgovora na tužbu.

22. Protivno žalbenim navodima tuženice pravilno je prvostupanjski sud utvrdio visinu troškova zastupanja tužitelja po vrijednost boda od 15,00/1,99 EUR koliko je ista bila određena Tbr.50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 – dalje u tekstu: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave i primjenom koje vrijednosti boda je tužitelj zatražio trošak. Naime, Tbr. 48. Tarife određeno je da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade (stavak 1.), da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku naplate odvjetničke nagrade (stavak 2.) te kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (stavak 3.). O takvoj primjeni Tbr. 48. Tarife pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u revizijskoj odluci

23. Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je žalbu tuženice djelomično odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 368. stavka 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu kojom je određena obveze vraćanja kredita vezana uz tečaj CHF na dan plaćanja, te u točki II. izreke u cijelosti, dok je valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženice i na temelju članka 373. ZPP preinačiti presudu u preostalom dijelu točke I. izreke i odbiti zahtjev za utvrđenje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu o iznosu kredita u kunskoj protuvrijednosti 16.156,12 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.

23.1. U odnosu na odluku o troškovima postupka sadržane u točki III. izreke, žalba tuženice također je djelomično neosnovana zbog čega je na temelju članka 380. točke 2. ZPP u vezi članka 129. stavka 5. ZPP rješenjem valjalo žalbu djelomično odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u točki III. izreke u dijelu kojim je tuženica obvezana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.799,91 EUR budući da zbog djelomične preinake prvostupanjske presude u točki I. izreke tužitelj nije uspio u sporu u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (članak 154. stavak 5. ZPP) te na temelju članka 380. točke 3. ZPP djelomično uvažiti žalbu tuženice i preinačiti točku III. izreke u dijelu kojem je tuženica obvezana tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 248,75 EUR za trošak podneska od 23. rujna 2022. (199,00 + PDV od 25%) i u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

24. Budući je tuženica sa žalbom uspjeha samo u razmjerno neznatnom dijelu u pogledu odluke o glavnoj stvari i u odnosu na sporedno potraživanje zbog kojih nisu nastali posebni troškovi, to je njezin zahtjev za naknadu troškova žalbe odbijen kao neosnovan primjenom članka 154. stavka 5. ZPP.

U Varaždinu 8. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ivana Čačić