REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-347/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sucu Martini Ivanković u pravnoj stvari tužitelja SF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Nataša Lisac, odvjetnica u Dugom Selu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnik Goran Gložinić i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 26. studenog 2024 u prisutnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu i uručenje presude 8. siječnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnima odredbe čl. 1 i čl. 7 Ugovora o kreditu broj 029-50- 3555051 zaključenog između tužitelja SF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 5. srpnja 2006. u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarski franak. II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da dio odredbi ugovora iz točke I izreke ove presude ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužitelju SF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.879,84 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

na iznos od 0,50 eura od 1. rujna 2006. do isplate

na iznos od 0,60 eura od 3. listopada 2006. do isplate

na iznos od 0,37 eura od 2. studenog 2006. do isplate

na iznos od 6,86 eura od 18. studenog 2008. do isplate

na iznos od 8,92 eura od 20. siječnja 2009. do isplate

na iznos od 10,40 eura od 16. veljače 2009. do isplate

na iznos od 11,07 eura od 18. ožujka 2009. do isplate

na iznos od 9,42 eura od 16. travnja 2009. do isplate

na iznos od 9,78 eura od 18. svibnja 2009. do isplate

na iznos od 6,90 eura od 16. lipnja 2009. do isplate

na iznos od 4,77 eura od 16. srpnja 2009. do isplate

na iznos od 5,34 eura od 19. kolovoza 2009. do isplate

na iznos od 6,46 eura od 17. rujna 2009. do isplate

na iznos od 6,36 eura od 19. listopada 2009. do isplate

na iznos od 5,23 eura od 17. studenog 2009. do isplate

na iznos od 7,35 eura od 18. prosinca 2009. do isplate

na iznos od 9,06 eura od 18. siječnja 2010. do isplate

na iznos od 11,48 eura od 22. veljače 2010. do isplate

na iznos od 10,92 eura od 17. ožujka 2010. do isplate

na iznos od 14,21 eura od 22. travnja 2010. do isplate

na iznos od 13,59 eura od 17. svibnja 2010. do isplate

na iznos od 14,81 eura od 21. lipnja 2010. do isplate

na iznos od 25,34 eura od 19. srpnja 2010. do isplate

na iznos od 23,17 eura od 27. kolovoza 2010. do isplate

na iznos od 29,79 eura od 21. rujna 2010. do isplate

na iznos od 27,50 eura od 18. listopada 2010. do isplate

na iznos od 23,82 eura od 8. studenog 2010. do isplate

na iznos od 31,59 eura od 9. prosinca 2010. do isplate

na iznos od 41,47 eura od 19. siječnja 2011. do isplate

na iznos od 34,47 eura od 21. veljače 2011. do isplate

na iznos od 36,93 eura od 21. ožujka 2011. do isplate

na iznos od 33,81 eura od 18. travnja 2011. do isplate

na iznos od 34,37 eura od 16. svibnja 2011. do isplate

na iznos od 47,61 eura od 20. lipnja 2011. do isplate

na iznos od 48,90 eura od 20. srpnja 2011. do isplate

na iznos od 59,81 eura od 17. kolovoza 2011. do isplate

na iznos od 54,14 eura od 14. rujna 2011. do isplate

na iznos od 47,93 eura od 24. listopada 2011. do isplate

na iznos od 46,94 eura od 14. studenog 2011. do isplate

na iznos od 46,46 eura od 8. prosinca 2011. do isplate

na iznos od 49,40 eura od 16. siječnja 2012. do isplate

na iznos od 51,96 eura od 15. veljače 2012. do isplate

na iznos od 52,31 eura od 19. ožujka 2012. do isplate

na iznos od 50,54 eura od 5. travnja 2012. do isplate

na iznos od 51,73 eura od 21. svibnja 2012. do isplate

na iznos od 52,55 eura od 26. lipnja 2012. do isplate

na iznos od 51,17 eura od 16. srpnja 2012. do isplate

na iznos od 51,54 eura od 14. kolovoza 2012. do isplate

na iznos od 50,50 eura od 17. rujna 2012. do isplate

na iznos od 48,27 eura od 15. listopada 2012. do isplate

na iznos od 50,65 eura od 14. studenog 2012. do isplate

na iznos od 51,80 eura od 14. prosinca 2012. do isplate

na iznos od 50,99 eura od 21. siječnja 2013. do isplate

na iznos od 46,50 eura od 22. veljače 2013. do isplate

na iznos od 50,32 eura od 19. ožujka 2013. do isplate i

na iznos od 50,65 eura od 10. travnja 2013. do isplate

i to u razdoblju do 31. prosinca 2007. po stopi koju propisuje Uredba o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu iznosa od 1.820,16 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 5. srpnja 2006. do isplate i u dijelu u kojem potražuje zakonske zatezne kamate: na iznos od 0,50 eura od 5. srpnja 2006. do 31. kolovoza 2006.

na iznos od 0,60 eura od 5. srpnja 2006. do 2. listopada 2006.

na iznos od 0,37 eura od 5. srpnja 2006. do 1. studenog 2006.

na iznos od 6,86 eura od 5. srpnja 2006. do 17. studenog 2008.

na iznos od 8,92 eura od 5. srpnja 2006. do 19. siječnja 2009.

na iznos od 10,40 eura od 5. srpnja 2006. do 15. veljače 2009.

na iznos od 11,07 eura od 5. srpnja 2006. do 17. ožujka 2009.

na iznos od 9,42 eura od 5. srpnja 2006. do 15. travnja 2009.

na iznos od 9,78 eura od 5. srpnja 2006. do 17. svibnja 2009.

na iznos od 6,90 eura od 5. srpnja 2006. do 15. lipnja 2009.

na iznos od 4,77 eura od 5. srpnja 2006. do 15. srpnja 2009.

na iznos od 5,34 eura od 5. srpnja 2006. do 18. kolovoza 2009.

na iznos od 6,46 eura od 5. srpnja 2006. do 16. rujna 2009.

na iznos od 6,36 eura od 5. srpnja 2006. do 18. listopada 2009.

na iznos od 5,23 eura od 5. srpnja 2006. do 16. studenog 2009.

na iznos od 7,35 eura od 5. srpnja 2006. do 17. prosinca 2009.

na iznos od 9,06 eura od 5. srpnja 2006. do 17. siječnja 2010.

na iznos od 11,48 eura od 5. srpnja 2006. do 21. veljače 2010.

na iznos od 10,92 eura od 5. srpnja 2006. do 16. ožujka 2010.

na iznos od 14,21 eura od 5. srpnja 2006. do 21. travnja 2010.

na iznos od 13,59 eura od 5. srpnja 2006. do 16. svibnja 2010.

na iznos od 14,81 eura od 5. srpnja 2006. do 20. lipnja 2010.

na iznos od 25,34 eura od 5. srpnja 2006. do 18. srpnja 2010.

na iznos od 23,17 eura od 5. srpnja 2006. do 26. kolovoza 2010. na iznos od 29,79 eura od 5. srpnja 2006. do 20. rujna 2010.

na iznos od 27,50 eura od 5. srpnja 2006. do 17. listopada 2010. na iznos od 23,82 eura od 5. srpnja 2006. do 7. studenog 2010.

na iznos od 31,59 eura od 5. srpnja 2006. do 8. prosinca 2010.

na iznos od 41,47 eura od 5. srpnja 2006. do 18. siječnja 2011.

na iznos od 34,47 eura od 5. srpnja 2006. do 20. veljače 2011.

na iznos od 36,93 eura od 5. srpnja 2006. do 20. ožujka 2011.

na iznos od 33,81 eura od 5. srpnja 2006. do 17. travnja 2011.

na iznos od 34,37 eura od 5. srpnja 2006. do 15. svibnja 2011.

na iznos od 47,61 eura od 5. srpnja 2006. do 19. lipnja 2011.

na iznos od 48,90 eura od 5. srpnja 2006. do 19. srpnja 2011.

na iznos od 59,81 eura od 5. srpnja 2006. do 16. kolovoza 2011. na iznos od 54,14 eura od 5. srpnja 2006. do 13. rujna 2011.

na iznos od 47,93 eura od 5. srpnja 2006. do 23. listopada 2011. na iznos od 46,94 eura od 5. srpnja 2006. do 13. studenog 2011. na iznos od 46,46 eura od 5. srpnja 2006. do 7. prosinca 2011.

na iznos od 49,40 eura od 5. srpnja 2006. do 15. siječnja 2012.

na iznos od 51,96 eura od 5. srpnja 2006. do 14. veljače 2012.

na iznos od 52,31 eura od 5. srpnja 2006. do 18. ožujka 2012.

na iznos od 50,54 eura od 5. srpnja 2006. do 4. travnja 2012.

na iznos od 51,73 eura od 5. srpnja 2006. do 20. svibnja 2012.

na iznos od 52,55 eura od 5. srpnja 2006. do 25. lipnja 2012.

na iznos od 51,17 eura od 5. srpnja 2006. do 15. srpnja 2012.

na iznos od 51,54 eura od 5. srpnja 2006. do 13. kolovoza 2012. na iznos od 50,50 eura od 5. srpnja 2006. do 16. rujna 2012.

na iznos od 48,27 eura od 5. srpnja 2006. do 14. listopada 2012. na iznos od 50,65 eura od 5. srpnja 2006. do 13. studenog 2012. na iznos od 51,80 eura od 5. srpnja 2006. do 13. prosinca 2012. na iznos od 50,99 eura od 5. srpnja 2006. do 20. siječnja 2013.

na iznos od 46,50 eura od 5. srpnja 2006. do 21. veljače 2013.

na iznos od 50,32 eura od 5. srpnja 2006. do 18. ožujka 2013. i

na iznos od 50,65 eura od 5. srpnja 2006. do 9. travnja 2013.

V Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužitelju SF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] namiri parnični trošak u iznosu od 663,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 9. siječnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 6. lipnja 2023. podnio tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom 5. srpnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 029-50-3555051 kojim je tuženik tužitelju dao kredit u iznosu od 15.800,00 CHF. Ugovorena je redovna kamatna stopa od 5,20 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu. Prema navodima tužbe tužitelj je potrošač i namjena kredita je bila kupnja osobnog vozila, a sam ugovor je prethodno sastavio tuženik na standardiziranom obrascu i nije se posebno pregovaralo ni o jednoj odredbi ugovora. Tužitelj tvrdi da su u tom ugovoru sadržane nepoštene i ništetne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak i da tuženik kao banka u vrijeme sklapanja ugovora nije potrošače informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to je utvrđeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je donesena u kolektivnom sporu kojeg je pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka, uključujući i tuženika. Budući da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, tuženik je dužan tužitelju vratiti sve što je stekao na temelju ništetne odredbe. Tužbenim zahtjevom sadržanim u tužbi tužitelj traži da se utvrde ništetnim odredbe čl. 1 st. 1 i 2 i čl. 7 ugovora o kreditu u dijelu u kojem su glavnica i anuiteti kredita vezani za valutu CHF i da ne proizvode pravne učinke među strankama. U odnosu na zahtjev za isplatu tužitelj je u tužbi naveo da nema potrebna znanja za izradu izračuna pa potražuje iznos od 3.700,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 5. srpnja 2006. do isplate i dodao je da će točan iznos preplate specificirati nakon provedenog financijskog vještačenja. Potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da je s tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj 029-50-3555051 koji je u skladu s čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) i ističe da ugovorena valutna klauzula nije nepoštena i nedopuštena pa nije ni ništetna. Tvrdi da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu obavijestio tužitelja o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule i da je tužitelj samostalno odabrao valutnu klauzulu u CHF i ističe da to predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama. Dodaje da on nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF i da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta jer smatra da se primjenjuje zastarni rok od tri godine iz čl. 226 ZOO-a. Smatra da se ne radi o stjecanju bez osnove i da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz odluke u slučaju Franak u kojem tužitelj nije bio stranka, već da mora dokazati svoje navode o povredi svojih prava kao potrošača u ovom sporu. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva i predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev te potražuje naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

3. Nakon što je provedeno financijsko vještačenje tužitelj je u podnesku od 21. studenog 2024. specificirao svoj tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu tako da sada potražuje isplatu iznosa od 1.879,84 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tuženik je na ročištu 26. studenog 2024. izjavio da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe. Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, uvijek potreban pristanak tuženika. Prema tome, s obzirom na to da je tuženik u roku od 15 dana iz čl. 193 st. 2 ZPP-a otkad mu je dostavljen podnesak od 21. studenog 2024. u kojem tužitelj smanjuje iznos koji potražuje izjavio da ne pristaje na, u ovom slučaju djelomično povlačenje, tužitelj ne može smanjiti svoj tužbeni zahtjev kako je to naveo u podnesku od 21. studenog 2024. i sud u ovom predmetu odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.700,00 eura sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama kako je on postavljen u tužbi.

4. Tužitelj je na ročištu 26. studenog 2024. istaknuo da je već u tužbi naveo da nema potrebna stručna znanja pa da je tužbeni zahtjev mogao specificirati tek nakon što se provede financijsko vještačenje. Međutim, okolnost da je tuženik svoje potraživanje mogao specificirati tek nakon što je provedeno financijsko vještačenje nema utjecaja na tuženikovo pravo da ne pristane na djelomično povlačenje tužbe do kojeg je došlo jer je tužitelj nakon vještačenja smanjio iznos koji od njega potražuje.

5. Sud je pročitao isprave u spisu i to: ugovor o kreditu (str. 4-8), ponudu broj 90226 (str. 9), knjigovodstvenu karticu (str. 12-17), otplatni plan (str. 18-21), zahtjev za kredit (str. 28), saslušao je tužitelja i proveo financijsko vještačenje u okviru kojeg je stalna sudska vještakinja za financije, računovodstvo i poreze Petra Blašković izradila pisani nalaz i mišljenje (str. 37-43).

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. Među strankama nije sporno da su 5. srpnja 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 029-50-3555051 (str. 4-8) za iznos od 15.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika i da je početna kamatna stopa iznosila 5,20 % godišnje, da je rok otplate bio 84 mjeseca i da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju novih automobila Dacia.

8. Tužitelj u tužbi tvrdi da su ništetne odredbe tog Ugovora o kreditu u kojima je ugovoreno da se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarski franak i da su one sadržane u čl. 1 st. 1 i 2 čl. 7 ugovora. Ovdje je potrebno istaknuti da čl. 1 ugovora nema stavke, a u njemu je navedeno da je iznos kredita 15.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja dok je u čl. 7 ugovora navedeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

9. U postupku pokrenutom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovlaštenog tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj, uključujući i tuženika, Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2012. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, a povodom žalbi tuženika donesene su presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i tim odlukama je pravomoćno utvrđena povreda interesa i prava potrošača i ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica.

10. U odnosu na tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. citiranim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa zaključenjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time ovaj tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/ 07 – dalje: ZZP'03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP'07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.

11. Ta je odluka u skladu s čl. 502.c ZPP-a obvezujuća i za ovaj sud u ovom sporu u kojem tužitelj potražuje isplatu i tužitelj se može pozvati na pravno utvrđenje iz te odluke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost nepoštenih odredbi o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak u ugovorima u kreditu kakve je tuženik sklapao s potrošačima, uključujući i tužitelja. S obzirom na tu odredbu kao i na odredbu čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19 – dalje: ZZP) prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika o čemu se radi u ovom slučaju (odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-3142/2018), sud nije u ovom sporu ocjenjivao navode tuženika o tome jesu li sporne ugovorne odredbe nepoštene jer je to već detaljno ocjenjeno u kolektivnom sporu. Naime, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a, kojima je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu tj. isplatu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a pa s obzirom na iznesena utvrđenja iz odluka donesenih u tom kolektivnom sporu u ovom sporu nije bilo potrebno provoditi postupak dokazivanja u tom pravcu.

12. U odnosu na odredbe kojim je valuta glavnice vezana za švicarski franak u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka, pa i ovog tuženika, bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi za klijente kao potrošače, dok su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika za korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima i da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, a o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije se pojedinačno pregovaralo.

13. Tužitelj je u svojem iskazu potvrdio ono što je o ugovaranju valutne klauzule u švicarskim francima utvrđeno u kolektivnom sporu. On je naveo da je kredit ishodio kod tuženika jer je autokuća od koje je kupovao osobno vozilo nudila plaćanje cijene preko kredita kod tuženika. Dodao je i da mu je kredit s valutnom klauzulom u CHF ponuđen kao jedina opcija i da ga nisu informirali ni upozorili na druge opcije. Ne sjeća se je li mu tada nešto posebno rečeno o valuti CHF i naveo je da nije bilo prostora za pregovore o pojedinim odredbama ugovora. Iskazao je i da je ugovor pročitao prije potpisivanja te da se ne može izjasniti o tome koliko mu je u vrijeme sklapanja ugovora bilo jasno značenje valutne klauzule u CHF. Tuženik u ovom sporu ničim nije dokazao svoju tvrdnju da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu obavijestio tužitelja o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule.

14. Budući da je ništetna odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak što je sadržano u odredbama čl. 1 i 7 predmetnog ugovora o kreditu, sud je usvojio tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi ništetnost tih odredbi u točki I izreke presude. Tužitelj je doduše zatražio da se utvrdi da su ništetne odredbe st. 1 i 2 u čl. 1 ugovora, no čl. 1 predmetnog ugovora sastoji se od jedne rečenice i nema više stavaka pa stavci 1 i 2 nisu navedeni u točki I izreke ove presude.

15. Tužitelj je tražio i da se utvrdi da taj dio odredbi ugovora o kojima je odlučeno u točki I izreke presude ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana. Ništetnost pojedine ugovorne odredbe ne znači da ta odredba ujedno nema nikakav pravni učinak između stranaka jer ZOO-a u svojim odredbama razlikuje koje povrede pravnih pravila dovode do ništetnosti, a koje znače da pojedini pravni posao nema pravni učinak, tako npr. prividni ugovor nema učinka među ugovornim stranama (čl. 285 ZOO-a), a ugovor je ništetan ako je njegova činidba nemoguća ili nedopuštena (čl. 270). Kako je utvrđeno da su odredbe predmetnog ugovora o vezivanju glavnice kredita uz valutu švicarski franak ništetne, sud je u točki II izreke odbio zahtjev tužitelja da se utvrdi da taj dio ugovornih odredbi ne proizvodi pravne učinke između ugovornih stranaka.

16. Odredbe o vezivanju valute glavnice uz švicarski franak su ništetne pa se one među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi što znači da je prema čl. 323 i čl. 1111 ZOO-a dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.

17. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH zauzetom u revizijskoj odluci poslovni broj Rev-2245/2017 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba je u kolektivnom sporu Trgovačkom sudu u Zagrebu podnesena 4. travnja 2012. i tada je prekinut tijek zastare, a nakon što je presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu u švicarskom franku, zastara ponovno počinje teći od 15. lipnja 2018. za iznose koji se potražuju zbog toga. Prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. (dalje: Pravno shvaćanje) zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kao što je već navedeno, odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 118 ZZP-a, kojima je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu tj. isplatu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a. Prema tome, ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica utvrđena je u presudi donesenoj u tzv. sporu Potrošač i u odnosu na ovaj konkretni ugovor jer je on jedan od ugovora na koji se odnosi utvrđenje iz te pravomoćne presude tako da i prema Pravnom shvaćanju zastara u odnosu na iznose koje potražuje u odnosu na valutnu klauzulu u CHF teče od 15. lipnja 2018.

18. U konkretnom slučaju primjenjuje se zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a jer se radi o stjecanju bez osnove pa kako je tužba podnesena 6. lipnja 2023., zastara nije nastupila jer je tužba podnesena manje od pet godina od početka tijeka zastare.

19. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju financijskog vještačenja koje je provela stalna sudska vještakinja za financije Petra Blašković i kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer su nalaz i mišljenje izrađeni stručno i objektivno, a tužitelj nije imao nikakvih prigovora. Tuženik nema prigovora na izračun, no prigovara tome što je vještakinja koristila fiksni tečaj za cijelo razdoblje otplate kredita ističući da stranke nisu ugovorile taj tečaj. Kao što je već navedeno, odredbe o vezivanju valute glavnice uz švicarski franak u predmetnom ugovoru o kreditu su ništetne pa se one među strankama ne mogu primijeniti i zato je sud vještakinji dao zadatak da utvrdi preplaćene iznose uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je bio na snazi na dan isplate kredita tako da je vještakinja u cijelosti postupila prema zadatku suda.

20. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz pozitivne razlike između tečaja za valutu CHF koji je primijenjen kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u utuženom razdoblju iznosi ukupno 1.879,84 eura, a u tablicama koje su sastavni dio nalaza i mišljenja vještakinja je utvrdila koliki je iznos tužitelj platio više u odnosu na srednji tečaj tuženika za CHF koji je važio na dan isplate kredita za svaki mjesec.

21. Budući da sud u ovom predmetu odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva kako je postavljen u tužbi, sud je u točki III izreke presude u skladu s čl. 1111 ZOO-a naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.879,84 eura, a u točki IV izreke odbio je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.820,16 eura kao neosnovan. Kako je tuženik ove iznose stekao na temelju ništetnih odredbi o vezivanju valute glavnice za švicarski franak, on je nepošten stjecatelj pa je prema čl. 1115 ZOO-a tuženiku u točki III izreke naloženo da tužitelju plati zakonske zatezne kamate koje na svaki pojedini iznos koji mu je tužitelj isplatio na temelju ništetnih odredbi teku od dana kad je tužitelj taj iznos platio tj. od dana kad ga je tuženik stekao. Tužitelj je te zakonske zatezne kamate potraživao na ukupni iznos od 3.700,00 eura pa je u točki IV izreke odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 1.820,16 eura od 5. srpnja 2006. do isplate i u odnosu na sve ostale iznose glavnice dosuđene u točki III izreke zakonske zatezne kamate su odbijene za razdoblje od 5. srpnja 2006. do dana prije dana kad je tužitelj tuženiku isplatio pojedini iznos glavnice.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 2 i čl. 155 ZPP-a, a tužiteljev trošak je odmjeren prema troškovniku predanom u spis 26. studenog 2024. Tužitelj je u sporu u odnosu na osnovu uspio s 100 % dok u odnosu na visinu njegov uspjeh iznosi 51 % jer je potraživao 3.700,00 eura, a dosuđeno mu je 1.879,84 eura. Ukupni tužiteljev uspjeh u sporu iznosi 75,5 % (151:2) pa kad se od toga oduzme tuženikov uspjeh od 24,5 %, tužitelju u skladu s čl. 154 st. 2 ZPP-a parnični trošak treba priznati u omjeru od 51 %.

23. Tužiteljev trošak se sastoji od troška financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura i nagrade za zastupanje koja obuhvaća nagradu za sastav tužbe 200,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 – dalje: OT), za zastupanje na tri ročišta 12. ožujka 2024., 8. svibnja 2024. i 26. studenog 2024. po 200,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT i za sastav obrazloženog podneska od 22. studenog 2024. 200,00 eura prema Tbr. 8/1 OT. Ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 1.300,00 eura pa je tuženiku u skladu s čl. 154 st. 2 ZPP-a naloženo da mu namiri 51 % tog iznosa odnosno 663,00 eura sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude od isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.

U Sesvetama 8. siječnja 2025.

Sudac

Martina Ivanković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu i uručenje presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnica Nataša Lisac

2. odvjetnik Goran Gložinić na RBA-PAS-930