REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU
Ulica Andrije Hebranga 9, Metković
Poslovni broj P-10/2023-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Metkoviću, po sutkinji tog suda Jeleni Ćelić, u pravnoj stvari tužitelja EH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mateo Barbir, odvjetnik u Vrgorcu, Hrvatskih velikana 49, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, radi utvrđenja, nakon glavne rasprave zaključene dana 12. prosinca 2024. godine u nazočnosti tužitelja EH, punomoćnika tužitelja Matea Barbira, odvjetnika u [adresa] i zamjenika općinskog državnog odvjetnika Izvora Škubonje, dana 8. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je tužitelj EH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnik nekretnine oznake dio č. zem. [katastarska čestica], ZU 1030, k. o. [katastarska općina], površine 3247 m[2] , prikazane u položajnom nacrtu – skici nekretnine, likom 58-83, 58 (lik „B“), dio č. zem. [katastarska čestica], površine 4063 m[2] , ZU 1030, k. o. [katastarska općina], prikazane u položajnom nacrtu – skici nekretnine, likom 1-30, 57, 38-43, 56, 50-55, 1, dio č. zem. [katastarska čestica], u površini od 95 m[2] , ZU 1030, k. o. [katastarska općina], prikazane u položajnom nacrtu – skici nekretnine, likom 43-50, 56, 43, dio č. zem. [katastarska čestica], u površini od 184 m , ZU 1030, k. o. [katastarska općina], prikazane u položajnom nacrtu – skici nekretnine, likom 30-38, 57, 30 (lik „A), a koja skica čini sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka Zlatana Polića (Polić j.d.o.o.) od 13. ožujka 2024., koja se proglašava sastavnim dijelom ove presude, pa je isti ovlašten temeljem ove Presude i prijavnog lista postići uknjižbu prava vlasništva na naprijed navedenim nekretninama na svoje ime, za cijelo, uz istodobnu uknjižbu brisanja toga prava s imena tužene Republike Hrvatske, što je tužena dužna trpjeti.
II. Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.142,26 eura u roku do 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je u zemljišnim knjigama naslovnog suda, kao vlasnik nekretnine oznake č. zem. [katastarska čestica], č. zem. [katastarska čestica], ZU 1030, k. o. [katastarska općina], upisana RH, za cijelo (1/1). Bez obzira na stanje zemljišne knjige, a u odnosu na nekretnine iz toč. 1. tužbe, tužitelj drži u posjedu i vlasništvu dijelove (geometrijski odijeljene dijelove) č. zem. [katastarska čestica], ZU 1030, k. o. [katastarska općina], u površini od 3247 m[2] , + 4063 m[2] , ( dio č. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]) te površini od 95 m + 184 m (dio č. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]). Tužitelj, dakle, tvrdi da je izvanknjižni vlasnik i posjednik opisanih nekretnina, a to svoje vlasništvo i posjed temelji po darovnom Ugovoru od 27. travnja 2022. (OV 788/22), kojeg je zaključio sa svojom majkom AH (u ugovoru supotpisnik i ĆH – sestra), dok njegov prednik AH, svoje vlasništvo temelji na nasljedstvu iza smrti muža - sada p. VH, a što je konstatirano u Rješenju o nasljeđivanju br. O 33/99.
Nekretnine u naravi jesu obradive površine, uređeno zemljište, lastve, vrtače idr., površine 3247 m[2] + 4063 m (dio č. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]) te površine 95 m[2] + 184 m (dio č. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]), a na kojim nekretninama je u zemljišnim knjigama upisana Republika Hrvatska za cijelo.
Nekretnine naprijed opisane su identificirane po tvrtki Geotim Makarska d.o.o. te je unutar obuhvata prikazana i kuća i dvorište tužitelja, u odnosu na koje nekretnine je kod OS Metković, vođen postupak po Tužbi tužitelja EH, posl. br. P 1164/16, u kojem postupku je sud utvrdio pravni slijed, povijest promjena, identificirao predmet spora na istoj nekretnini (samo drugi dio) te prihvatio tužbeni zahtjev koji se ograničavao i ograničio na kuću i nužnu okućnicu.
ĆH (inače sestra tužitelja), po istom osnovu tj. Ugovoru o darovanju sa svojom majkom, AH, stječe vlasništvo susjedne nekretnine, pa je i u odnosu na taj dio nekretnine, temeljem zakona, utvrđena vlasnost tamo utužene nekretnine i to u parnici OS u Metković, br. P 332/21 od 12. rujna 2022. Radi se o istom pravnom osnovu te pravnom slijedu u stjecanju vlasništva, o kojem su svjedočili svjedoci – mještani zaseoka [adresa].
Predmet ovog postupka su nekretnine identificirane po tužitelju za potrebe ovog postupka, položene su neposredno uz asfaltnu državnu cestu Vrgorac – Split (upisane u zk. kao vlasništvo RH), omeđene starim suhozidima, zidanima prije 150 godina, praktički od nastanjenja ljudi na ovo područje (područje [adresa]). Identifikacija po geodetskoj tvrtki (Geotim Makarska d.o.o.) prikazuje da posjed i vlasništvo tužitelja, pada na dio č. zem. [katastarska čestica], obje u k. o. [katastarska općina], pa tako ovome pripada u vlasnost geometrijski odijeljeni dio navedenih nekretnina, dio č. zem. [katastarska čestica], površine 3247 m[2] , dio č. zem. [katastarska čestica], površine 4063 m , dio č. zem. [katastarska čestica], u površini od 95 m[2] , dio č. zem. [katastarska čestica], u površini od 184 m . Nekretnine se nalaze unutar građ. područja Grada Vrgorca te su suhozidi i posjed tužitelja na ovom lokalitetu itekako vidljivi na snimkama iz zraka, a sve temeljem avio snimanja iz 1960 godine. Sukladno pozitivnim propisima, smatra se da je neizgrađeno građevinsko zemljište koje se nalazilo u društvenom vlasništvu, dobilo svog titulara vlasništva stupanjem na snagu Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (NN 90/92). Dakle, stajalište je da je Zakonom o lokalnoj samoupravi i upravi posredno provedena pretvorba neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu te da je stupanjem na snagu tog zakona zemljište postalo vlasništvo novonastalih pravnih subjekata (Općine, Županije i Gradovi). Zemljište je postalo vlasništvo novonastalih subjekata neovisno o tome da li su oni doista međusobno i proveli podjelu imovine propisanu čl. 87. ovog zakona. Znači, razgraničenje prostornog plana je od krucijalne važnosti, pa tako šuma i šumsko zemljište su pretvorbom postali vlasništvo RH (Zakon o šumama), poljoprivredno zemljište također sukladno Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, a ovdje je riječ o građevinskom zemljištu koji je shodno rečenim odredbama Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi vlasništvo Općine (lokalne uprave), koje je pogrešno upisano na ime i vlasništvo RH. Tužitelj se prije podnošenja ove Tužbe obratio tuženiku (zz tužene) radi mirnog rješenja spora, i to Zahtjevom predanim 3. listopada 2022. (primljen kod tužene 5. listopada 2022.) da bi dopisom tužene u spisu ODO-a u Metković, br. N-DO-40/22, ista tražila dopunu Zahtjeva za mirno rješenje spora. Tužitelj je udovoljio zahtjevu tužene i to dopisom od 25. listopada 2022. godine, a na koji se je tužena oglušila. Upravo iz ovog razloga tužitelj smatra tužbu pravovremenom, budući zahtjev za mirno rješenje spora nije odbijen, usvojen, a prošao je zakonski rok propisan odredbom čl. 186. a. ZPP-a, i to počev od podnošenja zahtjeva dana 3. listopada 2022. Evidentno je, kako su predmetne nekretnina u mirnom posjedu kako tužitelja, tako i njegovih predaka zadnjih 150 godina, radi čega predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev tužitelja.
2. Tužena se u odgovoru na tužbu navodi protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ističe da iz navoda tužbe proizlazi da tužitelj tvrdi da je vlasništvo dijelova nekretnina koje su predmet tužbenog zahtjeva stečeno dosjelošću. Međutim, tužitelj ničim ne dokazuje jesu ili koji njegovi pravni prednici bili u posjedu predmetnih nekretnina za vrijeme od 150 godina, kako se to navodi u tužbi, odnosno ničim ne dokazuje tko je od pravnih prednika tužitelja i kada stekao pravo vlasništva dosjelošću. Dakle, tužitelj ničim ne dokazuje da je između pravnih slijednika i njihovih prednika postojala neprekinuta sukcesija s tim da isti uz tužbu nije priložio niti jedan dokaz da bi prednici tužitelja bili u posjedu predmetnih nekretnina, a tužitelj nigdje ne navodi na koji način su njegovi prednici posjedovali te nekretnine i koje kvalitete je bio taj posjed. Tužena smatra da se na strani tužitelja nisu ispunili uvjeti za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama te da su ponuđeni dokazi nedostatni za ocjenu utemeljenosti tužbenog zahtjeva. Navedene nekretnine nisu predmet rješenja o nasljeđivanju posl. br. 0-33/99 od 30. lipnja 1999. godine donesenog iza pok. VH pok. ŽH, a predmet raspolaganja temeljem darovnog ugovora zaključenog između E i tužitelja dana **.**.2022. je između ostalih nekretnina i ona označena kao dio k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja nije predmet tužbenog zahtjeva. Ista je prikazana i označena prema skici - prikazu stvarnog stanja na terenu iako je na takav način u istom prikazana nekretnina označena kao dio k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].
Kako pravni prednici tužitelja nisu bili vlasnici predmetnih nekretnina, već su iste vlasništvo Republike Hrvatske to niti tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva istih nasljeđivanjem, a niti su iste mogle biti predmetom raspolaganja temeljem darovnog ugovora odnosno irelevantna su bilo kakva pravna raspolaganja koja bi isti poduzeli u pogledu predmetnih nekretnina s obzirom na to da nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego ga sam ima. Suprotno navodima tužitelja, predmetna nekretnina je u zemljišnoj knjizi bila upisana kao općenarodna imovina, a na temelju članka 362. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima vlasništvo te nekretnine uknjiženo je na tuženu Republiku Hrvatsku. Odredbom čl. 362. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da se smatra da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno treba to i dokazati. Stavkom 2. navedene odredbe rečeno je da se smatra da je osoba koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu odnosno nositelj prvenstvenog prava korištenja takvog zemljišta vlasnik tog zemljišta, a tko tvrdi suprotno treba to dokazati. Stavkom 3. propisano je da se smatra da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenog vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu, niti djeluje predmnijeva iz st. 1. i 2. ovog članka, a tko tvrdi suprotno treba to dokazati (st. 3.).
Dakle, prema st. 2. navedenog članka u odnosu na neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu djeluje oboriva predmnijeva da je vlasnik tog zemljišta osoba koje je u zemljišnoj knjizi upisana kao nositelj prava korištenja, odnosno upravljanja ili raspolaganja, a u slučaju kada nositelj tog prava nije upisan, Republika Hrvatska prema odredbi st. 3 toga članka se smatra vlasnicom takvog zemljišta, a tko tvrdi suprotno treba to i dokazati.
Predlaže se odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom kao neosnovanim uz naknadu parničnog troška tuženoj sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, a od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska 3 središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koje teku od presuđenja pa do isplate.
3. Punomoćnik tužitelja je podneskom od 9. svibnja 2024. sukladno nalazu i mišljenju vještaka od 13. ožujka 2024. uredio tužbeni zahtjev kao u izreci ove presude. Tužena se protivila i uređenom tužbenom zahtjevu.
4. Tijekom postupka sud je izveo dokaze čitanjem i pregledavanjem izvatka iz zemljišne knjige (list 4-10 spisa), Darovnog ugovora od 27. travnja 2022. (list 11-13 spisa), Rješenja o nasljeđivanju posl. br. O-33/99 od 30. lipnja 1999. (list 14 spisa), prikaza stvarnog stanja terena k. o. [katastarska općina] (list 15 spisa), presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-4842/2018-6 od 31. svibnja 2022. (list 16-19 spisa), presude Općinskog suda u Metkoviću posl. br. P-332/2021 od 12. rujna 2022. (list 20-32 spisa), uvjerenja Upravnog odjela za prostorno uređenje, Ispostave Vrgorac od 21. prosinca 2012. (list 33 spisa), kopije snimke iz zraka iz 1960. (list 34 spisa), zapisnika s o uviđaja na licu mjesta od 16. veljače 2024. (list 65-69 spisa), nalaza i mišljenja Zlatana Polića od 13. ožujka 2024. (list 74-86 spisa), saslušanjem svjedoka PH (list 98-99 spisa), RH (list 100-101 spisa), TH (list 101-102 spisa), VH (list 102 spisa), ĆH (list 103-104 spisa) i AH (list 104-105 spisa) te tužitelja kao parnične stranke (list 105-106 spisa).
5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da ga se utvrdi vlasnikom dijela č. zem. [katastarska čestica] površine 3247 m[2] , dijela č. zem. [katastarska čestica] površine 4063 m , dijela č. zem. [katastarska čestica] površine 95 m[2] , dijela č. zem. [katastarska čestica] površine 184 m , sve upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a koji dijelovi su prikazani na skici vještaka Zlatana Polića od 13.3.2024.
6. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz priloženog izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 4-10 spisa), da je tužena upisana kao vlasnica na predmetnim čest. zem. [katastarska čestica], zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], iz čega proizlazi njena pasivna legitimacija.
7. Sporno je je li tužitelj mogao na temelju darovanja, odnosno njegovi pravni prednici na temelju nasljeđivanja i dosjelosti, steći pravo vlasništva nekretnina opisanih u izreci presude.
8. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023– dalje: ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.
9. Iz Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Vrgorcu od 30. lipnja 1999. (list 14 spisa), proizlazi kako je tužiteljevog oca VH. ŽH u odnosu na nekretnine u k. o. [katastarska općina] naslijedila supruga AH.
10. Iz Ugovora o darovanju od 27. travnja 2022. (list 11-13 spisa) vidljivo je da je tužitelj, kao obdarenik, od svoje majke AH primio na dar predmetne dijelove čest. zem. zem. 7055/1, 7150/41 i 7150/6 k. o. [katastarska općina]. Tužiteljeva sestra ĆH je kao supotpisnica ovog ugovora potvrdila da je suglasna s učinjenim darovanjem.
11. Iz uvjerenja Upravnog odjela za prostorno uređenje Splitsko-dalmatinske županije proizlazi da se dio kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koji je pobliže označen na prerisu katastarskog plana od 19. prosinca 2012. nalazi unutar građevinskog područja prema Prostornom planu uređenja grada [adresa].
12. Provedenim uviđajem na licu mjesta utvrđeno je kako predmet spora predstavlja parking, uređeno zemljište – okućnicu i to s lijeve strane DC [adresa] – [adresa]. S desne strane iste ceste utužena nekretnina u naravi je kamenjar, koji je u dijelu od 10 m od ceste nasut kamenim iskopom. Navedena nekretnina je s zapadne, sjeverne i istočne strane omeđena suhozidom, dok s južne strane graniči s pojasom uz cestu DC [adresa] – [adresa]. Suhozid je karakteristične izblijedjele sive boje što ukazuje na njegovu dugotrajnu izloženost suncu i dugogodišnju starost. Nekretnina s lijeve strane DC Dragljane – Vrgorac također je sa zapadne, južne strane omeđena spomenutim suhozidom, dok je s istočne strane suhozid u vrhu učvršćen betonom na koji je postavljena žičana ograda. Nekretnina je u cijelosti uređena, parking je nasut te se na istoj nalazi garaža – pomoćni objekt za koji tužitelj navodi da je izgrađena na mjestu na kojem se ranije nalazila štala. Također se tu nalaze i 4 obrađene masline čija debla ukazuju na stoljetnu starost jer su im debla promjera cca 0,5 m. Tužitelj ističe da je uz suhozid imao i vinovu lozu koja je stara 80 godina, a na terenu su vidljiva 2 čokota loze, koja su s obzirom na debljinu zasigurno stara više desetljeća.
13. Navedena utvrđenja potvrđuje nalaz i mišljenje Zlatana Polića iz Oraha od 13. ožujka 2024. (list 75-86 spisa) koji je utvrdio da su, po kazivanju tužitelja, predmet spora dvije nekretnine i to "A" koja se nalazi južno od asfaltne [adresa] ([adresa]) i "B" koja se nalazi sjeverno od asfaltne [adresa] ([adresa]) i to skoro nasuprot nekretnini "A", samo malo istočnije.
Sporna nekretnina "A" je u naravi uređena, a dijelom se koristi kao parkiralište, djelom kao vit dok se na dijelu nalazi garaža. Nekretnina je u cijelosti omeđena i to od sjevera betonskim zidom, od istoka juga i zapada suhozidom koji je na nekim pozicijama u vrhu učvršćen betonom te na kojem je dijelom postavljena ograda. Ova sporna nekretnina se na sjeveroistoku naslanja na kuću i dvorište tužitelja označenu kao č. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina]. Granica sporne nekretnine na sjeveroistoku je preuzeta s digitalnog katastarskog plana (DKP) i istovjetna je granici katastarske čestice [katastarska čestica] (Privitak-2) tj. pojasu uz cestu D62 (SKICA-linija 2,3,4). Ukupna površina sporne nekretnine "A" iznosi 4342 m[2] , a na skici nekretnine je označena brojevima od 1 do 55.
Sporna nekretnina "B" je u naravi kamenjar na kojoj je u južnom dijelu istovaren kameni iskop te grubo zaravnat bagerom. Nekretnina je također omeđena suhozidom sa svih strana osim južne granice prema cesti odnosno pojasu uz cestu D62. Granica sporne nekretnine na jugu je preuzeta s DKP-a i istovjetna je granici katastarske čestice [katastarska čestica] tj. pojasu uz cestu D62. Ukupna površina sporne nekretnine "B" iznosi 3247 m[2] , a na skici nekretnine je označena brojevima od 58 do 83.
Nekretnine teritorijalno pripadaju katastarskoj općini [katastarska općina]. Metodom preklopa mjerenih podataka na licu mjesta u službenom položajnom referentnom sustavu Republike Hrvatske (HTRS) i katastarskog plana broj 21 K. O. [katastarska općina] sporna nekretnina "A" se identificira kao č. zem. [katastarska čestica]-dio i č. zem [katastarska čestica]-dio dok je sporna nekretnina "B" označena kao č. zem. [katastarska čestica]-dio. Pregledom zemljišno- knjižnog operata za K. O. [katastarska općina] utvrdio je da je u ZU. 1030 upisana č. zem. [katastarska čestica] na ime Republika Hrvatska. U katastarskom operatu za K. O. [katastarska općina] predmetne katastarske čestice su upisane u različite posjedovne listove koji su, uz imena posjednika i upisane površine, vidljivi u prijepisu podataka iz katastra zemljišta. Tijek međa spornih nekretnina je prikazan na priloženim fotografijama. Površine koje čine sporno zemljište sukladno evidenciji zemljišne knjige i katastra zemljišta su vidljive na skicama nekretnina. Izmjera spornih nekretnina je izvršena unutar službenog položajnog referentnog koordinatnog sustava Republike Hrvatske (HTRS).
14. Pored prethodno navedenih pisanih dokaza, osnovanost tužbenog zahtjeva potvrđuju i iskazi svjedoka PH, RH, TH, VH, ĆH i AH koji su detaljno, uvjerljivo i podudarno s ostalim izvedenim dokazima iskazivali o okolnostima obiteljskih odnosa koji su doveli do tužiteljevog isključivog vlasništva predmetnih nekretnina na način kako je opisano u izreci presude.
U odnosu na slijed posjeda svjedoci su podudarno iskazali o tome da su ove nekretnine, koje su prije činile jedno jedinstveno imanje, a presjekao ga je na dva dijela tzv. "Napoleonov put", odnosno današnja cesta D62 [adresa], bile u neometanom posjedu obitelji AH koji su bili starosjedioci u [adresa] zasigurno od 19. stoljeća (a prema iskazu svjedoka PH koji spominje zapise iz Krševske povelje iz 1430. godine i ranije) pa je tako pok. GH, koji je prema iskazu PH i RH rođen oko 1870., a umro 1939. godine, imao sinove ŽH i A ( te Ć za kojeg je RH naveo da je živio i umro u Americi te da o njemu nema nikakvih podataka) koji su živjeli u zajedničkom domaćinstvu na imanju koje je predmet spora. V je bio oženjen, ali nije imao djece, pa je sve svoje darovao VH, koji je bio sin njegova brata ŽH. ŽH je imao sinove Ž, Ć, AH i VH te kćer P, ali su podjelom među njima predmetne nekretnine pripale upravo VH koji je otac tužitelja EH, kojeg je naslijedila tužiteljeva majka AH, a koja je predmetne nekretnine darovala tužitelju. U odnosu na način posjeda svjedoci su iskazali da su premetne nekretnine u cijelosti omeđene suhozidom i međašnim znakovima, a kako se radi o škrtoj zemlji da je u prošlosti je svaki centimetar te zemlje bio obrađen pa su se tako u vrtačama (lastvama) sadile trešnje, bademi i orasi, a sve što je pripadalo okućnici se iskorištavalo kao bašča za sadnju krompira, kupusa, svaki centimetar je bio pod kulturom. Sada je na nekretnini iznad puta okućnica kuće koja je već uknjižena kao vlasništvo tužitelja DH, unutar koje se nalazi i garaža – pomoćni objekt na mjestu gdje se prije nalazila štala, ostaci loze i maslina. Na donjoj nekretnini nalaze se ostavci suhozida, ista je nasuta kamenim iskopom kako bi se dovela u stanje za iskorištavanje. Prije je tu bila loza čiji su ostaci i danas vidljivi na terenu, a istu su obrađivali i tužiteljevi roditelji do smrti njegovog oca 1999. godine.
Sud ukazuje na osobito bitan dio iskaza svjedoka RH u dijelu koji govori o rođenju ŽH i to 1900. godine na spornoj nekretnini što upućuje sud da bi najkasniji čvrsto dokazani početak dosjedanja bio 1900. godine i to od strane GH kojeg od 1939. godine kao također pošteni posjednik (koje se poštenje predmnijeva) nasljeđuju stvarno i faktički u posjedovanju njegovi sinovi V i ŽH. Dakle, sud je utvrdio da su najkasnije 1940, odnosno **.**.1941. V i ŽH stekli vlasništvo dosjedanjem (koje uključuje i nasljeđivanje) te da su kasnije imali pravo raspolagati svojom nekretninom, jer je V darovao svoj dio predmetnih nekretnina VH (otac tužitelja) obzirom da ga je VH pomagao i uzdržavao, o čemu su svi svjedoci suglasno iskazivali, dok mu je u odnosu na očev dio predmetnih nekretnina isti pripao podjelom s braćom i sestrama koji su dobili nekretnine u drugom dijelu sela, o čemu su svjedoci također suglasno iskazivali. Nakon smrti VH kojeg je naslijedila AH, njegova supruga, ista je imala pravo darovati te nekretnine svom sinu JH (tužitelju), pa sud smatra tužbeni zahtjev utemeljenim, s obzirom na činjenicu da je tužitelj bez ikakve sumnje ovom sudu dokazao početak dosjedanja, kraj dosjedanja te potpuni pravni slijed dokazima među kojima nema niti jedan koji bi ukazao sudu suprotno od onih zaključaka koje je sud izveo.
Svi svjedoci (od kojih su samo ĆH i AH u srodstvu s tužiteljem) su vrlo detaljno iskazivali o slijedu nasljeđivanja iza pok. GH i podjelama unutar obitelji, a te iskaze sud cijeni vjerodostojnima jer je pitanjima detaljno i odvojeno propitivao slijed nasljeđivanja i obiteljske odnose, a na ta pitanja su svjedoci dali jasne i podudarne iskaze koji su u svemu bitnome u skladu s priloženim isprava u spisu, ali i lokalno poznatim činjenicama glede lošeg stanja zemljišnih knjiga i povijesnim okolnostima na području [adresa]. S obzirom na činjenicu da se u ovom slučaju glede povijesnih okolnosti na području [adresa] (nesređeno ZK stanje, loše evidencije, starost naselja i okolnost da su R starosjedioci) radi o lokalno općepoznatim činjenicama, sud je ispitao svjedoke i na tu okolnost jer se ne radi o općepoznatim činjenicama za cijelu Hrvatsku.
15. Sud je prihvativši u cijelosti kao vjerodostojne suglasne iskaze saslušanih svjedoka koji potvrđuju iskaz tužitelja kao parnične stranke, a suglasni su i s materijalnim dokazima utvrdio da su tužiteljevi prednici, počevši od njegovog pradjeda GH posjedovali sporne nekretnine te da ih u posjedovanju nitko nije smetao i da su se prema istima sve vrijeme odnosili kao prema svom vlasništvu te da tužbenim zahtjevom nije obuhvaćen pojas uz cestu (što je utvrđeno i provođenjem dokaza uviđajem na licu mjesta). Da je, dakle, najstarija imenom poznata osoba koja je započela dosjedanje na predmetnim nekretninama tužiteljev pradjed GH i to u devetnaestom stoljeću, čije su dosjedanje nastavili i do 1941. godine dovršili tužiteljev djed ŽH i njegov brat V, koje je u pogledu predmetnih nekretnina naslijedio tužiteljev otac VH, a njega je na temelju Rješenja o nasljeđivanju od 30. lipnja 1999. naslijedila supruga AH te su na temelju ugovora o darovanja sklopljenog 27. travnja 2022. između tužitelja i njegove majke AH predmetne nekretnine pripale tužitelju u cijelosti.
Dakle, V i ŽH su sami i putem prednika GH stekli pravo vlasništva predmetnih nekretnina na temelju samog zakona – odnosno dosjelošću prema paragrafu 1472. tadašnjeg Općeg građanskog zakonika (dalje: "OGZ"), a do stupanju na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (sl. list SFR. 6/1980) koji je stupio na snagu 01. rujna 1980. godine. Naime, OGZ se u ovom slučaju primjenjuje glede utvrđenja - stjecanja vlasništva dosjelošću obzirom na čl. 388.st.2. Zakona o vlasništvu („NN“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 143/12, 152/14 – dalje ZV) kojim je određeno da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Stoga je, s obzirom na prethodna utvrđenja, tužitelj pojašnjenim slijedom posjedovanja mogao darovanjem steći od majke predmet spora, pa je legitimiran podnijeti tužbu i ishoditi ovu presudu.
16. Valja dodati kako je, sve i da nije dokazano stjecanje prije 1941.godine, tužitelj stekao vlasništvo predmetnih nekretnina dosjelošću. Naime, iz iskaza svih saslušanih svjedoka proizlazi da je predmetna nekretnina nakon smrti tužiteljevog pradjeda Marka Majića 1939., bila u posjedu tužiteljevog djeda ŽH (koji je rođen 1900., a umro 1974.) i njegovog brata A, da ih je u pogledu tih nekretnina u posjedovanju naslijedio tužiteljev otac VH (rođen 1950., a umro 1999.), kojeg je naslijedila tužiteljeva majka AH od koje je tužitelj predmetne nekretnine dobio na temelju Ugovora o darovanju 2022. godine, pa je od tada (1939.g.) do 1.1.1997.godine proteklo više od 40 godina, u kojem razdoblju je tužitelj zajedno sa svojim prednicima posjedovao predmetnu nekretninu, po pravnom shvaćanju izloženom u više odluka Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
17. Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („ Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 – dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Naime, ako su predmetne nekretnine do 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, prema propisu iz čl. 29. ZOVO na njima se vlasništvo nije moglo steći dosjelošću. Ovaj propis je ukinut 8. listopada 1991. da bi 1. siječnja 1997. stupio na snagu propis iz čl. 388. st. 4. tad novog ZV koji je propisao "U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana." Dakle, ako uzmemo u obzir da su nekretnine tad već po zakonu vlasništvo Republike Hrvatske (poljoprivredna zemljišta u bivšem društvenom vlasništvu), i da vrijedi presumpcija poštenja, potrebno je ispuniti dvostruke rokove izvanrednog dosjedanja, dakle 40 godina unatrag od 1997. godine. Spomenuta odredba čl. 388. st. 4. ZV je prestala važiti 14. prosinca 1999., nakon što je skoro dvije godine bila na snazi, da bi ju ubrzo zamijenjena druga, sasvim suprotnog sadržaja (od 12. prosinca 2001.). To je otvorilo pravno pitanje da li su oni posjednici koji su između 1. siječnja 1997. i 14. prosinca 1999. ispunjavali uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću stekli vlasništvo po tom temelju ili nisu. U odlukama Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10, i drugim, zauzeto je shvaćanje kako pod stanovitim uvjetima jesu. To je shvaćanje reinterpretirano u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019. na sljedeći način: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 8 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba."
18. Ispunjena je i zadnja pretpostavka iz ovog pravnog shvaćanja - da se time "ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st.4.ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona". U ono vrijeme, 1. siječnja 1997. nitko drugi osim pravnih prednika tužitelja nije polagao vlasnička prava na predmetnim nekretninama. Pritom se poglavito misli na osobe koje bi bile ovlaštene za naknadu imovine oduzete za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine po odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj: 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: ZNI). A zahtjevi ovlaštenika naknade su i motivirali Ustavni sud Republike Hrvatske da ukine bivšu odredbu čl. 388. st. 4. ZV. Naime iz podataka u zemljišnim knjigama ne proizlazi da bi itko ikada zahtijevao naknadu po ovom zakonu, a niti je bilo tko na to uopće i upirao u ovom postupku. Stoga predmetne nekretnine od 1. siječnja 1997. više nisu bile vlasništvo Republike Hrvatske već su postala vlasništvo tužiteljeve majke, od koje je tužitelj iste nekretnine stekao darovanjem.
19. U skladu sa izraženim pravnim shvaćanjem VSRH u odluci Rev-x-1075/12, dopušten je i određen zahtjev vlasničke zaštite kojim se faktično odijeljeni dio precizno grafički individualizira prema skici lica mjesta, odnosno, skici vještaka mjernika, ali koji jasno određuje predmet vlasničke zaštite. Kod takvog pravomoćno prihvaćenog tužbenog zahtjeva, stjecatelj je ovlašten kasnije zahtijevati provedbu parcelacije predmetnog zemljišta prema granicama stečenog prava vlasništva. Prema tome, tužitelj može zahtijevati utvrđenje prava vlasništva dijela nekretnine koji je grafički individualiziran i prikazan na skici lica mjesta vještaka mjernika, s tim da je tužitelj ovlašten tek na temelju ove presude i prijavnog lista, nakon što se provede parcelacija predmetnog zemljišta, izvršiti upis svog prava vlasništva.
20. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 - dalje: Tarifa).
Tužitelj su priznati troškovi sastava zahtjeva za mirno rješenje spora, sastava tužbe (Tbr.7.), sastava podneska od 9. svibnja 2024. ( Tbr.8.t.1.) u iznosu od po 200,00 eura, zastupanja na ročištima 12. prosinca 2024., 16. veljače 2024. i 21. studenog 2023. ( Tbr.9.t.1.) u iznosu od po 200,00 eura, sve uvećano za PDV 25% (Tbr.42.) u iznosu od 300,00 eura, trošak očevida i vještačenja u iznosu od 536,08 eura te trošak sudskih pristojbi za tužbu i presudu u iznosu od po 53,09 eura, što iznosi ukupno 2.142,26 eura .
21. Zbog svega naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
Metković, 8. siječnja 2025.
S u t k i n j a :
Jelena Ćelić
PRAVNA POUKA: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda uručuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda uručuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).
DNA:
1. Mateo Barbir, odvjetnik u Vrgorcu, Hrvatskih velikana 49
2. ODO Metković (P-DO-3/2023)
