REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Povrv-3298/2023-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo d.o.o. iz Zagreba, Savska cesta 1, OIB 03744272526, zastupanog po Marku Bujiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika SV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 20. studenog 2024. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetnika PV te tuženika osobno a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 08. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku SV, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo d.o.o. Zagreb, OIB: 03744272526, iznos od 8.874,41 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 08.12.2016. godine do isplate po stopi koja je od dospijeća do 31.12.2022. godine određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku SV, OIB: [osobni identifikacijski broj], da naknadi tužitelju Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo d.o.o. Zagreb, OIB: 03744272526, parnični trošak u iznosu od 2.204,84 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. siječnja 2025. do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 04.07.2017. godine podnio ovršni prijedlog protiv ovdje tuženika SV i DV kao II tužene, u kojem navodi da mu isti solidarno duguju iznos od 101.291,36 kn na ime neplaćenih troškova mjera zaštite kulturnog dobra, nakon čega je temeljem čl. 37 Ovršnog zakona doneseno Rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-6792/17 od dana 04.07.2017. godine.

2. Protiv citiranog rješenja o ovrsi i tuženik i DV su izjavili pravovremene prigovore. Tuženik u svom prigovoru ističe da je još 23.08.2006. prema Ugovoru broj 335/06 o obnovi fasade i krova trebalo biti obnovljeno krovište predmetne zgrade, a svi suvlasnici uplatili su svoje ugovorene udjele, pa je tako i tuženik uplatio 28.452,02 kn, no radovi nisu do kraja izvršeni zbog bespravno izgrađene konstrukcije na krovu za koju je odgovorna DV, pa tuženik smatra da je ona kriva i treba snositi troškove sanacije štete nastale nezakonitom gradnjom, a ne svi suvlasnici solidarno. Ukazuje da je DV naloženo usklađivanje bespravno izgrađenih radova na potkrovlju upravnim rješenjem po kojem ona nikada nije postupila, pa tuženik drži da nije dužan snositi trošak sanacije štete uzrokovane nezakonitom gradnjom drugog suvlasnika. Po prigovorima tuženika rješenje o ovrsi stavljeno je izvan snage u smislu čl. 54 st. 2 Ovršnog zakona, te je određeno da će se postupak provesti kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

3. Ovosudnom presudom Povov-5827/17 od 04.03.2021. prihvaćen je tužbeni zahtjev u odnosu na oba tuženika te im je naložena solidarna isplata iznosa od 100.291,36 kn, dok je za iznos od 1.000,00 kn utvrđeno da je tužba povučena. Navedena presuda je u odnosu na DV postala pravomoćna jer ju ista nije pobijala žalbom, dok je u po žalbi tuženika SV ista u odnosu na njega ukinuta rješenjem Županijskog suda u Šibeniku Gž-396/21 od 16.10.2023. te je predmet vraćen ovom sudu na ponovni postupak.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u račun od 07.11.2016. (list 4), godišnji obračun (list 11), rješenje o imenovanju privremenog skrbnika Klasa: 612-08/11-14/1, Ur.broj: 251-03-02-11-2 od 13.04.2011. (list 26), očitovanje Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode od 24.08.2014. (list 28), rješenje Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Klasa: UP/I-612-08/15-06/551, Ur.broj: 251-18- 02-15-07 od 28.12.2015. (list 30), račun po okončanoj situaciji (list 33), troškovnik (list 35-44), račun za uslugu nadzora (list 45), presudu Županijskog suda u Zagrebu Gž- 7518/14 (list 53), zk izvatke (list 62-66), Ugovor o financiranju obnove zgrade kao kulturnog dobra broj 335/06-I (list 71), troškovnik (list 72-78), potvrdu o uplati po ugovoru broj 335/06 (list 79), dopis GSKG od 24.06.2016. (list 80), završno izvješće nadzornog inženjera od 04.04.2008. (list 25), troškovnik (list 29-102), izvješće o stanju krovne konstrukcije tijekom adaptacije objekta od 02.11.2007. (list 104-108), rješenje Ministarstva kulture RH Klasa: UP/II-612-08/10-01/0031, Ur. broj: 532-10-02/7-10-02 od 01.02.2010. (list 109), preslike uplatnica (list 120), zaključak o određivanju prinudnog upravitelja (list 128), iskaz svjedoka NV (list 136), iskaze tuženika (list 137), pravomoćnu presudu ovoga suda P-2771/16 od 11.10.2019. (list 140) te je izvršen uvid u ovosudni spis P-11740/08.

5. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.

6. Uvidom u dokumentaciju u spisu sud je utvrdio sljedeće pravno relevantne činjenice:

- da je tuženik suvlasnik u ½ dijela peterosobnog stana u prizemlju površine 155,55 m2, dok je DV suvlasnica u ½ dijela stana na prvom katu površine 77,34 m2, sve u Zagrebu, Matoševa 3;

- da je tužitelj imenovan prinudnim upraviteljem predmetne zgrade temeljem Zaključka o određivanju prinudnog upravitelja zgrada, a s obzirom da suvlasnici nisu u zakonskom roku sklopili međuvlasnički ugovor i odredili upravitelja,

- da je tužitelj rješenjem o imenovanju privremenog skrbnika Klasa: 612-08/11-14/1, Ur. broj: 251-03-02-11-2 od 13.04.2011. (list 26) imenovan privremenim skrbnikom građevine u [adresa] koji je dužan na trošak vlasnika poduzeti mjere zaštite očuvanja kulturnog dobra,

- da je rješenjem Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Klasa: UP/I- 612-08/15-06/551, Ur.broj: 251-18-02-15-07 od 28.12.2015. (list 30) tužitelju kao privremenom skrbniku izdano odobrenje za sanaciju istočnog uličnog dijela krova zgrade u [adresa],

- da je istočni ulični dio krovišta zgrade u [adresa] saniran, a trošak ukupne sanacije platio je tužitelj u iznosu od 197.582,72 kn (list 33) prema troškovniku (list 34) te je platio uslugu nadzora nad izvedbom radova naručitelja u iznosu od 5.000,00 kn (list 47), dakle ukupno 202.582,72 kn,

- da su preostali suvlasnici iste nekretnine ĐV i MV podmirili polovicu gore navedenog iznosa, jer su isti suvlasnici zgrade u 1/2 dijela, dok u odnosu na preostalu polovicu od 101.291,36 kn tužitelj potražuje ovom u ovom postupku konačno preciziranim zahtjevom od tuženika iznos od sada 8.874,41 EUR, što je razmjerno njegovom suvlasničkom udjelu u predmetnoj nekretnini.

7. Navedene činjenice su među strankama bile nesporne. Neprijeporno je i to da je temeljem Ugovora o financiranju obnove zgrade kao kulturnog dobra broj 335/06-I (list 71) sklopljenog između Grada Zagreba i suvlasnika zgrade u [adresa] već bila određena obnova predmetne zgrade pojedinačno zaštićene na području kulturno povijesne cjeline u Gradu Zagrebu, kao i to da po predmetnom ugovoru nikada nije izvršena sanacija istočnog uličnog dijela krovišta.

8. U ovom stadiju postupka sporno je da li je tuženik u obvezi podmiriti tražbinu tužitelja razmjerno njegovom suvlasničkom udjelu u predmetnoj nekretnini, odnosno da li je na njegovu obvezu od utjecaja to što obnova krovišta nije dovršena zbog bespravne nadogradnje koju je u potkrovlju izvela DV.

9. Prije svega valja istaknuti da aktivna i pasivna legitimacija u ovoj pravnoj stvari nisu bile posebno sporne te da je aktivnu legitimaciju tužitelja sud utvrdio uvidom u rješenja kojim je upravo tužitelj imenovan prinudnim upraviteljem te privremenim skrbnikom, kao i u račune iz kojih proizlazi da je u ime suvlasnika podmirio predmetne troškove, dok pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz zk izvadaka koji prileže spisu.

10. Što se tiče osnova zahtjeva, valjalo je utvrditi da li činjenica da je od strane suvlasnika i Grada Zagreba prethodno (2006. godine) već bio sklopljen Ugovor o financiranju obnove zgrade kao kulturnog dobra, po kojem je djelomično i izvršena obnova zgrade, može osloboditi tuženike od obveze snošenja troškova kasnije sanacije istočnog dijela krovišta koji su predmetom ove parnice.

11. Radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz saslušanjem tuženika i predloženog svjedoka. Svjedok NV je bio nadzorni inženjer na sanaciji i obnovi zgrade u [adresa], kontrolirao je kvalitetu i količinu izvedenih radova prema ugovoru i troškovniku, a angažirao ga je Grad Zagreb. Poznato mu je da obnova zgrade prema rješenju iz 2006. godine nije u cijelosti obavljena zbog intervencija nekih suvlasnika na dvorišnoj strani objekta, završilo se ono što se moglo završiti, a za ostatak se moralo prekinuti. Ne sjeća se o kolikim troškovima je bilo riječ, međutim misli da su bili u okviru ugovorenih količina, napravljen je i obračun. ističe da nije bio angažiran u vrijeme kada se 2015. godine izvodila sanacija istočnog dijela krova. Nakon što je svjedoku predočeno završno izvješće od 04.04.2008. (list 85 spisa) iz kojeg proizlazi da krovopokrivački i tesarski radovi nisu mogli biti niti započeti, navodi da se detalja tog izvješća ne sjeća, ali da ga je pisao i potpisao, dakle radi se o činjenicama koje su u to vrijeme bile utvrđene.

12. Iz iskaza tuženika proizlazi da je točno da je 2006. godine sklopljen ugovor o financiranju obnove zgrade kao kulturnog dobra koji su zaključili suvlasnici sa Gradom Zagrebom i pristupilo se obnovi predmetne nekretnine. Prije sklapanja tog ugovora, odnosno uoči početka ugovorenih radova suvlasnici DV i njezin suprug su probili krovište, prepilili su rogove i noseću konstrukciju kako bi povećali gabarite svoga stana, čime su destabilizirali krovište, a nadležna tijela tu nadogradnju usprkos prijavama nisu uklonila. Stoga se obnovi krovišta uopće nije pristupilo već je samo obnovljena fasada, a prema ugovoru od 2006. troškovi su bili za otprilike 200.000,00 kn od predviđenih, iako radovi na krovu uopće nisu izvedeni. Tuženik je stoga tužio Grad Zagreb da izvrši svoju obvezu i tu je parnicu izgubio, međutim htio je da se utvrdi razlog zbog kojeg krov nije obnovljen, a taj razlog je i naveden u obrazloženju presude, iako je zahtjev odbijen. Od toga je prošlo gotovo 10 godina, GSKG je imenovan za skrbnika jer suvlasnici nisu sklopili međuvlasnički ugovor niti su imenovali upravitelja, i on je dobio nalog da izvrši sanaciju krovišta. Krovište je doista sanirano u uličnom dijelu i to je ono što je predmet potraživanja u ovoj parnici, a dvorišni dio krovišta i dalje nije saniran jer nadogradnja do danas nije uklonjena. Tuženik smatra da nije u obvezi platiti taj trošak jer je cjelokupna sanacija plaćena po ugovoru iz 2006. godine, smatrao je da će po tom ugovoru i krov biti obnovljen i trebao je biti, a prema ovim izvršenim radovima troškovi su bili 50 % veći od onih kako su bili predviđeni u ugovoru iz 2006. godine.

13. DV, ranija II tužena, saslušana kao stranka, iskazuje da je točno da je kao suvlasnica u potkrovlju izvršila nadogradnju jednog dijela koja se protezala i na krovište, a učinila je to da dobije na volumenu jednog dijela stana, a ne na njegovoj površini. Zbog toga sanacija krovišta u okviru obnove zgrade nije izvršena jer se tražio projekt. Dakle, sama nadogradnja nije bila sporna nego se tražio projekt, pri čemu nisu pristali na parcijalni projekt. Iskazuje da kao suvlasnica taj projekt nije napravila i krovište je ostalo nesanirano sve do 2015. godine, kada je napravljen parcijalni projekt i izvršena je sanacija samo uličnog dijela, dok dio krovišta iznad njezine nadogradnje nije saniran sve do danas. Iskazuje da se iznosi koji su predmetom ovog postupka odnose na sanirani dio krovišta, odnosno na radove koji su izvedeni.

14. Sud je iskazima svjedoka i tuženika u bitnom poklonio vjeru jer su o relevantnim činjenicama zapravo iskazivali suglasno.

15. Iz tako utvrđenog činjeničnog stanja sud zaključuje dvije za ishod spora relevantne činjenice, a to je da po Ugovoru o financiranju obnove zgrade broj 335/06- I nije izvršena obnova krovišta, te da je ta sanacija u odnosu na istočni ulični dio krovišta dovršena upravo zahvatom za koji tužitelj potražuje naknadu u ovom postupku, što zapravo niti tuženici nisu osporavali. Navedeno proizlazi ne samo iz suglasnih iskaza već i iz završnog izvješća nadzornog inženjera sačinjenog 04.04.2008. (list 86) te iz izvješća o stanju krovne konstrukcije od 02.11.2007. (list 104).

16. Točno je da obnova krovišta nije dovršena zbog bespravne nadogradnje koju je u potkrovlju izvela DV, kao i to da je istoj upravnim rješenjem od 01.02.2010. (list 109) naloženo da zatečeno stanje bespravnih radova uskladi s odredbama Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Međutim, radi se o eventualnoj šteti koja nastaje pojedinom suvlasniku zbog postupanja drugog suvlasnika i ne može se reflektirati na pravnu poziciju tužitelja, kao niti na obvezu tuženika na plaćanje utuženog iznosa razmjerno njegovom suvlasničkom udjelu u predmetnoj nekretnini.

17. Naime, tužitelj je postupao sukladno rješenju Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Klasa: UP/I-612-08/15-06/551, Ur.broj: 251-18-02-15-07 od 28.12.2015. i po istom je morao započeti s radovima, a tuženik je, kao i svi preostali suvlasnici, bio obaviješten o donošenju rješenja o imenovanju privremenog skrbnika Klasa: 612-08/11-14/1, Ur. broj: 251-03-02-11-2 od 13.04.2011. koje predstavlja upravni akt te protiv kojeg tuženik uopće ne tvrdi da je podnio pravni lijek, dok upravo iz istog proizlazi da će mjere zaštite biti poduzete na trošak suvlasnika.

18. Pritom se ukazuje da su preostali suvlasnici iste nekretnine ĐV i MV već podmirili iznos koji odgovara njihovom suvlasničkom udjelu, jer su isti suvlasnici zgrade u 1/2 dijela, dok je DV nije žalila na sudsku presudu, dakle nisu isticali prigovore slične tuženikovima, već je jedino tuženik taj koji osporava zahtjev.

19. Tu valja istaknuti da bi po mišljenju suda bilo ne samo nezakonito, već i nerazmjerno staviti na teret tužitelja obvezu da u svakom pojedinačnom slučaju postojećeg ili ranijeg spora između suvlasnika, odnosno protupravnog postupanja nekoga od njih, utvrđuje tko je za neki prijepor odgovoran, čija je krivnja što se neki zahvat vrši u određenom obimu, kao i tko je prema nekom drugom od suvlasnika počinio određenu štetnu radnju. Upravo suprotno, navedeno je na međusobnom odnosu suvlasnika, a na njihovu pasivnu legitimaciju spram tužitelja jedino valja primijeniti odredbu čl. 89. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 - dalje u tekstu Zakona o vlasništvu), dok će pak upravo ti suvlasnici kasnije između sebe jedan drugome odgovarati za štetu, ako takva šteta postoji. Stoga se ne radi o "kolektivnoj krivnji", kako to pokušava prikazati tuženik, već o naplati izvršenih ulaganja od strane upravitelja prema suvlasničkim udjelima suvlasnika.

20. Dakle, po mišljenju suda, tužitelj ima pravni osnov za potraživanje predmetnog iznosa od tuženika kao suvlasnika te se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba članka 89. stavka 1. ZV, kojom je propisano da troškove za održavanje i za poboljšavanje nekretnine snose svi suvlasnici nekretnine razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, kao i odredba članka 31. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara ("Narodne novine", broj 69/99., 151/03., 157/03. – ispravak, 100/04., 87/09., 88/10., 61/11., 25/12., 136/12., 157/13., 152/14., 98/15., 44/17., 90/18. i 32/20. i 62/20), koja određuje da kad nadležno tijelo utvrdi da vlasnik ne postupa sukladno odredbama toga Zakona ili ne postupa s dužnom pažnjom, te prijeti opasnost od oštećivanja ili uništenja kulturnoga dobra, gradonačelnik Grada Zagreba, gradonačelnik ili općinski načelnik na čijem se području kulturno dobro nalazi na prijedlog nadležnog tijela dužno je imenovati kulturnom dobru privremenog skrbnika (stavak 1.), a privremeni skrbnik je dužan za račun i na trošak vlasnika poduzimati mjere zaštite i očuvanja kulturnoga dobra koje mu odredi nadležno tijelo (stavak 4.).

21. Pritom je neosnovan navod tuženika da se tim sporom pokušava "dva puta naplatiti ista stvar", jer da je Grad Zagreb po ugovoru iz 2006. godine bio obvezan obnoviti krov zgrade, s obzirom da je nesporno da je navedeni ugovor prestao raskidom (odustankom) jedne ugovorne strane - Grada Zagreba, a zbog nemogućnosti ispunjenja ugovorene obveze uslijed bespravno izgrađene konstrukcije na krovu koju je izvela DV sa suprugom.

22. Slijedom navedenog tuženik je dužan isplatiti tužitelju dio utvrđenih i neplaćenih troškova sanacije istočnog uličnog dijela krovišta predmetne zgrade, i to razmjerno svom suvlasničkom dijelu.

23. Iz zk izvatka i kupoprodajnih ugovora dostavljenih u spis proizlazi da je tuženik suvlasnik u ½ dijela stana površine 155,55 m2, što znači da na njegov udio otpada površinski 77,78 m2 (list 63 spisa), dok je DV suvlasnica u ½ dijela stana površine 77,34 m2, što znači da na njezin suvlasnički udio otpada 38,67 m2 (list 62 spisa). Kada se navedeni suvlasnički udjeli stave u razmjer s njihovom ukupnom zajedničkom suvlasničkom površinom koja iznosi 116,45 m2, to na udio tuženika otpada 66,67% dok na udio DV otpada 33,33%, pa je tužitelj ispravno postavio svoj zahtjev kada je, uvažavajući stav Županijskog suda u Šibeniku iz rješenja Gž-396/21 od 16.10.2023., od tuženika potraživao razmjerni iznos od 2/3 dijela onoga što je predmetom zahtjeva, što preračunato u valutu EUR iznosi upravo 8.874,41 EUR.

24. Tu se napominje da nije bilo potrebe utvrđivati koliki je iznos tužitelj uspio naplatiti od suvlasnice DV, u odnosu na koju je presuda S5827/17 od 04.03.2021. postala pravomoćna, pa i u dijelu kojom je bila određena njezina solidarna odgovornost. Naime, ono za što odgovara tuženik razmjerno je upravo veličini njegovog suvlasničkog udjela, a ako je DV platila više no što je trebala, radi se o prigovoru o kojem će se raspravljati u postupku ovrhe.

25. S obzirom da visina zahtjeva proizlazi iz plaćenih računa koji prileže spisu, kao i s obzirom da nije bila sporna činjenica da je tužitelj sve radove na sanaciji istočnog uličnog dijela krova izvršio i dovršio, to je sukladno čl. 10 i 220 u svezi s čl. 311 st. 2 ZPP-a sud odbio dokazne prijedloge za saslušanje gradonačelnika HV te za provođenjem građevinskog vještačenja, jer su bitne činjenice utvrđene uvidom u dokumentaciju u spisu. Nadalje, odbijen je dokazni prijedlog za provođenjem dokaza saslušanjem svjedoka TV, koji je zaposlenik tužitelja i kao takav je nadgledao provođenje obnove, te svjedoka OV, koji je bio pročelnik ureda grada Zagreba za zaštitu spomenika kulture i prirode, sve na okolnost tijeka postupka obnove. To iz razloga što su navedeni dokazi prvenstveno istaknuti nepravovremeno, odnosno nakon zaključenja prethodnog postupka u ovoj pravnoj stvari (čl. 299. ZPP- a), a uz to su i nebitni za pravnu poziciju i odgovornost tuženika.

26. Slijedom navedenog, valjalo je sukladno čl. 451. st. 3. ZPP-a u odnosu na tuženika održati platni nalog iz rješenja o ovrsi na snazi u dijelu koji se odnosi na iznos od 8.874,41 EUR, te je tuženik je osim glavnice dužan tužitelju platiti i kamate od dospijeća računa sukladno čl. 29 Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99 - dalje u tekstu ZOO), pa je u tom smislu sud presudio kao u izreci..

27. Sud u odluci kojom odlučuje o osnovanosti platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi nije odlučivao o trošku ovršnog postupka, već je o istom odlučio zajedno s ostalim troškovima nastalim u parničnom postupku. Naime, prema Zaključku broj 3 sa sastanka Vrhovnog suda RH s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 02. lipnja 2017. pod točkom 3.1. navedeno je: "Presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava se na snazi u odnosu na trošak postupka koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, već se o tom trošku odlučuje presudom kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga, i to zajedno s ostalim troškovima nastalim u tom dijelu parničnog postupka, a zatezna kamata na dosuđeni trošak teče od donošenja prvostupanjske presude" (objavljeno na mrežnoj stranici VSRH Su-IV- 204/17).

28. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a, tužitelju zastupanom po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora u odnosu na tuženikov suvlasnički udio (8.874,41 EUR) dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav ukupno četiri obrazložena podnesaka (Tbr. 8/1) - po 100 bodova te zastupanje na ročištima 08.05.2019., 28.10.2020. ,10.02.2021. i 20.11.2024. (Tbr. 9/1) - po 100 bodova, ukupno 800 bodova odnosno 1.600,00 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV u iznosu od 400,00 EUR, razmjeran dio troška javnobilježničke nagrade s PDV-om od 157,37 EUR i pristojba na presudu od 47,47, pa ukupan trošak tužitelja iznosi 2.204,84 EUR, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155 ZPP-a.

29. Na tako utvrđeni trošak tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza tuženika na naknadu tog troška dospijeva s danom donošenja presude kao ovršne isprave, sve u smislu čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona.

U Zagrebu 8. siječnja 2025. godine

Sudac:

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku uz rješenje o pristojbi na presudu 135,20 EUR 2. tuženiku uz rješenje o pristojbi na žalbu od 22.3.2021. u iznosu 270,40 EUR