REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj: P-1394/2023-17
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
PRESUDA
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Jasmini Božić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja RL, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Arnoldu Čada, odvjetniku u Dugom Selu, protiv tuženika OTP banke d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupane po punomoćniku Miroslavu Plašćaru i odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave, održane 26. studenog 2024., u prisutnosti tužitelja osobno i njegova punomoćnika, te u odsutnosti punomoćnika tuženika, 8. siječnja 2025., donio je, objavio je, i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom u Ugovoru o kreditu broj 52205/06, zaključenim između tužitelja RL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d., točka 4. i točka 9/1 Ugovora (KAMATA) u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora.
II. Utvrđuje se ništetnom u Ugovoru o kreditu broj 52205/06, zaključenim između tužitelja RL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d., točka 10. OTPLATA KREDITA - pod d) tečaj dospijeća, odnosno u dijelu u kojem je ugovoreno da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.
III. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 52205/06 sklopljenog između tužitelja i tuženika, sadržana u točci 5. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv “NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA” a koja glasi: “2,00 % (slovima: dva posto) od iznosa odobrenog kredita - minimalno 200 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora."
IV. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, kao pravnom sljedniku SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d. da tužitelju RL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati u roku od 15 dana, s naslova razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule iznos od 3.871,23 €, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, počev od 31.12.2006. godine pa do isplate i to do dana 31.12.2007. godine po kamatnoj stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. godine utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, time da kamata:
– na iznos od 2,10 € teče počev od 14.11.2006. godine pa do isplate,
– na iznos od 2,02 € teče počev od 15.12.2006. godine pa do isplate,
– na iznos od 1,24 € teče počev od 12.01.2007. godine pa do isplate,
– na iznos od 0,45 € teče počev od 17.01.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 4,81 € teče počev od 14.03.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 2,23 € teče počev od 16.04.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 9,07 € teče počev od 13.10.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 16,12 € teče počev od 13.11.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 25,35 € teče počev od 15.01.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 24,64 € teče počev od 04.02.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 30,79 € teče počev od 11.03.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 21,14 € teče počev od 09.04.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 19,46 € teče počev od 20.04.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 18,05 € teče počev od 13.05.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 16,27 € teče počev od 12.06.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 18,78 € teče počev od 14.07.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 14,98 € teče počev od 14.08.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 17,58 € teče počev od 14.09.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 14,14 € teče počev od 13.10.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 16,24 € teče počev od 11.11.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 15,53 € teče počev od 10.12.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 21,78 € teče počev od 14.01.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 26,71 € teče počev od 10.02.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 25,77 € teče počev od 10.03.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 32,98 € teče počev od 11.05.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 39,78 € teče počev od 10.06.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 47,00 € teče počev od 06.07.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 36,98 € teče počev od 11.08.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 63,00 € teče počev od 10.09.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 50,93 € teče počev od 11.10.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 52,46 € teče počev od 09.11.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 64,37 € teče počev od 13.12.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 73,77 € teče počev od 13.01.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 66,08 € teče počev od 21.01.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 65,77 € teče počev od 21.02.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 70,48 € teče počev od 21.03.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 64,64 € teče počev od 21.04.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 84,80 € teče počev od 08.06.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 89,90 € teče počev od 07.07.2011. godine pa do isplate, – na iznos od 126,30 € teče počev od 08.08.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 115,07 € teče počev od 17.08.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 85,46 € teče počev od 07.10.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 83,41 € teče počev od 17.10.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 84,56 € teče počev od 15.11.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 86,42 € teče počev od 15.12.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 96,18 € teče počev od 08.02.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 97,84 € teče počev od 12.03.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 94,54 € teče počev od 15.03.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 94,59 € teče počev od 13.04.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 95,90 € teče počev od 14.05.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 97,78 € teče počev od 14.06.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 94,97 € teče počev od 17.07.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 93,31 € teče počev od 16.08.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 86,88 € teče počev od 17.09.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 93,91 € teče počev od 17.10.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 95,81 € teče počev od 19.11.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 94,08 € teče počev od 17.12.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 87,44 € teče počev od 16.01.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 90,12 € teče počev od 19.02.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 90,89 € teče počev od 18.03.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 95,94 € teče počev od 17.04.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 89,58 € teče počev od 10.05.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 84,80 € teče počev od 11.06.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 83,73 € teče počev od 10.07.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 87,53 € teče počev od 12.08.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 87,90 € teče počev od 11.09.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 88,10 € teče počev od 10.10.2013. godine pa do isplate.
V. Odbija se tužitelj s djelom tužbenog zahtjeva koji glasi:
"Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, kao pravnom sljedniku SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d. da tužitelju RL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati u roku od 15 dana, s naslova razlika između anuiteta s osnove promjene kamatne stope iznos od 1.466,23 €, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, počev od 31.12.2006. godine pa do isplate i to do dana 31.12.2007. godine po kamatnoj stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. godine utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, time da kamata:
na iznos od 8,10 € teče počev od 12.03.2007. godine pa do isplate, na iznos od 8,04 € teče počev od 16.04.2007. godine pa do isplate, na iznos od 7,88 € teče počev od 15.05.2007. godine pa do isplate, na iznos od 7,87 € teče počev od 19.06.2007. godine pa do isplate, na iznos od 7,82 € teče počev od 16.07.2007. godine pa do isplate, na iznos od 7,95 € teče počev od 10.08.2007. godine pa do isplate, na iznos od 7,94 € teče počev od 13.09.2007. godine pa do isplate, na iznos od 7,76 € teče počev od 16.10.2007. godine pa do isplate, na iznos od 7,97 € teče počev od 19.11.2007. godine pa do isplate, na iznos od 7,82 € teče počev od 13.12.2007. godine pa do isplate, na iznos od 8,12 € teče počev od 17.01.2008. godine pa do isplate, na iznos od 8,07 € teče počev od 18.02.2008. godine pa do isplate, na iznos od 8,26 € teče počev od 14.03.2008. godine pa do isplate, na iznos od 8,17 € teče počev od 16.04.2008. godine pa do isplate, na iznos od 7,94 € teče počev od 14.05.2008. godine pa do isplate, na iznos od 8,05 € teče počev od 12.05.2008. godine pa do isplate, na iznos od 7,97 € teče počev od 14.07.2008. godine pa do isplate, na iznos od 7,94 € teče počev od 12.08.2008. godine pa do isplate, na iznos od 7,96 € teče počev od 15.09.2008. godine pa do isplate, na iznos od 11,63 € teče počev od 13.10.2008. godine pa do isplate, na iznos od 11,95 € teče počev od 13.11.2008. godine pa do isplate, na iznos od 12,37 € teče počev od 15.01.2009. godine pa do isplate, na iznos od 12,34 € teče počev od 04.02.2009. godine pa do isplate, na iznos od 12,62 € teče počev od 11.03.2009. godine pa do isplate, na iznos od 12,18 € teče počev od 09.04.2009. godine pa do isplate, na iznos od 12,10 € teče počev od 20.04.2009. godine pa do isplate, na iznos od 12,04 € teče počev od 13.05.2009. godine pa do isplate, na iznos od 11,96 € teče počev od 12.06.2009. godine pa do isplate, na iznos od 12,07 € teče počev od 14.07.2009. godine pa do isplate, na iznos od 11,90 € teče počev od 14.08.2009. godine pa do isplate, na iznos od 12,02 € teče počev od 14.09.2009. godine pa do isplate, na iznos od 11,86 € teče počev od 13.10.2009. godine pa do isplate, na iznos od 11,96 € teče počev od 11.11.2009. godine pa do isplate, na iznos od 11,93 € teče počev od 10.12.2009. godine pa do isplate, na iznos od 20,13 € teče počev od 14.01.2010. godine pa do isplate, na iznos od 20,50 € teče počev od 10.02.2010. godine pa do isplate, na iznos od 20,43 € teče počev od 10.03.2010. godine pa do isplate, na iznos od 20,97 € teče počev od 11.05.2010. godine pa do isplate, na iznos od 21,48 € teče počev od 10.06.2010. godine pa do isplate, na iznos od 22,01 € teče počev od 06.07.2010. godine pa do isplate, na iznos od 21,27 € teče počev od 11.08.2010. godine pa do isplate, na iznos od 23,21 € teče počev od 10.09.2010. godine pa do isplate, na iznos od 22,31 € teče počev od 11.10.2010. godine pa do isplate, na iznos od 22,42 € teče počev od 09.11.2010. godine pa do isplate, na iznos od 23,31 € teče počev od 13.12.2010. godine pa do isplate, na iznos od 24.01 € teče počev od 13.01.2011. godine pa do isplate, na iznos od 23,44 € teče počev od 21.01.2011. godine pa do isplate, na iznos od 23,42 € teče počev od 21.02.2011. godine pa do isplate, na iznos od 23,77 € teče počev od 21.03.2011. godine pa do isplate, na iznos od 23,33 € teče počev od 21.04.2011. godine pa do isplate, na iznos od 24.84 € teče počev od 08.06.2011. godine pa do isplate, na iznos od 25,22 € teče počev od 07.07.2011. godine pa do isplate, na iznos od 27,94 € teče počev od 08.08.2011. godine pa do isplate, na iznos od 27,10 € teče počev od 17.08.2011. godine pa do isplate, na iznos od 24.89 € teče počev od 07.10.2011. godine pa do isplate, na iznos od 24.73 € teče počev od 17.10.2011. godine pa do isplate, na iznos od 24.82 € teče počev od 15.11.2011. godine pa do isplate, na iznos od 24.96 € teče počev od 15.12.2011. godine pa do isplate, na iznos od 25,69 € teče počev od 08.02.2012. godine pa do isplate, na iznos od 25,81 € teče počev od 12.03.2012. godine pa do isplate, na iznos od 25,57 € teče počev od 15.03.2012. godine pa do isplate, na iznos od 25,57 € teče počev od 13.04.2012. godine pa do isplate, na iznos od 25,67 € teče počev od 14.05.2012. godine pa do isplate, na iznos od 25,81 € teče počev od 14.06.2012. godine pa do isplate, na iznos od 25,60 € teče počev od 17.07.2012. godine pa do isplate, na iznos od 25,47 € teče počev od 16.08.2012. godine pa do isplate, na iznos od 24.99 € teče počev od 17.09.2012. godine pa do isplate, na iznos od 25,52 € teče počev od 17.10.2012. godine pa do isplate, na iznos od 25,66 € teče počev od 19.11.2012. godine pa do isplate, na iznos od 25,53 € teče počev od 17.12.2012. godine pa do isplate, na iznos od 25,03 € teče počev od 16.01.2013. godine pa do isplate, na iznos od 25,23 € teče počev od 19.02.2013. godine pa do isplate, na iznos od 25,29 € teče počev od 18.03.2013. godine pa do isplate, na iznos od 25,67 € teče počev od 17.04.2013. godine pa do isplate, na iznos od 25,19 € teče počev od 10.05.2013. godine pa do isplate, na iznos od 24,84 € teče počev od 11.06.2013. godine pa do isplate, na iznos od 24,76 € teče počev od 10.07.2013. godine pa do isplate, na iznos od 25,04 € teče počev od 12.08.2013. godine pa do isplate, na iznos od 25,07 € teče počev od 11.09.2013. godine pa do isplate, na iznos od 40,15 € teče počev od 10.10.2013. godine pa do isplate."
VI. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, kao pravnom sljedniku SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d. da tužitelju RL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 538,00 CHF zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 10.11.2006. godine pa do isplate i to do dana 31.12.2007. godine po kamatnoj stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. godine utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.
VII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.010,00 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. siječnja 2025. pa do isplate u roku od 15 dana.
i
r i j e š i o j e
VIII. Odbacuje se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:
"Utvrđuje se da je za čitavo vrijeme trajanja kredita temeljem Ugovora o kreditu broj 52205/06, koji anuitet je dospijevao desetog u mjesecu za tekući mjesec, počevši od 10.11.2006. godine, iznosio protuvrijednost za 1CHF = 4,592900 kn. "
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s prednikom tuženika (SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d.) 26.09.2006., zaključio Ugovor o kreditu broj 52205/06, a kojim ugovorom je tužitelju odobren kredit od 26.900,00 CHF, time da će se iznos kredita isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora - dakle prednika tuženika, važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 84 mjeseci. Radi se o nenamjenskom kreditu. Kredit je otplaćen u cijelosti. Kamatna stopa – prema točci 4. Ugovora utvrđena je u visini od 6,88% promjenljiva. Promjenjivost kamatne stope navodi se i u točci 9/1Ugovora (KAMATA) na način da se utvrđuje Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora. Iz načina kako je kamatna stopa formulirana je vidljivo da o pojedinoj kamatnoj stopi tužitelj i tuženik nisu uopće pregovarali, a kamoli pojedinačno pregovarali te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata mijenjala, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Tako je od 6,88% u trenutku otplate kredita narasla na 8,90%. Sam način ugovaranja kamatne stope predstavlja nerazumljivu i nepoštenu odredbu, o kojoj se nije moglo, a niti se pojedinačno pregovaralo i koja je kao takva ništetna. Naime, 07. travnja 2014. godine Trgovački sud u Zagrebu je donio presudu posl. broj: P - 1401/12 u kolektivnom postupku koji je savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" u svojstvu tužitelja, pokrenuo protiv sedam tuženih banaka, između ostalih i ovdje tuženika, koja presuda je u relevantnom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž - 7129/13, od 13.06.2014. godine, a kojim presudama je u bitnome utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koje povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97, kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Odlučujući povodom revizije izjavljene protiv pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, P - 1401/12 od 04.07.2013. godine, Vrhovni sud RH je svojom presudom posl. broj: Revt - 249/14 od 09.04.2015. godine iste potvrdio te dao i svoje tumačenje, navodeći slijedeće: "Polazeći od činjenice da ugovori o kreditu koje su 1- 7 tužene banke (među kojima je i ovdje tuženik) sklapale u spornom razdoblju sa potrošačima, a koji su sadržavali odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeni precizni razlozi za njezinu izmjenu ubuduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka moglo utvrditi, a zbog čega su takve odredbe od strane sudova ocijenjene nerazumljivim, te posljedično tome i nepoštenim … pa se može zaključiti da je ocjena niže stupanjskih sudova o nepoštenosti ugovornih odredbi utemeljena na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP - a, upravo u duhu prava Europske unije." Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, analizirajući ugovore o kreditima sedam utuženih banaka, među kojima je ovdje i tuženik, utvrdio da su odredbe kojima se daje pravo banci da donese jednostranu odluku o izmjeni redovne kamatne stope nepoštene, potvrđujući time stajališta nižih sudova o tome da je formulacija odredbe glede promjenjive kamatne stope bila neodređena, čime je korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Temeljem čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502c Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Budući je ugovorom o kreditu, u ovom konkretnom slučaju odredbom točke 4. ugovoreno da tužitelj kao korisnik kredita plaća banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke – ovdje tuženika o kreditiranju građana, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12, tužitelj predlaže da se u Ugovoru o kreditu broj 52205/06 utvrdi ništetnom točka 4. i točka 9/1 Ugovora, u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora. Obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sadržana u točci 4. i točci 9/1. Ugovora o kreditu broj 52205/06 ništetna, to su bez pravnog učinka i sve odluke tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita. Valutna klauzula – prema točci 10. Ugovora – OTPLATA KREDITA – točka a) anuiteti - navedeno je da se kredit otplaćuje u 84 mjesečnih anuiteta - 83 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 406,68 CHF, 1 preostali anuitet u iznosu od 405,36 CHF. Prva rata dospijeva 10.11.2006. godine, a zadnja 10.10.2013. godine, • točka b) način otplate - zapljenom sredstava u korist Kreditora, točka c) dospijeće - desetog dana u mjesecu, točka d) tečaj dospijeća - uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. Ta odredba u stvarnosti znači da se kunska protuvrijednost anuiteta može promijeniti – povisiti ili sniziti, ovisno o tečaju CHF-KN na dan dospijeća kredita. Tužitelju je isplaćen kredit dana 28.09.2006. godine, prema tečaju 1 CHF - 4,5929 HRK, time da je prema otplatnoj tablici mjesečni anuitet trebao iznositi već navedenih 406,68 CHF, odnosno mjesečno je tužitelj za čitavo vrijeme trajanja kredita trebao plaćati iznos od 1.867,84 kn (406,68 CHF x 4,5929 kn).No, to tako nije bilo, jer se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno mijenjao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. To je naročito vidljivo iz pregleda uplata po kreditu. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita (a time i otplatna rata) veže za valutu švicarskog franka, obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutnu klauzulu kojom se glavnica kredita, a time i otplatna rata veže za valutu švicarskog franka. Budući da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita i otplatne rate vežu za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, sukladno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12, tužitelj predlaže da se u Ugovoru o kreditu broj 52205/06 utvrdi ništetnom točka 10. OTPLATA KREDITA - pod d) tečaj dospijeća, odnosno u dijelu u kojem je ugovoreno da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća, što u stvari predstavlja odredbu o valutnoj klauzuli. Obzirom da su ništetne ugovorne odredbe kojom se mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka u protuvrijednosti u kunama na dan plaćanja, kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio, odnosno da je banka stekla bez osnove određene iznose. Na svaki pojedino utvrđeni iznos preplate tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa: treba se primijeniti početno ugovorena (i kasnije nepromijenjena) kamatna stopa od 6,88% godišnje (što će biti ustanovljeno onog trenutka kada se utvrdi ništetnim dio ugovora da je kamatna stopa promjenjiva), a u odnosu na određivanje stalne visine mjesečnog iznosa rate kredita koja dospijeva za trajanja kredita (a podmiruje se u kunama) treba se primijeniti obračun koji predstavlja rezultat umnoška mjesečnog anuiteta rate kredita određenog u CHF 406,68 (osim zadnje rate koja je 405,36) i tečaja 1 CHF koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema obračunu tuženika - 4,5929 kn (budući su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora i ti su parametri trebali ostati valjani među strankama do otplate kredita u cijelosti), nakon čega se dolazi do iznosa mjesečne rate od 1.867,84 kn koja je trebala biti plaćana za vrijeme trajanja čitavog kredita. Takvo utvrđenje visine rate od strane suda omogućava odredba čl. 272. Zakona o obveznim odnosima. Naime, ugovor i bez ništetnih dijelova sadrži dovoljno podataka (parametara) s pomoću kojih se može odrediti: prvo visina mjesečnog iznosa koji ne ovisi o valutnoj klauzuli odnosno o promjeni odnosa CHF i kuna na dan dospijeća, a potom i visina preplaćenog iznosa. Tužitelj je podnošenjem ove tužbe ostavio sudu da na taj način utvrdi mjesečnu visinu činidbe (koji to može i mora), a potom se, nakon provođenja vještačenja, može utvrditi i visina preplaćenog iznosa. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva – točkom 5. Ugovora je ugovorena naknada od 2% od iznosa odobrenog kredita, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora. Radi se o naknadi za obradu zahtjeva, a bez da je tuženik prethodno, a niti naknadno, tužitelju jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u visini od 2% od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelju kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270 Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao JAČE ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Tako je tuženik naplatio tužitelju naknadu u iznosu od 538 CHF, što je vidljivo iz specifikacije isplaćenog iznosa na dan 28.09.2006. godine (odobren kredit u iznosu od 26.900 CHF, isplaćen iznos od 26.362 CHF, odnosno manje 538 CHF), te u tom iznosu umanjio isplatu iznosa odobrenog kredita. Ali je unatoč tome, otplatna lista kredita bila na iznosu od 26.900,00 CHF. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni. U svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora odnosno tuženika. Slijedom navedenog, kako je tužitelj preplatio kredit, odnosno oduzet mu je od kredit neosnovano iznos od 538 CHF, to je tuženik stekao bez pravne osnove ukupno iznos od oko (preračunato) 4.000,00 €.predlaže da sud po provedenom postupku da donese presudu prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 29. listopada 2024., uz naknadu parničnog troška.
2. U odgovoru na tužbu, tuženik je istaknuo da je tužba u cijelosti neosnovana, slijedom čega je predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev navodeći da nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 52205/06, međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 14. lipnja 2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana Tužbom. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. (iii) Stjecanje bez osnove Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu niže stupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dakle, VSRH je zauzeo shvaćanje da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Primjenom navedenog shvaćanja, a uzevši u obzir datum sklapanja Ugovora, jasno je da je u odnosu na potraživanja iz tužbe nastupila zastara. Nesporno je da je presudom Vrhovnog suda RH broj Rev 2245/17 od 20.3.2018. revizijski sud zauzeo stajalište kako je podnošenjem tužbe u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa od strane Udruge Potrošač (dalje: „Parnica Potrošač“) prekinut tijek zastare tražbina svih potrošača čija su prava i interesi bili predmetom zaštite u ovoj parnici. Prema stajalištu iznesenom u istoj presudi Vrhovnog suda RH zastarni rokovi počeli su ponovno teći pravomoćnim okončanjem Parnice Potrošač donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. (u odnosu na promjenjivost kamatne stope), odnosno presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. (u odnosu na vezanost glavnice kredita za CHF valutnu klauzulu). Tužitelj je tužbu podnio nakon proteka zastarnog roka od 5 godina (ukoliko se uzme da se na tražbine tužitelja primjenjuje opći zastari rok), odnosno 3 godine (ukoliko se uzme da se na tražbine tužitelja primjenjuje zastarni rok za anuitete, odnosno naknadu štete) računajući od datuma pravomoćnog okončanja Parnice Potrošač (13.6.2014.) kada su zastarni rokovi za utuženje počeli teći iznova. Slijedom navedenog, kako je u trenutku podnošenja tužbe od strane tužitelja istekao petogodišnji i trogodišnji zastarni rok (bar u pogledu tražbina koje tužitelj zahtijeva po osnovi navodno preplaćenih kamata) tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu tražbina utuženih u ovom postupku, pa tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. U prilog navedenom shvaćanju tuženika, Vrhovni sud je u priopćenju od 1.3.2022. pojasnio svoje navode ističući, cit.: “Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.” (naznačio tuženik) Dakle, u slučaju da sud usvoji tvrdnje tužitelja kako se na ovaj predmet imaju primijeniti utvrđenja Parnice Potrošač, tada i zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u tom predmetu. Stoga, jasno je da je potraživanje tužitelja u zastari. Međutim, unatoč postojanju očitih razloga za odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja zbog nastupa zastare, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist), odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni krediti i sl.) a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Tuženik upućuje i na presudu Županijskog suda u Puli broj Gž-311/2018 od 9. siječnja 2018. Predmetnom je presudom drugostupanjski sud prihvatio žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Šibeniku broj P-755/17 od 29. prosinca 2017. Bez pretjeranog ulaženja u sadržaj priložene presude, tuženik skreće pažnju na obrazloženje drugostupanjskog suda. Naime, isti je istaknuo da „…ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu članka 296. ZOO, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema čl. 296. ZOO-a, budući da je ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit…„ Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač s obzirom da je ekonomske naobrazbe. Iz tog razloga, odredbe ugovora se ne mogu smatrati kao nejasne i nerazumljive a priori. U konkretnom je predmetu stoga, potrebno tek ispitati i utvrditi pripada li tužitelj zaista kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se problematizira u Parnici Potrošač. U odnosu na navode o nepoštenosti valutne klauzule vezane za švicarski franak U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF, tuženik ističe da Presuda VTS donesena u Parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima. Kao što je tuženik već detaljno elaborirao, Presuda VTS ne daje pojedinačnom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07; dalje: „ZZP“). Da je to nemoguće učiniti u ovom sporu, proizlazi iz sljedećih okolnosti. Prvenstveno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Ugovorom jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Pored toga, tužitelj je potpisom Ugovora potvrdio upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Ugovorom o kreditu jasno je propisano da: „Korisnik kredita potpisom ovog ugovora potvrđuje da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora.“ Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrditi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3.10.2017. (dalje: „Rješenje VSRH“) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik„…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. U odnosu na navode o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika U odnosu na promjenjivost kamatne stope, tuženik ističe da ista nije bila predmetom ispitivanja ništetnosti u Parnici Potrošač. Tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja iz Presude VTSa donesenih u Parnici Potrošač i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to nije bilo predmetom ispitivanja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana primjenjivost kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, čak i kada bi utvrđenja iz Presude Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke. Tužitelj pogrešno smatra da se može naprosto pozivati na pravna utvrđenja iz Presude VTSa bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva. Suprotno tome, tužitelj je dužan u ugovornom odnosu nje i tuženika dokazati postojanje svih pretpostavki ništetnosti sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Naime, da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva; te naposljetku - da odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 1111. st. 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora. Naime, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na ZZP, tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15; dalje: „ZPK“). Dakle, tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Nadalje, Ugovorom nije ugovoreno samo da je promjenjiva redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Dapače, ugovorne strane izrijekom su ugovorile (točnije tužitelj je potvrdio) sljedeće: „…Na odnose koji nisu regulirani ovim Ugovorom primjenjivat će se odgovarajuće odredbe važećih zakona te akti Kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja s kojima su ugovorne strane upoznate. Prihvat primjene navedenih akata obuhvaća i njihove izmjene i dopune.“ Spomenuti interni akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između tuženika i tužitelja kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru, pa obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom toga, pravni osnov za promjenu kamatnih stopa kod tuženika predstavljale su: - odredbe samih Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i načinu promjene; - interni akti tuženika; te - sve ostale isprave i podnesci tuženika. Dokaz:
Opći uvjeti poslovanja tuženika (nesporno – po potrebi dostava) Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Slijedom gornjih navoda, te s obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, u cijelosti je konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora na tužbu. Međutim, tuženik će se u nastavku uzgredno osvrnuti i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Kriterij za utvrđivanje ništetnosti ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a za koje je prethodno utvrđeno da su ili nejasne ili neuočljive ili nerazumljive je da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ni to u ovom slučaju nije ispunjeno. Da bi to bolje objasnio, tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana, određen je Općim uvjetima poslovanja Banke gdje je navedeno da će tuženik kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa voditi računa o „tržišnim uvjetima". Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara:visina kamatnih stopa (cijena) koju tuženik plaća na izvore sredstava (kamatne stope na depozite građana), visinu kamatnih stopa koje tuženik plaća na izvore sredstava na međunarodnom tržištu kapitala (izravno povezano sa promjenama vrijednosti referentnih kamatnih stopa odnosno indeksom CDS - Credit Deafult Swaps – a o čemu podrobnije niže u ovom podnesku),rizik naplate kredita (također povezano sa CDS). Tuženik smatra potrebnim, protumačiti samo značenje CDS-a i njegovog utjecaja na povećanje kamata, odnosno troškova kredita tužitelja. Naime, tijekom 2008. godine troškovi pribavljanja sredstava banaka su ekstremno rasli kao posljedica nastale ekonomske krize. Naime, tuženik kao banka je dužan primjenjivati Odluku Hrvatske narodne banke o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (dalje:„Odluka“). Temeljem ove Odluke banke su dužne održavati valutnu usklađenost obveza i tražbina, te bankama nije dopušteno, izvan propisanih mjera, obveze preuzimati u jednoj valuti, a tražbine ugovarati u drugoj valuti. Stoga je tuženik tijekom cijelog razdoblja plasmana kredita u CHF bio dužan održavati odnos danih kredita u CHF s izvorima u CHF. Obzirom na ekstreman porast tečaja CHF u narednom periodu nakon sklapanja Ugovora o kreditu došlo je i to velikog povećanja troškova pribavljanja sredstava za tuženika. Pored toga, treba napomenuti da su se u razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava, što je utjecalo na povećanje državne premije rizika (Credit Deafult Swaps - CDS, spreadovi na državne obveznice - razlika između kupovne i prodajne cijene na FOREX tržištu obično se naziva „spread“; a na Forex tržištu valuta jedne zemlje se razmjenjuje za valute drugih zemalja, istovremeno kupujući jednu valutu a prodajući drugu). Tako se primjerice petogodišnji CDS s razina od ispod 1% s kraja ljeta 2008. popeo na razine i blizu 6% već u ožujku 2009. godine. Ovakav rast premije rizika ima je značajan utjecaj na rast troškova zaduživanja tuženika. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Zbog ovih razloga, bez obzira na pad LIBOR-a tuženik nije mogao umanjiti kamatnu stopu jer je parametar troška pribavljanja sredstava izuzetno narastao. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, stav tuženika podržao je i Visoki trgovački sud RH u presudi Pž-2462/03:„Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“ U konkretnom sporu radi se upravo o ponašanju koje je u citiranoj presudi prepoznao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske – promjena kamatne stope je bila zakonom dopuštena, kamate su bile tržišno primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje tuženika u cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora nije protivna načelu 12 savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Opreza radi, ako bi sud ipak odlučio raspravljati o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da manifestacijski zahtjev postavljen od strane tužitelja za dostavom podataka o visini njegova potraživanja nije osnovan. Tužitelj je u konkretnom ugovornom odnosu jedna od ugovornih strana (a ne treća osoba) koja bi kao savjestan i pošten sudionik takvog pravnog odnosa trebao raspolagati dokumentacijom i informacijama relevantnima za precizno postavljanje visine tužbenog zahtjeva u ovom postupku. Uz navedeno, tužitelj nije dokazao da je kontaktirao tuženika sa zahtjevom za dostavom odgovarajuće dokumentacije, kao i da je tuženik takav zahtjev tužitelja odbio. U tom smislu, a pozivom na pravno stajalište zauzeto u rješenju Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2538/19 od 9.7.2019. na temelju kojeg je odbijena žalba potrošača podnesena protiv rješenja prvostupanjskog suda o odbijanju manifestacijskog zahtjeva, zahtjev tužitelja za dostavom odgovarajuće dokumentacije od strane tuženika sud bi trebao u cijelosti odbiti. Tuženik predlaže sudu da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom. Naime, tijekom otplate kredita u određenim razdobljima tečaj CHF prema kuni bio je niži od onog koji je vrijedio na dan isplate ugovorenog iznos kredita. Također, u određenim razdobljima plaćena kamatna bila je ništa niža od kamate prvotno ugovorene. U prilogu shvaćanja tuženika o relevantnosti negativnih razlika u donošenju odluke suda o sporu, Županijski sud u Bjelovaru Rješenjem poslovni broj Gž-911/2021 navodi, cit.: „Osim toga, prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude sud prvog stupnja nije potpuno utvrdio činjenično stanje koje se odnosi na tzv. negativnu razliku tečaje valute CHF prema valuti kune, odnosno da je od 10. kolovoza 2006. do 6. listopada 2008. anuitet otplate kredita vezan uz valutnu klauzulu za tečaj CHF, bio niži nego u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a koja činjenica predstavlja bitnu činjenicu u ovom parničnom postupku jer prava i obveze ugovornih stranaka iz predmetnog Ugovora o kreditu, vezanih za valutnu klauzulu otplate kredita valja prosuđivati kao jednu cjelinu proizašli iz određenog pravnog odnosa (ugovorni odnos s osnova ugovora o kreditu s valutnom klauzulom), pa prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda kada se jedna ugovorna strana poziva i zahtjeva ostvarenje svojih povrijeđenih prava zbog nedopuštene pravne osnove, valja imati u vidu i korist koju je stekla zbog takve nedopuštene pravne osnovne, konkretno valutne klauzule, što znači da je prvostupanjski sud morao umanjiti dosuđeni iznos razlike anuiteta zbog porasta (aprecijacija) tečaja CHF prema kuni za iznos manje plaćenih anuitete otplate kredita zbog pada tečaja CHF prema kuni, (…).“ Tako i Općinski sud u Vinkovcima u pravomoćnoj presudi i rješenju poslovni broj P- 145/2020 od 21.3.2022. navodi, cit.: „Naime, cjelokupan odnos između stranaka mora se sagledati kroz načelo savjesnosti poštenja, te utvrditi koji su to iznosi koje je tužitelj manje platio za vrijeme kada je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene, odnosno kada je tečaj bio manji od tečaja na dan isplate. Utvrđivanjem tih iznosa i njihovim odbijanjem od utvrđenih iznosa koji su plaćeni kada je kamata bila veća od početno ugovorene, odnosno tečaj bio veći od tečaja na dan isplate je savjestan i pošten način da se utvrdi ukupan iznos kojega je jedna od strana više platila. Načelo savjesnosti i poštenja ne može se tumačiti i primjenjivati jednostrano, odnosno kada to odgovara samo tužitelju, već njegova primjena mora biti sveobuhvatna u odnosu na konkretan obvezno pravni tj. ugovorni odnos između stranaka.“ Također, u prilog shvaćanja tuženika ide i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je prihvaćena revizija tuženice u CHF sporu u odnosu na negativne razlike i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U točki 16. spomenutog rješenja stoji: „Zbog, pogrešnog pravnog pristupa sudovi nisu utvrđivali, kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog, u kojem iznosu su anuiteti kredita u tom vremenu bili niži od početnog, i slijedom toga koji iznos predstavlja razliku između anuiteta kredita obračunatog u kunama prema tečaju CHF u vrijeme sklapanja ugovora i stvarno plaćenih anuiteta u periodu kada je tečaj CHF bio povoljniji za tužitelja jer je zbog nižeg tečaja CHF plaćao manje iznose na ime anuiteta kredita“ Rješenjem se naglašava da je sud potvrdio neophodnost uzimanja u obzir negativnih razlika te dodatno ističe da tuženik u tu svrhu nije bio obvezan iznijeti prigovor radi prijeboja ili podnijeti protutužbeni zahtjev. Dovoljno je bilo da iznese prigovor usmjeren na samu visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da obveže tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja i radi promijene valute, podneskom od 29. listopada 2024., uskladio tužbeni zahtjev (list 104-109 spisa), sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22).
4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj:52205/06 (list 12- 14 spisa), Nalog za knjiženje (list 16 spisa), Otplatni plan (list 17-19; 26-27 spisa), Tablica dodatno izvršenih uplata po kreditu (list 20-25), Evidencija plaćenih anuiteta (list 32-41 spisa), proveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., Računovodstvo, financije i porezno savjetovanje u Zagrebu, Ilica 213 (list 80-94 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 110-111 spisa).
5. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.
6. Između stranaka nije bila sporno:
-da su stranke 7. rujna 2007., zaključile Ugovor o kreditu broj 016-683/2007
-da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.015 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,60% godišnje
-da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u 60 mjesečnih anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju CHF tečajne liste HNB-a na dan plaćanja uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 2. i 6 Ugovora određena kao promjenjiva, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,60%,
- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu,
7. Među strankama je bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja tužitelja, te činjenica da li se u ovom postupku mogu primjenjivati odluke donesene u kolektivnom sporu.
8. Saslušan tužitelj iskazao je da je kredit uzeo 2006. kako bi adaptirao stan u kojem i dan danas živi. Pošto je radio u HEP-u, a preko puta je bila Splitska banka otišao je do njih po preporuci brata i još nekih ljudi koji su relativno brzo kod njih dobili kredite. Nudili su kredit u Eur i CHF, time da su mu za kredit u CHF rekli da je povoljniji, da je to čvrsta i stabilna valuta, da je manja kamata, pa se odučio za taj kredit. Ugovor je pročitao, a što se tiče valutne klauzule to mu je objašnjeno na način da su to tipizirani ugovori i mogao ga je ili prihvatiti ili ostaviti. Nitko ga nije upozorio da bi taj kredit mogao biti rizičan, da bi mu rata mogla dosta narasti. Sjećam se samo da je rata narasla dva puta od početne rate. Da je znao da će mu rata toliko rasti taj kredit ne bi uzeo. Ranije je imao jedan kredit za auto i ta rata je bila stabilna, odnosno kakva je bila na početku takva je bila do kraja kredita, tako da je i ovdje očekivao isto. Kada je potpisao ugovor o kreditu dobio je otplatni plan i u tom otplatnom planu sve rate su bile iste. Rate kredita je prvo otplaćivao na način da mu se oduzimalo od plaće. Kada je rata narasla i dalje mu se oduzimalo od plaće koliko je bilo na početku, a za razliku je od banke dobivao uplatnice i s tim uplatnicama je išao u banku i osobno plaćao tu nastalu razliku. Sjeća se da je sam platio naknadu za obradu kredita, odnosno to je plaćeno na način da su mu umanjili kredit za tu naknadu na dan isplate, na visinu te naknade nije mogao utjecati i to je bilo "uzmi ili ostavi". Ugovor o kreditu je pročitao i potpisao.
9. Iskaz tužitelja sud u cijelosti prihvaća budući ga ocjenjuje logičnim i uvjerljivim.
10. U konkretnom predmetu uvidom u ugovor o kreditu (list 12-14 spisa) i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu radi adaptacije stana u kojem i danas živi. Naime u ugovoru je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.
11. Iz iskaza tužitelja također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli, da tužitelju nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njegove novčane obveze, već mu je upravo suprotno kredit u CHF nuđen kao najpovoljniji i siguran kredit.
12. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi.
13. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
14. Prigovor zastare je djelomično osnovan.
15. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćenih anuiteta kredita u pogledu više plaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., a u pogledu više plaćenih iznosa uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba u ovoj parnici podnesena 13. lipnja 2023., to je nastupila zastara za potraživanje po osnovi preplaćene kamate, dok za potraživanje po osnovi tečajnih razlika, nije protekao opći rok zastare u trajanju 5 godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.
16. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod I do II izreke.
17. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takve ugovorne odredbe, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Također s obzirom da su odredbe ugovora o kreditu utvrđene ništetnim u djelu valutne klauzule, to znači da su ništetne sve promjene valute, nakon sklapanja ugovora o kreditu osim valute koja je vrijedila na dan sklapanja kredita, iz toga razloga odbačen je dio tužbenog zahtjeva kao pod VIII., izreke.
18. Međutim, iako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena ništetnom, međutim zbog nastupa zastare tužitelj nema pravo na povrat iznosa temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, slijedom čega je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na isplatu preplaćenih iznosa na ime kamate, radi čega je odlučeno kao pod V. izreke. Navedeno je u skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, vezano uz pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020., koje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“
19. Slijedom navedenoga, utvrđena je obveza tuženika da tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a vrati iznose koje je temeljem ništetnih odredbi s osnove ništetnosti valutne klauzule predmetnog Ugovora o kreditu od nje primio zbog stjecanja bez osnove, a sve iz razloga što su se u konkretnom slučaju tužitelju morali na transparentan način objasniti rizici ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
20. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
21. Tužiteljev zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužitelj je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.
22. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita.
23. Također, jednokratna naknada prilikom ugovaranja kredita sama po sebi ne mora biti ništava, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo, te da ugovorena naknada ne prouzrokuje neravnotežu između potrošača i trgovca. Međutim, sporna ugovorna odredba iz čl. 5 Ugovora o kreditu, kojom je predviđeno da je Banka ovlaštena naplatiti naknadu od 2% od iznosa kredita, jednokratno, odmah po potpisu Ugovora, je također nepoštena, jer se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo, te tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe, a ista je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03, radi čega je odlučeno kao pod IV izreke.
24. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., Računovodstvo, financije i porezno savjetovanje u Zagrebu.
25. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema prodajnom tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema kupovnom tečaju Kreditora važećem na dan isplate kredita iznosi 28.568,72 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 3.791,69 EUR. U Ugovoru o kreditu 52205/06 (list 12-14 spisa), članak 5., navodi se: „naknada za obradu kreditnog zahtjeva 2,00% od iznosa odobrenog kredita - minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“ Uzevši u obzir navedeno naknade za obradu kredita po ugovoru bi iznosila 538,00 CHF. Međutim vještak nema dokumentaciju iz koje je razvidno kada je naknada stvarno naplaćena i po kojem tečaju, kupovni ili prodajni tečaj kreditora, te iznos ne može izraziti u kunskoj protuvrijednosti i EUR.
26. Nalazu i mišljenju stranke nisu prigovarale.
27. Ocjenjujući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, valja reći da je sud isti prihvatio, budući je isti izrađen u skladu s pravilima struke, i u skladu s zadatkom koji mu je dao sud.
28. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom u odnosu na valutnu klauzulu i jednokratnu naknadu. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate primjenjivala otplata bez valutne klauzule, što znači da ništetna nije samo valuta primijenjena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, stoga je i odbačen dio tužbenog zahtjeva kojim se posebno traži utvrđenje kako je to navedeno pod VIII, izreke, budući je navedeno već obuhvaćeno utvrđenjem ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.
29. Tužitelj je, kako je već rečeno, tužbeni zahtjev za isplatu precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka i sukladno promijeni valute, te je sud tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim po točkama I do IV i VI., izreke.
30. Budući da se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništavih odredbi, to je tuženik dužan tužitelju vratiti zateznu kamatu koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.
31. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. sukladno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22).
32. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.2 ZPP-a, tužitelju je postavio tužbeni zahtjev u sedam točaka, s time da je u potpunosti uspio s dokazivanjem osnove, dok je s obzirom na visinu tužbenih zahtjeva uspio u omjeru od 75%, stoga mu je u navedenom omjeru i priznat zatraženi trošak i to za sastav tužbe, zastupanja na ročištima održanim 05.03.2024., i 26.11.2024., za sastav podnesaka od 28.10.2024., za svaku radnju u naknada u iznosu od 150,00 Eura, sve u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sve uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 150,00 EUR-a.
Tužitelju je također priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 260,00 EUR-a ili sveukupno 1.010,00EUR-a, a koji trošak mu je dužan naknaditi tuženik. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu, budući je tužitelj po zakonu oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu.(čl. 11 st.1 toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama).
33. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) u vezi s čl.151 st. 3 ZPP-a, tekuće od presuđenja do isplate.
34. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude pod I. do VIII. U Krapini 8. siječnja 2025.
SUTKINJA
Jasmina Božić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.
Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.
Dostaviti:
1. Odvj. Arnold Čada
2. Odvj. Miroslav Plašćar
