Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: Gž-1349/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja Tanje Novak-Premec predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Jurici Grbiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama parničnih stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2365/2024-29 od 19. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2365/2024-29 od 19. srpnja 2024. u točkama I., II. i IV. izreke.
r i j e š i o j e
I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2365/2024-29 od 19. srpnja 2024. u točki III. izreke kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.674,82 EUR sa zateznom kamatom od 19. srpnja 2024. do isplate.
II. Djelomično se uvažava žalba tužitelja te se nalaže tuženiku da pored troška dosuđenog u točki III. izreke naknadi tužitelju i daljnji trošak u iznosu od 500,00 EUR sa zateznom kamatom od 19. srpnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 39,38 EUR, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (za iznos od 54,37 EUR) zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 138-50-3982446 od 21. ožujka 2007. u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.184,49 EUR sa zateznim kamatama na određene pojedinačne iznose, dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.674,82 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. srpnja 2024. do isplate. Točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.
2. Navedenu presudu u cijelosti pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga, predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev i dosudi mu troškove postupka sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, uključujući i trošak žalbenog postupka.
2.1. Navedenu presudu u odnosu na dio točke III. izreke kojim je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova od ukupno 1.187,50 EUR pravovremenom žalbom pobija tužitelj prvenstveno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ali i svih drugih zakonskih žalbenih razloga. Predlaže da drugostupanjski sud preinači rješenje o troškovima postupka na način da obveže tuženika da mu pored dosuđenog iznosa, naknadi i daljnji iznos parničnog troška u visini od 1.187,50 EUR, time da potražuje i naknadu troškova sastava žalbe.
3. Na žalbe nije odgovoreno.
4. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.
5. Prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, dalje: ZPP- a koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 80/22, s izuzecima iz čl. 107. st. 2., 3., 4. i 5. tog Zakona) koju tuženik ističe u žalbi jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi nisu međusobno proturječni niti su u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima pa se ista može ispitati. Također, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a jer pobijanom presudom nije prekoračen tužbeni zahtjev, te nije počinjena niti jedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
6. Osim toga, nisu počinjene ni daljnje bitne povrede na koje se tuženik poziva u žalbi, i to bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 187. i 186. ZPP-a jer iz pobijane presude jasno proizlazi da je ništetnim utvrđen dio odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, i to dio kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF prema tečaju važećem na dan dospijeća, kao ni bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika pa neosnovano tuženik u žalbi prigovara da je odluka proizvoljna (arbitrarna) te da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.
7. Osnovano tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud propustio o preinaci tužbe odlučiti rješenjem, iako u obrazloženju presude navodi da je preinaku dopustio jer je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Međutim, navedeni propust nije imao utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, pa nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP-a. Pri tome, glede žalbenih navoda tuženika o pogrešnoj primjeni čl. 190. ZPP-a te da nisu bile ispunjene pretpostavke za dopuštenje preinake samo zbog provedenog vještačenja, valja navesti da je preinaka tužbe prema čl. 190. st. 2. ZPP-a iznimno dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021., zaključeno je da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Prvostupanjski sud je, kako to navodi u obrazloženju pobijane presude, preinaku dopustio ocijenivši je svrsishodnom, a koju ocjenu prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.
8. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje i jednakost oružja uz tvrdnju da je prvostupanjski sud zanemario sve po njemu predložene i izvedene dokaze i okolnosti koje su tim dokazima utvrđene. Suprotno žalbenim navodima tuženika, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud imao u vidu priložene isprave, da je saslušao tužitelja, dok je od prijedloga da se sasluša svjedokinja DV tuženik odustao na ročištu 21. ožujka 2022., a od prijedloga da se sasluša svjedokinja NV odustao na ročištu 26. siječnja 2023. Stoga se ne mogu prihvatiti prigovori žalitelja da mu je povrijeđeno pravo na jednakost oružja jer da je prvostupanjski sud zanemario njegove navode i dokazne prijedloge, to tim više što u žalbi ne navodi o kojim je dokaznim prijedlozima riječ.
9. Imajući u vidu činjenicu da su svi podnesci tužitelja dostavljeni tuženiku, koji je pozvan na sva održana ročišta pa mu je bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima i dokaznim prijedlozima tužitelja, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da prvostupanjski postupak nije bio kontradiktoran.
10. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj: 138-50-3982446 od 21. ožujka 2007. (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između njega kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule u CHF, te zahtjev za isplatu iznosa od 3.184,49 EUR sa zateznim kamatama od dana svakog pojedinačno plaćenog mjesečnog iznosa do isplate, a koje je tužitelj platio temeljem ništetne ugovorne odredbe.
11. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:
- da je predmetnim Ugovorom o kreditu od 21. ožujka 2007. tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit za kupnju novog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.900,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s rokom otplate 84 mjeseca
- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu - da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća
- da je tužitelj predmetni potrošački kredit u cijelosti otplatio s danom 6. prosinca 2013.
- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, dalje: ZZP/03) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, dalje: ZZP/07), povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača
- da pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ima izravan učinak na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača, te u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, obvezuje sud u ovom postupku
- da se i prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe propisane čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba poziva na presudu iz postupka kolektivne zaštite
- da je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja je podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu broj P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO-a), te je zastara počela ponovno teći pravomoćnošću navedene presude od 14. lipnja 2018. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10), pa kako je predmetna tužba podnesena 21. ožujka 2021. to nije protekao petogodišnji zastarni rok radi čega je prigovor zastare neosnovan
- da je neosnovan prigovor zastare i za preinačeni dio tužbenog zahtjeva, o čemu je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. zauzeto shvaćanje prema kojem: U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva
- da je temeljem nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. utvrđeno da razlika između povećanja tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta iznosi ukupno 23.993,56 kn, odnosno 3.184,49 EUR.
12. Na temelju navedenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da je ništetna odredba sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, što je utvrđeno točkom I. izreke presude, te je imajući u vidu zahtjev tužitelja iz podnesaka od 13. lipnja 2022. i 16. svibnja 2024., kojima s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potražuje iznos od 23.993,56 kn, odnosno 3.184,49 EUR, prihvaćajući nalaz i mišljenje financijske vještakinje obvezao je tuženika točkom II. izreke presude isplatiti tužitelju traženi iznos od 3.184,49 EUR na ime vraćanja stečenog bez osnove, primjenom čl. 1111. u vezi čl. 323. st. 1. ZOO-a, sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa.
13. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je primijenjena odredba čl. 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012, kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava, i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.
13.1. Pravilno tuženik u žalbi ističe da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu i da u tom postupku nije mogao dokazivati da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, zbog čega u tom sporu nisu izvedeni dokazi saslušanjem zaposlenika banaka, a pravna zaštita potrošačima pružena je na apstraktnoj razini.
13.2. Kada se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.
13.3. Imajući u vidu da je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu čl. 81. st. 2. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, smatra se da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. Obzirom da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, dok je tužitelj u svom iskazu negirao ikakvo pregovaranje, a od saslušanja svojih zaposlenica tuženik je odustao, zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje.
13.4. U tom smislu valja navesti da iako iz promotivnih uvjeta u spisu proizlazi da je tužitelj mogao zaključiti ugovor s valutnom klauzulom u EUR ili ugovor bez valutne klauzule, isto nije odlučno za pravilnu ocjenu o tome da o valutnoj klauzuli u CHF koja je sadržana u predmetnom ugovoru nije prethodilo pojedinačno pregovaranje. Za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja. Svakako da tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao pregovarati o ograničenju svoje odgovornosti za rizik promjene tečaja, što je bit valutne klauzule.
13.5. Dakle, izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF tužitelj nije koristio svoje pravo pregovora o valutnoj klauzuli. On je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF konzumirao (samo) svoj izbor između više vrsta ponuđenih financijskih proizvoda. Činjenica da je tužitelj znao da sklapa ugovor s valutnom klauzulom u CHF ne znači da su se o tečajnom riziku koji ona donosi vodili pojedinačni pregovori. Činjenica da je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom obrascu znači zakonsku presumpciju da je riječ o odredbi o kojoj se nije pregovaralo. Tvrdnje tuženika, na kojem je teret dokaza o protivnom, a koje se svode na to da je odabirom ugovora tužitelj zapravo pregovarao o tečajnom riziku, nisu dostatne za obaranje zakonske presumpcije iz čl. 81. st. 2. ZZP/03. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu, dakle da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju.
14. Imajući u vidu da je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača, neosnovano tuženik u žalbi navodi da se presuda temelji na pogrešnom i nepotpunom činjeničnom stanju.
15. Pravilno je, stoga, na temelju čl. 502.c ZPP-a prvostupanjski sud zaključio da je riječ o ugovornoj odredbi koja je nepoštena jer stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
16. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni žalbeni prigovori o tome da sud nije ocjenjivao savjesnost tužitelja, dakle može li ga se smatrati „prosječnim potrošačem“. Pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđeno ZZP/03 imaju svi potrošači, a ne samo potrošač koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću”. Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu čl. 3. al. 1 ZZP/03 - svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način da bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.
16.1. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Obzirom na opseg informiranosti koji je tužitelj opisao u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen.
16.2. Pravilan je stoga i zaključak prvostupanjskog suda da je riječ o odredbi koja nije jasno i razumljivo sastavljena i koja je nepoštena jer stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što se ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom, već i bi li neprihvaćanjem tih odredbi od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Imajući u vidu okolnosti slučaja može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o valutnoj klauzuli niti oko njezinog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
17. Zbog navedenog je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi pravilno prvostupanjski sud na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03 u točki I. izreke pobijane presude, istu ocijenio ništetnom. Kako je dakle ništetnost nepoštene ugovorne odredbe utvrđena na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03, što se ne može smatrati „zabranom manjeg značaja“ u smislu čl. 326. st. 2. ZOO-a, neosnovani su prigovori žalitelja da se ništetnost sporne odredbe ne može isticati jer je riječ o zabrani manjeg značaja.
18. Na pravilnost primijene materijalnog prava ne utječu ni žalbeni prigovori tuženika koji se odnose na tvrdnje da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu čl. 19. st. 3. (pravilno čl. 19.a st. 3.) Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, dalje: ZPK-a) obzirom da je tom odredbom određeno područje primjene glave IV.a ZPK-a - „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ koja se glava u ovom predmetu ne primjenjuje.
19. Također, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare.
19.1. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama broj Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare od 31. siječnja 2022. navedeno je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Uvažavajući navedeno pravno shvaćanje, te činjenicu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10, valja zaključiti da do dana podnošenja predmetne tužbe 21. ožujka 2021., kao i dana preinačenja tužbe 13. lipnja 2022., zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja nije nastupila.
20. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Kako je provedenim financijskim vještačenjem (kojem u odnosu na izračun stranke nisu prigovarale), utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF preplatio tuženiku ukupan iznos od 3.184,49 EUR, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredaba čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni traženi iznos.
20.1. Također, protivno žalbi tuženika, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a, jer se tuženik, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom je takvu odredbu uvrstio u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem takve odredbe.
21. Kako dakle ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke.
22. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud je utemeljio na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te u dijelu u kojem ju tuženik pobija žalbom, a u svezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, žalbeni navodi nisu osnovani. Također, nisu osnovani ni žalbeni navod tuženika koji se odnose na primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje: Tarifa) i vrijednost boda od 2,00 EUR, budući da je isto određeno Tbr. 52. st. 3. Tarife, na način da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, iz kojeg razloga je pravilno prvostupanjski sud primijenio Tarifu koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke.
22.1. Za razliku od toga, osnovani su žalbeni navod tužitelja da mu neosnovano nije priznat puni iznos troška zastupanja na ročištu 26. siječnja 2023. (već samo 50%), jer se radi o ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava i za koje Tbr. 9/1 Tarife propisuje pravo na 100 bodova, kao i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 19. srpnja 2024., jer se radi o ročištu na kojem se strankama uručuje pisani otpravak presude i od tog dana teče žalbeni rok (tako i VSRH, broj Rev-832/2022-2 od 22. ožujka 2023.), pa tužitelju za isto sukladno Tbr. 9/3 Tarife, pripada pravo na 50 bodova. Također, osnovan je žalbeni navod tužitelja da mu neosnovano nije priznat trošak sastava podneska od 12. prosinca 2022., jer se radi o obrazloženom podneska za sastavljanje kojeg Tbr. 8/1 Tarife propisuje pravo na 100 bodova. Obzirom na navedeno, pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju je valjalo priznati daljnje troškove zastupanja u iznosu od 400,00 EUR, što s PDV-om od 25% iznosi ukupno 500,00 EUR. Žalba tužitelja nije osnovana glede troška sastavljanja podneska od 11. studenog 2021. i podneska od 27. listopada 2022., čiji navodi su mogli biti iznijeti u ranijim podnescima, te ih je prvostupanjski sud pravilno ocijenio nepotrebnim za vođenje parnice. Također, pravilno je tužitelju za sastavljanje podneska od 16. svibnja 2024. priznato pravo na 25 bodova, sukladno Tbr. 8/4 Tarife, jer se radi o podnesku kojim je uređen tužbeni zahtjev.
22.2. Stoga je pravilnom primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, valjalo djelomično uvažiti žalbu tužitelja i primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a preinačiti odluku o troškovima postupka, te tužitelju dosuditi daljnji iznos troškova postupka od 500,00 EUR, odnosno žalbu tuženika protiv odluke o troškovima odbiti i primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi točku IV. izreke pobijane presude.
23. Budući da je tužitelj uspio sa žalbom u omjeru od 42%, dosuđen mu je razmjerni dio troška sastava žalbe protiv rješenja (za koju mu sukladno Tbr. 10/4 Tarife pripada pravo na 37,5 bodova, uvećano za PDV od 25%), dakle iznos od 39,38 EUR, dok je za iznos od 54,37 EUR njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen kao neosnovan.
24. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. ZPP-a).
Varaždin, 8. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća
Tanja Novak-Premec
