Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-975/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ivane Čačić predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Snježane Šaško članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CT, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužiteljice mlt. IT, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po majci z.z. CT, obje iz [adresa], koje zastupa punomoćnica Mihaela Vilus, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika EOS MATRIX d.o.o. Zagreb, Horvatova 82, OIB: 76674680107, kojeg zastupa punomoćnik Aleksander Haid, odvjetnik u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući povodom žalbi tužiteljica i tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od 15. travnja 2024. poslovni broj: P-462/2020-37, u sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj: P-462/2020-37 od 15. travnja 2024. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki 1/ izreke proglašena je nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću, posl.br. Ovr- 525/2019 određena rješenjem o ovrsi posl.br. Ovr-525/2019 od 8. travnja 2019. preko iznosa od 109.470,30 EUR. Pod točkom 2/ izreke odbijen je zahtjev tužiteljica za proglašenje nedopuštenom ovrhe koja se vodi pred prvostupanjskim sudom Stalnom službom u Zaprešiću pod brojem Ovr-525/2019 do iznosa iz točke I. Pod točkom 3/ izreke naloženo je tuženiku da tužiteljicama naknadi parnični trošak u iznosu od 6.550,32 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. travnja 2024. do isplate.

2. Prvostupanjsku presudu pravodobnom žalbom pobijaju tužiteljice pod točkom 2/ izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlažu pobijanu presudu preinačiti i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Prvostupanjsku presudu pravodobnom žalbom pobija i tuženik "iz svih žalbenih razloga“ s prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu u pobijanim točkama I/ i III/ izreke na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka kao i troškove žalbe tuženiku, a podredno da istu ukine i vrati predmet na ponovni postupak.

4. Žalbe stranaka su osnovane.

5. Ocjenu o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na između stranaka nespornim činjenicama kao i onih utvrđenih provedenim dokazima, poglavito financijskim vještačenjem te sljedećem zauzetom materijalnopravnom stajalištu:

- da su tužiteljice pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog suda posl.br. Ovr- 525/2019-14 od 23. travnja 2020. upućene na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga određenog člankom 50. stavkom 1. točki 9. Ovršnog zakona pod kojim žalbenim razlogom su ocijenjeni navodi ovršenica ovdje tužiteljica kojima osporavaju visinu potraživanja ukazujući na ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama br. 312798 od 18. srpnja 2008. sklopljenom između Volksbank d.d. Zagreb kao kreditora, ĆT kao korisnika kredita i CT kao sudužnika na iznos kredita od 146.577,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita i to za kupnju stana u [adresa] s ugovorenim rokom otplate od 30 godina uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora koja na dan sklapanja iznosi 5,50% godišnje (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu)

- da je predmetni Ugovor o kreditu postao ovršan 7. ožujka 2014. jer pravni prednik tužiteljica nije pravovremeno podmirivao dospjele obaveze kojeg dana je i cijeli dug dospio na naplatu

- da je tuženik 4. kolovoza 2017. sklopio sa Sberbankom d.d., pravnim slijednikom Volksbank d.d., Ugovor o cesiji kojim su na tuženika prenesena sva prava, potraživanja i koristi koje je cedent imao prema pravnom predniku tužiteljica iz Ugovora o kreditu - da je prijenosom tražbine iz ovršne isprave – Ugovora o kreditu došlo do promjene vjerovnika u obveznom odnosu pri čemu ustupitelju prestaje svojstvo vjerovnika, a to svojstvo stječe primatelj kao novi vjerovnik pa se u tom smislu postavlja odnos između dužnika i novog vjerovnika te sukladno članku 84. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje u tekstu: ZOO) dužnik može novom vjerovniku isticati sve one prigovore koje je mogao i prema starom vjerovniku jer se cesijom ne može pogoršati njegov položaj zbog čega su neosnovani prigovori tuženika da je on stekao samo tražbinu koju je otkupio, a ne i "pravnu poziciju banke" i zbog čega je u tom smislu prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovan

- da je protivno navodima tuženika procesno dopušteno u žalbi protiv rješenja o ovrsi, a potom i u parničnom postupku u kojem se utvrđuje je li ovrha nedopuštena, isticati okolnost koja ukazuje da su pojedine odredbe potrošačkog ugovora ništetne, konkretno odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom banke i s tim u vezi utvrđivati visinu tražbine

- da je Ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje stana gdje je korisnik kredita fizička osoba pa isti predstavlja potrošački ugovor u smislu odredaba Zakona o potrošačkom kreditiranju

- da je stoga temeljem članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. istog članka - dalje u tekstu: ZPP) sud vezan i u ovom postupku za utvrđenje iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika (pravilno Sberbank d.d. ranije Volksbank d.d.) utvrđeno da je ta banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača unoseći u Ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojim je glavnica vezana za švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je ta banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

- da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da je tuženik (pravilno: Sberbank d.d. ranije Volksbank d.d.) u razdoblju koji se odnosi i na predmetni Ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time navedena banka, postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

- da je na tuženiku koji je preuzeo tražbinu iz Ugovora o kreditu teret dokaza na okolnost obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi, no da tuženik niti ne tvrdi niti dokazuje te činjenice već se njegovi prigovori u suštini svode na tvrdnje da se o tome ne može raspravljati u ovom postupku radi nedopuštenosti ovrhe i da on nije pasivno legitimiran jer nije banka odnosno jer je otkupio samo tražbinu banke prema ovdje tužiteljicama

- da sukladno članku 324. ZOO ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih pri čemu se polazi od načela favor negotii, a koje stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj presudi posl.br. Pž-6632/2017 zbog čega se ne mogu prihvatiti tvrdnje tužiteljica da bi cijeli Ugovor o kreditu bio ništetan

- da je financijskim vještačenjem provedenim radi utvrđenja visine tražbine tuženika prema tužiteljicama na dan podnošenja prijedloga za ovrhu, a s obzirom da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli ništave, a što utječe na visinu tražbine, utvrđeno da na dan 3. travnja 2019. ukupna razlika, odnosno više obračunati iznos tražbine iznosi 10.030,54 EUR (5.508,97 EUR/41.507,22 kn – razlika obveza od dospijeća prve rate 4. rujna 2008. do otkaza ugovora 7. ožujka 2014. i to zbog promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj i 4.521,57 EUR/34.067,92 kn – zatezna kamata na razlike promjene tečaja od plaćanja svake pojedine obveze do pokretanja ovršnog postupka 3. travnja 2019.), a da razlike zbog ugovorene promjenjive redovne kamate nije bilo jer je u cijelom vremenu otplate kredita (od 4. rujna 2008. do 7. ožujka 2014.) kamatna stopa bila manja od početno ugovorene

- da je vještak izradio i pisanu dopunu nalaza i mišljenja 6. prosinca 2023. prema kojem visina tražbine na dan 3. travnja 2019., pod pretpostavkom da se radi o kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom od 5,50% godišnje za cjelokupno razdoblje otplate nakon obračuna zateznih kamata i uračunavanja obavljenih uplata u skladu s pravilima uračunavanja sukladno odredbama ZOO iznosi 824.803,94 kn odnosno 109.470,30 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije 1,00 EUR = 7,53450 kn pa kako stranke nisu imale primjedbe na izračun vještaka utvrđuje da je na dan podnošenja prijedloga za ovrhu postojalo potraživanje tuženika prema tužiteljicama u iznosu od 824.803,94 kn odnosno 109.470,30 EUR.

6. Posljedično utvrđenom činjeničnom stanju i iznesenom materijalnopravnom stajalištu prvostupanjski sud djelomično je usvojio tužbeni zahtjev te je proglasio nedopuštenom ovrhu u predmetu Ovr-525/19 određenu rješenjem o ovrsi od 8. travnja 2019. preko iznosa od 109.470,30 EUR i djelomično odbio zahtjev za proglašenjem nedopuštenom iste ovrhe do iznosa od 109.470,30 EUR.

7. Tuženik u žalbi prije svega ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP u bitnome smatrajući da je izreka presude pod točkom I. kojom je proglašena nedopuštenom ovrha preko iznosa od 109.470,30 EUR neodređena i nerazumljiva jer se ovrha vodi za nepodmireni iznos glavnice na koji i dalje teku zakonske zatezne kamate, pri čemu naglašava da prema nalazu i mišljenju vještaka na dan pokretanja ovršnog postupka dospjela glavnica ukupno iznosi 85.035,86 EUR, a da ukupna tražbina na navedeni datum iznosi 109.470,30 EUR. S tim u vezi ukazuje na daljnji sadržaj nalaza i mišljenja financijskog vještaka u kojem je taj vještak utvrdio ukupno dospjelo dugovanje na dan 3. travnja 2019. u iznosu od 109.470,30 EUR, a iz kojeg nije razvidno od čega se sastoji to dugovanje (glavnica, redovne kamate, zatezne kamate) te izvodi svoje zaključke iz pojedinih utvrđenja vještaka prema kojem bi značilo da s osnove glavnice nije ništa plaćeno, a isto tako i da je tražbina postojala i da je ovrha dopuštena. Ističe da je ovrha u predmetu prvostupanjskog suda posl.br. Ovr-525/2019 određena na nekretnini u vlasništvu tužiteljica zbog čega je kao ovrhovoditelj u tom postupku u skladu s odredbom članka 124. OZ tek na diobenom ročištu dužan specificirati i navesti točan iznos tražbine na taj datum, a da će tužiteljice kao ovršenice u skladu s odredbom članka 124. stavka 3. OZ takvom obračunu moći i prigovoriti. Nadalje tvrdi da tužiteljice u ovom postupku ni na koji način nisu dokazale da je njegova tražbina prestala. Ukazuje na članak 1111. stavak 1. ZOO te smatra da je u konkretnom slučaju stjecatelj eventualno preplaćenog anuiteta bila i ostala Banka, a da je on 2017. samo preuzeo tražbinu banke na ime anuiteta koji nisu plaćeni, a ne i novčane obveze koje su plaćene. Ističe da nikakve uplate s osnova plaćanja dospjelih anuiteta po kreditu nisu vršene prema njemu pa stoga nije mogao steći bez osnove bilo kakav novčani iznos niti je izvanugovorna obveza (stjecanje bez osnova) prenesena na njega nego isključivo dospjelo, a neplaćeno potraživanje te zaključuje da je evidentno da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

7.1. Nastavno tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je na tuženiku kao pravnom slijedniku banke teret dokaza na okolnost obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi jer on nije stupio u pravnu poziciju banke niti je njezin slijednik pa tako nije ni sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu pri tome ističući da je na okolnost obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi Sud propustio provesti dokaz saslušanjem tužitelja, posebno imajući u vidu već ustaljenu praksu koja proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske pod posl.br. U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. Još ističe da je temeljem Ugovora o cesiji na tuženika prenesena samo tražbina i to neotplaćeni dospjeli iznos iz predmetnog Ugovora o kreditu, a ne i ugovorni odnos kao takav pa da nije na njemu teret dokaza na okolnost obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi".

7.2. Konačno tuženik osporava odluku o troškovima sadržanu u točki III. izreke presude smatrajući da je uspjeh tužiteljica cca 15% koji postotak je sud trebalo uzeti u obzir prilikom odmjeravanja troškova, a ne 65% kako to utvrđuje prvostupanjski sud i koje utvrđenje smatra nejasnim i neobrazloženim. Ujedno smatra da prvostupanjski sud nije troškove tužiteljicama dosudio pravilnom primjenom članka 155. ZPP.

8. Tužiteljice u žalbi smatraju da je prvostupanjski sud temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 324. stavka 1. ZOO u svezi sa člankom 1021. istog Zakona pogrešno smatrajući da ništetne odredbe Ugovora o kreditu nisu bitni sastojci tog Ugovora. Poziva se na presude Suda EU u predmetima C 118/17 i C 260/18 pri tome ukazujući da u ovom konkretnom slučaju traže utvrđenje ništetnosti Ugovora zbog čega je trebalo cijeli Ugovor o kreditu proglasiti ništetnim i usvojiti tužbeni zahtjev.

U odnosu na žalbu tuženika:

9. Prema članku 84. stavku 1. ZOO vjerovnik može ugovorom o cesiji sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Člankom 81. istog Zakona određeno je da s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, pravo na kamate, ugovornu kaznu i sl., dok je stavkom 3. istog članka propisano da se smatra da su dosjele, a neisplaćene kamate ustupljene s glavnom tražbinom. Prema članku 84. ZOO primatelj ima prema dužniku ista prava koje je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja (stavak 1.) te dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje.

10. Nije sporno da je tuženik sa Sberbankom d.d., ranijeg naziva tvrtke Volksbank d.d. s kojim su kao kreditorom prednik tužiteljica kao korisnik kredita i tužiteljica CT kao sudužnik sklopili prijeporni Ugovor o kreditu, sklopio Ugovor o cesiji u smislu članka 80. stavka 1. ZOO kojim mu Sberbank d.d. kao cedent neopozivo i bezuvjetno ustupa i prenosi sva svoja prava, potraživanja i koristi koja ima prema dužniku ĆT koja proizlaze iz Ugovora o kreditu br. 312798 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama upisanim u zemljišnim knjigama sklopljenim 18. srpnja 2008. i Aneksa br.1. tom Ugovoru o kreditu od 18. travnja 2014. Upravo na temelju članka 84. stavka 2. ZOO tužiteljice kao pravne slijednice ĆT imaju pravo tuženiku kao cesionaru isticati sve prigovore koje imaju prema ustupitelju do časa ustupanja, dakle prema Sberbanki d.d. kao cesionaru koja je ustupila svoja novčana potraživanja iz predmetnog Ugovora o kreditu tuženiku.

11. Takav prigovor tužiteljice su istakle u postupku ovrhe (da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta obveze vezana uz švicarski franak i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci kreditora), odnosno sada u parnici da je zbog ugovorene ništetne valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora, cijeli ugovor ništetan. Prvostupanjski sud stoga pravilno utvrđuje da su tužiteljice u osporavanju ovršne tražbine navedene prigovore ovlaštene isticati primjenom članka 84. stavka 2. ZPP prema tuženiku što i obrazlaže u pobijanoj presudi. Protivno navodima žalbe iz obrazloženja ne proizlazi da bi prvostupanjski sud prigovore tužiteljice cijenio kroz zakonske odredbe kojima je uređen prijenos ugovora iz članka 127. ZOO unatoč što povremeno tuženika označava pravnim slijednikom banke te pogrešno konstatira da je stupio u pravnu poziciju banke.

12. Stoga je radi utvrđenja postojanja tražbine odnosno visine tražbine tuženika radi kojeg namirenja je u ovršnom postupku istog prvostupanjskog suda posl.br. Ovr- 525/2019 određena ovrha na nekretnini tužiteljica, sud prvog stupnja pravilno kao prethodno pitanje utvrđivao da li su predmetne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene i posljedično ništetne sukladno članku 102. stavku 1. ZZP/07 u vezi članka 96. stavka 1. i 2. istog Zakona prema kojima se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.) te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Tužiteljice su u činjeničnim navodima tužbe tvrdile da su Ugovorom o kreditu povrijeđena njihova prava kao potrošača na način da je prednik tuženika, pri tome misleći na Volksbanku, koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica

– švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je banci omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. U tužbi se pozivaju i na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu kolektivne zaštite prava potrošača. Također navode da je odredba o valuti obveze u CHF nepoštena budući je prilikom ugovaranja te odredbe prednik tuženika propustio I-tužiteljicu i pok. ĆT informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Kao što je već prethodno navedeno tužiteljice su u ovršnom postupku u pravnoj stvari tuženika kao ovrhovoditelja protiv tužiteljica kao ovršenica upućene na ovu parnicu protiv tuženika radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe određene na temelju ovršne isprave – Ugovora o kreditu, radi namirenja tražbine iz te ovršne isprave koja je prenesena Ugovorom o cesiji na tuženika (članak 32. stavak 1. Ovršnog zakona – „Narodne novine“ broj: 102/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 – dalje OZ) zbog žalbenog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 9. OZ . Prema članku 52. stavku 3. OZ ovršenici parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u povodu žalbe trebaju pokrenuti protiv ovrhovoditelja, što su tužiteljice sukladno rješenju ovršnog suda i učinile. Stoga pogrešno tuženik smatra da nije pasivno legitimiran u ovom parničnom postupku jer je upravo tuženik kao ovrhovoditelj iz ovršnog postupka osoba protiv koje ovršenice jedino i mogu pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

15. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupku nije osporio činjenične navode tužbe na kojima tužiteljice temelje zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom, odnosno nije osporio da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetne. Tuženik nije osporio ni da je ugovorna odredba o promjenjivoj redovnoj kamati prema Odluci o kamatama i naknadama Kreditora ništetna stoga što se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorne kamate i zbog čega je ista neodređena iako takva odredba nije dovela do povećanja tražbine banke odnosno do povećanja anuiteta kroz razdoblje otplate do otkaza Ugovora o kreditu budući je ista smanjena u tom razdoblju u odnosu na početnu ugovorenu od 5,50% godišnje.

16. Imajući u vidu da je predmet postupka zahtjev tužiteljica za proglašenje ovrhe nedopuštenom, dakle da se na radi o zahtjevu za isplatu iznosa plaćenog s osnove ništetne ugovorne odredbe, potpuno su promašeni navodi tuženika da njemu tužiteljice nisu ništa platile i da on stoga ništa nije stekao bez osnove.

Na žalbu tužiteljice:

17. Kao i prvostupanjski sud i ovaj sud smatra da zbog ugovorene ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta obveze u švicarskim francima nije cijeli Ugovor o kreditu ništetan.

17.1. Naime, člankom 324. stavkom 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Konačno je i odredbom članka 102. ZZP/07 izričito propisano da ništetnost pojedine odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. U konkretnom slučaju odredba o glavnom predmetu može opstati i bez zaštitne klauzule. Tužiteljice, odnosno njihov prednik pok. ĆT od Volksbank d.d. dobio je određeni iznos novca u kunama na ime kredita, konkretno 640.702,72 kuna (što je na dan isplate kredita iznosilo 146.577,00 CHF prema kupovnom tečaju Banke) te su taj iznos dužne vratiti zajedno sa redovnom kamatom koja je zbog ugovorene promjenjive redovne kamate kroz razdoblje otplate do otkaza bila niža od početno ugovorene od 5,50% godišnje (5,20% od prvog anuiteta do zaključno s anuitetom koji je dospio 4. prosinca 2013. i 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 4. siječnja 2014. do otkaza 7. ožujka 2014. S druge strane banka koja je ispunila svoju obvezu isplativši predniku tužiteljica kredit u iznosu od 640.702,72 kuna i dalje je ovlaštena od tužiteljica zahtijevati vraćanje dobivenog novčanog iznosa u ugovorenom vremenskom razdoblju s kamatom koja je do otkaza ugovora o kreditu bila niža od ugovorene, odnosno neplaćenu dospjelu glavnicu do otkaza Ugovora o kreditu 7. ožujka 2014., dospjelu neplaćenu redovnu kamatu do otkaza i ostatak glavnice koja je dospjela s danom otkaza Ugovora o kreditu te na temelju članka 29. stavka 1. ZOO zateznu kamatu na ukupnu glavnicu od otkaza kredita do isplate, jer zbog ništetne zaštitne klauzule nije ništetan cijeli Ugovor o kreditu. Kako je dospjelu novčanu tražbinu iz Ugovora o kreditu Sberbank d.d. Ugovorom o cesiji prenijela na tuženika, to stoga tuženik ima pravo navedenu tražbinu naplatiti u ovršnom postupku.

18. Međutim, tuženik osnovano ukazuje da izreka kojom je proglašena ovrha nedopuštenom iznad iznosa od 109.470,30 EUR nije dovoljno određena, a to imajući na umu da je rješenje o ovrsi istog prvostupanjskog suda posl.br. Ovr-525/2019 od 8. travnja 2019. određena radi namirenja glavnice od 890.416,55 kuna (118.178,59 EUR) sa zateznim kamatama od 4. travnja 2019. do isplate, redovne kamate u iznosu od 69.120,98 kuna (9.173,93 EUR) i zateznih kamata u iznosu od 332.147,16 kuna (44.083,50 EUR), a da se od ukupno utvrđene tražbine na dan 3. travnja 2019. od 109.470,30 EUR, u kojem iznosu je sudski vještak utvrdio ukupno potraživanje tuženika pod pretpostavkom da se radi o kreditu u kunama i fiksnom kamatnom stopom od 5,50% godišnje, nije razvidno u kojem iznosu taj iznos čini glavnica na koju tuženik zahtjeva daljnju zateznu kamatu od 4. travnja 2019. i koliko iznose redovne kamate koje treba obračunati po stopi od 5,20% godišnje od prvog anuiteta do zaključno s anuitetom koji je dospio 4. prosinca 2013. i 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 4. siječnja 2014. koliko je ta kamata iznosila prema odluci kreditora i koliko iznose zatezne kamate od otkaza kredita do podnošenja prijedloga za ovrhu.

19. Kako je zbog neodređene i nerazumljive izreke pobijane presude (točka 1/ i 2/) ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. točke 11. ZPP, valjalo je ukinuti pobijanu presudu u cijelosti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

20. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će na glavnoj raspravi provesti sve već provedene dokaze time da će dopuniti dokaz financijskim vještačenjem po dosadašnjem vještaku radi utvrđenja visine tražbine po Ugovoru kreditu koja je Ugovorom o cesiji prenesena na tuženika i to na dan 3. travnja 2019., vodeći računa da je ništetna odredba Ugovora o kreditu o valuti obveze vraćanja kredita vezanoj za CHF i zbog čega glavnica kredita iznosi 640.702,72 kn u kojem iznosu je predniku tužiteljica i isplaćen kredit. Pritom da će utvrditi ukupnu obvezu tužiteljica na dan otkaza kredita uvažavajući ugovorenu redovnu kamatu koja je od prvog anuiteta do zaključno s anuitetom koji je dospio 4. prosinca 2013. iznosila 5,20%, a od anuiteta s dospijećem 4. siječnja 2014. do otkaza Ugovora o kreditu 7. ožujka 2014. od 3,23 % godišnje i to: s osnove glavnice, pri čemu će voditi računa o pojedinim preplaćenim iznosima anuiteta zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF za koje će pojedine iznose umanjiti ostatak glavnice u mjesecu u kojem su ti preplaćeni iznosi i plaćeni i na tako umanjenu glavnicu obračunati redovnu kamatu od 5,20% odnosno 3,23% sve do otkaza ugovora o kreditu, te potom i visinu redovne kamate koliko je ista iznosila na dan otkaza kredita i visinu zatezne kamate obračunatu na ostatak glavnice utvrđenu na dan 7. ožujka 2014. (dan otkaza kredita) do 3. travnja 2019. kao dana podnošenja prijedloga za ovrhu. Prvostupanjski sud ujedno će ponovno odlučiti o troškovima parničnog postupka.

21. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci (članak 166. stavak 3. ZPP).

U Varaždinu 8. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ivana Čačić