Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2426/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima RJ, NT i LŠ, odvjetnicima u [adresa], protiv tuženika MJ, [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku TM, odvjetniku u [adresa], radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine i predaje u posjed, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj Ps-3/2020. od 11. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 8. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj Ps-3/2020. od 11. travnja 2023. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II O troškovima žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom citiranom u izreci odlučeno je:

„1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženici MJ da dio nekretnina, označenih u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za geodeziju vještaka MV od 14. lipnja 2022. godine, a koji nalaz i mišljenje čini sastavni dio ove presude,i to: -dio nekretnine označene kao kat. čest. [katastarska čestica],položene u k. o. [katastarska općina](stara izmjera), odnosno dijela nekretnine označene kao kat.čest, 6161, položene u k. o. [katastarska općina] (nova izmjera), a koji dio nekretnine je u tom nalazu i mišljenju označen likom A, B, C, D, A, površine 48 m2, u naravi dio stambene kuće, -dio nekretnine označene kao kat. čest. [katastarska čestica],položene u k. o. [katastarska općina](stara izmjera), koja se sastoji od: dijela nekretnine kat. čest. [katastarska čestica], položene u k. o. [katastarska općina] ( nova izmjera), a koji dio nekretnine je u tom nalazu i mišljenju prikazan likom E, F, G, H, I, J, K, L, M, N, AB, AC, AD, AE, E, površine 265m2, u naravi voćnjak i oranica, te dijela nekretnine kat. čest. [katastarska čestica], položene u k. o. [katastarska općina](nova izmjera), a koji dio nekretnine je u tom nalazu i mišljenju prikazan likom N, O, P, Q, R, S, T, U, V, W, X, Y, Z, AA, AB, N, površine 241m2, u naravi voćnjak i oranica, preda u suposjed tužitelju, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe. Dužna je tuženica nadoknaditi tužitelju parnične troškove sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj člankom 29 stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a koje kamate teku od presuđenja do isplate, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

2. Nalaže se tužitelju platiti tuženoj troškove ovog postupka u iznosu od 1.990,80 EUR (što preračunato u kune iznosi 14,999,68 HRK) s kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to sve u roku 15 dana.“

2. Protiv navedene presude i odluke o troškovima postupka tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), uz prijedlog da ovaj sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, a tužitelju dosudi troškove žalbe.

3. Tuženica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 1. ZPP, ovaj sud je utvrdio da istom nisu ostvarene bitne povrede odredaba ZPP iz te odredbe.

6. Ostvarena je međutim bitna povreda ZPP iz čl. 354. st. 2. t. 11., na koju se ukazuje u žalbi, jer sud odluku temelji na zaključku da je tuženica spornu nekretninu, čija se predaja traži u posjed, stekla darovanjem, na što se sama tuženica nije pozvala niti isto proizlazi iz iskaza svjedoka, pa se presuda zbog proturječnosti razloga procesnoj građi, za sada ne može ispitati.

7. U predmetnom postupku tužitelj traži predaju u suposjed sporne nekretnine, temeljeći svoj zahtjev na tvrdnji da je pretpostavljeni vlasnik iste te da je tuženica koristi bez pravne osnove, odnosno da nema pravnu osnovu za isključivi posjed nekretnine.

8. Iz rješenja o nasljeđivanju O-102/73-4 proizlazi da je svu imovinu (pa i spornu kuću) iza pokojnog nespornog vlasnika JJ UJ (djed tužitelja, otac tužene) naslijedila pok. ŽJ u 3/6 dijela, ĐJ (rođ. ŽJ) u 1/6 dijela, sada pokojna IJ u 1/6 dijela i tužena MJ rođ. IJ u 1/6 dijela.

8.1. Iz ostavinskog spisa O-1788/15 proizlazi da je obustavljen ostavinski postupak iza smrti ŽJ po prijedlogu za naknadno pronađenu imovinu, a da je ranije doneseno rješenje o nasljeđivanju O-228/10 budući ŽJ nije imala imovine u trenutku smrti jer je sklopila s tužiteljem Ugovor o doživotnom uzdržavanju.

9. Iz nalaza i mišljenja vještaka MV proizlazi da je isti prikazao predmet spora onako kako je i pokazano od strane tužitelja, prikazan je predmet spora grafički i opisno, a stranke na isto nisu imale primjedbi.

9.1. Iz iskaza svjedoka ĐJ (rođ. ŽJ), sestre tužene, majke tužitelja, proizlazi da je ona svoj udio kojeg je stekla po rješenju o nasljeđivanju ustupila kasnije svojoj majki ŽJ, a što nije sporno među strankama.

9.2. Iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju potvrđenim pred Općinskim sudom Pločama pod posl.br. R1-12/07 od 17. svibnja 2007.g. proizlazi da su pok. ŽJ i njen unuk JJ sastavili ugovor u formi Ugovora o doživotnom uzdržavanju po kojem bi davatelj uzdržavanja JJ, sada tužitelj doživotno uzdržavao primateljicu uzdržavanja na način da je hrani, oblači, osigurava njegu, liječenje, snosi sve troškove liječenja i ukopa, a da će zauzvrat ŽJ ostaviti sve nekretnine JJ, između ostalog kuću u [adresa], okućnicu i zemljište, a u [adresa] također kuću i zemlju, a koje sve nekretnine, kako se navodi u tom Ugovoru da su naslijeđene od njenog pok. supruga UJ.

10. Kako je bilo sporno da li je navedeni Ugovor fiktivni pravni posao sud je na tu okolnost saslušao svjedoke te zaključio da se u stvarnosti radilo o Ugovoru kojeg je cilj bio da se ostale nasljednike isključi iz nasljeđivanja nakon smrti ŽJ, odnosno da imovina ŽJ pređe u vlasništvo tužitelja JJ.

11. Svjedok AJ je istaknula da je tužitelj psihički bolestan, da se ŽJ posebno brinula da ga zaštiti, da se ona (AJ) brinula o uzdržavanju ŽJ kupnjom drva, vodanjem u bolnicu, kupnjom hrane, lijekova i sl., te da je pomagala čak i tužitelja, znala mu je kupiti cipele, a bila mu je potrebna pomoć jer nije radio, a primao je socijalnu pomoć koja mu nije bila dovoljna za život, a nije išao na dnevnice, što je u skladu s iskazom svjedoka KJ (list 91 spisa) koji je spominjao da je JJ s njime radio na dnevnicama otprilike 1997. -1998.g. te je imao primanja socijalne pomoći te da nije ostvarivao druge prihode s osnova rada.

12. Zato prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj realno nije bio u mogućnosti uzdržavati svoju baku ŽJ jer je primao socijalnu pomoć. Na to je upirao i svjedok ĆJ (list 92 spisa), svjedok VJ (list 98 spisa).

13. Svjedok KJ je isticao da je pok. ŽJ jako voljela JJ govoreći da će mu sve ostaviti jer da je CJ uzela stan, MJ da je u kući u [adresa], a JJ da će baba ostaviti [adresa] i ono što pripada baki. Kako je očito iz iskaza da je pok. ŽJ voljela i htjela zaštititi JJ posve je jasno da je motiv i cilj Ugovora o doživotnom uzdržavanju bio da se prenese u vlasništvo preostala imovina ŽJ bez mogućnosti ostale djece pok. ŽJ da ospore prijenos tog vlasništva, a ne stvarni posao oko doživotnog uzdržavanja.

14. Zato prvostupanjski sud zaključuje, da je taj Ugovor je zapravo prividan (fiktivan) pravni posao kod kojeg je smisao bio da se izvrši darovanju bake ŽJ svom unuku JJ – tužitelju, a da je tome tako proizlazi i iz isprave – zapisnika koji se nalazi u ostavinskom spisu O-1788/15 (priložen spisu) od 28.03.2006.g. (listovi 55,56 i 57 ) gdje je u to vrijeme, dakle jednu godinu i dva mjeseca prije potpisivanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju tužitelj, a tamo stranka JJ sin J izjavio kako mu je baka ŽJ darovala svoj udio nekretninu što su i ostali prisutni na tamošnjem ročištu za preoblikovanje zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina], potvrdili.

15. Sukladno čl. 285. stavku 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, prividan ugovor nema učinka prema ugovornim stranama jer je u takvom ugovoru riječ o neskladu između volje i očitovanja, a posljedica mu je ništetnost. Međutim, ako prividan ugovor prikriva neki drugi (disimulirani) ugovor (što je ovdje slučaj), taj drugi ugovor vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost.

16. Međutim, darovateljica nije mogla raspolagati spornom nekretninom jer prvostupanjski sud zaključuje da u trenutku zaključenja Ugovora o doživotnom uzdržavanju (a stvarno ugovora o darovanju) nije više bila vlasnica nekretnine koja je predmet spora.

16.1. Naime sud drži dokazanim da je KB 1982.g. usmenim dogovorom sa MJ istoj darovala svojih 5/6 sporne nekretnine i time je MJ od tog trenutka bila poštena i neometana posjednica sporne nekretnine.

16.2. Da je tome tako proizlazi iz iskaza KJ (bivši suprug, a sada izvanbračni partner majke tužitelja ĐJ) koji je iskazivao da je pok. ŽJ govorila JJ da je CJ uzela stan, MJ je u kući u [adresa] a da će JJ baka ostaviti [adresa].

17. Sud drži da je time kroz život ŽJ smatrala MJ vlasnicom kuće neovisno o tome što je drugačije navedeno kasnije 2007. godine u Ugovoru o doživotnom uzdržavanju. Naime iz iskaza svjedoka ĆJ, VJ, PJ i ĐJ proizlazi da se između MJ i ŽJ pojavila svađa kada je ŽJ potpisala Ugovor o doživotnom uzdržavanju 2007.g. kojim raspolaže i kućom u [adresa].

17.1. AJ je doduše spominjala da je poremećaj odnosa nastao zbog nebrige MJ za majku ŽJ, te sud i poklanja vjeru da je tako počeo poremećaj tih odnosa, ali to nastaje nakon što je istekao rok dosjelosti nakon 20 godina neometanog posjedovanja i to 2002.g., pa nakon toga (20 godina nakon svadbe i nespornog življenja tuženice u tom periodu na spornoj nekretnini ) ŽJ nije više mogla raspolagati tom nekretninom jer nije više bila vlasnica.

Očito je da se MJ ponašala kao vlasnica jer su vršili radove popravke i nadogradnje praktički cijelo vrijeme od useljenja, što proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedoka.

18. Svjedoci R i M su vršili radove na spornoj kući u [adresa] i to očito za života ŽJ, a i svjedoci ĐJ i ĆJ te VJ su također iskazivali o istome. Takva ulaganja su u načelu ujedno i dokaz da je tužena MJ bila poštena posjednica smatrajući da se radi o njezinoj kući temeljem dogovora s majkom.

19. Neodlučna je i činjenica što je ŽJ upisana kao posjednica sporne nekretnine obzirom da je utvrđeno, a što nije bilo ni sporno, da je stvarni posjednik od 1982. g. bila tuženica.

20. Nejasno je kako to da tužitelj (pa i svjedoci – majka tužitelja ĐJ te njena i tuženice sestra CJ) drži da bi kuća u [adresa], kao starina pok. djeda ĆJ iza kojeg je postojalo rješenje o nasljeđivanju, bila u cijelosti vlasništvo tužitelja ni po kojom osnovu a da pritom isto tako bude u cijelosti kuća u [adresa] u cijelosti vlasništvo tužitelja kod nepobitne činjenice da MJ po rješenju o nasljeđivanju ima 1/6 iza smrti svog oca pok. UJ. Da nije tužena stekla dosjelošću (započete temeljem povjerenja u usmeni dogovor s ŽJ) spornu nekretninu tužitelj bi tada imao eventualno pravo predaje u suposjed a ne isključivi posjed.

21. S obzirom na citirane zaključke, sud je tužbeni zahtjev odbio, na temelju čl. 161. st. 1. i 166. Zakona o vlasništvu (NN br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, dalje: ZV) prema kojem vlasnik, pa i pretpostavljeni, ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar, da mu ona preda svoj posjed te stvari, koje pravo ne zastarijeva. Odredbom čl. 162. st. 1. ZV propisano je da je za ostvarenje tog prava vlasnik dužan dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovom posjedu, čemu u konkretnom slučaju nije udovoljeno, jer je tuženica dokazala da ima pravo koje je ovlašćuje na posjedovanje stvari u smislu čl. 163. ZV.

22. Prigovor tužitelja, da se radi o ugovoru o doživotnom uzdržavanju sklopljenom u formi sudskog zapisnika, te su ugovorne stranke očito bile sposobne za sklapanje takvog ugovora, ne utječe na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda, jer ispunjavanje formalnih pretpostavki za sklapanje ugovora, ne isključuje mogućnost da se radi o fiktivnom ugovoru odnosno da je volja primateljice uzdržavanja u konkretnom slučaju bila da nekretninu daruje. Iz provedenih dokaza doista proizlazi da je namjera pok. ŽJ bila darovanje, a ne uzdržavanje od strane tužitelja, te da isto nije niti izvršavano.

23. Nadalje, iako tužitelj osnovano prigovara da tuženica, koja je sudjelovala u ostavinskom postupku iza pok. ŽJ, te bila upoznata i s činjenicom postojanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, nije mogla biti pošteni posjednik te nekretnine i smatrati da istu posjeduje kao svoju na temelju darovanja od iste ŽJ, isto ne bi bilo od utjecaja ako je, kao u konkretnom slučaju, do tada već istekao rok dosjelosti od 20 godina, kao u konkretnom slučaju te bi tada tuženica već bila posjednik na temelju svog vlasništva.

24. Međutim, pok. ŽJ, kako prvostupanjski sud ističe, nije bila vlasnica cijele nekretnine, niti se tuženica poziva na darovanje već je kao temelj svog posjeda istaknula usmeno izvršenu diobu između nasljednika, a što su oni u svojim iskazima opovrgnuli, pa je u tom dijelu prvostupanjska presuda proturječna razlozima obrazloženja i procesnoj građi.

25. Nesporno je da tuženica koristi nekretninu od 1982. godine, pa je logično da je istu održavala kao jedini neposredni posjednik; osnovano međutim tužitelj prigovara da takva ulaganja mogu biti predmet obveznopravnog zahtjeva tuženice prema tužitelju, te da je predmet spora samo ono što je bilo suvlasništvo pok. ŽJ, a ne i eventualne nadogradnje.

26. Nadalje, proturječan je zaključak prvostupanjskog suda kojim, s jedne strane, dopušta da je ŽJ darovala tuženici kuću u [adresa] u cijelosti, iako je istu od pok. UJ naslijedila samo djelomično (dok za nasljeđivanje od pok. IJ navodi da je „eventualno“), a istovremeno u obrazloženju navodi da je nejasno kako to da tužitelj (pa i svjedoci – majka tužitelja ĐJ te njena i tuženice sestra AJ – CJ) drži da bi kuća u [adresa], kao starina pok. djeda UJ iza kojeg je postojalo rješenje o nasljeđivanju, bila u cijelosti vlasništvo tužitelja niti po kojoj osnovi a da pritom isto tako bude u cijelosti kuća u [adresa] u cijelosti vlasništvo tužitelja kod nepobitne činjenice da MJ po rješenju o nasljeđivanju ima 1/6 iza smrti svog oca pok. UJ. Tako sud u odnosu na različite nekretnine, ima različit stav o tome je li pok. ŽJ mogla raspolagati nekretninama koje je samo djelomično naslijedila, darujući iste svojim nasljednicima u cijelosti, a da pri tom nije ocijenio tvrdnje tuženice o izvršenoj diobi, kao niti tvrdnje ostalih nasljednika o toj diobi.

26.1. Ako je pok. ŽJ iza svog supruga UJ i ostalih nasljednika naslijedila samo suvlasnički dio nekretnina, samo je takvim dijelom i mogla raspolagati, pa i u slučaju da je sporne nekretnine darovala tuženici – a na što se tuženica uopće ne poziva u postupku, niti to proizlazi iz provedenih dokaza (kada svjedok KJ citira pok. ŽJ „MJ je u kući u [adresa] isto predstavlja utvrđenje faktičnog stanja, a ne da bi ona to darovala MJ).

27. Pri tom prvostupanjski sud zaključuje, da je tuženica stekla spornu nekretninu dosjelošću u cijelosti – iako obrazlaže da joj je KB 1982. usmenim dogovorom darovala svojih 5/6 dijela sporne nekretnine - od kojih za 1/6 od ĐJ i 1/6 eventualno od ŠJ nema razloga – te da je smatrala MJ vlasnicom kuće, iako je kasnije 2007. godine istom raspolagala na način da je istu ostavila tužitelju u zamjenu za doživotno uzdržavanje, odnosno, kako sud zaključuje, darovala (pri čemu je i odnosu na tužitelja, mogla raspolagati samo svojim suvlasničkim dijelom nekretnine, pa i u slučaju da je samo svojim dijelom raspolagala u korist tuženice, nije mogla istim dijelom naknadno raspolagati u korist tužitelja). Pri tome raspolaganje nekretninom koja nije u njezinom vlasništvu nije ništetno, ali nema pravnog učinka prema vlasniku.

28. Radi toga je zaključak prvostupanjskog suda, da je tuženica vlasnica sporne nekretnine u cijelosti, radi čega tuženik ne bi imao pravo niti na suposjed iste, za sada proturječan i neutemeljen na tvrdnjama samih stranaka i provedenim dokazima.

29. U ponovljenom postupku sud će ocijeniti navode stranaka o temelju stjecanja stvarnih prava na spornim nekretninama, utvrditi vrijeme tih raspolaganja te ih, u skladu s čl. 8. ZPP, dovesti u vezu s ostalim provedenim dokazima i o istom dati zakonite razloge. Naime, i ako je pok. KB 1982. godine raspolagala svojim suvlasničkim dijelom u korist tuženice, te ako je kasnije stekla druge suvlasničke dijelove, treba utvrditi na koji način isto vremenski korespondira s raspolaganjem u korist tužitelja, te u skladu s tim ocijeniti njegovo eventualno pravo na suposjed. Iz za sada utvrđenih činjenica nije vidljivo kada su se kćeri odrekle nekretnine u korist majke, te kada bi se dogodilo, po sudu eventualno, nasljeđivanje od kćeri ŠJ, koje bi moglo predstavljati naknadno stjecanje koje nije obuhvaćeno raspolaganjem iz 1982. godine.

30. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari, ukinuta je i odluka o troškovima postupka jer nije poznat konačni uspjeh stranaka u sporu.

31. Na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP, te u odnosu na troškove žalbenog postupka, na temelju čl. 166. st. 3. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 8. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić