REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

PR-2078/2022-80

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, u pravnoj stvari tužitelja MO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Davoru Staniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Stanić i Radelić j.t.d. iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 67, protiv tuženika Centar za restrukturiranje i prodaju, [adresa], OIB: 38083028711, zastupan po punomoćnici MOT, diplomiranoj pravnici, zaposlenici tuženika, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. listopada 2024. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Davora Stanića, odvjetnika te punomoćnice tuženika MOT, diplomirane pravnice, sukladno odredbi čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), dana 8. siječnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  je

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku CENTAR ZA RESTRUKTURIRANJE I PRODAJU sa sjedištem u [adresa], OIB: 38083028711 u roku od osam dana isplatiti tužitelju MO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 41.000,02 Eur / 308.914,68 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15.04.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku CENTAR ZA RESTRUKTURIRANJE I PRODAJU sa sjedištem u [adresa], OIB: 38083028711 u roku od osam dana nadoknaditi tužitelju MO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu prema određenju suda zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

Obrazloženje

1. Tužitelj MO (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi od 26. lipnja 2013. navodi da je 03. ožujka 2011. sklopio Ugovor o radu ravnatelja Agencije za upravljanje državnom imovinom. Tužitelj je Rješenjem Vlade Republike Hrvatske od 13. siječnja 2011. imenovan ravnateljem Agencije za upravljanje državnom imovinom, te mu od tog dana pripadaju sva prava iz ugovora o radu što su stranke suglasno utvrdile u odredbi čl.

1.2 i 1.4 Ugovora o radu. Sukladno odredbi čl. 1.3 Ugovora o radu tužitelj je imenovan na dužnost ravnatelja na razdoblje od četiri godine, te po isteku mandata može biti ponovno imenovan. Prema odredbi čl. 3 Ugovora o radu tužitelj je kod pravnog prednika tuženika Agencije za upravljanje državnom imovinom u radnom odnosu na neodređeno vrijeme. Odredbom čl. 16 Ugovora o radu je propisano da tužitelj ima pravo na otpremninu u slučaju ako tuženik otkaže ugovor o radu tijekom trajanja mandata na koji je imenovan iz razloga što je isti opozvan i to u visini 12 bruto prosječnih plaća isplaćenih u posljednja tri mjeseca rada, osim u slučaju ako tužitelj prihvati radno mjesto ponuđeno sukladno odredbi čl. 15.5 Ugovora o radu. Dana 14. travnja 2011. tužitelj je Rješenjem Vlade Republike Hrvatske razriješen dužnosti ravnatelja Agencije za upravljanje državnom imovinom, koje Rješenje ne sadrži obrazloženje. Tužitelj je 14. travnja 2011. odjavljen sa Hrvatskog zavoda za mirovinsko i zdravstveno osiguranje kao djelatnik tuženika. Prilikom otkazivanja ugovora o radu tužitelju nije poštivana procedura predviđena odredbom čl. 15 Ugovora o radu, gdje su taksativno navedeni slučajevi u kojima Upravno vijeće tuženika može staviti prijedlog Vladi Republike Hrvatske za opozivom ravnatelja prije isteka mandata. Istim člankom je također propisano da u slučaju prijedloga za opozivom ravnatelja Upravni odbor je dužan upozoriti ravnatelja pisanim podneskom na ispravljive propuste i dati mu primjeren rok da se isti isprave, a u slučaju opoziva omogućiti mu obranu. Tuženik nije postupio po navedenoj odredbi Ugovora o radu te tužitelju nije omogućio iznošenje obrane, odnosno nije ga pisano upozorio na ispravljive propuste. Nadalje, tuženik nije postupio sukladno odredbi čl. 15.5 Ugovora o radu koja određuje da će se u slučaju opoziva ravnatelja ravnatelju omogućiti nastavak rada kod tuženika u skladu sa svojom stručnom spremom. Tužiteljeva bruto prosječna plaća u prethodna tri mjeseca rada iznosila je 25.742,89 kn, te tužitelj na ime otpremnine potražuje ukupan iznos od 41.000,02 Eur / 308.914,68 kn sukladno specifikaciji iz podneska tužitelja od 9. ožujka 2023. Budući su se ispunili uvjeti za primjenu odredbe čl. 16 Ugovora o radu tužitelj ustaje s tužbom i tužbenim zahtjevom kao u izrijeci.

2. Tuženik Centar za restrukturiranje i prodaju (dalje u tekstu: tuženik) u odgovoru na tužbu navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu osporavajući zakonsku osnovanost i pravnu utemeljenost tužiteljevih navoda iz tužbe. Tuženik ističe da upravo Vlada Republike Hrvatske razrješava i imenuje na dužnost ravnatelja tuženika, slijedom čega tuženi ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, budući tuženik nije niti imenovao niti razriješio tužitelja s dužnosti ravnatelja Agencije za upravljanje državnom imovinom. Nadalje, u pouci o pravnom lijeku koja je naznačena u Rješenju Vlade Republike Hrvatske od 14. travnja 2011. stoji da je tužitelj ovlašten pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana. Iz tužbe proizlazi da je tužitelj propustio u zakonskom roku pred Upravnim sudom pokrenuti upravni spor, ukoliko je bio nezadovoljan Rješenjem o razrješenju, radi čega tuženik ističe i prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda za postupanje kao i prigovor prekluzije tužiteljevog prava da traži pravnu zaštitu pred ovim sudom. Također tuženik ističe prigovor preuranjenosti podnošenja ove tužbe, jer prethodno podnošenju tužbe tužitelj nije iscrpio redovan pravni put i pravne lijekove, odnosno nije pred stvarno nadležnim Upravnim sudom pokrenuo upravni spor. Nadalje, tuženik ističe da je istog dana tužitelj imenovan od strane Vlade Republike Hrvatske državnim tajnikom u Ministarstvu poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, radi čega su neosnovani navodi tužitelja kako mu tuženik nakon razrješenja nije omogućio raspored na radno mjesto na neodređeno vrijeme, koje mora odgovarati tužiteljevoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, kako je to navedeno u odredbi čl. 15.5 Ugovora o radu. Stoga nije osnovan zahtjev tužitelja za isplatom otpremnine, jer je tužitelj prihvatio radno mjesto sukladno odredbi čl. 15.5 Ugovora o radu. Iz navedenog proizlazi da tužitelj nije imao niti jedan dan prekida radnog odnosa, nego je funkciju ravnatelja odmah zamijenio drugom dužnosničkom funkcijom, što znači da nema uvjeta za isplatu otpremnine. Naime, smisao instituta otpremnine sukladno Zakonu o radu je isplata jednokratnog novčanog iznosa zaposleniku od strane poslodavca, radi omogućavanja radniku da lakše prebrodi razdoblje od prestanka rada do nalaženja novog zaposlenja. Tužitelj je bio zaposlen kod tuženika svega 14 dana, te stoga ne može ostvariti pravo na isplatu otpremnine sukladno odredbi čl. 115 Zakona o radu, jer nije bio kod tuženika u radnom odnosu dvije godine. Tuženik također ističe kako u ovoj pravnoj stvari može biti odgovorna samo Republika Hrvatska sukladno čl. 13 Zakona o sustavu državne uprave, jer se eventualno radi o šteti koja je tužitelju nastala nezakonitim ili nepravilnim radom tuženika kao pravne osobe koja ima javne ovlasti. Slijedom iznesenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Postupak je prvotno pokrenut protiv Agencije za upravljanje državnom imovinom, koja je prestala postojati sukladno odredbi čl. 80. st 1 Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 94/2013), pa je sud svojim rješenjem posl. br. Pr-9368/13 od 2. prosinca 2013. prekinuo postupak u odnosu na tuženika Agenciju za upravljanje državnom imovinom, i ujedno je istim rješenjem nastavljen postupak u odnosu na tuženika Centar za restrukturiranje i prodaju. Iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je odredbom čl. 25. st 1 Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske propisano da je tuženik pravni slijednik u odnosu na sva prava i obveze Agencije, sklopljene ugovore i pokrenute sudske postupke u kojima je Agencija jedna od stranaka. Rješenje je postalo pravomoćno 24. prosinca 2013.

4. Unatoč činjenici da je postupak pravomoćnim rješenjem nastavljen u odnosu na tuženika, tuženik na ročištu 13. lipnja 2014. ustraje na navodima da tuženik nije univerzalni pravni slijednik Agencije za upravljanje državnom imovinom, već singularni, te da je glede pitanja radnih odnosa slijednik Državni ured za upravljanje državnom imovinom, kako to proizlazi iz mišljenja Vlade Republike Hrvatske koje je tuženik priložio spisu. U odnosu na navedeno valja reći da je odredbom čl. 25. st 1 Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske jasno propisano da je tuženik slijednik Agencije za upravljanje državnom imovinom upravo u sudskom postupku u kojem je jedna od stranaka Agencija, što je ovdje slučaj. Stoga su navodi tuženika promašeni i neosnovani. Naime, odredba čl. 81 Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu RH se odnosi na pitanje preuzimanja radnika koji su zatečeni u radnom odnosu u Agenciji dana 30. rujna 2013., što nije slučaj s tužiteljem, jer je on već ranije, dana 26. lipnja 2013., pokrenuo sudski postupak protiv Agencije, pa se na pravno sljedništvo primjenjuje odredba čl. 25. st 1 Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu RH.

5. Tijekom postupka izvedeni su slijedeći dokazi: izvršen je uvid u Ugovor o radu tužitelja (list 5-10 spisa), u Rješenje Vlade Republike Hrvatske od 13. siječnja 2011. (list 11 spisa), u Rješenje Vlade Republike Hrvatske od 14. travnja 2011.(list 12 spisa), u Odjavu tužitelja kod Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (list 13-14 spisa), u presliku Radne knjižice tužitelja (list 15- 18 spisa), u obračunske liste za tužitelja (list 19-22 spisa), u zahtjev za isplatom otpremnine (list 23 spisa), u odgovor tuženika (list 24 spisa), u Opomenu pred tužbu (list 25-26 spisa), u odgovor tuženika (list 27 spisa), u Zaključak predsjednika Upravnog vijeća KO od 13. travnja 2011. (list 35 spisa), u Statut Agencije za upravljanje državnom imovinom (list 36-46 spisa), u Rješenje Vlade Republike Hrvatske od 14. travnja 2011. (list 47 spisa), u Rješenje Kadrovske komisije Vlade Republike Hrvatske od 21. prosinca 2011. (list 48-49 spisa), u Ugovor o radu za djelatnika LO zajedno sa obračunskim listama i Sporazumom o prestanku ugovora o radu (list 86-94 spisa), u Ugovor o radu za djelatnika AO zajedno sa obračunskim listama i Sporazumom o prestanku ugovora o radu (list 95-105 spisa), u Ugovor o radu za djelatnicu KOT zajedno sa obračunskim listama i Sporazumom o prestanku ugovora o radu (list 106-116 spisa), izvršen je uvid u mišljenje Vlade Republike Hrvatske od 09. svibnja 2014.g. (list 122- 124 spisa), izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke (list 119-120, 258 spisa), izvršen je uvid u presudu ovog suda poslovni broj Pr-161/2014 od 12. ožujka 2015. (str. 140-148 spisa), u presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1048/2015 od 3. listopada 2017. (str. 163-166 spisa), u rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr 106/2018 od 7. rujna 2022. (str. 204-210 spisa), izvršen je uvid u isplatne liste za tužitelja (str. 233-234 spisa), u rješenje Vlade RH od 14. siječnja 2011. (str. 241 spisa), saslušani su svjedoci JO (str. 255-256 spisa), KO (str. 256-257 spisa), CO (str. 272-273 spisa), BO (str. 277-278 spisa), ZO (str. 282-283 spisa) te SO (str. 283-284 spisa).

6. Slijedom izvedenih dokaza sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan iz slijedećih razloga.

7. U ovom predmetu sud je donio presudu poslovni broj Pr-161/2014 od 12. ožujka 2015. kojom je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Navedena presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1048/2015 od 3. listopada 2017. Povodom revizije tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojim rješenjem poslovni broj Revr 106/2018 od 7. rujna 2022. ukinuo presudu Županijskog suda u Zagrebu i presudu ovog suda te je predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje. Iz obrazloženja rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da su prvostupanjski i drugostupanjski sud pošli od pogrešnog pravnog pristupa da su ispunjene pretpostavke za isplatu otpremnine tužitelju, s obzirom da je svrha otpremnine osiguranje sredstava za egzistenciju zaposleniku kojem prestaje radni odnos dok ne pronađe novi posao. Budući da je u ovom slučaju Vlada Republike Hrvatske razriješila tužitelja s jedne dužnosti i odmah istovremeno imenovala na drugu državnu dužnost, što je tužitelj prihvatio, Vrhovni sud smatra da se treba ponovno ocijeniti to jesu li ispunjeni uvjeti za isplatu otpremnine prema odredbi čl. 16 st. 1 Ugovora o radu, a budući da o tome u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku nisu navedeni razlozi. Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo presudu Županijskog suda u Zagrebu i ovog suda te predmet vratio na ponovni postupak. 8. Uvidom u Ugovor o radu zaključen između tužitelja i pravnog prednika tuženika - Agencije za upravljanje državnom imovinom (dalje u tekstu: AUDIO), je razvidno da je tužitelj zaključio s AUDIO ugovor o radu ravnatelja AUDIO dana 3. ožujka 2011. Prema odredbi čl. 1.4 Ugovora o radu stranke suglasno utvrđuju da ravnatelj dužnost obavlja od 13. siječnja 2011. Prema odredbi čl. 1.3. Ugovora utvrđeno je da je tužitelj imenovan na dužnost ravnatelja na razdoblje od četiri godine, te po isteku mandata može biti ponovno imenovan. Sukladno odredbi čl. 15. 3 Ugovora Upravno vijeće ima pravo dati Vladi Republike Hrvatske prijedlog za opozivom ravnatelja prije isteka mandata isključivo u slučajevima ako 1. ravnatelj nije u mogućnosti uredno izvršavati obveze iz ugovora o radu zbog trajnih osobina ili sposobnosti, 2. ako ravnatelj ne izvršava svoje poslove propisane Statutom Agencije za upravljanje državnom imovinom i Zakonom o upravljanju državnom imovinom, 3. ako ravnatelj počini grubu povredu dužnosti i nanosi štetu poslovanju AUDIO-a, 4. ako je ravnatelj pravomoćno osuđen za kazneno djelo vezano uz obavljanje poslovanja AUDIO-a sukladno Statutu Agencije za upravljanje državnom imovinom i Zakonom o upravljanju državnom imovinom. Prema odredbi čl. 15.4. Ugovora, u slučaju prijedloga za opozivom prije isteka mandata, Upravni odbor je dužan prethodno upozoriti ravnatelja pisanim podneskom na ispravljive propuste i dati mu primjereni rok da iste ispravi, a u slučaju opoziva omogućiti mu obranu. Sukladno odredbi čl. 15.5. Ugovora o radu u slučaju da se ravnatelj opozove iz razloga nesposobnosti ravnatelja za vođenje poslovanja, a da pri tome ravnatelj nije učinio neku bitnu povredu ovog ugovora, Statuta Agencije za upravljanje državnom imovinom, Zakona o upravljanju državnom imovinom ili Zakona o radu, ovaj ugovor će se raskinuti u dijelu odredbi koje se odnose na dužnost ravnatelja, a ravnatelju će AUDIO omogućiti da nastavi raditi u AUDIO-u kao radnik u skladu sa svojom stručnom spremom. U tom slučaju AUDIO se obvezuje ravnatelju odmah omogućiti raspored na radno mjesto na neodređeno vrijeme koje mora odgovarati njegovoj stručnoj spremi, radnim sposobnostima i stručnim znanjima, vodeći računa o ugledu ravnatelja i dobrom glasu AUDIO-a, uz plaću ugovorenu čl. 9 ovog Ugovora.

9. Svoje pravo na isplatu otpremnine tužitelj temelji na odredbi čl. 16 Ugovora o radu koji propisuje da ravnatelj ima pravo na otpremninu, u slučaju ako AUDIO otkaže ovaj Ugovor tijekom trajanja ili nakon isteka mandata na koji je imenovan iz razloga što je Ravnatelj opozvan, u visini od (12) dvanaest bruto prosječnih plaća isplaćenih Ravnatelju u prethodna tri mjeseca rada, osim ako Ravnatelj prihvati radno mjesto sukladno čl. 15.5 ovog Ugovora.

10. Tuženik tijekom postupka ukazuje na činjenicu da nema uvjeta za isplatu otpremnine sukladno odredbi čl. 16 Ugovora o radu, budući AUDIO nikada nije otkazao Ugovor o radu, pa se nije ispunio jedan od uvjeta predviđenih čl. 16 Ugovora, te također iz razloga jer tuženik smatra da je tužiteljevo imenovanje na mjesto državnog tajnika u Ministarstvu poljoprivrede upravo radno mjesto iz čl. 15. 5. Ugovora, kojeg je tužitelj prihvatio.

11. U odnosu na navedene relevantne činjenice za primjenu odredbe čl. 16 Ugovora, sud je izvršio uvid u Zaključak Predsjednika Upravnog vijeća AUDIO KO od 13. travnja 2011. iz kojeg proizlazi da je isti predložio Vladi Republike Hrvatske donošenje Rješenja kojim će se tužitelj razriješiti dužnosti ravnatelja AUDIO. 12. Nadalje, iz rješenja Vlade Republike Hrvatske od 14. travnja 2011. broj klasa: 808- 02/11-02/64, ur. broj: 50304/2-11-01, proizlazi da je tužitelj razriješen dužnosti ravnatelja AUDIO, dok je u obrazloženju navedenog rješenja naznačeno da se tužitelj razrješuje dužnosti ravnatelja sukladno prijedlogu predsjednika Upravnog vijeća AUDIO, koji prijedlog je prihvaćen od strane Vlade Republike Hrvatske.

13. Iz rješenja Vlade Republike Hrvatske od 14. travnja 2011. broj klasa 080-02/11- 01/86, ur. broj: 50304/2-11-01, proizlazi da je tužitelj imenovan državnim tajnikom u Ministarstvu poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, uz obrazloženje da je Kadrovska komisija Vlade Republike Hrvatske odlučila predložiti Vladi Republike Hrvatske imenovanje MO državnim tajnikom u Ministarstvu poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, što je Vlada i prihvatila.

14. Iz odjave tužitelja za osiguranu osobu u obveznom zdravstvenom osiguranju je razvidno da je 21. travnja 2011. podnesena odjava HZZO-u, koja je zaprimljena od strane HZZO-a 22. travnja 2011., odjava ima na sebi štambilj AUDIO, te je potpisana od strane ČO, kao ovlaštene osobe poslodavca. Iz odjave također proizlazi da je tužitelj odjavljen s danom 14. travnja 2011. Iz prijave o prestanku osiguranja Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje proizlazi da je 22. travnja 2011. zaprimljena odjava tužitelja s mirovinskog osiguranja, a kao datum prestanka svojstva osiguranika je naveden 14. travnja 2011. Prijava na sebi ima štambilj AUDIO i potpisana je od osobe po prezimenu ČO. Navedeno je u skladu s podacima iz radne knjižice tužitelja koja prileži spisu, i iz koje je vidljivo da je tužitelju prestao radni odnos u AUDIO 14. travnja 2011. Ujedno je vidljivo da je tužitelj s danom 15. travnja 2011. prijavljen kod poslodavca Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja.

15. Nadalje, iz rješenja Kadrovske komisije Vlade Republike Hrvatske od 21. prosinca 2011. proizlazi da je tužitelju utvrđeno pravo na naknadu nakon prestanka obnašanja dužnosti za vrijeme od 22. prosinca 2011. do 21. prosinca 2012. Navedene činjenice nisu odlučne za rješenje ovog spora, jer se ne odnose na utuženo razdoblje.

16. Također nije odlučno za rješenje ovog spora niti utvrđenje do kojeg je sud došao uvidom u Sporazume o prestanku radnog odnosa zaključene između djelatnika LO, AO i KOT i AUDIO, kojim Sporazumima je ujedno ugovoreno pitanje isplate otpremnine, budući u ovom slučaju između tužitelja i AUDIO nije zaključen Sporazum o prestanku radnog odnosa, a utvrđenja iz Sporazuma koji se odnose na druge radnike nemaju utjecaja na pravni odnos tužitelja i tuženika. Stoga nisu relevantna ni utvrđenja o iznosima isplaćene otpremnine drugim djelatnicima, jer je navedeno izvršeno sukladno odredbama zaključenih Sporazuma, gdje su stranke mogle međusobno ugovoriti isplatu otpremnine na način kako im to odgovara.

17. Na okolnost razrješenja tužitelja sa dužnosti ravnatelja tuženika kao i na okolnost njegovog imenovanja na poziciju državnog tajnika u Ministarstvu poljoprivrede izveden je dokaz saslušanjem svjedoka i tužitelja kao parnične stranke.

18. Iskaz svjedokinje JO nije relevantan za rješenje ovog spora, s obzirom da iz njenog iskaza proizlazi da je ista obnašala dužnost ravnateljice tuženika nakon tužitelja, odnosno od travnja 2011. pa do 18. lipnja 2011. Ona nema saznanja o razlozima razrješenja tužitelja niti zna je li tužitelju ponuđeno drugo radno mjesto kod tuženika. Nema saznanja o sadržaju ugovora tužitelja i tuženika, a navodi da tužitelj više nije radio kod tuženika u vrijeme dok je ona bila ravnateljica tuženika, odnosno prednika tuženika.

19. Iz iskaza svjedoka KO proizlazi da je isti svjedok bio član upravnog vijeća Hrvatskog fonda za privatizaciju u vrijeme dok je tužitelj bio predsjednik tog fonda. Surađivao je sa tužiteljem. Pripremalo se donošenje novog zakona o privatizaciji prema kojem je ugašen Hrvatski fond za privatizaciju te je osnovana Agencija za upravljanje državnom imovinom – AUDIO. Tužitelj je automatizmom postao ravnatelj Agencije. U to vrijeme događale su se promjene vezane uz privatizaciju te je tužitelj razriješen sa pozicije ravnatelja tuženika i imenovan za državnog tajnika u Ministarstvu poljoprivrede. Svjedok navodi da se na sjednici Vlade donijela odluka o tome da se tužitelja imenuje za državnog tajnika u Ministarstvu poljoprivrede, u to vrijeme događala su se restrukturiranja poduzeća iz područja prehrambene industrije i bilo je potrebe da se tužitelja imenuje za državnog tajnika. Svjedok je tužitelja na sjednici obavijestio da će biti razriješen, odnosno prije sjednice upravnog vijeća. Ne sjeća se da bi prije imenovanja tužitelja za državnog tajnika svjedok razgovarao sa tužiteljem. Navodi da se vjerojatno tražila suglasnost osobe koja se imenuje za državnog tajnika i da se vjerojatno prije imenovanja tužitelja pitalo za suglasnost. Svjedok navodi da je u to vrijeme bilo potrebe da se na čelo nove agencije postave novi ljudi i zamijene ljudi koji su dugo godina bili na čelu procesa. Tužitelj je obavljao poslove državnog tajnika, a da se tome protivio ne bi bio imenovan, jer se ne može nekoga imenovati ako se ta osoba protivi. Tužitelj nije počinio povredu Statuta, zakona ili ugovora o radu za vrijeme rada u AUDIO-u. Da je počinio povredu ne bi bio imenovan na funkciju državnog tajnika. Svjedok navodi da tužitelj nije počinio štetu AUDIO-u, a ne zna je li tužitelju ponuđeno novo radno mjesto u AUDIO-u. Svjedok navodi da kao ministar i podpredsjednik Vlade nije mogao samostalno razgovarati s tužiteljem već je odluka o imenovanju usuglašena i sa predsjednicom Vlade i ostalim članovima Vlade, a prethodno imenovanja je tužitelja o tome izvijestio. 20. Svjedok CO u svom iskazu navodi da je postao članom upravnog vijeća AUDIO kao predstavnik Hrvatske udruge poslodavaca. Zna da je tužitelj bio ravnatelj AUDIO, ne zna ništa o razlozima razrješenja tužitelja, a o toj smjeni je informiran. Svjedok nema saznanja o tome koju je funkciju tužitelj nakon razrješenja preuzeo. Također se ne sjeća tko je dao prijedlog za razrješenje tužitelja niti se sjeća rasprave na sjednici upravnog vijeća na kojoj je tužitelj razriješen. S obzirom na navedeno iskaz ovog svjedoka nije relevantan za rješenje ovog spora, jer svjedok nema saznanja o relevantnim pitanjima.

21. Iskaz svjedoka BO također nije relevantan za rješenje ovog spora, budući da isti svjedok jedino navodi da je kao ministar gospodarstva u periodu od 2009. do 2011. bio član upravnog vijeća tuženika, zna da su često odražavane sjednice upravnih vijeća i zna da je tužitelj bio ravnatelj, međutim nema relevantnih saznanja o smjeni tužitelja, niti se sjeća okolnosti tužiteljeve smjene.

22. Svjedok ZO u svom iskazu navodi da je u vrijeme dok je tužitelj bio ravnatelj tuženika, odnosno njegovog prednika radio kao tajnik te je sudjelovao u radu upravnog vijeća kao zapisničar. Zna da je sredinom travnja 2011. održana sjednica upravnog vijeća na kojoj je tužitelj razriješen, odnosno na kojoj je usvojen prijedlog da Vlada razriješi tužitelja. Koliko se sjeća predložena je ta točka dnevnog reda, jednoglasno je prihvaćena i prijedlog je usvojen. Misli da oko te točke nije bilo rasprave, a točke dnevnog reda bile su usuglašene među članovima odbora, tako da o toj točki nije bilo rasprave. Ne zna koji su točno razlozi razrješenja tužitelja i svjedok nije sudjelovao u prijedlogu te točke dnevnog reda jer ta točka nije niti došla od strane stručnih službi tuženika. Vjeruje da je vodio zapisnik i na toj sjednici upravnog vijeća, a misli da su se sjednice i tonski snimale. Dnevni red sjednica predlagao je predsjednik upravnog vijeća, odnosno ministar KO i svjedok ne vjeruje da bi itko od članova upravnog vijeća tražio izmjenu ili dopunu dnevnog reda. Tužitelj je znao za tu točku dnevnog reda, svi znaju koje su točke dnevnog reda i ne dolazi se na sjednicu, a da se ne zna dnevni red. Ravnatelj je uvijek bio na svim sjednicama upravnog vijeća. Tužitelju nije ponuđeno drugo radno mjesto kod tuženika jer je imenovan državnim tajnikom u Ministarstvu poljoprivrede. Tužitelj je na istoj sjednici Vlade bio razriješen i imenovan na drugu funkciju.

23. Iskaz svjedoka SO ne daje relevantnih saznanja u pogledu ovog spora, budući da svjedok iskazuje da je kao ministar turizma bio član upravnog vijeća tuženika, dolazio je na neke sjednice, a na nekim sjednicama bio je predstavnik njegovog ministarstva. Nema saznanja o razrješenju tužitelja.

24. Tužitelj u svom iskazu navodi u bitnome kao u tužbi, ističući kako nije imao nikakvih saznanja o tome da je uopće održana sjednica Upravnog vijeća AUDIO na kojoj je predloženo njegovo razrješenje. Na taj način je postupljeno suprotno Ugovoru o radu jer je tužitelj trebao biti pozvan da se očituje o razlozima razrješenja, što se nije dogodilo. Tužitelj dalje navodi da ga je nakon sjednice Vlade u večernjim satima nazvao KO, te ga je usmeno izvijestio da je razriješen dužnosti ravnatelja i da je ujedno imenovan državnim tajnikom u Ministarstvu poljoprivrede. Tužitelja prije njegovog imenovanja na dužnost državnog tajnika nitko ništa nije o tome pitao niti ga je izvijestio o tome na koju dužnost će biti imenovan. Smatra da se u ovom slučaju ne radi o ponudi za radno mjesto iz čl. 15.5. Ugovora o radu, obzirom da tužitelj ranije nije imao uvida u ponudu da bi uopće mogao prihvatiti ponudu za neko radno mjesto. Također radno mjesto državnog tajnika je mjesto državnog dužnosnika za koje se ne sklapa Ugovor o radu, za razliku od radnog mjesta Ravnatelja AUDIO. Na radni odnos državnog dužnosnika primjenjuje se Zakon o Vladi, a prava i obveze tog radnog mjesta regulirane su Zakonom o pravima i obvezama državnih dužnosnika, a tek podredno se primjenjuje Zakon o radu, dok se na radno odnos ravnatelja Agencije primjenjuje Zakon o radu. Tužitelj ističe da nije mogao odbiti imenovanje na dužnost državnog tajnika, jedino je mogao tražiti razrješenje s te dužnosti na osobni zahtjev, što je nakon nekog vremena tužitelj i učinio. U preostalom dijelu svog iskaza tužitelj govori o činjenicama koje su bile vezane uz isplatu otpremnine nekim drugim djelatnicima, a koje okolnosti nisu relevantne za rješenje ovog spora, te se sud na njih neće osvrtati.

25. Tužitelj u svom dodatnom iskazu ističe da je saznao da je razriješen s mjesta ravnatelja onda kada je Vlada donijela tu odluku. Na sjednici upravnog vijeća tuženika je donesen zaključak o tome da se predloži tužiteljevo razrješenje Vladi RH. Tužitelj je inače kao ravnatelj AUDIO sudjelovao na sjednicama upravnog vijeća i bio je izvjestitelj, međutim za ovu sjednicu ne zna je li se uopće održala, u prostorijama AUDIO nije, ne zna je li postojala ta sjednica. Za razrješenje je saznao kada ga je o tome telefonom izvijestio KO, nakon što je razriješen na sjednici Vlade, te ga je istom prilikom izvijestio da je imenovan državnim tajnikom, bez da je prethodno upoznat s time što će se dogoditi. Tužitelj se nije protivio odlukama Vlade RH, ne zna na koji način se prigovara odlukama Vlade RH, misli da nije propisan pravni lijek. Smatra da nije način i pravilo da se na zatvorenom dijelu sjednice Vlade RH prvotno tužitelja razriješi, a da ga se nakon toga imenuje za državnog tajnika bez da ga netko o tome obavijesti i upozna s time što će raditi kao državni tajnik.

26. Iz izvedenih dokaza sud je utvrdio da je tužitelj razriješen sa dužnosti ravnatelja tuženika odlukom Vlade RH, protiv koje odluke tužitelj nije uložio pravni lijek niti je pokrenuo ikakav sudski postupak. Isto tako među strankama nije sporno, a ujedno proizlazi iz izvedenih dokaza (rješenje Vlade RH od 14. travnja 2011. kojim je tužitelj imenovan državnim tajnikom u Ministarstvu poljoprivrede te ujedno radna knjižica tužitelja iz koje proizlaze podatci o zaposlenju tužitelja) da je tužitelj odmah po razrješenju sa dužnosti ravnatelja tuženika nastavio radni odnos kao državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede. S obzirom da iz spisa proizlazi, a ujedno nije sporno da je tužitelj doista počevši od 15. travnja 2011. obnašao dužnost državnog tajnika u Ministarstvu poljoprivrede, za zaključiti je da je tužitelj bio suglasan s odlukom Vlade RH o odlasku na novu dužnost, tim više što te odluke nije osporavao u sudskim postupcima.

27. Svrha instituta otpremnine sukladno odredbi čl. 119 Zakona o radu (Narodne novine broj: 149/09, dalje u tekstu: ZR) je osiguravanje sredstava za egzistenciju radniku kojem prestaje radni odnos kroz određeno vrijeme, odnosno dok ne pronađe novi posao. Budući da je u ovom slučaju utvrđeno kako je tužitelj odmah po razrješenju sa dužnosti ravnatelja imenovan na drugu poziciju također u državnom tijelu, ovaj sud je mišljenja da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 16 st. 1 Ugovora o radu o isplati otpremnine. Naime, iako je sud ranije zauzeo pravno shvaćanje da ugovor o radu može prestati i konkludentnom radnjom, znači odjavom kod mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, čime je ispunjena jedna od pretpostavke za isplatu otpremnine iz čl. 16 st. 1 Ugovora o radu, sud je mišljenja kako je tužitelj imenovanjem na novu funkciju državnog tajnika i prihvaćanjem te funkcije u stvari prihvatio raspored na novo radno mjesto, pa makar to i nije radno mjesto kod tuženika, te da stoga nema mjesta isplati otpremnine u ovom slučaju. Naime, odredbu čl. 16 Ugovora o radu valja tumačiti u skladu sa zajedničkom namjerom stranaka koje su zaključile taj ugovor te načelima obveznog prava, sve sukladno odredbi čl. 319 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, dalje u tekstu: ZOO). Stoga, odredbu čl. 16 Ugovora o radu ne treba tumačiti gramatički, nego u skladu sa ciljem radi kojeg je ta odredba ugovorena, a to je da se tužitelju u slučaju bezrazložnog razrješenja osigura pravo na egzistenciju, u slučaju da nije došlo do ponude i prihvata novog radnog mjesta kod tuženika. Budući da je tužitelj prihvatio novo radno mjesto za čije imenovanje je također nadležna Vlada RH, može se smatrati da se radilo o ponudi ugovora o radu iz čl. 15.5 Ugovora o radu, koju ponudu je tužitelj nedvojbeno prihvatio. Stoga bi protivno svrsi instituta otpremnine i namjeri stranaka ugovora o radu bilo to da se tužitelju dosudi otpremnina u situaciji kada je razriješen i istodobno imenovan na novu funkciju za koju se imenuje odlukom Vlade RH.

28. Iako tužitelj u svom iskazu navodi da nitko nije pitao za suglasnost u pogledu imenovanja na dužnost državnog tajnika, iz iskaza svjedoka KO proizlazi da tužitelj sigurno ne bi bio imenovan na tu funkciju da nije bio suglasan s time, u prilog čega govori i činjenica da je tužitelj doista obavljao poslove državnog tajnika nakon razrješenja sa dužnosti ravnatelja, te da protiv odluke o razrješenju i imenovanju nije pokrenuo nikakav sudski postupak, niti je na bilo koji drugi način izjavio nezadovoljstvo vezano uz navedeno. Također iz iskaza svjedoka ZO proizlazi da je tužitelj znao za točku dnevnog reda na kojoj će biti razriješen, te da mu nije ponuđeno drugo radno mjesto kod tuženika, s obzirom da je imenovan državnim tajnikom u Ministarstvu poljoprivrede. Navedeni svjedok opovrgava navode tužitelja da sjednica uopće nije održana, odnosno da tužitelj za nju ne bi znao kao i za to da je na dnevnom redu bilo njegovo razrješenje.

29. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da se nisu ispunili uvjeti za isplatu otpremnine tužitelju, jer da bi navedeno bilo protivno zajedničkoj namjeri stranaka koje su zaključile ugovor o radu, odnosno protivno cilju radi kojeg je institut otpremnine ustanovljen. Pri tome nisu relevantni navodi tužitelja da se u ovom slučaju radi o ugovorenoj otpremnini, koja može imati i drugačiju svrhu od one koja je predviđena odredbom čl. 119 ZR-a, s obzirom da se ista ne mora odnositi samo na osiguranje egzistencije radnika kojem se otkazuje ugovor o radu. Naime, sud je utvrdio da se s obzirom na činjenicu tužiteljevog istodobnog imenovanja na funkciju državnog tajnika nisu ispunili uvjeti iz čl. 16 Ugovora o radu za isplatu otpremnine, budući da tužiteljev ugovor o radu nije niti formalno otkazan, a ujedno je došlo do novog zapošljavanja na temelju odluke Vlade RH već sljedećeg dana.

30. Stoga je valjalo tužbeni zahtjev tužitelja odbiti i donijeti presudu kao u izrijeci.

U Zagrebu, 8. siječnja 2025.

Sutkinja:

Ida Vrančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od dana objave ove presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u četiri primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik