REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-825/2023-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Pintarić, odvjetnik u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, koje zastupaju generalni punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, na temelju generalne punomoći Su-281/19 radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja osobno i njegova punomoćnika Josipa Pintarića, odvjetnika te zamjenice punomoćnika tuženika Sofije Petkiović, odvjetnice, 8. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu: 218-50- 4255610 od 12.07.2007. ovjerenog po javnom bilježniku Ivanu Marodiju 12.07.2007., poslovni broj OV-15708/07 u dijelu odredbe čl. 2. koji glasi: „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora…“
II. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu: 218-50- 4255610 od 12.07.2007. ovjerenog po javnom bilježniku Ivanu Marodiju 12.07.2007., poslovni broj OV-15708/07 u dijelu odredbe čl. 7. koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita…“
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ĆC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 7.378,84 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom do isplate i to po kamatnoj stopi koja je do 31.12.2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate te nadalje od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, te od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023., pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim na:
iznos 3,18 EUR od 28. rujan 2007. do isplate,
iznos 0,85 EUR od 13. prosinac 2007. do isplate,
iznos 0,85 EUR od 18. veljača 2008. do isplate,
iznos 5,12 EUR od 13. ožujak 2008. do isplate,
iznos 7,47 EUR od 07. svibanj 2008. do isplate,
iznos 11,50 EUR od 07. svibanj 2008. do isplate,
iznos 5,44 EUR od 08. srpanj 2008. do isplate,
iznos 3,09 EUR od 08. srpanj 2008. do isplate,
iznos 6,08 EUR od 08. srpanj 2008. do isplate,
iznos 1,69 EUR od 23. listopad 2008. do isplate,
iznos 1,91 EUR od 24. studeni 2008. do isplate,
iznos 4,51 EUR od 05. prosinac 2008. do isplate,
iznos 24,19 EUR od 07. siječanj 2009. do isplate,
iznos 11,01 EUR od 05. veljača 2009. do isplate,
iznos 27,77 EUR od 05. ožujak 2009. do isplate,
iznos 30,34 EUR od 06. travanj 2009. do isplate,
iznos 31,51 EUR od 05. svibanj 2009. do isplate,
iznos 29,44 EUR od 05. lipanj 2009. do isplate,
iznos 30,07 EUR od 05. srpanj 2009. do isplate,
iznos 24,97 EUR od 03. kolovoz 2009. do isplate,
iznos 21,21 EUR od 04. rujan 2009. do isplate,
iznos 22,21 EUR od 05. listopad 2009. do isplate,
iznos 24,19 EUR od 05. studeni 2009. do isplate,
iznos 24,02 EUR od 04. prosinac 2009. do isplate,
iznos 22,02 EUR od 05. siječanj 2010. do isplate,
iznos 25,77 EUR od 05. veljača 2010. do isplate,
iznos 28,79 EUR od 05. ožujak 2010. do isplate,
iznos 33,07 EUR od 06. travanj 2010. do isplate,
iznos 32,09 EUR od 05. svibanj 2010. do isplate,
iznos 37,91 EUR od 04. lipanj 2010. do isplate,
iznos 36,80 EUR od 05. srpanj 2010. do isplate,
iznos 38,95 EUR od 04. kolovoz 2010. do isplate,
iznos 57,56 EUR od 06. rujan 2010. do isplate,
iznos 53,73 EUR od 05. listopad 2010. do isplate,
iznos 65,44 EUR od 05. studeni 2010. do isplate,
iznos 61,39 EUR od 06. prosinac 2010. do isplate,
iznos 54,89 EUR od 05. siječanj 2011. do isplate,
iznos 68,61 EUR od 04. veljača 2011. do isplate,
iznos 86,08 EUR od 04. ožujak 2011. do isplate,
iznos 73,71 EUR od 05. travanj 2011. do isplate,
iznos 78,05 EUR od 05. svibanj 2011. do isplate,
iznos 72,53 EUR od 06. lipanj 2011. do isplate,
iznos 73,52 EUR od 05. srpanj 2011. do isplate,
iznos 96,93 EUR od 04. kolovoz 2011. do isplate,
iznos 99,21 EUR od 05. rujan 2011. do isplate,
iznos 118,77 EUR od 05. rujan 2011. do isplate,
iznos 108,72 EUR od 05. listopad 2011. do isplate,
iznos 97,73 EUR od 04. studeni 2011. do isplate,
iznos 95,16 EUR od 05. prosinac 2011. do isplate,
iznos 94,32 EUR od 05. siječanj 2012. do isplate,
iznos 99,49 EUR od 06. veljača 2012. do isplate,
iznos 104,00 EUR od 05. ožujak 2012. do isplate,
iznos 104,61 EUR od 05. travanj 2012. do isplate,
iznos 101,49 EUR od 04. svibanj 2012. do isplate,
iznos 103,59 EUR od 05. lipanj 2012. do isplate,
iznos 105,03 EUR od 05. srpanj 2012. do isplate,
iznos 102,61 EUR od 06. kolovoz 2012. do isplate,
iznos 103,25 EUR od 05. rujan 2012. do isplate,
iznos 101,43 EUR od 05. listopad 2012. do isplate,
iznos 97,50 EUR od 05. studeni 2012. do isplate,
iznos 101,69 EUR od 05. prosinac 2012. do isplate,
iznos 103,70 EUR od 04. siječanj 2013. do isplate,
iznos 102,29 EUR od 06. veljača 2013. do isplate,
iznos 94,40 EUR od 05. ožujak 2013. do isplate,
iznos 101,10 EUR od 05. travanj 2013. do isplate,
iznos 101,69 EUR od 06. svibanj 2013. do isplate,
iznos 99,06 EUR od 05. lipanj 2013. do isplate,
iznos 90,88 EUR od 05. srpanj 2013. do isplate,
iznos 90,68 EUR od 06. kolovoz 2013. do isplate,
iznos 92,68 EUR od 05. rujan 2013. do isplate,
iznos 95,90 EUR od 04. listopad 2013. do isplate,
iznos 100,36 EUR od 05. studeni 2013. do isplate,
iznos 98,06 EUR od 05. prosinac 2013. do isplate,
iznos 99,69 EUR od 07. siječanj 2014. do isplate,
iznos 101,54 EUR od 08. siječanj 2014. do isplate,
iznos 102,68 EUR od 24. veljača 2014. do isplate,
iznos 105,11 EUR od 10. ožujak 2014. do isplate,
iznos 104,32 EUR od 07. travanj 2014. do isplate,
iznos 101,63 EUR od 19. svibanj 2014. do isplate,
iznos 100,77 EUR od 26. lipanj 2014. do isplate,
iznos 101,16 EUR od 25. srpanj 2014. do isplate,
iznos 2.202,08 EUR od 17. rujan 2014. do isplate, sve u roku 15 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja preko dosuđenog u točci I. izreke, odnosno za iznos od 1.950,71 € s pripadajućim kamatama.
V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 naknaditi tužitelju ĆC iz [adresa] parnične troškove u iznosu od 2.782,37 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 8. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su stranke 12. srpnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 218-50-4255610 i to tuženik kao Banka (kreditor) i tužitelj kao korisnik kredita. Radilo se o namjenskom kreditu za kupnju vozila, u iznosu glavnice od 32.449,40 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu, sa rokom vraćanja od 84 mjeseca. Među strankama je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a ista je u trenutku ugovaranja iznosila 5,49% godišnje. Čl. 2. predmetnog Ugovora je propisano da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (tuženika). Čl. 7. propisano je da će se povrat obveza iz predmetnog Ugovora obračunati u anuitetima po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća (valutna klauzula). Tužitelj je predmetni iznos kredita u cijelosti isplatio tuženiku sukladno Ugovoru
1.1. Dalje tužitelj ističe da su odredbe predmetnog ugovora, koje se odnose na jednostrani način promjene kamatne stope kao i odredbe, koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu ništetne te ne proizvode nikakve pravne učinke među strankama. Tužitelj prije svega ukazuje da je presudom poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu utvrdio da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. U kritičnom razdoblju sklopljen je i predmetni Ugovor o kreditu.
1.2. Tužitelj dalje navodi da je materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana pravilima Zakona o zaštiti potrošača, koji je u tom smislu lex specialis. Odredbe Zakona o obveznim odnosima, koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju se tek supsidijarno, ako Zakonom o zaštiti potrošača ili drugim posebnim zakonima nije drukčije određeno. Zakonom o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti nastaje kad nastanu razlozi ništetnosti (ex tunc), pa je nepoštena odredba ništetna od samog svog početka, od kad je ugovorena. Prije svega valja napomenuti kako je predmetni Ugovor o kreditu standardni, unaprijed formulirani ugovor, koji tuženik sklapa s korisnicima kredita (ili je u to vrijeme sklapao) te da se o predmetnim ništetnim odredbama pojedinačno nije pregovaralo. Takav je bio slučaj i u konkretnoj situaciji te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Odredbom čl. 49.st.1. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istu odredbu sadržavao je isti Zakon i iz 2003., kao i kasniji zakoni sa svim izmjenama i dopunama. Citirane odredbe temelje se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje: Direktiva 93/13), a koju tužitelj detaljno elaborira te se poziva i na sudsku praksu Europskog suda pravde.
1.3. Dalje se tužitelj poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., o kojima detaljno elaborira. Slijedom izloženog, tužitelj ukazuje da su odredbe citiranog ugovora, koje se odnose na način promjene kamatne stope (čl. 2.) i valutne klauzule (čl. 7.) nepoštene, a time i ništetne, što predstavlja prethodno pitanje te tužitelj tužbom postavlja zaseban deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti tih odredaba, a traži i isplatu novčanog iznosa na ime preplaćenih kamata i na ime razlike uplaćenih anuiteta i anuiteta po početnom otplatnome planu umanjenih za preplaćene kamate (do kojeg je povećanja anuiteta došlo uslijed rasta tečaja švicarskog franka). Naime, budući su citirane ugovorne odredbe ništetne, svako povećanje kamatne stope i plaćanje anuiteta mimo početnog tečaja CHF-a na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika. Tužitelj smatra da je tuženiku preplatio iznos od 70.293,46 kn/sada 98.329,55 €, a koji iznos je zajedno s zakonskim kamatama potraživao tužbom da bi podneskom od 10.4.2024. zahtjev smanjio tražeći isplatu iznosa od 7.378,84 € s pripadajućim kamatama. Tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbe, pa je sud u smislu odredbe čl. 193. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), odlučivao o zahtjevu, kako je bio postavljen tužbom i onaj iznos za koji je tužitelj smanjio svoj zahtjev, djelomično povukavši tužbu, sud je isti odbio i odlučio kao u izreci pod točkom IV. ove presude.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu u cijelosti te se protivi i osnovi i visini tužbenih zahtjeva. Ističe da tužitelj svoj zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018., donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača gdje se pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacija koje traži zaštitu. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17. Smatra da tužitelj, sukladno odredbama čl. 96. st. 1. čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP), prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ukoliko to ne bi dokazao, nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja, tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.
2.1. Tuženik još ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su, tijekom pregovaranja o ponudi kredita, obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznosu anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Također, osim što je tuženik tužitelju, prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije na temelju kojih je mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja.
2.2. Tuženik još naglašava da, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu, nisu postojale naznake, koje bi upućivale na postojanje okolnosti, koje bi izgledno i izvjesno utjecale na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik napominje kako se ne može očekivati da korisnik, u vrijeme zaključenja ugovora, može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita, bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihovo kretanje ne mogu utjecati. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili bez valutne klauzule (kunski kredit). Tužiteljev ugovor nije bio tzv. "uzmi ili ostavi", već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju.
2.3. Tuženik još ističe da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaruje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF jer je i sam zadužen u istoj valuti što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj:
- imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez valutne klauzule;
- dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti.
2.4. Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi "promjenjiva" tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima, čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je obrazložen od strane javnog bilježnika. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čije je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza tuženika da, u pogledu promjenjive kamatne stope, ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Tuženik je u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI. propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora, koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva.
2.5. Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. godine. Tržišni parametri, koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF, bili su kretanje:
6-mjesečnog Libor-a za CHF,
3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i
6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banka koja se mora održavati na računu HNB-a ( po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. Navedeni parametri predstavljaju opravdani razlog za promjenu kamatne stope potrošačima, a što je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. (NN 112/12), koji je u čl. 11.a st. 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS. Prema tome, samim zakonom je tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena. Tuženik dalje detaljno obrazlaže što je utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima, pri čemu ističe da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškova za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamate stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Tuženik još prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare te predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama.
3. Ovdje treba navesti da je tužba bila predana Općinskom sudu u Čakovcu, koji je rješenjem P-198/2021-10 od 13. rujna 2022. odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan. Županijski sud u Splitu je rješenjem Gž.1875/2022-2 od 12. prosinca 2022. ukinuo prvostupanjsko rješenje i spis ustupio ovom sudu kao mjesno nadležnom na daljnje postupanje.
4. Sud je tijekom postupka pročitao kompletnu spisu priloženu dokumentaciju, koja se odnosi na otplatni plan (list 11-14 spisa), presliku Ugovora o kreditu broj: 218-50- 4255610 (list 15-19 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 20-25 spisa), presliku zahtjeva za kredit od 11.7.2007. (list 60-61 spisa), Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.07.2007. do 30.09.2007. (list 62-63 spisa), tržišne parametre za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF (list 64 spisa), a provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (list 217-227 spisa) te je saslušan tužitelj (list 261-262 spisa) i pročitana je priložena sudska praksa (list 42- 59, 85-113, 122-137, 142-183, 186-187, 245-258). Sud nije saslušavao od tuženika predloženog svjedoka - javnog bilježnika Ivana Marodija jer je ocjena suda da tim dokazom ne bi bilo potpunije i pravilnije utvrđeno relevantno činjenično stanje budući postupanje javnog bilježnika nije od značaja za odluku u ovom predmetu. Tuženik je na ročištu 15. studenog 2023. odustao od prijedloga da se saslušava svjedok GC.
5. Na temelju tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je konačno specificiran tužbeni zahtjev osnovan, a kao što je već ranije u točci 1.3. obrazloženja navedeno, zbog protivljenja tuženika djelomičnom povlačenju tužbe, odbijen je dio zahtjeva, postavljen u tužbi, a kako to stoji u izreci ove presude pod točkom IV. 6. Tužitelj je u svom iskazu na ročištu 4.12.2024. (list 261-262 spisa) naveo da mu je kredit bio potreban za kupnju osobnog auta za osobne potrebe i da nije vlasnik obrta niti član trgovačkog društva. Nije se mogao sjetiti da li mu je kredit već prezentiran u auto kući te je naveo da u banci nije bilo riječi o riziku predmetnog ugovora, već da se radi o najpovoljnijem kreditu. Iskazao je i da mu nije rečeno da HNB ne štiti CHF kao euro te da je Ugovor prije potpisivanja pročitao i nije bilo nejasnoća, a anuitete je plaćao uplatnicom, a kasnije mu je skidano s plaće. Iskazao je i da su mu anuiteti porasli gotovo duplo i da je to znao da se sigurno ne bi odlučio za ovaj kredit. Naveo je i da mu nije ponuđen kredit u drugoj valuti te da je on vidio da postoje krediti u eurima i HRK, međutim, djelatnik u banci mu je rekao da je kredit u CHF najpovoljniji. Iskazao je da mu pojam valutne klauzule nije bio stručno poznat, ali da mu je bio poznato otprilike i nije se sjećao da bi mu djelatnik banke to posebno pojašnjavao ili ga pitao je li mu to jasno.
7. Sud ocjenjuje vjerodostojnim iskaz tužitelja jer je iskren, životno uvjerljiv i logičan, a sud nije dojma da bi tužitelj bilo što izmišljao, prešućivao ili netočno prikazao, pa mu i zato vjeruje.
8. Nesporno je da su tužitelj i tuženi zaključili 12. srpnja 2007. Ugovor o kreditu broj 218-50-4255610, za kupnju vozila, u iznosu od 32.449,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate, na rok otplate od 84 mjeseca, s time da se dio glavnice od 24.057,10 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima (u iznos anuiteta uračunata je i redovna mjesečna kamata na preostali dio glavnice), a preostali dio glavnice od 8.392,39 CHF dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu otplate zajedno sa zadnjim anuitetom. Promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,49% godišnje. Prema primijenjenom otplatnom planu, dospijeće prve obveze bilo je 31. kolovoza 2007., a slijedećih svakog zadnjeg dana u mjesecu, otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća. Navedene odrednice predmetnog Ugovora nisu sporne među strankama, a nije sporno ni da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata.
9. Sporno je mogu li se na konkretan predmet primijeniti utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17, je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja, kao što je sporno jesu li promjene kamatne stope i tečaja valute bile u skladu s odredbama zakona, koji su uređivali pitanje zaštite potrošača, odnosno potrošačkog kreditiranja te da li su kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koja se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništetnim odredbama. Dakle, sporna je valjanost primjene odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli te je sporno ima li tužitelj pravo na isplatu iznosa koje je tuženik neosnovano stekao primjenom ništetnih odredbi Ugovora.
10. Tužitelj se pravilno tijekom ovog postupka poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je, među ostalim i u odnosu na tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12. Odlučujući o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., Vrhovni sud RH je svojom presudom i rješenjem posl. br. Rev-2221/18 od 3.9.2019. u odnosu na ovdje tuženika odbio kao neosnovanu reviziju protiv drugostupanjske presude Pž- 6632/17 kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1.6. 2004. do 6. 8. 2007., a od 7. 8.2007. do 31. 12.2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. 9.2003. do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP, te je naloženo tuženom prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje.
11. Učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa su obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502c ZPP-a. U odnosu na prigovor zastare potraživanja tužitelja Vrhovni sud RH je u odluci od 20.3.2018. broj Rev-2245/17-2 zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13.6.2014. Tužbom je tužitelj zahtijevao i isplatu iznosa s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, za koji zahtjev je svakako nastupila zastara jer je tužba u ovom predmetu podnesena 6. svibnja 2021., pa je nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 13.6.2014. istekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a. Međutim, kao što je već naglašeno, tužitelj je povukao zahtjev za taj dio te je zbog protivljenja tuženika o istom odlučeno na način da je odbijen kao neosnovan (točka IV. Izreke presude). U odnosu na valutnu klauzulu zastara je počela teći pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda P-1401/12, a to je donošenjem potvrđujuće odluke Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17, odnosno 14.6.2018. Presudom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3.9.2019. odbijena je revizija banaka protiv navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17. Slijedom izloženog, jasno je da petogodišnji zastarni rok, propisan čl. 225. ZOO-a, nije protekao za potraživanje tužitelja s osnova valutne klauzule jer je do podnošenja tužbe 6. svibnja 2021. protekao rok od dvije godine, 10 mjeseci, 3 tjedna i jedan dan, pa je za taj zahtjev tuženikov prigovor zastare neosnovan i kao takav otklonjen.
12. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, nego što bi ostvario da je ostao na snazi tečaj CHF, kakav je bio u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku koja proizlazi iz razlike između tečaja zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO. Posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi je vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.
13. Slijedom svih izloženih razloga, ovaj sud prihvatio je stav tužitelja da se radi o ništetnosti predmetnih dijelova odredaba Ugovora o kreditu i na okolnost utvrđivanja razlike obračunatih kamata i razlike tečaja valute izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o., koji je u svom nalazu i mišljenju od 18.3.2024. (list 217-227 spisa) naveo da su Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili 12. srpnja 2007. Ugovor o kreditu broj 218-50-4255610 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:
- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 32.449,40 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita,
- rok otplate 84 mjeseca, dio glavnice od 24.057,01 CHF otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima (u iznos anuiteta uračunata je i redovna mjesečna kamata na preostali dio glavnice kredita), a preostali dio glavnice u iznosu od 8.392,39 CHF dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu otplate zajedno sa zadnjim anuitetom, promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,49% godišnje,
- prema primijenjenom otplatnom planu, dospijeće prve obveze bilo je 31. kolovoza 2007., a sljedećih svakog zadnjeg dana u mjesecu,
- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća.
Kredit je isplaćen 13. srpnja 2007., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,396598 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 32.449,40 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 142.666,97 kn.
Uvidom u knjigovodstvenu karticu kredita s prikazom promjena kamatnih stopa razvidno je kako se u razdoblju otplate kredita, kamatna stopa mijenjala kako slijedi:
- 5,49% godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 31. listopada 2007.,
- 6,45% godišnje od anuiteta s dospijećem 30. studenog 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. travnja 2008.,
- 6,75% godišnje od anuiteta s dospijećem 31. svibnja 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 28. veljače 2009.,
- 7,75% godišnje od anuiteta s dospijećem 31. ožujka 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. rujna 2011.,
- 7,25% godišnje od anuiteta s dospijećem 31. listopada 2011. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljeni zadatak u nastavku nalaza vještak daje otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, kao i usporedni otplatni plan sa sljedećim osnovnim elementima:
- glavnica u iznosu od 32.449,40 CHF,
- fiksna stopa ugovornih kamata 5,49%,
te će se usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazati razlike u visini obaveza, i to:
- prvo se iskazuju razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac 'm' Tabele 1),
- zatim se te razlike iskazuju u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja kreditora za valutu CHF važećeg na dan korištenja kredita (stupac 'p' Tabele 1),
- konačno, iskazuju se razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'q' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan dospijeća svake pojedine obveze i početnog tečaj važećeg na dan korištenja kredita). U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, mišljenja je kako slijedi:
- isplaćeni iznos kredita od 32.449,40 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita iznosio je 142.666,97 kn,
- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. kolovoza 2007.) do konačne otplate, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.550,19 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'p1' Tabele 1 iz nalaza,
- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. kolovoza 2007.) do konačne otplate, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno:
- 7.380,06 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), ako se u obzir uzimaju samo pozitivne tečajne razlike; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'q1' Tabele 1 iz nalaza (samo pozitivni iznosi),
Ili
- 7.378,84 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), ako se u obzir uzimaju i pozitivne i negativne tečajne razlike; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'q1' Tabele 1 iz nalaza (svi iznosi).
14. Tužitelj nije prigovarao nalazu i mišljenju vještaka te je zahtjev uskladio s istim uvažavajući čak i negativne razlike, dok tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu, ali je ustrajao kod svojih tvrdnji da je nalaz neuporabljiv jer je sačinjen kao da je sklopljen kunski kredit.
15. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ocjenjujući ih vjerodostojnim jer su dani stručno, razumljivo i objektivno, a vještak je u nalazu i mišljenju u svemu ispunio zadatak suda. Primjedba tuženika nije osnovana jer je vještak u svemu odgovorno i savjesno ispunio zadatak suda, a kako je već obrazloženo, utvrđena je ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, pa je u tom kontekstu prigovor tuženika neosnovan.
16. Sud je u ovom postupku utvrdio da je ništetna odredba predmetnog Ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Također, utvrđeno je da je ništetna odredba istog Ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula, pa je tuženik u utuženom razdoblju bez osnove obračunavao i naplaćivao veće anuitete od onih na koje je imao pravo te da je u utuženom razdoblju tužitelju naplatio više od ugovorenog iznosa, kako je to utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka, odnosno bez pravne osnove. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.378,84 €, a na temelju odredbe članka 1111. ZOO-a.
17. Sud je tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate (čl.1115. ZOO-a) s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja valute rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.
18. Kamate su dosuđene za razdoblje do 31.12.2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. do 31.7. 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Stopa kamate od 1.1.2023. dosuđena je sukladno Zakonu o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22) te od 30.12.2023. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narode novine" broj 155/2023).
19. Odluka o parničnim troškovima se temelji na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, dalje: OT). Ovdje valja napomenuti i to kako u parnici, u kojoj je postavljen kondemnatorni zahtjev za isplatu novčanog iznosa vrijednost predmeta spora čini upravo iznos isplata kojeg se zahtjeva u parnici. Polazeći od navedenog, vrijednost predmeta spora u trenutku podnošenja tužbe (6.5.2021.) je iznosila 70.293,46 kuna/ 9.319,55 eura, a u trenutku zaključenja rasprave (4.12.2024.) ista je iznosila 7.378,84 eura. Tijekom trajanja postupka, od podnošenja tužbe, pa do zaključenja raspravljanja vrijednost predmeta spora se mijenjala jer je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva podneskom od 10.4.2024. Međutim, navedena promjena vrijednosti predmeta spora nije imala utjecaja na visinu troškova postupka s osnova zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, jer je vrijednost predmeta spora tijekom cijelog postupka ulazila u vrijednosni razred 10.000,01 do 100.000,00 kuna (sada 1.327,01 do 13.272,00 eura) iz odredbe Tbr.7.t.1. Odvjetničke tarife (Narodne novine br. 138/23; dalje: OT), za koji je propisano pravo na naknadu u vrijednosti od 100 bodova. Tužitelj je i postavio zahtjev za naknadu troškova upravo prema navedenom vrijednosnom razredu te uz primjenu cijene boda od 2,00 eura, a sud mu je primjenom navedenog vrijednosnog razreda te navedene cijene boda i odmjerio trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika. Također, ocjena je ovog suda da, uslijed smanjenja zahtjeva tužitelja za iznos od 1.950,71 € nisu nastali posebni troškovi, pa je tako tužitelju priznat trošak kako slijedi:
-za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. OT),
-za pristup na ročišta 15.11.2023. i 4.12.2024. od po 100 bodova za svako (Tbr. 9.t.1. OT),
-za sastav podnesaka od 6.7.2021.,7.10.2021.,13.10.2021.,25.3.2022., 10.4.2024. i 29.5.2024. od po 100 bodova za svaki (Tbr.8. toč.1. OT),
-za sastav podneska od 16.9.2022. 25 bodova (Tbr. 8.t.4. OT) što ukupno iznosi 925 bodova, a uz vrijednost jednog boda od 2,00 € prema Tbr. 54. važeće Tarife iznosi 1.850,00 €, a uvećano za PDV od 25% iznosi 2.312,50 €. Tim troškovima potrebno je dodati troškove plaćene pristojbe na tužbu 526,47 kn / 69,87 € (l-35), a kojem iznosu valja pridodati i plaćene troškove predujmova za vještačenje u iznosu od 400,00 €, tako da je ukupan dosuđeni iznos troškova 2.782,37 €. Tužitelj je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenuo kao potrošač, pozivom na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa je u skladu s odredbom čl. 11. tč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 118/18, 51/23) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi s tim da valja napomenuti da je tužitelj platio sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 526,47 kn / 69,87 € (l-27), koji trošak mu je, kako je gore navedeno, i dosuđen. Tužitelju nije kao potreban u smislu čl. 155. ZPP-a zatraženi trošak sastava podnesaka od 7.5.2021., 30.11.2023. i 6.5.2024., kojima obavještava o plaćanju pristojbe, odnosno predujmova za vještačenje jer o tome postoji evidencija u računovodstvu suda. Također, tužitelju nije priznat kao potreban zatraženi trošak sastava odgovora na žalbu budući je žalba tuženika uvažena, a nije mu priznat ni zatraženi trošak sastava podneska od 26.4.2023. jer istim samo ponavlja već ranije iznesene okolnosti, a ne izlaže nikakve nove ili sudu nepoznate okolnosti. Konačno, tužitelju nije priznat kao potreban ni zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude jer je ono prezakazano u skladu s ovlastima suda i održano unatoč neurednoj dostavi za obje stranke u skladu s čl. 335.st.6 ZPP-a, a dostava presude je obavljena sukladno čl. 335.st.11. ZPP-a.
20. Tuženik je spor izgubio, pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova te je odlučeno kao u toč. VI. izreke
Zagreb, 8. siječnja 2025.
S u d a c:
Laura Crnić Klapšić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno
-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
