Republika Hrvatska
Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1
Poslovni broj: Gž-778/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Antuna Dominka, kao predsjednika vijeća, suca mr.sc. Alena Goluba, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja u pravnoj stvari tužitelja Grad Zagreb, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1 OIB 61817894937 protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja Grada Zagreba protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10752/2023-7 od 24. srpnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10752/2023-7 od 24. srpnja 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja radi naknade troškova podnošenja žalbe kao neosnovan.
Obrazloženje
1.Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je tako da izreka u cijelosti glasi: "Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"I. Proglašava se nedopuštenom ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja, ovdje tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862 određena protiv ovršenika ovdje tužitelja Grada Zagreba, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1 OIB 61817894937 u postupku izvansudske ovrhe koja sevovdi pred Financijskom agencijom temeljem ovršne isprave – presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-1743/2017 od 21.12.2017. sa specifikacijom iznosa tražbine na trošak postupka i kamate.
II Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862 naknaditi tužitelju Gradu Zagrebu, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937 trošak ovog parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana."
2. Protiv ove presude pravovremeno je žalbu podnio tužitelj „zbog svih žalbenih razloga“ u kojoj predlaže da se pobijana prvostupanjska presuda preinači, tako da se donese presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tužitelju te ujedno zahtjeva naknadu troškova podnošenja žalbe.
3.Odgovor na žalbu nje podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu povodom žalbe tužitelja u smislu članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, („Narodne novine“, broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. – dalje: ZPP), u vezi članka 381. ZPP-a, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj drugostupanjski sud smatra kako tijekom prvostupanjskog postupka prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude nije počinjenja niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka koje su prethodno naznačene na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti te da je materijalno pravo pravilno primijenjeno.
6. Prema razlozima pobijane prvostupanjske presude, proizlazi kako je pravomoćnom i ovršnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj Pn-1743/2017-6 od 21. prosinca 2017., naloženo ovdje tužitelju Gradu Zagrebu da ovdje tuženiku Croatia osiguranje d.d. isplati iznos od 42.298,38 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 26. studenog 2004. do isplate i naknadi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 13.487,40 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 21. prosinca 2017. do isplate. Prema naznačenoj pravomoćnoj presudi proizlazi da glavnica dosuđenog potraživanja predstavlja dug prednika tuženika prema kreditoru Volksbank d.d. temeljem ugovora o kreditu za kupnju vozila, koji prednik tuženika sada pok. EM nije uredno vraćao pa je tužitelj kao osiguratelj kreditoru isplatio iznos od 43.269,30 kuna.
7. Prema zahtjevu za izravnu naplatu od 30. listopada 2023., proizlazi da je ovdje tuženik kao ovrhovoditelj podnio FINI protiv ovdje tužitelja kao ovršenika, prijedlog za izravnu naplatu temeljem osnove za izravnu naplatu novčane tražbine i to presude prvostupanjskog suda poslovni broj Pn-1743/2017-6 od 21. prosinca 2017., koja je postala ovršna 6. siječnja 2018., dok iz priložene specifikaciji potraživanja od 27. listopada 2023. (list 12 prvostupanjskog spisa) proizlazi da ovdje tuženik kao ovrhovoditelj zahtjeva naplatu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.790,09 eura (13.487,40 kn) sa zakonskim zateznim kamatama od 21. prosinca 2017. te zakonske zatezne kamate koje su obračunate na glavnicu duga od 5.613,96 eura za razdoblje od 27. studenoga 2013. do 27. listopada 2023., u iznosu od 4.180,65 eura, a što tužitelj u podnesenoj žalbi niti ne osporava. Također, pravilno je utvrđeno kako je tužitelj kao ovršenik zaključkom prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-3223/2023 od 24. studenog 2023., upućen na parnicu radi proglašenja izravne naplate nedopuštenom zbog razloga propisanog odredbom članka 50. stavka 1. točka 7. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022, 6/2024).
8. S obzirom na odlučne činjenice kako su u bitnom prethodno izložene, prvostupanjski sud pravilno smatra kako se u konkretnom slučaju radi o novčanoj tražbini temeljem naknade troškova parničnog postupka prema pravomoćnoj presudi prvostupanjskog suda poslovni broj Pn-1743/2017-6 od 21. prosinca 2017., u sporu između stranaka ovoga parničnog postupka, kao i zakonskih zateznih kamata na glavno potraživanje za razdoblje od 27. studenoga 2013. do 27. listopada 2023., koje je tužitelj kao dužnik prema ovršnoj ispravi, odnosno pravomoćnoj presudi prvostupanjskog suda poslovni broj Pn-1743/2017-6 od 21. prosinca 2017., dužan platiti tuženiku kao vjerovniku, a s obzirom da je tužitelj kao dužnik prema ovršnoj ispravi došao u zakašnjenje s ispunjenjem troškova parničnog postupka i dijela zakonskih zateznih kamata na glavnicu tekućih od 27. studenoga 2013.
9. Stoga, prvostupanjski sud pravilno smatra kako se u ovom parničnom predmetu s obzirom na tražbinu koja se prisilno ostvaruje, ne može primijeniti odredba članka 139. stavak 3. i 6. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/2003, 163/2003, 35/2005, 127/2013, 33/2015, 14/2019) jer se ne radi o dugu pravnog prednika tužitelja sada pok. EM, da bi tužitelj kao stjecatelj ošasne imovine odgovarao samo do visine vrijednosti naslijeđene imovine i samo iz vrijednosti ošasne imovine, već se radi o novčanoj tražbini s osnova troškova parničnog postupka i dijela zakonskih zateznih kamata na glavnicu koji se temelje na ovršnoj ispravi kao osnovi za izravnu naplatu, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno zaključio kako se radi o prisilnoj naplati novčane tražbine koja je nastala nakon smrti pok. ostavitelja EM. U vezi navedenog, primjenom pravila o teretu dokazivanje iz članka 7. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, tužitelj ničime nije dokazao kako bi predmetna tražbina koja se prisilno namiruje predstavljala dug pok. ostavitelja EM, a niti da bi se zakonske zatezne kamate od 27. studenoga 2013. do 27. listopada 2023., odnosile na razdoblje za života EM. Pri tome, teret dokaza takve tvrdnje je na tužitelju jer je upravo tužitelj upućen na parnicu da ovrha izravnom naplatom nije dopuštena, pa je u tom smislu primjenom pravila o teretu dokazivanja, tužitelj bio dužan dokazati kako se radi o tražbini za koju tuženik kao ovrhovoditelj nije ovlašten zahtijevati ovrhu na temelju predmetne ovršne isprave, s obzirom da je tužitelj kao ovršenik upućen na parnicu radi proglašenja ovrhe izravnom naplatom nedopuštenom iz razloga propisanog člankom 50. stavak 1. točka 7. Ovršnog zakona pa je stoga kao tužitelj bio dužan dokazati tvrdnje izložene u prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim.
10. Međutim, tužitelj ničime nije dokazao da bi predmetna tražbina predstavljala dug pravnog prednika tužitelja, na način da je takav dug postojao prije smrti pravnog prednika tužitelja sada pok. EM, a niti je na navedene okolnosti predložio izvođenje ikakvih dokaza. Također, tužitelj primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 7. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, ničime nije dokazao da bi tražbina koja se namiruje iznosila više nego je vrijednost ošasne imovine koja je uručena tužitelju, a niti takve tvrdnje ne iznosi u žalbi. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 139. stavak 3. i 6. Zakona o nasljeđivanju, valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, a odlučujući o žalbi tužitelja s obzirom na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu pri čemu valja imati u vidu i pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz u odluci poslovni broj Revd 4546/2022-2 od 29. studenoga 2022.
11. U tom smislu, sudska praksa na koju se tužitelj poziva u podnesenoj žalbi nije primjenjiva na konkretan sporni pravni odnosi između stranaka jer se ne radi o istovjetnoj činjeničnoj osnovi spora, budući se u postupku izravne naplate koji je prethodio ovom parničnom postupku namiruje tražbina koja je nastala nakon smrti pravnog prednika tužitelja sada pok. EM s osnova naknade troškova parničnog postupka prema pravomoćnoj presudi prvostupanjskog suda poslovni broj Pn-1743/2017-6 od 21. prosinca 2017. i dijela zakonskih zateznih kamata na glavno potraživanje za razdoblje od 27. studenoga 2013. do 27. listopada 2023., a tužitelj primjenom pravila o teretu dokazivanja ničime nije dokazao da bi navedena tražbina predstavljala dug pravnog prednika tužitelja sada pok. EM, odnosno da bi takva tražbina postojala u trenutku smrti pravnog prednika tužitelja sada pok. EM, a niti je na okolnost datuma smrti sada pok. EM predložio izvođenje ikakvih dokaza. Pri tome, valja reći kako zakonske zatezne kamate na dospjeli dug ostavitelja koje su dospjele nakon smrti ostavitelja predstavljaju osobni dug stjecatelja ošasne imovine, jer je u času smrti na stjecatelja ošasne imovine prešao i dospjeli dug ostavitelja, čime je stjecatelj ošasne imovine došao u zakašnjenje s ispunjenjem novčane tražbine, ukoliko taj dug nije podmirio.
12. Stoga, kako nisu osnovani žalbeni razlozi koje tužitelj ističe u podnesenoj žalbi, a niti su ostvareni žalbeni razlozi na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu, te potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, kako je presuđeno u izreci ove presude.
13. Iz izloženih razloga, presuđeno je kao u izreci.
Bjelovar, 8. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća
Antun Dominko
