REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3120/2022-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje d.d., Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 02958272670, protiv tužene ML iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Novak, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnice tužitelja HL, diplomirane pravnice na temelju generalne punomoći Su-759/2013, tužene osobno i njenog punomoćnika Hrvoja Novaka, odvjetnika, 8. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev, koji glasi:

„Nalaže se tuženiku ML, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], platiti tužitelju Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, OIB: 02958272670, Margaretska 3, Zagreb, iznos od 44.619,34 kuna zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 09.07.2021. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

Nalaže se tuženoj ML, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], platiti tužitelju Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, OIB: 02958272670, Margaretska 3, nastale troškove ovog postupka u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.“

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje d.d., Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 02958272670 naknaditi tuženoj ML iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove u iznosu od 2.000,00 EUR, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je pravomoćnim rješenjem tužitelja, KLASA: UP/I-503- 01/20-01/2119, URBROJ: 338-21-08-18-10 od 06.11.2018. (pravomoćno 15.09.2020.) tuženoj utvrđen prestanak statusa obvezno zdravstveno osigurane osobe Zavoda kao osobe u radnom odnosu u kod pravne osobe sa sjedištem u [adresa] SOLTEX d.o.o. Tužena je u razdoblju od 06.11.2013. do 31.05.2018. na teret tužitelja neopravdano koristila zdravstvenu zaštitu iz obveznog zdravstvenog osiguranja u ukupnom iznosu od 44.619,34 kn, a kada nije ostvarivala status zdravstveno osigurane osobe. Prema čl. 137. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN broj: 80/13, 137/13 i 98/19), a u skladu s odredbom čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), osigurana osoba kojoj je iz sredstava Zavoda isplaćen novčani iznos na koji nije imala pravo, obvezna je vratiti primljeni iznos uvećan za zakonsku zateznu kamatu te ga uplatiti na račun Zavoda, odnosno državnog proračuna u roku od osam dana od dana zaprimljene pisane obavijesti Zavoda o utvrđenim okolnostima. Tužitelj kamate potražuje od dana primitka poziva na platež. Dalje navodi da tužena do dana tužbe nije podmirila dug, iako je bila pozvana na podmirenje istog. Temeljem čl. 137. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj 80/13, 137/13 i 98/19) tužitelj podnosi tužbu i predlaže sudu donijeti presudu kojom će naložiti tuženoj isplatu tužitelju iznosa od 44.619,34 kuna zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 09.07.2021. do isplate te uz naknadu parničnih troškova, a kako je sve pobliže navedeno u izreci presude.

2. U odgovoru na tužbu tužena u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare eventualnog tužiteljeva potraživanja. U cijelosti je nejasno na temelju koje osnove tužitelj potražuje od tužene povrat ikakvih iznosa po osnovi zdravstvene zaštite koju bi tužena navodno neosnovano koristila. Naime, tužitelj je u prilogu tužbe dostavio rješenje od 6. studenoga 2018. kojim je utvrđen prestanak tuženici statusa zdravstveno osigurane osobe HZZO-a cit. „kao osobe u radnom odnosu“, i to retroaktivno s danom 31. prosinca 2011. Tim rješenjem, dakle nije utvrđeno da bi tužena neosnovano primila kakav iznos na koji eventualno ne bi imao pravo kao osoba osigurana u drugačijem statusu (različitom od radnog odnosa). S druge strane, odredba čl. 7. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (dalje u tekstu: ZOZO) propisuje da se na obvezno zdravstveno osiguranje obvezno osiguravaju i stječu status osiguranika i „osobe s prebivalištem … u [adresa] koje nisu obvezno zdravstveno osigurane po drugoj osnovi…“. Dakle, kako je retroaktivno 2018. utvrđen prestanak statusa tužene kao osiguranika „kao osobe u radnom odnosu“ s danom 31. prosinca 2011. (dakle, 7 godina unazad), tužena ističe da bi ona ionako ostvarivala sva prava kao osiguranik u prethodnom razdoblju (barem kao nezaposlena osoba). Naime, tužena je uredno prebivala u [adresa] na adresi [adresa] cijelo spomenuto razdoblje od 31. prosinca 2011. do 6. studenoga 2018. slijedom čega bi po redovnom tijeku stvari svakako bila obvezno osigurana osoba.

2.1. S obzirom da se iznosi troškova zdravstvene zaštite ne razlikuju temeljem statusa osiguranika („kao osobe u radnom odnosu“ ili drugom statusu), jasno je kako bi po redovnom tijeku stvari tužena u prethodnom razdoblju ionako bila obvezno osigurana osoba u Republici Hrvatskoj te imala jednaka prava te bi u njenu korist bili podmireni isti iznosi. Slijedom toga, a s obzirom da bi tužena u svakom slučaju bila obvezni osiguranik u razdoblju od 31. prosinca 2011. do 6. studenoga 2018., to je jasno kako ne postoji osnova za potraživanje povrata ikakvih iznosa od tužene, a s obzirom da bi tužena iste ionako ostvarila kako osoba s redovnim prebivalište u [adresa] u predmetnu razdoblju. S obzirom da je predmetnim rješenjem od 6. studenog 2018. samo utvrđen prestanak statusa tužene „kao osobe u radnom odnosu“, a nikako da bi isto predstavljalo rješenje kojim bi bilo utvrđeno da kakvo primanje nije pripadalo tuženoj ili da bi joj bilo priznato pravo na kakvo primanje, to tužena ističe prigovor zastare sukladno odredbi čl. 147. ZOZO-a. Naime, odredba čl. 147. st. 1 ZOZO-a jasno utvrđuje kako tražbine naknade štete, u smislu tog zakona, zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Sukladno odredbi čl. 230. ZOO-a tražbine naknade štete zastarijevaju za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i osobu koje je štetu učinila. Pritom se ukazuje kako odredba čl. 147. st. 2. toč. 3. ZOZO-a izričito propisuje kako rokovi zastare“ tražbina naknade štete u smislu odredbi ovoga Zakona“ počinju teći „3. u ostalim slučajevima kada se zahtijeva naknada za pojedina isplaćena davanja iz članka 142. ovog Zakona, od dana izvršene isplate svakog pojedinog davanja.“ Dakle, ispravnom primjenom trogodišnjeg zastarnog roka, jasno je kako su sve tražbine tužitelja u zastari, a s obzirom da su pojedina isplaćena davanja na koja se tužitelja poziva, izvršena prije 31. svibnja 2019. (tri godine unazad od dana podnošenja tužbe). S obzirom da se, prilikom slanja poziva na plaćanje tuženoj 14. lipnja 2021. sam tužitelj pozvao na odredbu čl. 142. ZOZO-a (koja je citirana u spomenutoj odredbi čl. 147. st. 2. toč. 3. ZOZO-a), jasno je kako se tužena ispravno poziva na ovakav zastarni rok. Slijedom svega navedenog, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnih troškova tuženoj.

3. Sud je tijekom postupka izveo predložene dokaze i tako pročitao kompletnu spisu priloženu dokumentaciju, koja se odnosi na: popis računa ispostavljenih tuženoj za troškove zdravstvenih usluga pruženih u razdoblju od 6.11.2013. do 31.5.2018. (list 3-4 spisa), preslike izvadaka o promjenama i stanju na transakcijskom računu tužitelja (list 5-113 spisa), računi (list 114-175 spisa), preslika rješenja tužitelja KLASA: UP/I- 503-01/17-01/2119 od 6.11.2018. (list 176-177, 226-227 spisa), poziv tužitelja na naknadu troškova od 14.6.2021. (list 178-179 spisa), preslika opomene pred tužbu od 3.9.2021. (list 181 spisa), preslika dostavnice za rješenje KLASA: UP/I-503-01/17- 01/2119 (list 198-199, 208-209, 225 spisa), preslika Odluke o brojčanim oznakama organizacijskih jedinica Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje Regionalnog ureda Zagreb (list 220-221 spisa), dopis Hrvatske pošte d.d. od 29.3.2023. (list 232 spisa), Potvrda Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Klasa: 034-04/23-03/6 od 14.11.2023. (list 241-243 spisa), zahtjev tužene za uvid u upravni spis KLASA: UP/I- 503-01/17-01/2119 od 26.5.2023. (list 249-250 spisa), dopis Porezne uprave od 6.8.2024. (list 257 spisa), saslušana je tužena (list 259-260 spisa), te je izvršen uvid u priležeću sudsku praksu (list 200-204, 210-214, 246-248 spisa). Nisu izvedeni od tužitelja predloženi dokazi vještačenjima, medicinskim i financijskim jer tužena je na ročištu 4. prosinca 2024. (list 260 spisa) izjavila da ne osporava matematički izračun visine utuženog zahtjeva kao ni da su nastali troškovi liječenja jer se tužena liječila, a kako je sud prihvatio kao osnovan prigovor zastare, nije bilo potrebno stvarati daljnje troškove i nepotrebno provoditi vještačenja.

4. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), ocjena je ovog suda da je tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Među strankama nije sporno da se tužena liječila te da su nastali utuženi troškovi liječenja, a nije sporan ni matematički izračun utuženog zahtjeva. Sporno je ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu plaćenih troškova zdravstvenih usluga, a obzirom na tvrdnju tužene da je nastupila zastara.

6. Tužena je u svom iskazu na ročištu 4.12.2024. (list 259-260 spisa) navela da je rješenje, kojim joj se utvrđuje prestanak statusa obvezno zdravstveno osigurane osobe, zaprimila 2018. kako to stoji njenim rukopisom na koverti i da nije moguće da ga je zaprimila kasnije. Navela je da je njena privatna firma Soltex d.o.o. brisana 2014., međutim o tome nije dobila obavijest, a kada ju je sudac pitao je li regulirala svoj status što se tiče zdravstvenog osiguranja, odgovorila je da nije jer to nije bila u stanju zbog bolesti. Napomenula je i da je uvijek preko čitavog ljeta na moru do listopada i da na moru ima svoju kuću.

7. Iskaz tužene sud ocjenjuje vjerodostojnim jer je iskreno navela da je svojom rukom napisala datum primitka predmetnog rješenja, a kako je to vidljivo i na preslici koverte na listu 225, koji je punomoćnik tužene u izvorniku predočio sudu na ročištu 22.3.2023. (l-228,229 spisa). Također, logično je i životno uvjerljivo da je rješenje sačinjeno 2018. te iste godine i otpremljeno, a ne dvije godine nakon njegovog sačinjenja, koju okolnost tužitelj nije uvjerljivo objasnio, pa sud vjeruje tuženoj kada izričito otklanja mogućnost da joj je predmetno rješenje uručeno dvije godine kasnije. Tijekom iskazivanja držanje tužene ni u čemu nije ukazivalo da bi lagala ili nešto prešućivala, pa joj i stoga sud vjeruje.

8. Tužitelj je podneskom od 30.8.2022. (list 189,190 spisa) osporio prigovor tužene o nastupu zastare pozivajući se na čl. 147. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, Narodne novine broj 80/13, 137/13, (dalje: ZOZO), prema kojem rokovi zastare tražbina naknade štete počinju teći od dana pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđeno da isplaćeno primanje nije pripadalo ili je pripadalo u manjem opsegu. S obzirom je rješenje u upravnom postupku postalo pravomoćno 15.09.2020., a tužba je podnesena 13.05.2022., očito je da je ista podnesena u zastarnom roku od 3 godine. Na ovakve navode tužitelja valja odgovoriti da među strankama nije sporno da tužena nije izjavila žalbu protiv rješenja od 6.11.2018., čime je predmetno rješenje moralo postati pravomoćno protekom roka za žalbu, a što jasno proizlazi iz odredbe čl. 13. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine 47/09; dalje: ZOUP), koja pravomoćnom odlukom definira onu odluku javnopravnog tijela „protiv koje se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor“. Prema tome, a kako tužitelj ne obrazlaže, a još manje dokazuje iz kojeg razloga je tek 2020. iskazana pravomoćnost, a nije pojasnio niti dokazao zbog čega je rješenje sačinjeno 6.11.2018. otpremljeno tek 2020. godine, to se ne može na štetu tužene uzeti da je pravomoćnost rješenja, na kojem tužitelj temelji svoje potraživanje, pravilno iskazana te da je zastara počela teći tek 2020. To poglavito kad se uzme u obzir da je tužena prezentirala izvornik koverte na listu 225 na kojem stoji datum 14.11.2018., dok tužitelj nije dostavio u spis povratnicu, osim one koja u preslici prileži na listu 199 iz koje proizlazi da je prva dostava tuženoj pokušana biti obavljena 20.8.2020. Tužitelj ne obrazlaže, a još manje dokazuje iz kojih razloga je nakon gotovo dvije godine od izrade samog rješenja pokušao izvršiti dostavu tuženoj, odnosno iz kojih razloga to nije učinjeno ranije. Tužena ne može snositi odgovornost za aljkavo postupanje tužitelja niti takvo postupanje može biti opravdani razlog za produljenje zastarnog roka.

9. Ovdje treba navesti da je tužena podneskom od 25.11.2022.(list 215-217 spisa) ukazala da je nemoguće da je rješenje o prestanku statusa osiguranika od 06. studenoga 2018. postalo pravomoćno tek nakon dvije godine, odnosno 15. rujna 2020. te kako tužitelj u spis nije dostavio povratnice od rješenja KLASA: UP/I-503-01/20- 01/2119, URBROJ: 338-21-08-18-10 od 06. studenoga 2018., već povratnice od nekog drugog akta pod URBROJ: 338-21-02-01-17-10, a kako to jasno proizlazi iz različitosti URBROJ navedenih na rješenju i povratnici. Tužena stoga smatra da rješenje, koje je dostavljeno 2020. godine i za koje je tužitelj dostavio povratnicu uopće nije rješenje iz 2018. na temelju kojeg tužitelj neosnovano potražuje plaćanje od tužene. Tužitelj se na navode tužene očitovao podneskom od 12.12.2022. pojašnjavajući da je na povratnici naznačen drugi URBROJ iz razloga što je 01.02.2019. tužitelj, na osnovi čl. 18. st. 3. Uredbe o uredskom poslovanju (NN 7/09 i čl. 35. točke 20 Statuta (NN 18/09, 33/10, 8/11, 18/13, 1/14 i 83/15) i točke V. Plana klasifikacijskih i brojčanih oznaka Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, donio Odluku o brojčanim oznakama organizacijskih jedinica Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, iz koje je vidljivo da su promijenjene brojčane oznake unutarnje utrojstvene jedinice te je Odjel za zdravstveno osiguranje 1, Klovićeva, koji je donio rješenje, dobio oznaku 02-01, međutim, sve kad bi se i prihvatilo navedeno objašnjenje tužitelja o promjeni ustrojstvene organizacije iz 21-08 u 02-01 navedeno nikako ne objašnjava činjenicu da se radi o rješenju oznake 17-10, a ne oznake 18-10.

10. Još je za naglasiti da je sud na ročištu 4. prosinca 2024. tražio na uvid spis predmeta KLASA: UP/I-503-01/17-01/2119, Urbroj: 338-21-08-18-10, koji je punomoćnica na istom dala, a koje nije imalo omot spisa, već samo rješenje te je utvrđeno da je rješenje od 6.11.2018. istovjetno preslici u spisu na listu 226-227, a priložena je povratnica za rješenje KLASA: UP/I-503-01/17-01/2119, Urbroj: 338-21- 02-01-17-10, a prileži i preslika druge strane povratnice sa datumom 28.8.2020., a povratnica i dostavnica istovjetne su preslikama na listovima 198 i 199 spisa. Također je utvrđeno da je na prvoj strani rješenja otisnut štambilj da je rješenje izvršno 28.8.2020., a pravomoćno 15.9.2020. te stoji da je ta pravomoćnost iskazana 8.2.2021. Prema tome, niti uvidom u spis predmeta sud nije mogao utvrditi iz kojih je razloga predmetno rješenje tuženoj dostavljeno skoro dvije godine nakon donošenja, a poglavito nije jasno kako je moguće da je rješenje postalo izvršno prije njegove pravomoćnosti kada je čl. 133. ZOUP-a propisano da se rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava nakon što postane izvršno. Prvostupanjsko rješenje postaje izvršno istekom roka za žalbu ako žalba nije izjavljena, dostavom rješenja stranci ako žalba nije dopuštena, dostavom rješenja stranci ako žalba nema odgodni učinak, dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija, danom odricanja stranke od prava na žalbu te dostavom stranci rješenja o obustavi postupka u povodu žalbe.

11. Zbog svih gore izloženih razloga, a kako tužitelj nije s pouzdanom izvjesnošću dokazao da rješenje od 6.11.2018. nije dostavljeno ranije od 2020., odnosno uopće nije dokazao da je dostavljeno tuženoj dvije godine nakon izrade tog rješenja zbog razloga za koje bi bila odgovorna tužena, a poglavito stoga jer niti brojevi na omotnici koverte ne odgovaraju onima u broju rješenja te imajući u vidu da je sama tužena pridonijela kovertu na kojoj stoji broj istovjetan onome na samom rješenju, dok je tužitelj pridonio kovertu na kojoj stoji drugi broj, a koju okolnost nije uopće, a kamoli valjano argumentirao i obrazložio, zaključak je ovog suda da je u konkretnoj situaciji nastupila zastara utuženog potraživanja. To stoga jer je rješenje, kojim je tuženoj utvrđen prestanak statusa obvezno zdravstveno osigurane osobe datirano s 6.11.2018., prema navodima tužene ona zaprimila 14.11.2018., pa je pravomoćnost istog nastupila protekom roka za žalbu, koji iznosi 15 dana, prema čl. 109. ZOUP, odnosno 30.11.2018., a tužba je ovoj pravnoj stvari podnesena 31.5.2022., dakle znatno više od trogodišnjeg zastarnog roka propisanog čl. 147.st.1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine broj 80/13 i 137/13; dalje ZOZO), odnosno čl. 230.st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO). Shodno izloženom, zahtjev tužitelja je odbijen i odlučeno je kao u izreci ove presude, a zbog utvrđene osnovanosti prigovora zastare sud nije elaborirao o ostalim navodima stranaka te izvedenim dokazima glede osnovanosti i visine utuženog zahtjeva.

12. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP. Tuženoj je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23 - dalje: OT), a imajući u vidu troškovnik, kao i vrijednost predmeta spora. Tako joj je priznat trošak zastupanja kako slijedi:

- sastava odgovora na tužbu od 6.7.2022. 100 bodova (Tbr. 7/1 OT),

- sastava podneska od 27.9.2022., 25.11.2022., 20.12.2022., 20.3.2023. po 100 bodova (Tbr. 8/1 OT),

- pristupa na ročišta 22.3.2023., 9.5.2024. i 4.12.2024. od po 100 bodova za svako (Tbr. 9/1 OT), što ukupno iznosi 800 bodova, što uz vrijednost jednog boda od 2,00 € iznosi 1.600,00 €, a uvećano za 25% po osnovi PDV čini iznos od 2.000,00 €. Tuženoj nije dosuđen kako potreban u smislu čl. 155. ZPP-a zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude jer je ono prezakazano u skladu s ovlastima suda i održano unatoč neurednoj dostavi za obje parnične stranke sukladno čl. 335.st.6. ZPP- a. Također, tužena nije izgubila spor, pa nije dužna ni platiti sudsku pristojbu na odgovor na tužbu, pa joj ni taj trošak nije dosuđen kao potreban. Zagreb, 8. siječnja 2025.

Sudac:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1, 2, 4, 5, 6, 8, 9, 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

- tužitelju

- pun tužene