REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-708/2019-48
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice KE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po Nicole Kwiatkowski, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupana po Sanji Porobiji, odvjetnici iz Zagreba, radi ništetnosti, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 20. studenog 2024. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetnika Marka Kraljevića i punomoćnice tuženika odvjetnice Silvije Crnogaća Ćorušić, a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 8. siječnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I
Utvrđuje se da je ništetna odredba 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206077919/06 od 05.05.2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi:
„ IZNOS ODOBRENOG KREDITA
Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 82.100,00 CHF( slovima: osamdesetdvijetisućesto I 00/100 CHF) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.''
II Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 17.241,48 EUR zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,tekućim na iznos od:
4,94 EUR
Od 11.11.2008.
11,92 EUR
Od 11.1.2009.
14,11 EUR
Od 1.2.2009.
21,34 EUR
Od 11.3.2009.
10,84 EUR
Od 11.4.2009.
10,66 EUR
Od 11.5.2009.
8,79 EUR
Od 11.6.2009.
9,86 EUR
Od 11.7.2009.
7,09 EUR
Od 11.8.2009.
8,95 EUR
Od 11.9.2009.
5,99 EUR
Od 11.10.2009.
7,78 EUR
Od 11.11.2009.
8,12 EUR
Od 11.12.2009.
13,66 EUR
Od 11.1.2010.
17,36 EUR
Od 11.2.2010.
15,95 EUR
Od 11.3.2010.
21,48 EUR
Od 11.4.2010.
24,14 EUR
Od 11.5.2010.
32,18 EUR
Od 11.6.2010.
37,87 EUR
Od 11.7.2010.
30,50 EUR
Od 11.8.2010.
51,97 EUR
Od 11.9.2010.
42,66 EUR
Od 11.10.2010.
44,16 EUR
Od 11.11.2010.
52,78 EUR
Od 11.12.2010.
66,55 EUR
Od 11.1.2011.
51,60 EUR
Od 11.2.2011.
56,07 EUR
Od 11.3.2011.
50,37 EUR
Od 11.4.2011.
62,77 EUR
Od 11.5.2011.
74,32 EUR
Od 11.6.2011.
77,35 EUR
Od 11.7.2011.
127,10 EUR
Od 11.8.2011.
80,38 EUR
Od 11.9.2011.
74,59 EUR
Od 11.10.2011.
74,98 EUR
Od 11.11.2011.
75,00 EUR
Od 11.12.2011.
81,45 EUR
Od 11.1.2012.
85,24 EUR
Od 11.2.2012.
85,71 EUR
Od 11.3.2012.
83,16 EUR
Od 11.4.2012.
84,46 EUR
Od 11.5.2012.
87,25 EUR
Od 11.6.2012.
84,01 EUR
Od 11.7.2012.
84,28 EUR
Od 11.8.2012.
15.179,74 Eur
Od 28.8.2012. sve u roku od 15 dana
III Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206077919/06 od 05.05.2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, koja glasi:
" KAMATE I NAKNADE
u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., i Ugovora o odobravanju stambenih kredita zaposlenicima Tehnološkog parka Zagreb d.o.o. od 19.04.2006., a na temelju Odluke o stambenom kreditiranju zaposlenika Grada Zagreba i trgovačkih društava u njegovom vlasništvu broj 01/05 od 06.07.2005. (u daljnjem tekstu: Ugovor o suradnji), sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja."
IV Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.805,12 EUR zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim na iznos od:
20,44 EUR
Od 11.11.2007.
20,38 EUR
Od 11.12.2007.
20,66 EUR
Od 11.1.2008.
20,93 EUR
Od 11.2.2008.
21,30 EUR
Od 11.3.2008.
40,20 EUR
Od 11.4.2008.
39,60 EUR
Od 11.5.2008.
39,60 EUR
Od 11.6.2008.
39,29 EUR
Od 11.7.2008.
39,04 EUR
Od 11.8.2008.
39,22 EUR
Od 11.9.2008.
40,49 EUR
Od 11.10.200.
41,85 EUR
Od 11.11.2008.
40,57 EUR
Od 11.12.2008.
43,00 EUR
Od 11.1.2009.
43,36 EUR
Od 11.2.2009.
44,55 EUR
Od 11.3.2009.
42,82 EUR
Od 11.4.2009.
42,79 EUR
Od 11.5.2009.
42,48 EUR
Od 11.6.2009.
42,66 EUR
Od 11.7.2009.
60,72 EUR
Od 11.8.2009.
61,16 EUR
Od 11.9.2009.
60,46 EUR
Od 11.10.2009.
60,88 EUR
Od 11.11.2009.
60,96 EUR
Od 11.12.2009.
62,28 EUR
Od 11.1.2010.
63,15 EUR
Od 11.2.2010.
62,82 EUR
Od 11.3.2010.
64,13 EUR
Od 11.4.2010.
64,76 EUR
Od 11.5.2010.
58,31 EUR
Od 11.6.2010.
59,49 EUR
Od 11.7.2010.
57,96 EUR
Od 11.8.2010.
62,41 EUR
Od 11.9.2010.
60,48 EUR
Od 11.10.2010.
60,79 EUR
Od 11.11.2010.
43,45 EUR
Od 11.12.2010.
45,43 EUR
Od 11.1.2011.
43,28 EUR
Od 11.2.2011.
43,92 EUR
Od 11.3.2011.
43,10 EUR
Od 11.4.2011.
44,89 EUR
Od 11.5.2011.
46,55 EUR
Od 11.6.2011.
46,99 EUR
Od 11.7.2011.
43,72 EUR
Od 11.8.2011.
38,29 EUR
Od 11.9.2011.
37,62 EUR
Od 11.10.2011.
37,66 EUR
Od 11.11.2011.
37,67 EUR
Od 11.12.2011.
38,42 EUR
Od 11.1.2012.
38,86 EUR
Od 11.2.2012.
38,91 EUR
Od 11.3.2012.
38,61 EUR
Od 11.4.2012.
38,77 EUR
Od 11.5.2012.
39,09 EUR
Od 11.6.2012.
38,71 EUR
Od 11.7.2012.
38,74 EUR
Od 11.8.2012.
1.196,45EUR
Od 28.08.2012.
u roku od 15 dana.
V Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.811,41 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 08. siječnja 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 05.05.2006. sklopila Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 82.100,00 CHF prema srednjem tečaju HNB s ugovorenim rokom otplate od 30 godina. Navodi da je pored iznosa glavnice tužiteljica prema Ugovoru bila dužna tuženiku platiti i redovnu kamatu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru bila promjenjiva u skladu s važećim Odlukama o kamatnim stopama banke, a na dan sklapanja ugovora ona je iznosila 4,30 % godišnje. Ističe da je za trajanja otplate kredita redovna kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika više puta mijenjana na štetu tužiteljice. Kako je tužiteljica zbog ugovorene promjenjive redovne kamatne stope plaćala povećane iznose, to ista, smatrajući da su korištene nepoštene ugovorne odredbe i pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13, konačno postavljenim zahtjevom predlaže da sud utvrdi ništetnima dio odredbe iz čl. 2 Ugovora o tome da je kamatna stopa promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika. Tužiteljica nadalje ističe da je u pokrenutom kolektivnom sporu utvrđeno također i da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga tužiteljica svojim konačno preciziranim tužbenim zahtjevom predlaže utvrditi ništavom i dio odredbe čl. 1 Ugovora te traži da sud naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa redovnih kamata i razlike u valutnom tečaju u ukupnom iznosu kao u izreci, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje na mjesečne iznose preplaćenih iznosa teku od dana uplata pojedinih anuiteta, sve to uz naknadu parničnog troška.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da se zahtjevu tužiteljice kako je postavljen u tužbi protivi, te ističe i prigovor zastare. Navodi da je kamatna stopa mijenjana u skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra, a čija je promjena neovisna o volji ugovornih stranaka. Što se pak tiče valutne klauzule, tuženik navodi da je tužiteljici pružio sve potrebne informacije, a kretanje tečaja kune prema valuti CHF ne može valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom niti je protivno bilo kojem prisilnom propisu RH. U daljnjem tijeku postupka tuženik navodi da tužiteljica nije dokazala da je potrošač, a smatra da je upravo na tužiteljici teret dokaza. Slijedom navedenog tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 05.05.2006. (list 10), prikaz prometa po kreditu (list 16), knjigovodstvenu karticu (list 37), nalaz i mišljenje vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o. TE (list 154), dopune nalaza (list 201 i 221), iskaz svjedoka LE (list 193), iskaz tužiteljice (194).
4. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.
5. Nesporna je činjenica da je dana 05.05.2006. sklopljen među strankama ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka, te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini 4,30 % godišnje. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, o kojim povećanjima je tuženik obavještavao tužiteljicu, kao i to da je za vrijeme otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Sporno je da li su ove promjene bile u skladu sa odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu sa općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništavim odredbama. Nadalje je sporna i visina zahtjeva, odnosno razlika između više naplaćene kamate u odnosu na kamatu utvrđenu predmetnim ugovorom i otplatnim planom, kao i razlike između tečaja CHF na dan isplate ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja.
6. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
7. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
8. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,
- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
9. Prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.
10. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužiteljica dakle poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužiteljice kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužiteljicu u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, kao i da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, kao niti tvrdnje vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP- a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
11. Za navesti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.
12. Tuženik je u ovom predmetu predložio provođenje dokaza saslušanjem svjedoka LE za kojeg je naveo da je kao djelatnik banke sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora, a sve na okolnost pregovora koji su mu prethodili te obaviještenosti konkretnog potrošača o rizicima i značenju ugovornih odredbi. S obzirom na utvrđenja Ustavnog suda RH iz presude U-III-5458/2021 od 30.06.2022., koja govori o povredi prava na jednakost oružja, odnosno o potrebi provođenja predloženih dokaza na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a koja ne bi bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu, to je sud proveo dokaz saslušanjem tužiteljice i predloženog svjedoka.
13. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se odlučila za kredit za rješavanje stambenog pitanja. Obratila se tuženiku jer je to bila njezina banka i banka u kojoj račun ima i poslodavac. Pitala je osobnu bankaricu K čijeg se prezimena ne sjeća zašto je kamata na kredite u CHF toliko povoljnija u odnosu na kredite u eurima a ona je objasnila da je to jednostavno takav proizvod banke. Bila je kreditno sposobna samo za kredit u CHF, odnosno i to čak se ispostavilo da obzirom na primanja i graničnu vrijednost nekretnina koju su mogli založiti da nije moguće, no naknado ih je bankarica obavijestila da mogu uzeti još i životno osiguranje koje bi bilo plaćeno tim kreditom i da bi onda bili kreditno sposobni podići takav kredit. Prihvatili su ponudu jer drugih instrumenata osiguranja nisu mogli ponuditi niti su mogli otplaćivati višu ratu iz europskog kredita. Pitala je koja je razlika između kredita u CHF u odnosu na kredit u eurima ali je bankarica samo rekla da svaka valuta nosi svoj rizik i nije ni na koji način posebno objašnjavala da bi kredit u CHF bio na bilo koji način veći od valutnog rizika eura. Jednako tako joj je objašnjeno da je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi, no način na koji će se mijenjati joj nije objašnjen. Iako je po struci ekonomist u svom poslu se ne susreće s kretanjima valuta niti joj je taj valutni rizik ni na koji način jasniji od onog prosječne osobe
14. Sud iskazu tužiteljice vjeruje u cijelosti jer je logičan i životan te je u skladu s ostalim provedenim dokazima. Sud nadalje vjeruje da od strane djelatnika banke nisu bile posebno pojašnjavane odredbe ugovora te da pregovaranje nije bilo vođeno, a niti je bilo moguće. Što se pak tiče iskaza svjedoka LE, sud napominje da isti nije posebno relevantan jer se taj svjedok uopće ne sjeća sudjelovanja u sklapanju predmetnog ugovora. No čak i da se taj iskaz prihvati u dijelovima u kojima svjedok načelno iskazuje, valja istaknuti da iz istog upravo proizlazi da su banke bile te koje su nudile klijentima uvjete ugovora, a klijent je mogao samo pristati na taj ugovor ili ne, što znači da nikakvo pojedinačno pregovaranje nije bilo moguće.
15. Slijedom navedenog, sud iz provedenog konkretnog dokaznog postupka nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužiteljici kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također zaključuje da stranke o odredbama ugovora nisu pregovarale, niti je to pregovaranje bilo uopće moguće, već su odredbe ugovora unaprijed sastavljene, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim način promjene kamatne stope odnosno obvezu da se promjena kamatne stope vrši ovisno o Odluci banke, kao i one odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, kako se to u tužbi i traži.
16. Iz toga nadalje proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne naprijed zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza. Nadalje, tužiteljica ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.
17. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o. TE sa zadatkom utvrditi da li je bilo i kolika je bila preplata u mjesečnim iznosima anuiteta po Ugovoru o kreditu od 5.5.2006. ako bi se smatralo da je za čitavo vrijeme trajanja ugovornog odnosa bila ugovorena kamata u visini brojčano izraženoj u tom ugovoru. Također je vještačenjem bilo potrebno utvrditi eventualnu preplatu na mjesečnoj razini ako bi se kao tečaj valute CHF uzeo onaj tečaj na dan isplate ugovora te primijenio na čitavo ugovorno razdoblje trajanja kredita.
18. Iz nalaza proizlazi da razlika u preplaćenim anuitetima iznosi 17.241,48 EUR na ime valutne klauzule i 3.805,12 EUR na ime promjenjive kamatne stope s iznosima i datumima dospijeća upravo kako je to tužiteljica i precizirala u svom konačno postavljenim zahtjevu.
19. Pritom je vještakinja iskazala i tzv. negativne razlike odnosno razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog, pa je ukupan iznos manje plaćenog 216,68 EUR, pri čemu je konačno dopunjen nalaz sačinjen na način da je, upravo prema prijedlogu tuženika, koristila tečaj na dan isplate kredita, a ne na dan odobrenja kredita kako je to učinila u početnom nalazu.
20. Konačnom očitovanju vještakinje stranke više nisu prigovarale, a sud ga je prihvatio kao stručan, obrazložen i sačinjen u skladu s dokumentacijom u spisu, smatrajući pritom da je zadatak vještaku određen upravo sukladno utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda RH u parnici Potrošač, za koja je sud vezan, kako je to ranije obrazloženo, pri čemu se ne radi o ugovaranju fiksne kamatne stope već o jedinom obračunu koji je moguće izvršiti imajući u vidu da je promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom.
21. Pritom valja ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev- 308/2022-2 od 19. travnja 2022. izrazio pravno shvaćanje da potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika.
22. Slijedom navedenog, a kako je tužbeni zahtjev na isplatu bio po visini identičan nalazu vještaka to je isti valjalo prihvatiti i presuditi kao u točki I izreke.
23. Pritom valja istaknuti da plaćanjem manjih iznosa anuiteta u razdoblju u kojem je tečaj bio niži od onog ugovorenog na dan isplate ugovora (kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja), potrošač ništa ne stječe, pa stoga sud nije imao što niti oduzimati od tužiteljičine tražbine. Osim toga, u odnosu na valutnu klauzulu, tj. manje plaćene anuitete zbog nižeg tečaja CHF, tuženik nema svojstvo potrošača i na njega se ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Upravo suprotno, tuženik je banka tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita, što znači da mu je bila poznata, odnosno svakako mu nije mogla ostati nepoznata, mogućnost pada tečaja CHF, i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, nema pretpostavki tuženiku pružiti zaštitu koja je pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu, a niti oduzimati tzv. "negativne razlike", kako to neosnovano predlaže tuženik.
24. Osim toga tu valja ukazati na odluku proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023. u kojoj je navedeno: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita."
25. Nadalje, sud je dopustio preinaku tužbe kako je to zatraženo u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Naime, tužiteljica je tek nakon provedenog vještačenja saznala za točne iznose koje tuženik duguje, odnosno za ukupni iznos razlike. Stoga je takva preinaka dopuštena u smislu 192. st. 2. ZPP-a, pri čemu valja ukazati na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. Su-IV-162/2021 prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
26. Nadalje, nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljici bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), pri čemu valja dodati da tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagala svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe, koja je uslijedila ovdje odmah nakon provedenog vještačenja, ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, te ovaj sud cijeni da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.
27. U odnosu na navode da je došlo do preinake tužbe povišenjem zahtjeva, pa da je u odnosu na te iznose nastupila zastara, valja reći da su ocijenjeni kao neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju, tužbeni zahtjev je specificiran nakon provedenog financijskog vještačenja jer to bez provedenog vještačenja nije bilo moguće učiniti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga u situaciji kada je već u tužbi utužen iznos koji je konačnim zahtjevom preciziran, a kojega je naknadno izračunao financijski vještak, imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, dakle, nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, to u konkretnom slučaju nema mjesta zastari.
28. Pritom da tuženik nije osporavao visinu preplaćene razlike s osnova ništetnih odredbi, kako je još u tužbi i postavljeno, ne bi bilo ni potrebno provoditi niti financijsko vještačenje, pa činjenica da je došlo do preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva ne može u konkretnom slučaju ići na štetu potrošača, koji se na ništetnost poziva još u tužbi, slijedom čega za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara. Svako suprotno tumačenje bi pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koje imaju potrošači na temelju Direktive 93/13 te bi dovodilo do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio SE - [adresa] w Warszawie od 8. rujna 2022.).
29. Nadalje, za ocjenu prigovora zastare odlučan je dan kada je podnesena tužba, s obzirom na to da je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičnog zahtjeva kao što je ovaj, određen činjeničnom osnovom. Stoga, kada tužitelj temeljem iste činjenične osnove zahtijeva isplatu višeg iznosa, on time nije promijenio istovjetnost zahtjeva, nego je riječ o istom zahtjevu o kojem parnica već teče od podnošenja tužbe i glede kojeg tužitelj ne može pokrenuti tužbom drugi parnični postupak, jer bi se to protivilo zabrani dvostruke litispendencije. U tom smislu nije važna odredba čl. 191. st. 1. ZPP-a, koja povišenje tužbenog zahtjeva tretira kao preinačenje tužbe, jer je njeno značenje samo procesne naravi i ima svrhu da takvu dispoziciju tužitelja podvrgne pravilima iz čl. 191. st. 2. ZPP-a.
30. Konačno, tu se ukazuje i na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-123/2024-5 zauzeto na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
31. Što se tiče općenito istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.
32. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.
33. Pritom valja posebno istaći da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).
34. Slijedom navedenog dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je prigovor tuženika u tom smislu neosnovan, dok je tužiteljici valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta, kao je to navedeno u izreci.
35. Konačno, u odnosu na prigovor tuženika o tome da u ovoj pravnoj stvari nije dokazano svojstvo potrošača, valja reći da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta iz članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača i to: (1) da se radi o fizičkoj osobi i (2) da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Nije sporno da je tužiteljica fizička osoba, te nije sporno da je odredbama predmetnog Ugovora ugovoreno da je namjena kredita kupnja stana, pa sud ne vidi razloga, a niti ih tuženik konkretno ističe, zašto se ne bi radilo o potrošačkom ugovoru. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je bila redovno zaposlena, kojem iskazu sud u cijelosti poklanja vjeru kao životnom i logičnom. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), pa čak niti konkretno tvrdio, slijedom čega sud smatra da tužiteljica ima pravo uživati zaštitu koju potrošačima pruža Zakon o zaštiti potrošača, kao i pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu.
36. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 323 ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužiteljica obavila plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.
37. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a, tužiteljici zastupanoj po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav tužbe (tbr. 7/1) 250 bodova, sastav podnesaka od 2.9.2019. i 24.10.2023. (tbr. 8/1) po 250 bodova, te zastupanje na ročištima 17.9.2019., 17.3.2021., 13.2.2023., 17.10.2023., 7.11.2023., 18.3.2024. i 20.11.2024. (tbr. 9/1) po 250 bodova, ukupno 2500 bodova odnosno 5.000,00 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV u iznosu od 1.250,00 EUR, trošak financijskog vještačenja od 265,44 EUR i pristojba na tužbu 295,97 EUR, pa ukupan trošak tužiteljice iznosi 6.811,41 EUR, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155 ZPP-a.
38. Na tako utvrđeni trošak tužiteljici pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza tuženika na naknadu tog troška dospijeva s danom donošenja presude kao ovršne isprave, sve u smislu čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona.
U Zagrebu 8. siječnja 2025. godine
Sudac:
Ivana Požar
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
1. tužiteljici po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćniku
