REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2155/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Sonja Dušić-Poljak, odvjetnica u Koprivnici, protiv tuženice Erste&Steiermärkishe Bank d.d., OIB 23057039320, sa sjedištem u Rijeci, Jadranski trg 3a, koju zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3546/2023-2 od 9. siječnja 2024. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-52/2021-37 od 23. ožujka 2023., u sjednici održanoj 8. siječnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na naznačena pravna pitanja.
II. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3546/2023-2 od 9. siječnja 2024. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-52/2021-37 od 23. ožujka 2023. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositeljica navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu. Ujedno se predlaže reviziju dopustiti i zbog povrede temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje.
2. Pitanja koje je tuženica u prijedlogu naznačila glase:
''1) Obzirom na primijenjeni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare te da je ista ponovno počela teći pravomoćnošću odluka u kolektivnom sporu, ali i obzirom na noviji stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 iz kojeg proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, ima li se smatrati da i zatezne kamate na restitucijski zahtjev u smislu odredbe članka 29. stavka 1. ZOO počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora;
2) Ima li se u svjetlu Direktive 93/13 kao i odluke Suda EU u predmetu broj C- 81/19 i C-243/20 smatrati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF na način kako je ista ugovorena odredbom članka 7. stavka 3. predmetnog Ugovora o kreditu isključena od ispitivanja nepoštenosti, a sve budući da je ta ugovorna odredba odraz tj. sadržajno u cijelosti usklađena s odredbom članka 22. ZOO;
3) Je li tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati navodne preplate nastale na temelju uplata izvršenih od strane drugog sudionika kreditnog odnosa?".
3. Tuženica smatra da su naznačena pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu cijeneći da se radi o pitanjima koja se primjenjuju na veliki broj CHF ugovora s promjenjivom kamatnom stopom. Kao razlog važnosti, u odnosu na prva dva naznačena pitanja istaknuta je nepodudarnost s praksom Suda EU (odluke broj C-81/2019, C-243/2020, C-186/2016), dok je u odnosu na treće naznačeno pitanje razlog važnosti nađen u nepodudarnosti s praksom Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-III-3176/2007) i revizijskog suda (Rev-478/2008 od 16. srpnja 2013.).
4. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog tuženice.
5. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da naznačena pravna pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.
6. Naime, pravna shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda u odnosu na prvo i drugo pitanje podudarna je s dosljednim pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim u brojnim odlukama, primjerice Revt-249/19 od 9. travnja 2015., Rev- 2245/17 od 17. ožujka 2018., Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i dr.
7. Što se, pak, tiče trećeg naznačenog pitanja, ono je utemeljeno na tvrdnji da je predmetni Ugovor o kreditu, osim tužitelja, otplaćivan i od strane ŽŠ koja je sudužnica u predmetnom ugovornom odnosu. Međutim, ta tvrdnja tuženice, inače istaknuta i u odgovoru na tužbu, nije u postupku utvrđena kao činjenica, već je utvrđeno da su uplate na koje se odnose preplaćeni iznosi vezani uz otplatu po predmetnom Ugovoru o kreditu evidentirane na kartici tuženice u korist tužitelja (a tuženik ih, pored toga, nije ni specificirao). Uz navedeno, uočava se i da se razlozi važnosti u odnosu na ovo pitanje ne odnose na pravna shvaćanja izražena u istim činjeničnim i pravnim okolnostima.
8. Slijedom navedenog, naznačena pravna pitanja nemaju potrebno obilježje važnosti koje bi opravdavalo intervenciju najvišeg suda dopuštenjem revizije, pa je u odnosu na ta pitanja valjalo odbiti prijedlog za dopuštenje revizije i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP.
9. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tuženica navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinila vjerojatnim da joj je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka, u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 dalje: Ustava RH). Naime, predlagateljici je u postupku bilo omogućeno izjasniti se o zahtjevima i navodima protivne strane, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Nižestupanjski su sudovi svoje odluke opravdavali ozbiljnim, uvjerljivim, logičnim, razumnim i relevantnim razlozima zbog čega se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima, pa nije bilo moguće zaključiti da postoji vjerojatnost da predlagateljica nije imala pravično suđenje.
10. Stoga u okolnostima kada predlagateljica nije učinila vjerojatnim da joj je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, njezin je prijedlog u dijelu koji se odnosi na tu povrede valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavaka 4. i 5. ZPP te riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 8. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
