REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: Pr-10366/2021-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, a po prijedlogu sudskog savjetnika Lordana Ćošića, u pravnoj stvari tužiteljice CAZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Matija Potočnjak, odvjetnik u Zagrebu, Zadarska 77, protiv tuženika Klinička bolnica Dubrava, Zagreb, Avenija Gojka Šuška 6, OIB: 32206148371, kojeg zastupa punomoćnik Tonči Ravlić, odvjetnik u Zagrebu, Gundulićeva ulica 31, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 20. studenoga 2024. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice CA, odvjetničkog vježbenika, i zamjenice punomoćnika tuženika, KA, odvjetničke vježbenice, sukladno odredbi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23), dana 8. siječnja 2025. godine, objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Klinička bolnica Dubrava, Zagreb, Avenija Gojka Šuška 6, OIB: 32206148371, platiti tužiteljici KAZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.373,27 eura bruto zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća pa do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, izuzev zateznih kamata na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, a koje zatezne kamate teku:
na iznos od 69,48 eura od 16.3.2016. do isplate,
na iznos od 69,40 eura od 16.4.2016. do isplate,
na iznos od 81,96 eura od 16.5.2016. do isplate,
na iznos od 82,52 eura od 16.6.2016. do isplate,
na iznos od 86,07 eura od 16.7.2016. do isplate,
na iznos od 91,03 eura od 16.8.2016. do isplate,
na iznos od 83,59 eura od 16.9.2016. do isplate,
na iznos od 82,31 eura od 16.10.2016. do isplate,
na iznos od 80,20 eura od 16.11.2016. do isplate ,
na iznos od 75,61 eura od 16.12.2016. do isplate,
na iznos od 92,12 eura od 16.1.2017. do isplate,
na iznos od 68,54 eura od 16.2.2017. do isplate,
na iznos od 14,18 eura od 16.4.2017. do isplate,
na iznos od 14,95 eura od 16.5.2017. do isplate,
na iznos od 7,31 eura od 16.6.2017. do isplate,
na iznos od 18,21 eura od 16.7.2017. do isplate,
na iznos od 5,28 eura od 16.8.2017. do isplate,
na iznos od 11,77 eura od 16.9.2017. do isplate,
na iznos od 3,75 eura od 16.10.2017. do isplate,
na iznos od 7,64 eura od 16.11.2017. do isplate,
na iznos od 28,02 eura od 16.12.2017. do isplate,
na iznos od 8,41 eura od 16.2.2018. do isplate,
na iznos od 10,40 eura od 16.3.2018. do isplate,
na iznos od 10,69 eura od 16.4.2018. do isplate,
na iznos od 0,85 eura od 16.5.2018. do isplate,
na iznos od 12,01 eura od 16.6.2018. do isplate,
na iznos od 5,96 eura od 16.7.2018. do isplate,
na iznos od 0,82 eura od 16.8.2018. do isplate,
na iznos od 16,89 eura od 16.9.2018. do isplate,
na iznos od 14,68 eura od 16.10.2018. do isplate,
na iznos od 4,82 eura od 16.11.2018. do isplate,
na iznos od 12,06 eura od 16.12.2018. do isplate,
na iznos od 7,56 eura od 16.1.2019. do isplate,
na iznos od 8,70 eura od 16.2.2019. do isplate,
na iznos od 16,56 eura od 16.3.2019. do isplate,
na iznos od 5,47 eura od 16.4.2019. do isplate,
na iznos od 3,56 eura od 16.5.2019. do isplate,
na iznos od 30,44 eura od 16.6.2019. do isplate,
na iznos od 1,14 eura od 16.7.2019. do isplate,
na iznos od 21,14 eura od 16.8.2019. do isplate,
na iznos od 17,68 eura od 16.9.2019. do isplate,
na iznos od 23,57 eura od 16.11.2019. do isplate,
na iznos od 19,37 eura od 16.12.2019. do isplate,
na iznos od 17,71 eura od 16.1.2020. do isplate,
na iznos od 25,24 eura od 16.2.2020. do isplate,
na iznos od 3,61 eura od 16.5.2020. do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 6,54 eura bruto zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16.2.2016. do isplate.
III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu, da joj tuženik isplati razlike manje isplaćenih plaća u iznosu od 3.398,21 eura bruto, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog bruto mjesečnog iznosa razlike plaće, pa do isplate.
IV. Nalaže se tuženiku Klinička bolnica Dubrava Zagreb, OIB: 32206148371, platiti tužiteljici KAZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 484,99 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 8. siječnja 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
V. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u preostalom iznosu od 1.844,65 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 8. siječnja 2025. do isplate.
VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužiteljica CAZ (dalje u tekstu: tužiteljica) u tužbi od 11. ožujka 2021. u bitnome navodi da je zaposlena kod tuženika Klinička bolnica Dubrava, Zagreb (dalje u tekstu: tuženik), na radnom mjestu medicinska sestra/tehničar, te da je predmet tužbe zahtjev za isplatom razlike plaće koju je tužiteljica primila na radnom mjestu i plaće koju je trebala primiti sukladno ugovoru o radu, Uredbi o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama (dalje u tekstu: Uredba), Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama, Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja i to za razdoblje od veljače 2016. do zaključno mjeseca travnja 2020., i to sve s osnova dodataka za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. U skladu s člankom 47. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine 143/2013, 96/2015, 29/2018 – dalje u tekstu „stari kolektivni ugovor“) i člankom 45. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine 29/2018, 16/2019, 35/2019, 78/2019, 92/2019, 56/2020 – dalje u tekstu „novi kolektivni ugovor“) plaću tužiteljice čini osnovna plaća, dodaci na osnovnu plaću te uvećanja plaće, dok će se osnovica za izračun plaće utvrđivat na način i u rokovima kako je ugovoreno Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća. Odredbama Kolektivnog ugovora i Dodatka III. Kolektivnog ugovora propisano je da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, i to na način da se za svaki odrađeni sat u prekovremenom radu, u postotku od osnovne plaće, isplaćuje dodatak s osnova posebnih uvjeta rada sukladno članku 55. Kolektivnog ugovora, dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi sukladno članku 57. odnosno članku 58. Kolektivnog ugovora, te uvećanje plaće za znanstveni stupanj magistra znanosti. Tuženik kao poslodavac nije tužiteljici isplaćivao dodatke za posebne uvjete rada te za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, kumulativno, za sate ostvarene u prekovremenom radu. Tužiteljica ima pravo na dodatak za posebne uvjete rada od 16 % te za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi od 8 %. Posljedično navedenom, tuženik kao poslodavac nije tužiteljici pravilno izračunao i isplaćivao naknadu za korištenje godišnjeg odmora i bolovanje te pripravnosti, ako je tužiteljica radila u pripravnosti. Tužiteljica ističe da joj je tuženik tom prilikom pogrešno utvrdio osnovicu plaće, a posljedično tome cijelu strukturu osnovne plaće, odnosno uvećanja plaće za rad noću, rad subotom, rad nedjeljom, prekovremeni rad, rad u drugoj smjeni i rad blagdanom te dodatke za posebne uvjete rada i dodatke za iznimnu odgovornost za život i zdravlje.
S obzirom da je tuženik prilikom obračuna osnovne plaće primijenio pogrešnu osnovicu, odnosno osnovicu u iznosu od 5.108,84 kn umjesto u iznosu od 5.413,37 kn, pogrešno je obračunao osnovnu plaću, a posljedično tome sva uvećanja i dodatke. Naime tužiteljica navodi da je 23. studenog 2006. između Vlade Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Vlada RH) i sindikata javnih službi sklopljen Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama (dalje u tekstu: sporazum). Sporazumom je ugovoreno povećanje osnovice za izračun plaća u javnim službama (nastavno: osnovica) za po 6% u 2007. god., 2008. god. i 2009. god. Zbog nastupa recesije 13. svibnja 2009. Vlada RH i Sindikati javnih službi sklopili su dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama (dalje u tekstu: Dodatak sporazumu). Dodatkom sporazumu osnovica je privremeno zamrznuta na razinu iz 2008. god. na iznos od 5.108,84 kn, dok je povećanje osnovice za preostalih 6% iz 2009. god. na iznos od 5.415,37 kn sporazumno odgođeno sukladno uvjetima iz čl. 3. Dodatka sporazuma. Dana 26. listopada 2011. između Vlade RH i Sindikata javnih službi sklopljene su Izmjene i dopune dodataka sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, koji predstavlja osnovu ove tužbe (dalje u tekstu: izmjene dodatka sporazumu). Izmjene Dodatka sporazumu usvojene su i u obliku Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011. Sukladno čl. XI. st.
4. Izmjena Dodatka sporazumu ugovoreno trajanje istoga je 5 godina. Zbog pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora iz čl. 199. st. 1. Zakona o radu (NN 93/14) primjena Izmjena Dodatka sporazumu istekla je dana 26. siječnja 2017. godine. Izmjena Dodatka sporazumu predstavlja Kolektivni ugovor sklopljen sukladno odredbama čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama (NN 39/09, 124/09) temeljem koje se osnovica za plaće u javnim službama utvrđuje kolektivnim ugovorom između Vlade RH i Sindikata javnih služni, te odredbe čl. 51. st. 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 115/10), kojom je bila utvrđena primjena Dodatka sporazumu te svih njegovih izmjena i dopuna. Vlada RH i Sindikati javnih službi su 28. prosinca 2012. usvojili Vjerodostojno tumačenje Izmjena Dodatka sporazuma radi pojašnjenja primjene čl. IV. st. 5. u vezi čl. VII. st. 1. Izmjena Dodatka sporazumu. Uvjeti za povećanje osnovice temeljem odredbe čl. III. Izmjena Dodatka sporazumu ispunjeni su krajem 2015. godine, međutim tuženik kao poslodavac i pravna osoba koja predstavlja javnu službu propustio je isplatiti plaću u skladu s povećanom osnovicom. Dana 28. kolovoza 2015. Državni zavod za statistiku (dalje u tekstu: DZS) objavio je prvu procjenu tromjesečnog BDP-a za drugo tromjesečje 2015. u kojoj se navodi kako je BDP realno veći za 1,2 % u drugom tromjesečju 2015. u odnosu na isto tromjesečje 2014. god. Isti statistički pokazatelji potvrđeni su i procjenom DZS-a od 04. rujna 2015. Dana 27. studenog 2015. DZS objavio je prvu procjenu tromjesečnog BDP-a za treće tromjesečje 2015. u kojoj se navodi kako je BDP realno veći za 2,5% u trećem tromjesečju 2015. u odnosu na isto tromjesečje 2014. Isti statistički pokazatelji potvrđeni su i procjenom DZS-a od dana 4. prosinca 2015. godine. Obzirom da aritmetička sredina gore navedene dvije stope realnog rasta BDP-a iznosi upravo 2%, krajem studenog 2015. ispunjen je uvjet iz čl. III. Izmjena Dodatka sporazumu, jer su u tom mjesec objavljeni relativni podaci DZS-a. Budući da je odredbom č. VII. c. st. 3. Izmjena Dodatka sporazumu ugovoreno da ako se nešto isplaćuje ili povećava „za mjesec“, da se u prvom sljedećem mjesecu vrši ta primjena, isplata odnosno povišica, onda se osnovica za rad u prosincu 2015. god. povećala na iznos od 5.413,37 kn. Tužiteljici je u razdoblju od veljače 2016. pa do siječnja 2017. protivno ugovornim odredbama iz Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu plaća obračunavana i isplaćivana uz primjenu osnovice u iznosu od 5.108,84 kn, umjesto uz primjenu osnovice od 5.415,37 kn iz kojeg razloga je tuženik pogrešno obračunao osnovnu plaću, a posljedično tome sva uvećanja i dodatke na plaću. Slijedom navedenoga tužiteljica potražuje od tuženika razliku bruto plaća po osnovi neisplaćenih dodataka na plaću temeljem Kolektivnog ugovora u razdoblju od veljače 2016. do zaključno mjeseca travnja 2020., i to za sve efektivno odrađene sate, te po osnovi povećanja osnovice za 6% u razdoblju od veljače 2016. do siječnja 2017., u ukupnom iznosu od 36.000,00 kn / 4.778,02 eura
(Fiksni tečaj konverzije: 7,53450).
Podneskom od 21. listopada 2024. tužiteljica je konačno specificirala tužbeni zahtjev sukladno dostavljenom izračunu tuženika, tako da konačno po utuženim osnovama potražuje iznos od 1.379,81 eura bruto zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te trošak parničnog postupka, te slijedom svega navedenog predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.
2. U odgovoru na tužbu podneskom od 16. veljače 2023. tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kako u osnovu tako i visini, te ujedno ističe prigovor zastare. Tuženik ne osporava da je tužiteljica u utuženom razdoblju zaposlenik tuženika na radnom mjestu medicinske sestre. Također nije sporno da se prilikom izračuna plaće, primjenjuju odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama te Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, međutim sporno je tužiteljičino tumačenje odredbi kolektivnog ugovora kao i drugih propisa primjenjivih u konkretnom slučaju. U odnosu na navode tužiteljice da je tuženik primijenio pogrešnu osnovicu prilikom obračuna plaće tuženik navodi da je plaća u javnim službama definirana Zakonom o plaćama u javnim službama (NN 27/01, 39/09, dalje u tekstu: Zakon o plaćama) prema kojem u javnim službama plaću službenika i namještenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža. Prema navedenom Zakonu plaću u javnim službama i to osnovnu plaću čine; koeficijent složenosti poslova radnog mjesta, zatim osnovica za izračun plaće te uvećanje osnovice za izračun plaće za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Na pitanje plaća i drugih naknada koje nisu uređene spomenutim zakonom primjenjuju se opći propisi o radu, odnosno sklopljeni kolektivni ugovori. Nadalje, prema članku 7. Zakona o plaćama određeno je da se koeficijent radnih mjesta utvrđuje uredbom Vlade RH koja se donosi uz prethodno Mišljenje Ministarstva financija, ministarstva nadležnog za pojedinu javnu službu i sindikata. Sukladno navedenom Vlada je donijela Uredbu o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama (NN broj 25/13, 72/13,151/13, 09/14, 40/14, 51/14, 77/14, 83/14 - Ispravak, 87/14, 120/14, 147/14, 151/14, 11/15, 32/15, 38/15, 60/15, 83/15, 112/15, 122/15, 10/17, 39/17, 40/17 - Ispravak, 74/17, 122/17, 9/18, 57/18, 59/19, 79/19, 119/19, 50/20 i 128/20, dalje u tekstu Uredba). Zakon o osnovici plaće u javnim službama (NN 39/09, 124/09) u članku 2. propisuje kako se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna RH za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje Vlada RH posebnom odlukom. Sukladno navedenom, donesena je Odluka o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama (NN 40/09) kojim je utvrđena osnovica u iznosu od 5.108,84 kn bruto, za koju tuženik smatra da se treba primjenjivati i u ovdje utuženom razdoblju, kao što je i pravilno obračunata i primijenjena. Tužiteljica se, naprotiv, u konkretnom slučaju poziva na izračun osnovice plaće temeljem Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama iz 2006. godine, Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama iz 2009. godine i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 2011. godine, u kojima je određeno da će osnovica za obračun plaća u javnim službama iznositi 5.415,37 kn bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja). Tuženik smatra kako Sporazumi nisu i ne mogu biti temelj za utvrđivanje osnovice jer se ne radi o Kolektivnom ugovoru niti o Odluci Vlade Republike Hrvatske kako je to navedeno u članku 2. gore spomenutog Zakon o osnovici plaće u javnim službama. Sporazumi mogu eventualno i okvirno služiti kao potvrda i jamstvo da će Vlada donijeti Odluku kako je to određeno ranije spomenutim propisima, ili da će se na drugi način kroz odgovarajuću zakonsku regulativu urediti pitanje visine osnovice plaće. Prema tome, isplata plaće tužitelju na način i u visini koja nije u skladu sa gore navedenim propisima bila bi u cijelosti protuzakonita. Tuženik smatra da se, unatoč odredbi članka 9. Zakona o radu “viša” osnovica određena Sporazumima ne primjenjuje što potvrđuje pravno mišljenje iz rješenja Vrhovnog suda RH poslovni broj Gop-1/2021 od 3. studenoga 2021. Tuženik je podneskom od 16. svibnja 2023. te 23. rujna 2024. dostavio vlastiti matematički izračun potraživanja tužiteljice. Tuženik tijekom postupka pogotovo ističe da je prema Zaključku 153 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora određeno kako mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana bez subota i nedjelja u tekućem mjesecu s 8 sati, a ne više kako je ranije bilo određeno bez blagdana, subota i nedjelja. Iz navedenog je razvidno da se sati koji su odrađeni na blagdan ili neradni dan ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu te se isti ne evidentiraju i ne plaćaju kao prekovremeni rad, što je uzeo u obzir prilikom izrade izračuna. U podnesku od 5. studenoga 2024. tuženik ističe da tužiteljica prvotno u tužbi potražuje iznos od 36.000,00 kuna (4.778,00 eura), a naknadnim podneskom kojim je konačno uredila tužbeni zahtjev smanjuje tužbeni zahtjev na 1.379,81 eura, te se tuženik protivi djelomičnom povlačenju tužbe.
Na ročištu 20. studenoga 2024. tuženik ističe da visina tužbenog zahtjeva tužiteljice konačno uređena podneskom od 21. listopada 2024. nije sporna, niti tijek zatezne kamate u istome, ali da je sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva, stoga predlaže u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.
3. Tužiteljica je u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu, koji je specificirala u tužbi, za utuženo razdoblje od tuženika potraživala razliku bruto plaće u iznosu
od 36.000,00 kuna / 4.778,02 eura (Fiksni tečaj konverzije: 7,53450), a u konačno uređenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 21. listopada 2024., kojim je uskladila visinu potraživanja s izračunima tuženika, konačno po utuženim osnovama potražuje razliku bruto plaće u visini od 1.379,81 eura. S obzirom da se tuženik u podnesku od 5. studenoga 2024., u roku od 15 dana od dana uručenja navedenog podneska (23. listopada 2024.) izričito usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe, sud je na temelju čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) utvrdio da djelomično povlačenje tužbe nije dopušteno, te je meritorno odlučio o cjelokupno postavljenom tužbenom zahtjevu u visini od 36.000,00 kuna / 4.778,02 eura
(Fiksni tečaj konverzije: 7,53450) bruto.
4. Tijekom postupka izvedeni su slijedeći dokazi: izvršen je uvid u tuženikove izračune potraživanja (str. 129-131, 142-144, 163-164 spisa), obračunske liste plaće tužiteljice u utuženom razdoblju, evidencije rada tužiteljice kod tuženika, Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama od 23.11.2006., Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13.05.2009., Izmjenu i dopunu Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26.10.2011., Arbitražnu odluku od 07.12.2011., Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 28.12.2012., Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja NN 143/13, Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja NN 29/2018, TKU NN 84/07, TKU NN 115/2010, TKU NN 141/12, Priopćenje za javnost DZS-a od 28.08.2015., Procjenu DSZ-a od 04.09.2015., Procjene DSZ-a od 04.12.2015., Priopćenje za javnost DZS-a od 27.11.2015., sudsku praksu, te u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.
5. Sud je u skladu s čl. 8. ZPP-a na temelju svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan iz slijedećih razloga.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao radnice tuženika za isplatom razlike bruto plaće i naknade plaće u utuženom razdoblju u ukupnom iznosu od 4.778,02 eura bruto i to po osnovi povećanja osnovice plaće za 6% koji zahtjev temelji na odredbi iz članka III Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama sklopljenog 26. listopada 2011. i Arbitražnoj odluci od 7. prosinca 2011., i po osnovi dodataka na plaću za otežane uvjete rada, i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve efektivno odrađene sate rada, pa i prekovremeni rad, te naknade plaće zbog pogrešne isplate plaće po navedenim osnovama.
7. U postupku nije sporno da je tužiteljica u cijelom utuženom razdoblju zaposlenica tuženika na radnom mjestu medicinske sestre, te da tužiteljica ostvaruje pravo na isplatu dodatka na plaću za otežane uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata, te da su predmetni dodaci tužiteljici isplaćivani u utuženom razdoblju. U postupku također nije sporno da je tuženik tužiteljici u cijelom razdoblju od veljače 2016. do siječnja 2017. obračunao i isplatio plaće po osnovici od 5.108,84 kn, odnosno u siječnju 2017. po osnovici 5.211,02 kn. Sporno je, međutim, jesu li predmetni dodaci tužiteljici ispravno i u cijelosti isplaćeni, odnosno jesu li isplaćeni na sve efektivno odrađene sate pa i na prekovremeni rad, te je li tuženik trebao u razdoblju od veljače 2016. do siječnja 2017. plaću tužiteljici obračunati i isplatiti po osnovici od 5.415,37 kuna. Također je sporno je li slijedom navedenoga u cijelosti isplaćena naknada plaće tužiteljici za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja u utuženom razdoblju.
8. Odredbom članka 83. stavak 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/09, 61/11 i 73/13, dalje ZR/09), odnosno članka 91. stavak 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14, 127/17, 98/19, dalje ZR) propisano je da se pod plaćom podrazumijeva osnovna ili minimalna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad. Odredbom čl. 86. ZR/09, odnosno čl. 94. ZR-a propisano je da radnik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi.
9. Prema odredbi čl. 47. st. 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj: 143/13, dalje u tekstu: KU/13), odnosno čl. 45. st. 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine 29/2018, 16/2019, 35/2019, 78/2019, 92/2019, 56/2020, dalje u tekstu KU/18) plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža (čl. 47. st. 2.). Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća. Prema odredbi čl. 51. st. 1. osnovna plaća uvećava se za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50%, te za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima. Prema odredbi čl. 57. st. 1. Kolektivnog ugovora radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Nadalje, čl. 5. Dodatka I Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj 96/15) propisano je da se iza čl. 59. dodaje čl. 59.a koji propisuje da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće.
10. Sud je prihvatio argumentaciju tužiteljice u kojoj ističe da je ista čitavo utuženo razdoblje radila kao medicinska sestra na istim poslovima, te da joj stoga svi dodaci i uvećanja, koji se računaju u odnosu na iznos osnovne plaće, pripadaju za sve efektivno odrađene sate rada. Naime, tužiteljica je radila u otežanim uvjetima, odnosno imala je odgovornost za život i zdravlje ljudi tijekom čitavog radnog vremena, odnosno kako u redovnom radu tako i u prekovremenom radu. Prema odredbi čl. 47. Kolektivnog ugovora definirana je plaća tužiteljice koju čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Iz navedene odredbe ne proizlazi da bi plaća koja se odnosi na prekovremeni rad bila obračunavana na ikoji drugi način izuzev onog koji je propisan čl. 47. Kolektivnog ugovora. To znači da plaću tužiteljice i za prekovremeni rad čini osnovna plaća i dodaci u odnosu na osnovnu plaću, naravno uz uvećanje koje se primjenjuje za svaki sat prekovremenog rada. Iz tuženikovog izračuna potraživanja vidljivo je da dodaci na osnovnu plaću nisu isplaćeni u istim iznosima za svaki mjesec, već variraju ovisno o odrađenim satima rada, što govori u prilog navodima tužiteljice da se u ovom slučaju ne radi o isplati fiksnog, odnosno paušalnog iznosa dodatka za svaki mjesec, već iznos dodatka ovisi o količini radnih sati koje je tužiteljica odradila. Stoga, radi se o uvećanju plaće, odnosno isplati dodataka na plaću, koji se uvijek računaju u odnosu na osnovnu plaću, međutim obračunavaju se tužiteljici za cjelokupno radno vrijeme koje je ostvarila prethodnog mjeseca. U pravu je tužiteljica kada ističe da su se ispunili uvjeti za isplatu dodataka na plaću i u razdoblju prekovremenog rada, obzirom da je tužiteljica i u tom periodu bila izložena otežanim uvjetima odnosno imala je iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Prema citiranoj odredbi čl. 94. ZR-a radnik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad i otežane uvjete rada, što znači da se plaća, koja podrazumijeva sve dodatke i davanja koja poslodavac isplaćuje, uvećava za prekovremeni rad, odnosno za otežane uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Stoga nema mjesta isključenju isplate dodataka na koje tužiteljica ima pravo za rad koji je ostvarila u prekovremenom radu, jer za navedeni rad tužiteljica također ima pravo na plaću koja sadrži sve ono što je propisano odredbom čl. 91. st. 3. Zakona o radu.
11. Navedeno pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske na 8. sjednici Građanskog odjela od 9. prosinca 2019. gdje je zauzeto pravno shvaćanje da radnici imaju pravo na dodatke za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi i za sate ostvarene u prekovremenom radu.
12. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio osnovanim potraživanje tužiteljice koje se odnosi na potraživanje s naslova dodatka za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve efektivno odrađene sate rada
13. U odnosu na potraživanje tužiteljice s naslova osnovice u visini od 5.415,37 kn bruto, sud je utvrdio slijedeće:
- da su Vlada RH i Sindikati javnih službi i to: Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara, te Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi zaključili 23. studenoga 2006. Sporazum o osnovici za plaću u javnim službama, a kojim Sporazumom su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007., zatim u 2008., te u 2009. i da navedene obračunske osnovice se primjenjuju od 1.1. svake godine,
- da su Vlada RH i isti Sindikati javnih službi zaključili 13. svibnja 2009. Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a temeljem kojeg Dodatka su se suglasili o zamrzavanju osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 5.108,84 kn bruto time da su u čl. III utvrdili način povrata osnovice, a to na način da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn nakon što službeni pokazatelji DZS-a ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a to u odnosu na isto razdoblje prethodne godine te u čl. IV odredili i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika sa VSS-om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu bruto minimalnu plaću u Republici Hrvatskoj,
- da su Vlada RH te Sindikati javnih službi zaključili 26. listopada 2011. Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama s tim da te izmjene nisu potpisane po Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske iako su po predstavnicima tog sindikata parafirane, a kojim izmjenama je promijenjen čl. III Dodatka, te članak IV, koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i čl. VII u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka te Izmjena i dopuna i to na način da se uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom u razdobljima opisanih u čl. III do V tih Izmjena i dopuna,
- da je 7. prosinca 2011. Arbitraža, koja je sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži, donijela Arbitražnu odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće, na način kako je to prethodno opisano,
- da su Vlada RH te Sindikati javnih službi koji su potpisali naprijed spomenute Izmjene od 26. listopada 2011. donijeli 28. prosinca 2012. Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna o osnovici plaće za javne službe, i to u odnosu na čl. IV u vezi s čl. VII Dodatka Sporazumu,
- da je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a od 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. od 2,8%, što daje aritmetičku sredinu od 2,0%, time da je posljednji podatak za rast BDP-a u trećem tromjesečju od strane DZS-a objavljen dana 4. prosinca 2015.,
- da je Vlada RH 29. prosinca 2016. donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1.1.2017. tj. počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja će biti isplaćena u veljači 2017.
14. Nadalje, sukladno odredbi čl. 51. st. 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ br. 115/10, dalje: TKU/10) sklopljenim 4. listopada 2010. ugovoreno je da ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenog 2006. važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima. Isto je propisano i TKU- om za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. („Narodne novine“ br. 141/12, dalje: TKU/12) u članku 51. st. 3.
15. Obzirom na ranije navedeno, sud utvrđuje da nisu pravno nevaljane Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., to stoga jer je Vlada RH kao potpisnik istih izrijekom potvrdila njihovu pravnu valjanost Arbitražnom odlukom od 7. prosinca 2011., TKU od 12. prosinca 2012., te Vjerodostojnim tumačenjem, te niti prilikom pregovaranja i potpisivanja tih akata, a ni inače nije nikada dovodila u pitanje njihovu pravnu valjanost, niti u ijednom sudskom postupku tražila utvrđenje njihove ništavosti, pri čemu je irelevantno što te Izmjene i dopune nije potpisao Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske. Naime, da bi to utjecalo na ništetnost i nevaljanost navedenih Izmjena, navedeni sindikat bi trebao biti isključen iz samog pregovaranja za navedene Izmjene. Ovo pravno stajalište proizlazi iz odluka Vrhovnog suda RH (Revr-408/12 od 3. travnja 2013., Revr-847/10 od 7. prosinca 2011., Revr-1797/09 od 7. veljače 2012.) te Odluke Ustavnog suda RH broj U-III- 3535/13 od 5. ožujka 2015. Osim toga, navedene Izmjene i dopune su unesene i u TKU za službenike i namještenike u javnim službama/2012, a koji TKU je potpisan, između ostalih, i po navedenom Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, što znači da je i taj sindikat u cijelosti prihvatio navedene Izmjene i dopune.
16. Stoga, prema stavu ovog suda, navedene Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće su u svakom slučaju postale i dio kolektivnog ugovora čiji su sadržaj u cijelosti prihvatili svi sindikati koji su sudjelovali u kolektivnom pregovaranju, a koji su ga kasnije i potpisali. Činjenica je da su doista plaće zaposlenih u javnim službama regulirane Zakonom o plaćama u javnim službama („Narodne novine“ br. 27/01, 39/09), međutim, prema odredbi čl. 192. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, dalje: ZR) kolektivnim ugovorom se uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa te druga pitanja iz radnog odnosa, a plaće su svakako važan dio radnog odnosa te se upravo u članku 51. TKU/12 uređuje i definira plaća zaposlenih u javnim službama. Navedene Izmjene i dopune su zaključene na rok od 5 godina, a kako to proizlazi iz odredbe čl. IX navedenih Izmjena, što znači da bi istekle s danom 25. listopada 2016., ali sukladno odredbi čl. 199. st. 1. ZR-a na njih se primjenjuju pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora, a što znači da važe i daljnja tri mjeseca od isteka roka na koji su bile zaključene. Prema tome, po ocjeni suda, rok važenja navedenih Izmjena i dopuna dodatka Sporazuma je istekao s danom 26. siječnja 2017.
17. Sukladno navedenom, Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. obvezuju tuženika u čije ime i za čiji račun je Vlada RH sa sindikatima javnih službi i sklopila isti.
18. U pogledu ispunjenja uvjeta za povrat osnovice, valja navesti da s obzirom na to da je iz službenih pokazatelja Državnog zavoda za statistiku RH, na koje se čl. III i poziva, vidljivo da je tromjesečni BDP u drugom tromjesečju 2015. bio realno veći za 1,2% u odnosu na isto tromjesečje 2014., a u trećem tromjesečju 2015. da je bio realno veći za 2,8% u odnosu na isto tromjesečje 2014., pa stoga sasvim jasno proizlazi da je za dva tromjesečja uzastopno došlo do rasta međugodišnjeg realnog BDP-a prosječno 2 posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja tj. 1,2%+2,8%=4%:2=2%) tako da su krajem 2015. ispunjeni uvjeti iz čl. III Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu za primjenu osnovice za obračun plaće u javnim službama od 5.415,37 kn bruto.
19. Nije relevantno što u ovom slučaju Vlada RH nije donijela Odluku o visini osnovice za izračun plaće u javnim službama, jer propust Vlade RH da donese takvu Odluku ne može ići na štetu tužiteljice, to stoga što je Vlada RH sklopila sve navedene pravne poslove, uključujući i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. u ime i za račun svih poslodavaca iz javnih službi, u koje spada i tuženik, a koje istog obvezuju.
20. Navedeno pravno stajalište također proizlazi iz revizijske presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1111/2020 od 1. prosinca 2020. koja je donesena u činjenično i pravno primjenjivom predmetu. Slijedom svega navedenog sud je utvrdio da je osnovan zahtjev tužiteljice za isplatu razlike bruto plaće zbog primjene niže osnovice od propisane kolektivnim ugovorom, a u utuženom razdoblju od veljače 2016. do siječnja 2017.
21. Slijedom navedenog osnovan je i zahtjev tužiteljice za isplatom razlike naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjih odmora i bolovanja u utuženom razdoblju po navedenim osnovama, a s obzirom da prema čl. 81. ZR-a radnik za vrijeme korištenja godišnjeg odmora ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), odnosno da prema odredbi čl. 95 st. 1. ZR-a radnik ima pravo na naknadu plaće za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, te da se prema odredbi čl. 95. st. 5. ZR-a visina naknade plaće utvrđuje ovim ili drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a ako nije tako određena, radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca, stoga ispravno smatra tužiteljica da je tuženik zbog neisplaćenih dodataka na plaću i primjene niže osnovice od propisane tužiteljici u utuženom razdoblju obračunao niži iznos naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad.
22. Nadalje, djelomično je osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika, s obzirom na to da najstarije potraživanje tužiteljice dospijeva 16. veljače 2016., što je izvan zastarnog roka od pet godina iz čl. 139. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19). Slijedom navedenog odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike bruto plaće u iznosu od 6,54 eura bruto zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 16.02.2016. do isplate, budući je navedeno potraživanje u zastari.
23. Slijedom svega navedenoga, u postupku je utvrđeno da tuženik kao poslodavac u utuženom razdoblju tužiteljici nije obračunao i isplaćivao plaću u propisanoj visini sukladno važećem kolektivnom ugovoru i drugim važećim izvorima materijalnog prava, i to u razdoblju od veljače 2016. do siječnja 2017. po osnovi povećanja osnovice plaće za 6%, te u razdoblju od veljače 2016. do travnja 2020. po osnovi neisplaćenih dodataka za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, na sve odrađene sate kako u redovnom tako i u prekovremenom radu, te posljedično tome i po osnovi neisplaćene naknade plaće za vrijeme bolovanja i godišnjeg odmora po navedenim osnovama. Stoga je, s obzirom da visina tužbenog zahtjeva, konačno uređena podneskom tužiteljice od 21. listopada 2024. nije sporna, valjalo u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice, koji nije u zastari, usvojiti u iznosu od 1.373,27 eura bruto, te naložiti tuženiku isplatu razlike bruto plaće kao u izreci.
24. Budući je sud, uslijed protivljenja tuženika djelomičnom povlačenju tužbe, odlučivao o ukupno postavljenom tužbenom zahtjevu u visini od 4.778,02 eura, kako je specificiran u tužbi, to je u preostalom iznosu od 3.398,21 eura bruto, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tužbeni zahtjev tužiteljice kao očito neosnovan odbijen.
25. Nadalje, utvrđuje se da je neosnovan prigovor tuženika da se u odnosu na državne službenike “viša” osnovica određena Sporazumima ne primjenjuje što potvrđuje i pravno mišljenje iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gop- 1/2021. od 3. studenoga 2021., a s obzirom da u ovom konkretnom predmetu tužiteljica ne pripada u kategoriju državnih službenika, nego u kategoriju javnih službenika, u čije su ime sindikati javnih službi sa Vladom Republike Hrvatske i sklopili Sporazum o osnovici plaće u javnim službama, Dodatak Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama te Izmjene i dopune dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama, koji predstavljaju normativnu osnovu tužbe.
26. S obzirom da prema čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br.: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu. ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje i zakonske zatezne kamate, tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici zatezne kamate na svaki mjesečni iznos razlike bruto plaće tekuće od dospijeća tj. od 16. -og u mjesecu za protekli mjesec, s obzirom da se radi o razlici plaće koja se isplaćuje najkasnije 15.-og u mjesecu za protekli mjesec, sukladno čl. 92. st. 4. ZR-a, osim u dijelu isplate zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće jer prema odredbi čl. 22. st. 3. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 115/16, 106/18) porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju tek s isplatom neto iznosa plaće, što znači da se na te iznose do trenutka isplate neto plaće ne obračunavaju zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. i st. 8. ZOO-a koja je propisana za ostale odnose.
27. S obzirom da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično prihvaćen, a djelomično odbijen, odluka o troškovima parničnog postupka donesena je sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a. Sud je utvrdio da je tužiteljica u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspjela s 28,74% (1.373,27 eura dosuđeno u odnosu na ukupan iznos tužbenog zahtjeva od 4.778,02 eura), dok je u pogledu osnove tužbenog zahtjeva uspjela sa 100%, dakle ukupno je tužiteljica uspjela u omjeru od 64,37 %, dok je tuženik u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio s 71,26%, a u pogledu osnove tužbenog zahtjeva s 0%, dakle ukupno 35,63%. Prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a parnični trošak određuje se na način da se od postotka uspjeha stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici oduzima postotak stranke koja je uspjela u manjoj mjeri, te se zatim stranci koja je u većoj mjeri uspjela dodjeljuju priznati i svrhoviti troškovi u postotku koji preostane nakon navedenog obračuna. Slijedom navedenoga sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a tužiteljica ima pravo na 28,74 % (64,37 % umanjeno za 35,63%.) priznatih troškova.
28. Sud je utvrdio da je troškovnik tužiteljice od 21. listopada 2024. djelomično osnovan, te uzevši u obzir da je prema Tbr. 54 OT vrijednost jednog boda 2,00 eura, tužiteljici je u cijelosti priznat zatraženi trošak za sastav tužbe od 11. ožujka 2021. u visini od 200,00 eura (Tbr. 7/1 OT), za sastav obrazloženog podneska od 30. ožujka 2023. u visini od 200,00 eura (Tbr. 8/1 OT), za sastav obrazloženog podneska od 20. prosinca 2023. u visini od 200,00 eura (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištima 28. travnja 2023., 4. rujna 2024. i 21. listopada 2024., u visini od po 200,00 eura za pristup svakom ročištu (Tbr. 9/1 OT), dok joj je djelomično priznat trošak sastava podnesaka od 25. srpnja 2024. i 21. listopada 2024., i to kao neobrazloženih podnesaka u visini od po 50,00 eura za svaki (Tbr 8/4 OT), s obzirom da u prvom podnesku tužiteljica samo predlaže da se tuženiku naloži dostava dopune izračuna potraživanja, a drugim podneskom tužiteljica samo specificira tužbeni zahtjev u skladu sa tuženikovim izračunom, stoga se u oba slučaja ne radi o obrazloženim podnescima. Na temelju čl. 155. ZPP-a tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 4. lipnja 2024. u visini od 200,00 eura, s obzirom da istim samo obavještava sud o promjeni osobe punomoćnika tužiteljice unutar istog odvjetničkog društva, što je punomoćnik mogao učiniti i podneskom od 25. srpnja 2024. ili na ročištu, za koja su mu priznati troškovi, stoga navedeni podnesak nije bio nužan za vođenje ovog postupka. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u visini od 26,55 eura, te sudske pristojbe na presudu u visini od 53,09 eura, s obzirom da su sukladno čl. 11. st. 3. Zakona o sudskim pristojbama ('' Narodne novine '' br. 118/2018, 51/2023) radnici u radnim sporovima oslobođeni plaćanja sudske pristojbe, pa navedeni trošak nije nastao.
29. Slijedom navedenoga tužiteljici je priznat ukupni trošak u visini od 1.350,00 eura, kojem iznosu valja pridodati iznos od 337,50 eura na ime 25% PDV-a (Tbr 46. OT), što sveukupno iznosi 1.687,50 eura. Sukladno gore navedenom obračunu, u skladu s čl. 154. st. 2. ZPP-a, tužiteljici pripada pravo na 28,74% priznatih troškova, stoga je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici na ime parničnog troška ukupno 484,99 eura (28,74% od 1.687,50 eura), dok je u preostalom iznosu od 1,844,65 eura zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška odbijen. Sukladno navedenom, na temelju čl. 154. st. 2. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka.
30. Odluka o kamati na parnični trošak donesena je sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a koja propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka.
31. Slijedom svih navedenih i obrazloženih razloga odlučeno je kao u izreci presude.
U Zagrebu 8. siječnja 2025.
Sutkinja:
Ida Vrančić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u četiri primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.
DNA:
1. tužiteljici po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćniku
