REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4880/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TK, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Vici Mandariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mandarić & Einwalter j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika WEB AUTO OPREMA d.o.o., OIB 96655636580, Zagreb, Biokovska 1b, zastupanog po punomoćnici Katarini Krvavici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosić d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja prenošenja ugovora o radu, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije, protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž R-69/2024-2 od 3. srpnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-15994/2021- 43 od 30. travnja 2024., u sjednici održanoj 8. siječnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pitanja se odbija.
II Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u odnosu na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda se odbacuje.
III Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž R-69/2024-2 od 3. srpnja 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-15994/2021-43 od 30. travnja 2024.
2. Tuženik u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije predlaže odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije kao nedopušten, podredno isti odbiti, uz naknadu mu troška sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
3. Postupajući na temelju odredbe čl. 385.a i 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje u tekstu: ZPP), revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja nisu važna za odluku u sporu i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni obzirom od odgovora na postavljeno pitanje ne ovisi odluka o sporu.
3.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je počevši od 27. siječnja 2020. na novog poslodavca tj. na tuženika prenesen ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojeg je 15. rujna 1994. tužitelj zaključio s društvom AUTO KREŠO d.o.o. Zagreb, zajedno sa svim pravima koja proistječu iz navedenog ugovora o radu.
3.2. Drugostupanjski sud je ocijenio da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbu čl. 137. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23 - dalje u tekstu: ZR) kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev, obzirom da nije, u smislu čl. 137. ZR, došlo do statusne promjene niti je pravnim poslom na novog poslodavca preneseno poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti, a koji zadržava svoju gospodarsku djelatnost. Naime, utvrđeno je da je došlo do gašenja poslovanja društva AUTO KREŠO d.o.o. zbog nemogućnosti otplate dugova odnosno zbog stečaja, a da je poslovanje tuženika, zapošljavanje i preuzimanje domena nastupilo nakon što je zatvoren stečaj nad društvom AUTO KREŠO d.o.o. i nakon što je u cijelosti ugašeno njeno poslovanje kao gospodarske cjeline, a radnicima otkazani ugovori o radu te su pojedini radnici zaključivali nove ugovore o radu s tuženikom. Drugostupanjski sud je ocijenio da nije bilo preuzimanja ugovora o radu na novog poslodavca.
3.3. Tužitelj smatra da je u konkretnom slučaju valjalo primijeniti tzv. Spijkers kriterije iz odluke Suda Europske unije T protiv I.
3.4. Međutim, u presudi T napominje se da je prilikom procjene je li došlo do prijenosa ili ne potrebno uzeti u obzir sve činjenice transakcije, vrstu poduzeća ili poslovanja, prenosi li se ili ne materijalna imovina, kao što su zgrade i pokretna imovina, vrijednost nematerijalne imovine u trenutku prijenosa, preuzima li novi poslodavac većinu zaposlenika, prenose li se kupci ili ne, stupanj sličnosti između aktivnosti koje se obavljaju prije i nakon prijenosa i razdoblje, ako postoji, za koje su te aktivnosti obustavljene, kao i da su sve te okolnosti samo pojedinačni čimbenici u cjelokupnoj ocjeni i ne mogu se razmatrati odvojeno. Prema tome, zadržavanje identiteta ne može se svesti samo na okolnost iste djelatnosti koja se preuzima, već identitet proizlazi iz niza neodvojivih elemenata koje treba uzeti u obzir.
3.5. No, u konkretnom slučaju sudovi su utvrdili da u postupku nije dokazano da se radi o organiziranoj grupaciji osoba i imovine niti je dokazano kako je izgledala struktura društva u trenutku stečaja AUTO KREŠO d.o.o. u odnosu na tuženika. Slijedom ovakvog utvrđenja, sudovi nisu niti mogli ispitati tzv. Spijkers kriterije na koje upućuje tužitelj, obzirom isti zahtijevaju sveobuhvatnu ocjenu činjenica, a koje činjenice tužitelj nije iznio.
3.6. Ovdje valja napomenuti da se, osim ako države članice ne odluče drukčije, članci 3. i 4. Direktive vijeća 2001/23/EZ ne primjenjuju na prijenos poduzeća, pogona ili dijela poduzeća ili pogona kad prenositelj podliježe stečajnom ili sličnom postupku u slučaju insolventnosti koji je pokrenut s ciljem likvidacije imovine prenositelja i pod nadzorom je nadležnog javnog tijela (primjerice stečajnog upravitelja).
4. Nadalje, revizijski sud je ocijenio da tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, i to pravo na pristup sudu i na pravično suđenje.
4.1. Tužitelj tvrdi da je tijekom postupka argumentirano tvrdio da je došlo do faktičnog prijenosa u smislu Spijkers kriterija, a da je drugostupanjski sud zaključio da nije došlo do prijenosa poslovanja.
4.2. Međutim, tužitelj ovom prijedlogu za dopuštenje revizije nije priložio dijelove spisa s jasnim naznakama spornih dijelova na koje se u prijedlogu za dopuštenje revizije poziva, a što je trebao učiniti, na temelju odredbe čl. 387. st. 3. ZPP.
5. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP riješiti kao u izreci pod točkom I te na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP kao u izreci pod točkom II.
6. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP te tuženiku nije priznat trošak odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije jer se radi o troškovima koji nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci pod točkom III.
Zagreb, 8. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković
