Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R 334/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NF iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Josip Ćorluka i dr. odvjetnicima iz Vinkovaca, protiv tuženika FAS d.o.o.,n Karlovac, DF br.11., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Radeljak odvjetnici iz Zagreba, radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu i isplati, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, poslovni broj Pr 44/2019 od 24. lipnja 2024., ispravljene rješenjem istog suda od 24. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika FAS d.o.o., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, poslovni broj Pr 44/2019 od 24. lipnja 2024., ispravljene rješenjem istog suda od 24. lipnja 2024. u točki I.1. i I. 2 izreke u cijelosti, u točki I.3. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 3.783,59 eur i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki I.4. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 625,00 eur, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II Djelomično se uvažava žalba tuženika, preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u točki I.3. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 959,23 eur i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki I.4. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 398,17 eur, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ČF koji glasi:

„Nalaže se tuženiku FAS d.o.o. za humanitarno razminiranje i usluge, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da tužitelju ČF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime naknade štete zbog nedopuštenog otkaza ugovora o radu isplati iznos štete u visini tri ugovorene plaća, odnosno 959,23 eura s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja ove presude 24. lipnja 2024. pa do isplate, a sve u roku 8 dana.

Nalaže se tuženiku FAS d.o.o. za humanitarno razminiranje i usluge, DF [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju ČF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati trošak parničnog postupka u iznosu 398,17 eura, s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja presude 24. lipnja 2024. pa do isplate, u roku 8 dana.“

III Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I.1. izreke, utvrđen je nezakonitom i nedopuštenom Odluka o izvanrednom otkazu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem zaposlenika od 17. prosinca 2018. kojim je otkazan Ugovor o radu tužitelja od 15. ožujka 2017., točkom I.2. izreke raskinut je spomenuti Ugovor o radu s danom 6. siječnja 2019., točkom I.3. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade štete zbog nedopuštenog otkaza iznos štete u visini od 3 ugovorene plaće odnosno 4.742,82 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom I.4. naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.032,17 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je točkom II. izreka odbijen tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.742,82 eur.

Rješenjem istog suda, ispravljena je citirana prvostupanjska presuda u odnosu na potpis, na način da je umjesto „Sudac Blaženka Glad v.r.“, trebalo stajati „Sudac Mima Mrvoš v.r.“.

2.Protiv citirane presude, točke I. izreke žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u nastavku teksta ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je osnovana u manjem dijelu.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu, u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi u donošenju istog bila ostvarena jedna od bitnih postupovnih povreda iz čl.354. st.2. t.2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točki I.1. i I.2. izreke presude.

7.Naime iz stanja u spisu proizlazi u bitnome:

-da je tužitelj s tuženikom 15. ožujka 2017. sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, za poslove humanitarnog razminiranja i povezane poslove pirotehničara u svezi sa pretraživanjem i razminiranjem;

-da je tuženik 17. prosinca 2018. donio pobijanu Odluku, kojom je tužitelju otkazan Ugovor o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem jer da je počinio tešku povredu obveze iz radnog odnosa time što je u razdoblju od 1. listopada do 6. prosinca 2018. u kontinuitetu bez opravdanog razloga i opravdanja prekršio obveze iz radnog odnosa, suprotno nalozima neposrednog rukovoditelja odnosno suprotno Pravilniku o radu i Zakonu o radu, te drugim zakonskim propisima i to: otuđenje, štetno postupanje ili uništavanje imovine poslodavca, time što nije izvršio povrat imovine poslodavca i preuzetu opremu za rad i zaštitnu opremu pirotehničara vratio do krajnjeg roka odnosno do 6. prosinca 2018. usprkos usmenom i preporučenom pisanom pozivu da to učini. Pored toga iz obrazloženja te Odluke, proizlazi da se tužitelju stavlja na teret: 1) nebriga o sredstvima za rad koja su mu bila povjerena, zbog čega da je nastala ili mogla nastati izravna ili neizravna šteta budući je vlastitom odlukom tužitelj sredstva za rad izložio vremenskim uvjetima, što da se dogodilo 1. i 2. listopada 2018.; 2) druge radnje ili propuštanje radnje na radu ili vezi s radom koja nanese štetu poslodavcu time što je iznosio teške neistine o radu tuženika, otvoreno pred drugim djelatnicima i poslovnim partnerima poslodavca ucjenjivački prijetio raznim neosnovanim prijavama, narušavajući ugled tuženika i osobe poslodavca;

-da je tužitelj pravovremeno podnio Zahtjev za zaštitu na radu protiv pobijane Odluke tuženika, u kojem je osporio povrede koje mu tuženik stavlja na teret;

-da je iz e-mail korespodencije između stranaka od 30. listopada 2018., razvidno da tužitelj ne bježi od svoje obveze da vrat tuženiku opremu koju je dobio, te što više da je potvrdio da će istu vratiti, ali tek nakon zajedničkog pregleda iste i sastavljanja zapisnika; da je tuženik u e-mailu od 31. siječnja 2019. dostavio popis opreme koji nije odgovarao stvarnom stanju i koju tužitelj ni nije imao kod sebe; da je na primjedbe tužitelja, tuženik e-mailu od 11. veljače 2019. odgovorio da je nakon terenske provjere utvrđeno da su predmetni detektori vraćeni, te da je glede ostale opreme moguće da su zbog čestih zamjena osobne opreme djelatnici u posjedu kacige i sl. drugih oznaka od dostavljene specifikacije, da u svakom slučaju kada god organiziraju povrat opreme, da će u ime tuženika, potvrdu o zaprimljenoj opremi ovjeriti voditeljica poslovnog ureda gđa. N;

-da je iz preslike Zapisnika o primopredaji zadužene opreme od 11. ožujka 2019. razvidno da je tužitelj tuženiku izvršio povrat opreme, pobliže opisane u tom Zapisniku (pipalica, ser. br. [serijski broj]; zaštitna kaciga, ser. br. [serijski broj]; zaštitni prsluk, ser. br. [serijski broj]; punjač za baterije, ser. br. IQ-338XL);

-da su kod tuženika također na neodređeno vrijeme imali sklopljen Ugovora o radu OF i GF, da je u odnosu na obojicu tuženik donio Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu s skrivljenim ponašanjem, sa istim obrazloženjem, kao i kod tužitelja, da su obojica protiv tuženika podnijeli tužbe sa istim tužbenim zahtjevima (zakonitost i nedopuštenost Odluka o izvanrednom otkazu uvjetovanog, raskid tog Ugovora, te zahtjev za isplatu naknade štete zbog nedopuštenog otkaza) tako da je presudom poslovni broj Pr 42/2019 od 10. prosinca 2019., potvrđene presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R 224/2020 od 7. rujna 2021., udovoljeno zahtjevima tužitelja GF, a presudom poslovni broj Pr 231/2019 od 16. lipnja 2021., potvrđene presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R 2630/2021 od 1. studenog 2021., udovoljeno zahtjevima tužitelja OF;

-da je prvostupanjski sud za potrebe ove parnice koristio iskaze ovdje predloženih svjedoka OF i JF, saslušanih u predmetu poslovni broj Pr 43/2019 po tužbi tužitelja ĐF.

8.1.Polazeći od ovakvih utvrđenja, kao i sadržaja čl. 69. i 70. Pravilnika o radu tuženika, te čl. 116. st.2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014 i dr., dalje: ZR-a), prvostupanjski sud zaključuje da je sporna Odluka tuženika od 17. prosinca 2018. u dijelu kojem se tužitelju stavlja na teret nebriga o sredstvima za rad koja su mu bila povjerena, na način da je tužitelj sredstva za rad izložio vremenskim uvjetima, što da se dogodilo 1. i 2. listopada 2018., donesena nakon proteka roka od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se temelji navedena Odluka, posljedično čemu zbog proteka navedenog prekluzivnog roka drži taj dio predmetne Odluke nezakonitim i nedopuštenim.

Pri tome uvažava činjenicu da je tužitelju zbog prethodno navedenog propusta već 2. listopada 2018. usmeno izrečena mjera udaljavanja s posla, a 3. listopada 2018. da mu je izrečena i opomena, sukladno čemu sud zaključuje da je tuženik kao poslodavac bio upoznat s time da je tužitelj radnu opremu ostavio na trasi razminiranja na otvorenom i izloženom vremenskim uvjetima.

8.2.Osim toga, kako se tužitelju za razdoblje od 1. listopada do 6. prosinca 2018. stavlja na teret nevraćanje opreme unatoč traženju poslodavca, sud prvog stupnja drži da se rok za donošenje Odluke o izvanrednom otkazu ne može računati od 6. prosinca 2018., nego od trenutka saznanja za povredu koja nije trajne naravi, slijedom čega sud smatra da i glede te povrede dolazi u primjenu čl. 116. st.2. ZR-a, zbog čega da je i u odnosu na ovaj otkazni razlog Odluka o izvanrednom otkazu donesena po proteku roka iz čl. 116. st.2. ZR-a.

Nadalje, prvostupanjski sud temeljem rezultata dokaznog postupka zaključuje da nije osnovan ni otkazni razlog otuđenja, štetnog postupanja ili uništavanja imovine poslodavca, zbog toga što tužitelj nije izvršio povrat imovine poslodavca i preuzetu opremu za rad i zaštitnu opremu pirotehničara vratio do krajnjeg roka odnosno do 6. prosinca 2018. usprkos usmenom i preporučenom pisanom pozivu da to učini. U svezi toga, sud uvažava okolnosti slučaja zbog kojeg tužitelj, ali ni drugi pirotehničari nisu tuženiku vratili opremu, jer da način na koji se isti odnosima prema njima, je kod tužitelja izazvao nepovjerenje, zbog čega je po ocjeni suda, tužitelj opravdano tražio da se oprema vrati na način da mu se ne može prigovarati ono što se stavlja na teret tužitelju u pobijanoj Odluci. Shodno tome, sud prvog stupnja drži da se u odnosu na tužitelja ne može primijeniti čl. 70. Pravilnika o radu, napose u situaciji kada je oprema u konačnici ipak vraćena.

8.3.Isto tako, stajalište je suda prvog stupnja da je pobijana Odluka nezakonita i u dijelu koji se odnosi na posljednju povredu za koju se tužitelj tereti: da je počinio druge radnje ili propuštanje radnje na radu ili vezi s radom koja nanese štetu poslodavcu time što je iznosio teške neistine o radu tuženika, otvoreno pred drugim djelatnicima i poslovnim partnerima poslodavca ucjenjivački prijetio raznim neosnovanim prijavama, narušavajući ugled tuženika i osobe poslodavca.

U odnosu na ovo sud utvrđuje da iz raspoložive dokumentacije proizlazi da su tužitelj, te svjedoci iz pravomoćno završenih postupaka u predmetima Pr42/2019 i Pr- 43/2019, putem svog odvjetnika prijavili tuženika MUP-u i HCR-u radi kršenja propisa o radu, a vezano uz razminiranje i način rada, te u svezi toga, smatra da je pravo i obveza svakog djelatnika prijaviti pojavnosti za koja djelatnici smatraju da su nepravilnosti, a radi li se o nepravilnostima o tome će odlučiti nadležna tijela koja imaju provjeriti i utvrditi točnost takvih podataka.

Nastavno tome, te sukladno rezultatima dokaznog postupka, uvjerenje je prvostupanjskog suda da iako je svjedok ZF kao suvlasnik tvrtke naveo da su time, isti štetili ugledu tvrtke u društvu, sud zaključuje da tuženik ipak nije dokazao niti pružio dokaze u smislu čl. 135. st. 3. ZR-a, da bi tužitelj iznosio neistine o radu društva poslodavca te otvoreno pred drugim djelatnicima i poslovnim partnerima ucjenjivački prijetio, slijedom čega drži da je i taj dio Odluke tuženika nezakonit i nedopušten.

8.4.Budući je pozivom na čl. 133. ZR-a, sud prvog stupnja pobijanu odluku tuženika utvrdio nezakonitom i nedopuštenom, te su i po uvjerenju suda zbog postupanja tuženika međuljudski odnosi teško narušeni, zbog čega tužitelju više nije prihvatljivo kod tuženika nastaviti radni odnos, a tužitelj je zasnovao i novi ugovor o radu kod drugog poslodavca, to je sud primjenom čl. 125. st. 1. ZR-a, utvrdio raskid ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 4. listopada 2016. s danom 6. siječnja 2019. kao danom prije dana o zaključenju ugovora o radu s drugim poslodavcem.

9.1.U kontekstu prethodno navedenog, nisu pravno utemeljene žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem pobija stajalište prvostupanjskog suda glede otkaznog razloga koji se odnosi na povrat opreme za rad u roku određenom od strane tuženika kao poslodavca, pri čemu se isti poziva na Zapisnik o povratu opreme od 11. ožujka 2019.

U svezi prednjeg, valja naglasiti da iz provedenog postupka proizlazi da tužitelj ni nije osporio da je zadržao dio opreme za rad nakon što je udaljen s posla, da iz e-mail korespodencije između stranaka, proizlazi da tužitelj to nije učinio namjerno, jer je tuženik tražio vraćanje i one opreme koja nije bila faktično u posjedu tužitelja (metak detektor, kojeg se posebno specificira u obrazloženju pobijane Odluke), kao i vraćanje serijske opreme koja ne odgovara onoj koja je kod tužitelja, odnosno drugačijih oznaka od dostavljene specifikacije, te da prednje navedeno tuženik i priznaje. Shodno rečenom, nameće se zaključak da u konkretnoj pravnoj situaciji, zadržavanje dijela opreme od strane tužitelja nije bilo unaprijed smišljeno s namjerom da se tuženiku nanese šteta, već zbog prethodno navedenih razloga, uz bitnu napomenu da je u konačnici tužitelj vratio tuženiku onu opremu koja se nalazila kod njega, te da tijekom parnice nije dokazao da mu je zbog opisanog postupanja tužitelja nastala konkretna šteta.

9.2.Nastavno tome, nije u pravu tuženik ni kada smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da se na tužitelja ne može primijeniti čl. 70. Pravilnika o radu tuženika.

Odredbom čl. 70. Pravilnika o radu, propisano je što sve predstavlja tešku povredu radne obveze, sa time da je kao jedna od predviđenih teških povreda predviđeno i otuđenje, štetno postupanje ili uništavanje imovine Poslodavca bez obzira na visinu štete. Iako se nesporno pobijanom Odlukom tuženika, tužitelja tereti i za ovu povredu, protivno tumačenju tuženika, prosudba je i ovog suda, da kada se sagledaju sve pravno relevantne okolnosti slučaja, da zbog razloga na koje se pozvao prvostupanjski sud, odnosno razloge pobliže navedene u t. 9.1. ovosudnog obrazloženja, da se tužitelju doista ne može staviti na teret prethodno spomenuta povreda radne obveze iz čl. 70. Pravilnika o radu, pa se posljedično tome, osnovanim ukazuje stajalište suda prvog stupnja u tom dijelu.

9.3.Kako je tuženik samo paušalno osporio pravilnost stava suda prvog stupnja u odnosu na ostale razloge zbog kojih je tužitelju dat izvanredni otkaz Ugovora o radu, to ovaj sud nije držao potrebitim ulaziti u analizu osnovanosti tog dijela pobijane prvostupanjske presude.

9.4.Obzirom na prednje, kako prema prosudbi ovog suda, tuženik svojim žalbenim tvrdnjama ni na koji način nije doveo u dvojbu činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja, koja ovaj sud prihvaća u cijelosti, kao ni pravilnost primjene materijalnog prava, to se i odluke sadržane u točkama I.1. i I.2. izreke ukazuju pravilnim i utemeljenim na zakonu.

10.1.Isto tako nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u odnosu na sadržanu u točki I.3. izreke, dok su ti navodi djelomično osnovani glede žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, iz razloga koji će se nastavno pojasniti.

10.2.Naime, sukladno ranijim utvrđenjima, te cijeneći da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika od 15. ožujka 2017. do 6. siječnja 2019., sukladno čl. 125. st.1. ZR-a, sud dosuđuje tužitelju naknadu štete u visini tri ugovorene mjesečne plaće iste računajući kao prosječnu plaću zadnjih šest mjeseci, sve prema isplatnim listama, koja je iznosila bruto 1.580,93 eura, uzimajući u obzir dužinu vremena koje je tužitelj kod tuženog proveo na radu, te na tako dosuđeni iznos dosuđuje i zakonsku zateznu kamatu pozivom na čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a).

11.1.U odnosu na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem pobija odluku suda prvog stupnja glede visine naknade štete dosuđene tužitelju zbog sudskog raskida ugovora o radu, upirući na čl. 11. Ugovora o radu u dijelu u kojem je bila ugovorena osnovna bruto plaća u visini od 663,61 eur, valja reći da isti nisu osnovani.

Naime točno je da je čl. 11. Ugovora o radu, bila ugovorena osnovna bruto plaća u visini od 663,61 eur, no ne manje bitno je i to da je istim člankom Ugovora o radu ugovoren i bruto dodatak za svaki radni dan proveden na poslovima pirotehničara u iznosu od po 59,72 eur. Obzirom na to, protivno tumačenju tuženika, ni ovaj sud ne smatra da se u konkretnom slučaju ugovorenom plaćom može smatrati samo osnovna bruto plaća, bez ugovorenog i bruto dodatka za svaki radni dan.

Kako se dakle samo temeljem spomenute ugovorne odredbe nije moglo nedvojbeno utvrditi koliko je zaista iznosila bruto plaća tužitelja za tri mjeseca, bez uvida u platne liste, to je pravilno prvostupanjski sud odlučujući o visini naknade štete zbog sudskog raskida, u konkretnoj pravnoj situaciji uzeo u obzir i podatke o stvarno isplaćenim plaćama sadržanim u platnim listama dostavljenim od strane tuženika. Pri tome, svakako treba uzeti u obzir, da utuženi iznos ne predstavlja naknadu plaće, već naknadu štete, što ima za posljedicu da se radi o iznosima koji su stvarno isplaćeni tužitelju u pravno relevantnom razdoblju.

11.2.Međutim, nije ovome sudu prihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda, točnije način izračuna visine tri plaće koje je dosudio tužitelju, uzimajući kao prosječnu plaću zadnjih šest mjeseci. Protivno tome, u situaciji kada je sud zaključio da tužitelju zbog sudskog raskida, obzirom na trajanje radnog odnosa kod tuženika, pripada pravo na tri plaće, tada je pri izračunu visine ove naknade štete, valjalo je uzeti u obzir samo plaće isplaćene za rujan, listopad i studeni 2018., te izračunati prosjek za ta tri mjeseca, a nikako prosjek za zadnjih 6 mjeseci, kako je to pogrešno učinio sud prvog stupnja.

Kako je tužitelju za rujan 2018. bruto plaća iznosila 2.425,50 eur, za listopad 2018. je iznosila 694,48 eur, te za studeni 2018. ista je iznosila 663,61 eur , odnosno sveukupno 3.783,59 eur. Nastavno tome, nameće se zaključak da je osnovan zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete zbog sudskog raskida, ali u ukupnom iznosu od 3.783,59 eur, slijedom čega se neosnovanim ukazuje dio tog zahtjeva tužitelja za iznosu od 959,23 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo preinačiti točku I.3. izreke presude i odbiti tužitelja sa tim dijelom zahtjeva za isplatu.

12.Na kraju ipak valja reći da osnovano tuženik pobija odluku o parničnom trošku sadržanu u točki I.4. izreke u dijelu koji se odnosi na troškove grafološkog vještačenja dosuđene tužitelju.

13.1.Iz stanja u spisu proizlazi pored ostalog:

-da je tužitelj na ročištu od 17. listopada 2019. ustvrdio da nije potpisao ni Ugovor o radu, kao ni Dodatak istog, a ni Sporazumni raskid Ugovora o radu, a na koju je okolnost predložio provođenje dokaza grafološkim vještačenjem;

-da je taj dokaz prihvaćen i da je tužitelj na ime predujma za potrebe tog vještačenja uplatio iznos od 398,17 eur;

-da je iz prvog nalaza vještaka razvidno da tužitelj doista nije potpisao ni Ugovor o radu, kao ni Sporazumni raskid istog, dok da je na Dodatku Ugovora o radu vjerojatno potpis tužitelja;

-da je po prijedlogu tuženika, dopunskim vještačenjem utvrđeno da je na Ugovoru o radu ipak vjerojatno potpis tužitelja, kao i na Dodatku Ugovora o radu,

-da je prvostupanjski sud odlučujući o troškovima postupka, tužitelju pored ostalog dosudio i trošak grafološkog vještačenja u iznosu od 398,17 eur.

13.2.U kontekstu svega do sada izloženog, pogrešnim drži ovaj sud stajalište suda prvog stupnja o osnovanosti zahtjeva tužitelja za naknadu troškova grafološkog vještačenja.

Naime, analizirajući razloge temeljem kojih je i po uvjerenju ovog suda, sud prvog stupnja u potpunosti osnovano zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja, kako u dijelu u kojem je tražio da se Odluka tuženika od 17. prosinca 2018. utvrdi nezakonitom i nedopuštenom, u dijelu u kojem je prihvaćen i zahtjev za sudski raskid, kao i naknada štete zbog nedopuštenog otkaza ugovora o radu, osnovan, po ocjeni ovog suda, nepobitno proizlazi da prvostupanjski sud svoj stav o osnovanosti navedenih zahtjeva uopće ne temelji na provedenom grafološkom vještačenju, iako nalaz vještaka uvažava.

Ne manje bitno je i to da tužitelj u historijatu same tužbe, nedopuštenost i nezakonitost Odluke tuženika nije činjenično temeljio između ostalog na tvrdnji da nije potpisao Ugovor o radu, odnosno Dodatak istog ili Sporazumni raskid Ugovora o radu, niti je u konačnici spomenuto vještačenje predstavljalo jedan od krucijalnih dokaza, zbog kojih je utvrđeno da su zahtjevi tužitelja osnovani.

13.3.U takvoj pravnoj situaciji, neovisno o konačnom ishodu ove parnice, trošak grafološkog vještačenja, protivno tumačenju suda prvog stupnja ipak ne predstavlja trošak koji je bio potreban u smislu čl. 155. st.1. ZPP-a, odnosno trošak koji bi trebao tuženik trebao naknaditi tužitelju.

Stoga je pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, obzirom na prednje, valjalo preinačiti odluku o parničnom trošku sadržanu u točki I.4. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 398,17 eur, te odbiti tužitelja sa tim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška.

14.Vezano za prednje, nije u pravu ni tuženik koji smatra da bi mu prema načelu culpae, trebalo priznati njegov trošak dopunskog očitovanja vještaka u iznosu od 172,54 eur, koji trošak da je zatražio podneskom od 10. lipnja 2024. Naime, sukladno čl.156. st.1. ZPP-a, stranka je dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio.

Sagledavajući sve pravno relevantne okolnosti, prosudba je ovog suda da sporni trošak tuženika, ipak nije posljedica ni krivice, kao ni slučaja koji se desio tužitelju. Neovisno o prethodno iznesenim razlozima zbog kojih ovaj sud smatra da tužitelju ipak ne pripada pravo na njegov trošak vještačenja, valja uzeti u obzir da iz stanja u spisu proizlazi da je tužitelj ovaj dokaz predložio u kontekstu osnovanosti postavljenih tužbenih zahtjeva upravljenih prema tuženiku, zbog čega se ne može govoriti ni o krivnji ni o slučaju u smislu citiranog čl. 156. st.1. ZPP-a.

Osim toga, zbog istih prethodno iznesenih razloga zbog kojih ovaj sud je uvjerenja da tužitelj nema pravo na naknadu predmetnog troška, nema ni tuženik, budući da je prvostupanjski sud unatoč rezultatima dopunskog vještačenja ipak u konačnici udovoljio pretežitom dijelu tužbenih zahtjeva tužitelja.

15.Na žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem osporava pravilnost primjene materijalnog prava od strane suda prvog stupnja pri izračunu visine parničnog troška, smatrajući da je odluku o trošku trebalo utemeljiti na čl. 154. st.2. ZPP-a, a ne čl. 154. st.1. ZPP-a, valja odgovoriti da ti navodi također nisu osnovani.

Naime, nije dvojbeno da je tužitelj u ovoj parnici sa zahtjev za nezakonitost i nedopuštenost Odluke tuženika uspio u cijelosti, da je sa zahtjevom za sudski raskid Ugovora o radu uspio u cijelosti, te sa time povezanim zahtjevom za naknadu štete kao posljedice sudskog raskida uspio polovično. Sukladno tome, ovdje je prema prosudbi ovog suda trebalo uvažiti činjenicu da zbog dijela tužbenog zahtjeva za isplatu naknade štete sa kojim zahtjevom tužitelj u konačnici nije uspio iz svih ranije iznesenih razloga, nisu nastali nikakvi posebni troškovi, obzirom na to da se o tom dijelu zahtjeva odlučilo temeljem raspoložive dokumentacije (isplatnih lista), dakle bez ikakvog vještačenja. Nastavno iznesenom, prosudba je ovog suda da je ipak tužitelju izuzev već spomenutih troškova grafološkog vještačenja, ipak trebalo dosuditi tužitelju sav preostali parnični trošak sukladno čl. 154. st.5. ZPP-a.

16.U odnosu na zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, valja reći da isti nije osnovan, budući je iz svega do sada izloženog razvidno da je tuženik sa izjavljenom žalbom uspio samo s razmjerno neznatnim dijelom, zbog čega istom nisu nastali posebni troškovi, slijedom čega je primjenom čl. 154. st.5. ZPP-a, istog valjalo odbiti sa ovim zahtjevom.

17.Zbog svega do sada navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženika, te potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I.1. i I. 2 izreke u cijelosti, u točki I.3. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 3.783,59 eur i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki I.4. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 625,00 eur, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, preinačiti pobijanu presudu u točki I.3. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 959,23 eur i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki I.4. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 398,17 eur, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, primjenom čl. 373. t.3. ZPP-a, na način pobliže naveden u točki II. izreke ove presude.

18.Presuda suda prvog stupnja u točki II. izreke kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

U Rijeci 8. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković