Poslovni broj: Gž-8/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja JB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Davorki Kovač, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu pod posl. br. P-333/2024 od 05. studenog 2024., na sjednici vijeća održanoj 08. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu pod posl. br. P-333/2024 od 05. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđeno je da su ništetni i bez pravnog učinka dijelovi odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu br. 320-50-4141136 sklopljenog 28.05.2007. između tužitelja kao korisnika kredita i davatelja osiguranja i tuženika kao kreditora, kojim je ugovoreno da je redovna kamata promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao i čl. 7. kojim je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos otplate vezan uz srednji tečaj tuženika za švicarski franak, važeći na dan dospijeća anuiteta, dok je toč. II) izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 5.999,24 eura sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos. Također je toč. III) izreke naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.978,05 eura sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je u točci IV) izreke odbijen tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer da je prvostupanjski sud zanemario njegove navode i dokazne prijedloge. Navodi da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 190. ZPP-a kada je dopustio preinaku tužbe. Navodi da je donošenjem pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da su tužitelju odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, te da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača jer prvostupanjski sud smatra da je ništetnost konkretne ugovorne odredbe utvrđena u postupku kolektivne zaštite zbog čega da nije utvrđivao okolnosti vezane za osnovanost tužbenog zahtjeva. Navodi da je sud pogrešno odlučio o istaknutom prigovoru zastare, kao i da je pogrešno primijenio odredbe čl. 326. st. 2. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ). Osporio je i odluku o trošku kao nezakonitu jer da je tužitelju dosuđen trošak pristupa na pripremno ročište po Tbr. 9.1. Tarife i trošak podneska od 02.10.2020. koji da nije bio potreban za vođenje postupka, te sudska pristojba na presudu.

4. Odgovor na žalbu nije podnijet.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu, broj br. 320-50-4141136 od 28.05.2007. zaključenog između stranka koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, uz restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom navedenih ugovornih odredbi.

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da su stranke 28.05.2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 320-50-4141136, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 26.622,03 CHF u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja

- da navedeni ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbu o valutnoj klauzuli u CHF

- da je početna kamatna stopa iznosila 5,20%, a koju da je tuženik jednostrano uvećavao, te da su zbog promjene tečaja CHF i povećanja kamatnih stopa anuiteti kredita znatno porasli tijekom otplate

- da je kredit u cijelosti otplaćen, međutim ta činjenica da nije zapreka za odlučivanje o tome da li su pojedine njegove odredbe ništetne

- da je o ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli u ugovorima o potrošačkom kreditu pravomoćno odlučeno u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka u predmetu pod posl. br. P-1401/12 ( koja je potvrđena odlukama Visokog trgovačkog suda pod posl. br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17, te odlukom VS RH pod posl. br. Rev- 2221/18 ), a u kojem je odlučeno da su nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.

- da je sud primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz tog kolektivnog spora,

- da je u odlukama donesenima u kolektivnom sporu utvrđeno i da, navedene ugovorne odredbe koje je i ovdje tuženik uključio u predmetni ugovor o kreditu, nisu bile transparentne, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, da banke s korisnicima kredita nisu ugovorile parametre na osnovu kojih će se mijenjati kamatna stopa, da nisu bili upozoreni na rizike, te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da iz iskaza tužitelja kojeg sud prihvaća kao vjerodostojnog proizlazi da je predmetni ugovor sklopljen radi kupnje auta za osobne potrebe, da se o sadržaju ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već da je tužitelj potpisao prethodno od tuženika pripremljen i ponuđen mu ugovor o kreditu na čiji sadržaj da nije mogao utjecati, da nije bio upozoren na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF, niti su mu pojašnjeni kriteriji za promjenu kamatne stope,

- da je tuženik tijekom postupka odustao od saslušanja svjedokinje NB

- da iz provedenog financijskog vještačenje proizlazi da pretplata primjenom predmetnih ugovornih odredbi iznosi 45.201,31 kn, odnosno 5.999,24 eura.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski primjenom odredbe čl. 322., čl. 323., čl. 324., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a prihvaća tužbeni zahtjev. Također prvostupanjski sud odbija prigovor zastare jer da je zastara u konkretnom slučaju počela ponovno teći od dana pravomoćnosti odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu (prema odluci Visokog trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž-7129/13) o, a od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu (presuda Visokog trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž- 6632/17), a od tada do utuženja da nije protekao opći petogodišnji rok. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 1. 155. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

10. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Prvenstveno u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je ovaj sud u ukidnoj odluci pod posl. br. Gž-1444/22 od 10.07.2024. odlučio o žalbi tuženika na rješenje prvostupanjskog suda kojim je dopuštena objektivna preinaka tužbe na način da je to prvostupansjko rješenje potvrđeno jer se radilo o okolnostima koje su nastale kao rezultat provođenja dokaza tj. financijskog vještačenja, odnosno o iznimci iz čl. 190. st. 2. ZPP-a.

12. Nadalje suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

13. Stoga naprijed citirane pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014 i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. imaju učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se iste odnose na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

14. Pri tom prvostupanjski sud nije svoju odluku temeljio samo na utvrđenjima iz predmetne tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, već je cijenio i dokaze provedene tijekom ovog postupka tj. dokumentaciju priloženu spisu, iskaz tužitelja, te provedeno financijsko vještačenje.

15. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 28.05.2007. ) bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP/03 ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

16. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

17. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

18. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

19. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 2. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP/03.

20. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

21. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora, ocjena je i ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za akt tuženika, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koji se bave bankarskim poslovanjem slijedom čega se može zaključiti da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.

22. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Također ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

23. Predmetnom odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 5,20% godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 5,20% godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

24. Pri tom tijekom postupka tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

25. Isto tako iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je predmetna odredba čl. 7. koja se odnosi na valutnu klauzulu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se otplata anuiteta veže za srednji tečaj švicarskog franka važećem na dan dospijeća, iz čega proizlazi da je bila jasna. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

26. Naime prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

27. Stoga je navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

28. Slijedom navedenog, a kako predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista ništetna, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. 29. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

30. Pri tom tijekom postupka tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu informirao o svim rizicima fluktuacije tečaja CHF.

31. Naime, tuženik je tijekom postupka predložio dokaz saslušanjem svjedokinje NB na okolnost pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem, a od kojeg dokaza je tijekom postupka odustao, dok je prvostupanjski sud pravilno odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor jer isti ne predstavlja adekvatan personalni dokaz za utvrđivanje činjenice obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužitelju kao potrošaču objasniti parametre promijene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja CHF, a koji nisu niti bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti.

32. Stoga su posve neosnovani žalbeni navodi o povredi prava na pravično suđenje, kao i da je sud zanemario dokazne prijedloge tuženika.

33. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine. Naime, u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača ( pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.g. ). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava ( tijekom 2012.g. ) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a.

34. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi o promjenjivoj redovnoj kamati prema jednostranoj odluci banke postala je pravomoćna 13.06.2014.g. ( VTS Pž-7129/13), dok je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF postala pravomoćna 14.06.2018.g. ( VTS Pž-6632/17 ). Kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, to od 14.06.2014.g. do utuženja nije protekao rok od 5 godina, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

35. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa u smislu odredbe čl. 1115. ZOO- a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

36. Neosnovano tuženik smatra da se u konkretnom slučaju ne može isticati ništetnost jer je predmetni kredit u cijelosti otplaćen i to iz razloga što je kogentnom odredbom čl. 327. ZOO-a izričito propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba.

37. Pri tom okolnost što je ugovor o kreditu ispunjen nema karakter zabrane manjeg značaja koja bi tužitelju odricala pravo na sudsku zaštitu bez isticanja zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF ( stav VS RH, Revd- 4381/2022 od 22.11. 2022.).

38. Isto tako neosnovano tuženik smatra da je prvostupanjski sud na konkretan slučaj propustio primijeniti odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15 ) i to iz razloga što je tim zakonom uređeno pitanje konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, a o čemu se u ovom slučaju ne radi jer između stranaka nije sklopljen ugovor o konverziji prema odredbama tog zakona.

39. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

40. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju trošak zastupanja na ročištu 12.10.2021. prema Tbr.9.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/23, dalje Tarifa ) iz razloga što se pripremno ročište smatra ročištem na kojemu se raspravljalo o glavnoj stvari ( Vrhovni sud RH, Rev 771/2021 od 01.02.2023. i Rev- 1121/2022 od 12.09.2023.).

41. Isto tako je pravilno sud dosudio tužitelju trošak sastava podneka od 02.10.2020. po Tbr. 8.1. Tarife jer se radi o obrazloženom podnesku. Također je sud pravilno dosudio tužitelju i sudsku pristojbu na presudu, a koja pristojbena obveza je za tužitelja nastala u vrijeme donošenja prvotne ukidne prvostupanjske odluke tj. 06.07.2022. i koja je od strane tužitelja podmirena ( list 232 spisa), odnosno prije izmjena i stupanja na snagu čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojabama ( NN 51/23).

42. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci, 08. siječnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec