REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1038/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja EČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], drugotužiteljice ČČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i trećetužiteljice ĆČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Slađana Čanković, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade izgubljenog uzdržavanja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1507/2022-2 od 16. veljače 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 369/2019-103 od 19. svibnja 2022., u sjednici održanoj 8. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Revizija se odbija u preostalom dijelu kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž- 1507/2022-2 od 16. veljače 2023. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-369/2019-103 od 19. svibnja 2022. u točki I. za iznos od 17.551,70 eura s pripadajućim zateznim kamatama i točki IV. u dijelu u kojem se točka IV. odnosi na prvotužitelja EČ i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-369/2019-103 od 19. svibnja 2022. pod točkom I. za iznos od 17.551,70 EUR s pripadajućim zateznim kamatama i IV. u dijelu u kojem se točka IV. odnosi na prvotužitelja EČ i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. Odluka o troškovima povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je pod točkom I. izreke odbijen tužbeni zahtjev kojim prvotužitelj traži da mu tuženica isplati iznos od 199.269,68 kuna sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pod točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim drugotužiteljica traži da joj tuženica isplati iznos od 48.284,59 kuna sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pod točkom III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim trećetužiteljica traži da joj tuženica isplati iznos od 23.412,54 kuna sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate te pod točkom IV. izreke kojom je određeno da svaka stranka snosi svoj trošak.

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3321/2023- 3 od 25. siječnja 2024., tužiteljima je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1507/2022-2 od 16. veljače 2023. u odnosu na povredu temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje (čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda).

3. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužitelji su podnijeli reviziju u odnosu na povrede temeljnog ljudskog prava zbog kojih je dopuštena. Predlažu da ovaj sud prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je djelomično osnovana.

6. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22– dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog izgubljenog uzdržavanja.

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:

- da su tužitelji djeca pokojnog HČ kojeg je 21. rujna 1991. na Koranskom mostu ubio Mihajlo Hrastov koji je pravomoćno osuđen za počinjeno kazneno djelo,

- da je majka tužitelja 15. rujna 2000. podnijela zahtjev u Republici Hrvatskoj za obiteljsku mirovinu,

- da je majci tužitelja i prvotužitelju EČ priznato pravo na obiteljsku mirovinu rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje počevši od 1. listopada 2000.,

- da je pokojni HČ u kolovozu 1991. dao otkaz u poduzeću Bor te da u trenutku smrti nije bio zaposlen,

- da je majka tužitelja bila zaposlena do 1990.,

- da je pokojni HČ po zanimanju bio stolar te da su tužitelji tvrdili da je u fušu radio stolarske poslove i bavio se poljoprivredom,

- da su se roditelji tužitelja bavili poljoprivredom (uzgajali kukuruz, sadili krumpir, pšenicu, grah, povrće i krmno bilje za stoku), da su imali bar tri krave, prodavali teliće, sir, mlijeko, rakiju i viškove žitarica i povrća,

- da je pokojni prednik tužitelja stolarske poslove radio povremeno, kada je netko tražio popravak ili izradu prozora, vrata i sl.,

- da u trenutku smrti svog prednika prvotužitelj još nije bio rođen nego je rođen 6 mjeseci nakon smrti oca (rođen **.**.1992.), da je drugotužiteljica imala 11 godina (rođena **.**.1980.), a trećetužiteljica 9 godina (rođena **.**.1982.),

- da se drugotužiteljica i trećetužiteljica 2000. više nisu redovno školovale,

- da je prvotužitelju prestalo pravo na obiteljsku mirovinu s danom 28. veljače 2015. jer taj tužitelj nije dostavio potvrdu o nastavku redovitog školovanja,

- da su tužitelji s majkom 1995. odselili u Republiku Srbiju.

9. Na temelju tako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev u odnosu na sve tužitelje primjenom čl. 219. ZPP i čl. 221.a ZPP. Iz obrazloženja nižestupanjskih presuda proizlazi da tužitelji na kojima je teret dokaza nisu dostavili dokaz niti predložili provođenje dokaza na okolnost utvrđivanja kolika bi bila visina obiteljske mirovine za tužitelje u vremenskom razdoblju od 22. rujna 1991. do dana završetka školovanja za drugotužiteljicu i trećetužiteljicu te za prvotužitelja do 1. listopada 2000. kako bi sud mogao izračunati kolika bi bila visina obiteljske mirovine u odnosu na iznos koji je trebao izdvajati prednik tužitelja za njihovo uzdržavanje i kako bi u odnosu na takve podatke i izračune sud utvrdio je li i u kojem iznosu tuženica u obvezi naknaditi štetu tužiteljima s osnova izgubljenog uzdržavanja. Tužitelji nisu dokazali visinu i bi li uopće ostvarivali pravo na naknadu štete ovisno o eventualnom iznosu obiteljske mirovine i iznosa koji bi doprinosio prednik tužitelja, pa je sud odbio tužbeni zahtjev svih tužitelja za vremensko razdoblje od 22. rujna 1991. pa sve do 15. rujna 2000. tj. 1. listopada 2000. kada je podnesen zahtjev za ostvarivanje prava na obiteljsku mirovinu i do kojeg datuma drugotužiteljica i trećetužiteljica više nisu mogle steći pravo na isplatu s osnova obiteljske mirovine, jer su prestale s redovnim školovanjem.

9.1. Tužbeni zahtjev prvotužitelja za razdoblje od ožujka 2015. do zaključno s lipnjem 2017. je odbijen, jer je prvotužitelju prestalo pravo na obiteljsku mirovinu s danom 28. veljače 2015. zbog nedostavljanja podatka o redovitom školovanju pa je tužitelj propustio ostvariti svoje pravo na obiteljsku mirovinu u tom razdoblju.

9.2. Prvotužiteljev tužbeni zahtjev je odbijen i za razdoblje od rujna 2000. do 1. listopada 2000., jer je u tom razdoblju ostvario pravo na obiteljsku mirovinu, a u razdoblju od 1. listopada 2000. do 1. ožujka 2015. je tužbeni zahtjev odbijen, jer bi prvotužitelju s osnova uzdržavanja bili isplaćeni niži iznosi od iznosa s osnova uzdržavanja od pokojnog oca.

10. Iz obrazloženja nižestupanjskih odluka proizlazi da je prvostupanjski sud na okolnost visine tužbenog zahtjeva odnosno na okolnost utvrđivanja ukupnih iznosa pretpostavljenog neto primanja pokojnog oca stranaka proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje koje je, kao i njegovu dopunu, sud u cijelosti prihvatio, dok u odnosu na poljoprivredno vještačenje sud nije prihvatio dopunsko očitovanje tog vještaka.

11. Vještak je najprije izračunao izgubljeno uzdržavanje uzimajući u obzir potencijalnu neto zaradu iz radnog odnosa prema visini prosječne mjesečne isplaćene plaće E zaposlenog u drvnoj industriji za razdoblje od rujna 1991. do dana izrade nalaza i mišljenja, zatim je u dopuni nalaza izračunao zaradu za poslove stolara koje je prednik stranaka obavljao u fušu nakon radnog vremena 4-5 sati prekovremenog, a potom je u novoj dopuni izračunao potencijalnu zaradu uzimajući u izračun i neto zaradu iz radnog odnosa prema visini prosječne mjesečne isplaćene plaće SSS zaposlenog u drvnoj industriji i rad u fušu te rad u poljoprivredi. Na tako utvrđeni pretpostavljeni iznos neto primanja vještak je obračunao za svakog tužitelja 20%. U zadnjoj dopuni nalaza vještak je izračunao uzdržavanje za svakog tužitelja uzimajući u izračun prosječnu mjesečnu isplaćenu plaću SSS zaposlenog u drvnoj industriji i zaradu u poljoprivredi umanjeno za isplaćenu obiteljsku mirovinu koja se isplaćivala od 2000. kada je priznata prvotužitelju.

12. Nadalje, sudovi utvrđuju da je doprinos roditelja tužitelja njihovom uzdržavanju bio podjednak, tj. 50% svaki je doprinio uzdržavanju djece. Tužitelji su tvrdili da su roditelji za uzdržavanje djece izdvajali 20% za svako dijete, dakle, ukupno za troje djece 60%. Sudovi su međutim, utvrdili da su roditelji za djecu ukupno izdvajali ukupno 30% prihoda, a ne 60% kako smatraju tužitelji pa kako je djece troje kad se 30% prihoda podijeli s 3 djece dobije se 10% prihoda po djetetu, odnosno 5% prihoda je izdvajao samo pokojni otac za svako dijete. To sudovi zaključuju smatrajući da su roditelji tužitelja izdvajali po 20% prihoda za uzdržavanje za svakog od roditelja te 30% za potrebe kućanstva i nabavu repromaterijala za bavljenje poljoprivredom i stočarstvom.

13. Nižestupanjski sudovi ne uzimaju u obzir zaradu koju je prednik stranaka ostvarivao radom u fušu s obrazloženjem da tužitelji nisu dokazali koliki je opseg posla obavljao prednik stranaka prije nego je umro niti su dokazali kolika bi bila njegova pretpostavljena zarada niti tužitelji navode koliko je mjesečno mogao zaraditi u fušu kao stolar.

14. Nadalje, sudovi zaključuju i da su tužitelji živjeli na području Republike Hrvatske i da su mogli znati da im pripada pravo na obiteljsku mirovinu i zatražiti isplatu obiteljske mirovine i prije 2000., jer nisu postojali objektivni razlozi zbog kojih bi majka stranaka bila spriječena to učiniti i prije 2000.

15. U odnosu na prvotužitelja za razdoblje od listopada 2000. do 2015. sudovi uzimaju u obzir samo zaradu prednika tužitelja u poljoprivredi i od tih iznosa utvrđuju 5% koliko bi pripadalo prvotužitelju i uspoređuju te iznose s iznosom isplaćene obiteljske mirovine pa utvrđuju da je iznos obiteljske mirovine veći od tog iznosa koji je utvrdio sud zbog čega odbijaju tužbeni zahtjev prvotužitelja i u navedenom preostalom vremenskom razdoblju kao neosnovan.

16. Iz navedenog proizlazi da iako prihvaćanju u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka koji je izgubljenu zaradu računao uzimajući u obzir i prosječnu neto plaću zaposlenog u drvnoj industriji uz zaradu u poljoprivredi te 20% za uzdržavanje na ime svakog od tužitelja, nižestupanjski sudovi uzimaju u obzir samo zaradu u poljoprivredi i od tih iznosa utvrđuju 5% koliko bi pripadalo prvotužitelju i uspoređuju te iznose s iznosom isplaćene obiteljske mirovine te utvrđuju da je iznos obiteljske mirovine veći od tog iznosa koji je utvrdio sud.

17. Točan je revizijski navod tužitelja da su nižestupanjski sudovi prihvatili financijsko i poljoprivredno vještačenje te da su unatoč tome zaključili da tužitelji nisu dokazali visinu prihoda.

18. Prihvaćajući financijsko vještačenje nižestupanjski sudovi su prihvatili izračun vještaka kao točan, međutim, sud je ovlašten cijeniti dokaze sukladno čl. 8. ZPP te su sudovi dali detaljno, razumno i logično obrazloženje zbog čega svoju odluku nisu utemeljili na inače točnom izračunu financijskog vještaka (točka 33., 34. i 35. obrazloženja prvostupanjske presude i točka 13. i 14. obrazloženja drugostupanjske presude). Nadalje, vezano za rad prednika tužitelja u "fušu", tužitelji na kojima je teret dokaza činjenice zarade njihovog prednika kao stolara prema čl. 221.a ZPP nisu dokazali niti obujam poslova niti konkretne poslove koje je prednik tužitelja obavljao, a niti kolika je njegova zarada od takvih poslova bila (npr. koliko je mjesečno znao zaraditi od takvih poslova). Naime, na okolnosti zarađivanja prednika tužitelja saslušana je kao svjedokinja majka tužitelja koja je kao supruga prednika tužitelja i članica domaćinstva zasigurno mogla imati saznanja o opsegu posla (npr. koliko puta mjesečno odnosno koliko često je suprug obavljao stolarske poslove) i pretpostavljenoj zaradi svog supruga od stolarskih poslova obavljenih u "fušu" (koliko je mjesečno njen suprug novaca donosio u kuću od takvih poslova). Prema tome, neosnovan je revizijski navod tužitelja da im je primjenom čl. 219. ZPP nametnut neostvariv teret dokazivanja. U okolnostima kada majka tužitelja koja bi prvenstveno trebala imati uvida i saznanja o poslovima i zaradi svog supruga nije iskazivala niti o opsegu posla i makar otprilike o pretpostavljenoj zaradi od tog posla niti su tužitelji na bilo koji drugi način dokazali te činjenice, a teret dokaza tih činjenica je na tužiteljima, sudovi bez tih osnovnih činjenica nisu mogli primijeniti odredbu čl. 223. st. 1. ZPP kako to navode tužitelji u reviziji.

19. Vezano za objektivne okolnosti zbog kojih bi majka tužitelja bila spriječena zahtijevati isplatu obiteljske mirovine prije 2000. valja reći da je i na te okolnosti prvostupanjski sud dao detaljno, razumno i logično obrazloženje (točka 27., drugi odlomak prvostupanjske presude) koje je prihvatio i drugostupanjski sud. U odnosu na revizijske navode da sudovi nisu uzeli u obzir da su tužitelji s majkom živjeli do 1995. na okupiranom području te da su tek 2000. ostvarili status povratnika i imali pravo zatražiti obiteljsku mirovinu valja reći da je pregledom spisa utvrđeno da su tužitelji tek u žalbi protiv prvostupanjske presude protivno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP iznijeli činjenicu da su tužitelji do 1995. živjeli na okupiranom području, jer iz spisa predmeta i iskaza svjedoka (majke i sestara tužitelja kao svjedoka) proizlazi tek da su tužitelji do 1995. živjeli na području Hrvatske, da je prednik tužitelja do otkaza radio u Karlovcu, međutim nigdje nije navedeno niti tužitelji na kojima je teret dokaza prema čl. 219. ZOO tvrde niti dokazuju gdje na području Republike Hrvatske su tužitelji živjeli, a opće je poznata i činjenica da nije čitav teritorij Republike Hrvatske bio okupiran.

20. Dakle, niti su tužitelji tijekom postupka tvrdili da zahtjev za obiteljsku mirovinu nije podnesen zbog toga što su tužitelji bili to onemogućeni učiniti zbog života na okupiranom teritoriju niti su to sukladno čl. 219. ZPP dokazali niti je te činjenice moguće sukladno čl. 352. st. 1. ZPP iznositi prvi puta tek u žalbi, a na okolnost zbog čega zahtjev za mirovinu nije podnesen ranije je kao svjedokinja saslušana majka tužitelja koja je mogla iskazivati i o tim okolnostima. Slijedom navedenog, ovaj sud ocjenjuje da je obrazloženje prvostupanjskog suda dano u točki 27., drugi odlomak, što je prihvatio i drugostupanjski sud, razumni i logični te u skladu s izvedenim dokazima pa su stoga revizijski navodi tužitelja o objektivnoj nemogućnosti zahtijevati isplatu obiteljske mirovine prije 2000. neosnovani.

21. Međutim, u pravu je prvotužitelj kada osporava da bi mu pripadalo samo 5% od ukupnih prihoda na ime uzdržavanja nakon što su ostale dvije tužiteljice postale punoljetne, jer bi tužitelj tada bio jedino uzdržavano dijete.

22. U trenutku kada je u listopadu 2000. prvotužitelju i njegovoj majci priznato pravo na obiteljsku mirovinu, obje ostale tužiteljice već su bile punoljetne, a nije dokazano da su se nakon punoljetnosti redovito školovale pa više nije postojala obveza roditelja da ih uzdržavaju. Budući da je prvotužitelj od listopada 2000. ostao jedino uzdržavano dijete, osnovan je njegov prigovor da bi od tada za njegovo uzdržavanje roditelji izdvajali više odnosno da bi prednik tužitelja na prvotužitelja izdvajao više od 5% svojih prihoda.

23. S obzirom na to da presude ne sadrže razloge o toj odlučnoj činjenici- koliki iznos uzdržavanja bi prvotužitelj primao od svog oca nakon što su ostale dvije tužiteljice postale punoljetne i bi li takav iznos uzdržavanja koji bi prvotužitelj primao od svog oca bio veći od iznosa obiteljske mirovine koju je prvotužitelj primao od 1. listopada 2000., nižestupanjski sudovi su počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u odnosu na razdoblje od 1. listopada 2000. do 1. ožujka 2015. kada je prestalo redovno školovanje u odnosu na prvotužitelja, a što iznosi 132.243,31 kuna/17.551,70 eura.

24. Stoga je s obzirom na navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka prvotužitelju povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku koje je sadržano u pravu na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14) i čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori – broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 1/06, 2/10).

25. Zbog navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP djelomično ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u odnosu na prvotužitelja, a na temelju čl. 391. st. 6. ZPP- a reviziju drugotužiteljice i trećetužiteljice i djelomično reviziju prvotužitelja odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci.

26. Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 8. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil