REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4182/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja INGRA-DET gospodarsko interesno udruženje, Zagreb, Alexandera von Humboldta 4b, OIB: 42688198225, kojeg zastupa punomoćnica Sandra Obuljen, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika INGRA d.d., Zagreb, Alexandera von Humboldta 4b, OIB: 14049708426, kojeg zastupa punomoćnik Relja Pećina, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Markoč, Pećina i Kušeta u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 4031/2022-6 od 13. ožujka 2024., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-2172/2021-20 od 11. srpnja 2022., u sjednici održanoj 8. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-4031/2022-6 od 13. ožujka 2024., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-2172/2021-20 od 11. srpnja 2022.

2. Prijedlog je podnesen pozivom na čl. 385. a i 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja koja predlagatelj smatra važnim za odluku u ovom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, kao i zbog povrede temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje iz Ustava Republike Hrvatske i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

3. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženik poriče sve navode tužitelja, ističe da nižestupanjski sudovi uopće nisu razmatrali pravna pitanja radi kojih je podnesen prijedlog za dopuštenje revizije, te da nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje se ukazuje u prijedlogu. Stoga tuženik traži naknadu troškova sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

4. Prijedlog djelomično nije osnovan, a djelomično nije dopušten.

5. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. i čl. 385.a st. 1. ZPP vijeće revizijskog suda je ocijenilo da postavljena pitanja nisu pravna pitanja u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP.

6. Tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije postavlja sljedeća pitanja:

„1. Je li stranka dužna u tužbi iznijeti determinaciju pravne osnove tužbenog zahtjeva i pravnu kvalifikaciju pravnog odnosa kako bi stekla pravo na djelotvornu pravnu zaštitu?

2. U kojoj je mjeri sud vezan determinacijom pravne osnove tužbenog zahtjeva i pravnom kvalifikacijom pravnog odnosa koju je stranka navela u tužbi?

3. Je li sud dužan sam utvrditi kvalifikaciju pravnog odnosa i pravila na temelju kojih treba prosuditi osnovanost tužbenog zahtjeva?

4. Predstavlja li načelo iura novit curia obvezu i dužnost suda da ispituje osnovanost tužbenog zahtjeva po bilo kojem materijalno-pravnom propisu slijedom čega je ovlašten odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan tek ako nađe da nijedan materijalno-pravni propis ne omogućuje njegovo usvajanje?

5. Predstavlja li odstupanje od načela iura novit curia te dužnosti pružanja djelotvorne pravne zaštite po materijalno-pravnom propisu koji uređuje neku drugu pravnu osnovu tužbenog zahtjeva od onog koji je u tužbenom zahtjevu naveden bitnu povredu odredaba parničnog postupka?

6. Ako odstupanje od načela iura novit curia te dužnosti pružanja djelotvorne pravne zaštite po materijalno-pravnom propisu koji uređuje neku drugu pravnu osnovu tužbenog zahtjeva od onog koji je u tužbenom zahtjevu naveden predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka, pali li na takvu povredu viši sud po službenoj dužnosti?

7. Je li sud dužan u obrazloženju presude obrazložiti razloge zbog kojih nijedan materijalno-pravni propis ne omogućuje usvajanje konkretnog tužbenog zahtjeva, predstavlja li nedostatak takvih razloga bitnu povredu parničnog postupka i pazi li viši sud na tu povredu po službenoj dužnosti?

8. U slučaju da je sud dužan u obrazloženju presude obrazložiti razloge zbog kojih nijedan materijalno-pravni propis ne omogućuje usvajanje konkretnog tužbenog zahtjeva, predstavlja li nedostatak takvih razloga bitnu povredu parničnog postupka i pazi li viši sud na tu povredu po službenoj dužnosti?

9. Postoji li obveza vraćanja stečenog bez osnove primjenom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima kada dio imovine neke osobe prijeđe u imovinu druge osobe, a takav prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu?

10. Je li za utvrđenje stjecanja bez osnove i obveze vraćanja novčanog iznosa prema pravnom institutu iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima bitan način na koji je došlo do stjecanja tog iznosa?“.

7. Prema shvaćanju revizijskog suda od odgovora na postavljena pitanja ne ovisi odluka u ovom predmetu. To iz razloga što je parnični sud vezan činjeničnim navodima tužbe, a u činjeničnim navodima tužbe, u konkretnom slučaju, upravo tužitelj, zastupan po odvjetniku, izričito govori o izvršenim pozajmicama na temelju usmeno sklopljenih ugovora. Nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužitelja primjenom čl. 219. st. 1. ZPP, jer tužitelj, iako je bio upozoren nije naveo koliko je točno ugovora o zajmu sklopljeno, kada su ti ugovori sklopljeni, koje su osobe ugovarale te ugovore na strani tužitelja i tuženika, kada i u kojim iznosima su izvršene uplate, odnosno na koji način su uplate izvršen.

8. Kako postavljena pitanja polaze od drugačijih činjeničnih tvrdnji, to postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti za razvoj prava kroz sudsku praksu, radi čega je valjalo prijedlog za dopuštenje revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP odbiti primjenom odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP.

9. Tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije ističe da su postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjene teške povrede ustavnih, odnosno konvencijskih prava i to prava na pravično suđenje u smislu odredbe čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, kao i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Pri tome se tvrdi da povrijeđeno i pravo na jednakost oružja.

10. Prije svega valja istaći da se tužitelj na te povrede nije pozivao u žalbi, pa slijedom toga se ne može na iste pozivati niti u prijedlogu za dopuštenje revizije u smislu odredbe čl. 385. a st. 2. ZPP.

11. Stoga predlagatelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, radi čega je valjalo u tom dijelu prijedlog za dopuštenje revizije odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP, te riješiti kao u točki II. izreke.

12. Ujedno je valjalo odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP (toč. III. izreke).

Zagreb, 8. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug