REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-886/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr.sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Damir Švec, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa Josip Grošeta, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-1940/2022-2od 1. lipnja 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3499/2019-26 od 15. rujna 2022., u sjednici održanoj 8. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj: 09-50- 3446147 od 08.05.2006., sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva na tuženika, upisom prava vlasništva na vozilu marke „ŠKODA“, tip vozila „Octavia“, model vozila „Tour 1.4“, broj šasije: [broj šasije], kojim je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit za kupnju prethodno označenog, novog motornog vozila, u iznosu od 22.240,49 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem deviznom tečaju Kreditora, važećem na dan korištenja kredita za CHF, sa rokom otplate od 84 mjeseca (7 godina), uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,20% godišnje, koji je ovjeren kao ovršni javnobilježnički akt kod javnog bilježnika Željke Maroslavac dana 09. svibnja 2006., pod brojem: OU-1032/06, između tuženika: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, kao davatelja kredita, te tužitelja VG (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao korisnika kredita.

II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. ( OIB:53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju VG (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], na ime vraćanja onoga što je temeljem ništetnog Ugovora o kreditu primio od 09.10.2010. do 13.05.2013., isplati iznos od 65.570,41 Kn / 8.702,69 EUR1, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom:

- na iznos od 2.188,89 kn tekućom od 09.10.2010. do isplate,

- na iznos od 1.835,00 kn tekućom od 09.11.2010. do isplate;

- na iznos od 3.960,00 kn tekućom od 13.01.2011. do isplate;

- na iznos od 1.922,10 kn tekućom od 08.02.2011. do isplate;

- na iznos od 1.929,12 kn tekućom od 23.03.2011. do isplate;

- na iznos od 1.888,00 kn tekućom od 07.04.2011. do isplate;

- na iznos od 2.058,30 kn tekućom od 01.06.2011. do isplate;

- na iznos od 4.137,00 kn tekućom od 08.07.2011. do isplate;

- na iznos od 2.186,00 kn tekućom od 26.08.2011. do isplate;

- na iznos od 2.042,00 kn tekućom od 23.09.2011. do isplate;

- na iznos od 2.021,85 kn tekućom od 14.10.2011. do isplate;

- na iznos od 2.006,00 kn tekućom od 18.11.2011. do isplate;

- na iznos od 4.163,00 kn tekućom od 18.01.2012. do isplate;

- na iznos od 2.105,50 kn tekućom od 29.02.2012. do isplate;

- na iznos od 2.090,00 kn tekućom od 08.03.2012. do isplate;

- na iznos od 2.087,30 kn tekućom od 09.05.2012. do isplate;

- na iznos od 4.220,00 kn tekućom od 20.06.2012. do isplate;

- na iznos od 2.087,00 kn tekućom od 07.07.2012. do isplate;

- na iznos od 2.066,40 kn tekućom od 20.08.2012. do isplate;

- na iznos od 2.046,00 kn tekućom od 08.09.2012. do isplate;

- na iznos od 4.160,00 kn tekućom od 14.11.2012. do isplate;

- na iznos od 4.180,00 kn tekućom od 09.01.2013. do isplate;

- na iznos od 2.065,95 kn tekućom od 08.02.2013. do isplate;

- na iznos od 2.050,00 kn tekućom od 11.03.2013. do isplate;

- na iznos od 2.055,00 kn tekućom od 26.04.2013. do isplate i

- na iznos od 2.020,00 kn tekućom od 13.05.2013. do isplate,

koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, prema

eskontnoj stopi HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. do isplate, prema kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka sa pripadajućom zakonskim zateznom kamatom, prema gore označenoj stopi, sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO, koja teče od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 029-50-3446147, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Željke Maroslavac dana 09. svibnja 2006., pod brojem: OU-1032/06, a odnosi se na ugovorenu promjenjivu KAMATNU STOPU i glasi: "godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, isplatiti tužitelju VG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.827,60 kn / 773,46 EUR1, sa zakonskom zateznom kamatom i to na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 43,44 kn tekućom od 30.11.2007. do isplate;

- na iznos od 28,72 kn tekućom od 31.12.2007. do isplate;

- na iznos od 50,33 kn tekućom od 31.01.2008. do isplate;

- na iznos od 79,84 kn tekućom od 31.03.2008. do isplate;

- na iznos od 58,51 kn tekućom od 30.04.2008. do isplate;

- na iznos od 66,61 kn tekućom od 31.05.2008. do isplate;

- na iznos od 58,11 kn tekućom od 30.06.2008. do isplate;

- na iznos od 70,81 kn tekućom od 31.07.2008. do isplate;

- na iznos od 54,54 kn tekućom od 31.08.2008. do isplate;

- na iznos od 59,30 kn tekućom od 30.09.2008. do isplate;

- na iznos od 54,90 kn tekućom od 31.10.2008. do isplate;

- na iznos od 15,14 kn tekućom od 31.12.2008. do isplate;

- na iznos od 54,83 kn tekućom od 31.01.2009. do isplate;

- na iznos od 65,00 kn tekućom od 28.02.2009. do isplate;

- na iznos od 70,81 kn tekućom od 31.03.2009. do isplate;

- na iznos od 77,21 kn tekućom od 30.04.2009. do isplate;

- na iznos od 97,99 kn tekućom od 31.05.2009. do isplate;

- na iznos od 119,17 kn tekućom od 30.06.2009. do isplate;

- na iznos od 103,93 kn tekućom od 31.07.2009. do isplate;

- na iznos od 86,37 kn tekućom od 31.08.2009. do isplate;

- na iznos od 93,94 kn tekućom od 30.09.2009. do isplate;

- na iznos od 94,63 kn tekućom od 31.10.2009. do isplate;

- na iznos od 95,95 kn tekućom od 30.11.2009. do isplate;

- na iznos od 69,46 kn tekućom od 31.12.2009. do isplate;

- na iznos od 189,69 kn tekućom od 28.02.2010. do isplate;

- na iznos od 63,34 kn tekućom od 31.03.2010. do isplate;

- na iznos od 107,32 kn tekućom od 30.04.2010. do isplate;

- na iznos od 121,16 kn tekućom od 31.05.2010. do isplate;

- na iznos od 228,08 kn tekućom od 31.07.2010. do isplate;

- na iznos od 128,06 kn tekućom od 30.09.2010. do isplate;

- na iznos od 136,33 kn tekućom od 31.10.2010. do isplate;

- na iznos od 56,95 kn tekućom od 30.11.2010. do isplate;

- na iznos od 276,74 kn tekućom od 31.01.2011. do isplate;

- na iznos od 82,68 kn tekućom od 28.02.2011. do isplate;

- na iznos od 128,96 kn tekućom od 31.03.2011. do isplate;

- na iznos od 82,28 kn tekućom od 30.04.2011. do isplate;

- na iznos od 245,68 kn tekućom od 31.07.2011. do isplate;

- na iznos od 177,09 kn tekućom od 31.08.2011. do isplate;

- na iznos od 99,86 kn tekućom od 30.09.2011. do isplate;

- na iznos od 86,36 kn tekućom od 31.10.2011. do isplate;

- na iznos od 75,28 kn tekućom od 30.11.2011. do isplate;

- na iznos od 196,64 kn tekućom od 31.01.2012. do isplate;

- na iznos od 104,87 kn tekućom od 29.02.2012. do isplate;

- na iznos od 118,31 kn tekućom od 31.03.2012. do isplate;

- na iznos od 327,80 kn tekućom od 30.06.2012. do isplate;

- na iznos od 92,46 kn tekućom od 31.07.2012. do isplate;

- na iznos od 95,02 kn tekućom od 31.08.2012. do isplate;

- na iznos od 97,09 kn tekućom od 30.09.2012. do isplate;

- na iznos od 202,83 kn tekućom od 30.11.2012. do isplate;

- na iznos od 263,38 kn tekućom od 31.01.2013. do isplate;

- na iznos od 90,49 kn tekućom od 28.02.2013. do isplate;

- na iznos od 77,15 kn tekućom od 31.03.2013. do isplate;

- na iznos od 97,20 kn tekućom od 30.04.2013. do isplate;

- na iznos od 108,96 kn tekućom od 31.05.2013. do isplate i to od

30.11.2007. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do plateža po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 029-50-3446147, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Željke Maroslavac dana 09. svibnja 2006., pod brojem: OU-1032/06, a koji se odnosi na NAČIN OTPLATE kredita i glas da se kredit otplaćuje: „ ... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“ .. .

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, isplatiti tužitelju VG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 16.214,99 kn / 2.152,10 EUR1, sa zakonskom zateznom kamatom i to na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 26,51 kn tekućom od 31.05.2010. do isplate;

- na iznos od 500,06 kn tekućom od 31.07.2010. do isplate;

- na iznos od 190,04 kn tekućom od 31.08.2010. do isplate;

- na iznos od 297,57 kn tekućom od 30.09.2010. do isplate;

- na iznos od 268,03 kn tekućom od 31.10.2010. do isplate;

- na iznos od 266,03 kn tekućom od 30.11.2010. do isplate;

- na iznos od 822,06 kn tekućom od 31.01.2011. do isplate;

- na iznos od 344,93 kn tekućom od 28.02.2011. do isplate;

- na iznos od 360,13 kn tekućom od 31.03.2011. do isplate;

- na iznos od 319,03 kn tekućom od 30.04.2011. do isplate;

- na iznos od 1.491,59 kn tekućom od 31.07.2011. do isplate;

- na iznos od 616,13 kn tekućom od 31.08.2011. do isplate;

- na iznos od 476,90 kn tekućom od 30.09.2011. do isplate;

- na iznos od 466,69 kn tekućom od 31.10.2011. do isplate;

- na iznos od 450,84 kn tekućom od 30.11.2011. do isplate;

- na iznos od 1.032,68 kn tekućom od 31.01.2012. do isplate;

- na iznos od 539,23 kn tekućom od 29.02.2012. do isplate;

- na iznos od 534,84 kn tekućom od 31.03.2012. do isplate;

- na iznos od 1.616,12 kn tekućom od 30.06.2012. do isplate;

- na iznos od 519,05 kn tekućom od 31.07.2012. do isplate;

- na iznos od 511,22 kn tekućom od 31.08.2012. do isplate;

- na iznos od 490,84 kn tekućom od 30.09.2012. do isplate;

- na iznos od 1.049,68 kn tekućom od 30.11.2012. do isplate;

- na iznos od 1.060,47 kn tekućom od 31.01.2013. do isplate;

- na iznos od 504,81 kn tekućom od 28.02.2013. do isplate;

- na iznos od 494,83 kn tekućom od 31.03.2013. do isplate;

- na iznos od 499,84 kn tekućom od 30.04.2013. do isplate;

- na iznos od 464,84 kn tekućom od 31.05.2013. do isplate i to od

31.05.2010. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do plateža po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 12.532,00 kn / 1.663,28 EUR1 sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 15.9.2022. do plateža, sve to u roku od 15 dana."

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu kojim je odbijen glavni tužbeni zahtjev tužitelja (točka I. izreke) i kojim je prihvaćen eventualno kumulirani zahtjev tužitelja (točka II., III., IV. i V. izreke), preinačena je odluka o parničnom trošku (točka VI. izreke) na način da je naloženo tuženici da tuženici da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.895,55 Eur1/14.282,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koje teče od 15. rujna 2022. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, te je odbijen zahtjev tuženice za naknadnom troška žalbenog postupka.

3. Rješenjem ovog suda broj Revd 4091/2023-2 od 11. siječnja 2024. dopušteno je tužitelju podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

Povlači li ništetnost neke odredbe ugovora o kreditu, a koje sadrže bitne elemente ugovora (predmet i cijenu), „ex tunc“ ništetnost cijelog ugovora?

4. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju postavljajući navedeno pitanje, s prijedlogom da se drugostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati drugostupanjskom ili prvostupanjskpom sudu na ponovno suđenje.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija nije osnovana.

7. U povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 2. ZPP-a).

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnim ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 8. svibnja 2006. Tužitelj ništetnost ugovora o kreditu temelji na činjenici da stranke nisu pregovarale kod sklapanja ugovora o kreditu, niti su tužitelju bili poznati parametri koji utječu na promjenu valute CHF, a ugovorena je promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke banke, čiji parametri nisu unaprijed određeni i na koju stopu tužitelj nije mogao utjecati, pa je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03), pri čemu se tužitelj pozvao na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda RH, broj Revt-2245/17 od 20. ožujka 2018.

9. U revizijskom postupku, povodom revizije tužitelja, sporna je ništetnost cijelog ugovora o kreditu, a s obzirom na utvrđenu ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

10. Drugostupanjski sud je ocijenio neosnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora, jer smatra da predmetni ugovor može opstati unatoč ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

11. Tužitelj u reviziji ustraje u tvrdnji da ništetnost pojednih (bitnih) odredbi ugovora o kreditu ima za posljedicu i ništetnost cijelog ugovora. Radi navedenog, tužitelj smatra da je cjelokupno ponašanje tuženice prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu jer je tuženik u Ugovor o kreditu ugradio cijeli niz odredbi koje su išle na štetu tužitelja, kao potrošača, čime su prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, proizašlim iz Ugovora o kreditu, a izravno su utjecale na cijenu kredita. Te odredbe su, kako od strane sudova Republike Hrvatske, tako i od Suda Europske unije, utvrđene ništetnim.

12. Prema odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO-a). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st. 2. čl. 324. ZOO).

13. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a).

14. Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (čl. 21. ZOO-a). Odredbom čl. 22. ZOO-a dopušteno je sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, dakle, dopuštena je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

15. 1. Odredbe čl. 81 - 87. Zakona o zaštititi potrošača ("Narodne novine", broj 56/03 - dalje: ZZP) određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, a prema tim odredbama se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 82. ZZP-a je određeno koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a za ovaj slučaj to bi bila:

- odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog (ugovorom predviđenog) naloga

- odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe,

dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću, čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca

- odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije zaključenja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

15. 2. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da se prilikom ocjene je li neka odredba ugovora poštena, uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom zaključenja ugovora, te ostale ugovorne odredbe.

15. 3. Odredbom čl. 87. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. U ovoj pravnoj stvari, načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, utvrđena je ništetnom na temelju posebne odredbe - čl. 81. ZZP-a. Unatoč ništetnosti navedene odredbe egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji iznos primljenog (neovisno o iznosu kamata) je korisnik kredita dužan vratiti.

17. U tom smislu valja istaći da se ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO-a, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica je da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu, međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi i da bi vrijedio bez njih. Stoga predmetni ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati, pa je pravilno drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 21. i 22. u vezi s čl. 322. st. 1. i čl. 324. st. 2. ZOO-a, kada su tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora ocijenili neosnovanim.

18. Nasuprot revizijskim navodima, ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju čl. 6. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (RG protiv ERSTE Bank Hungary Zrt). Kod ovakve ocjene, revizijski sud ustraje u svojoj praksi (primjerice, Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.) odnosno u pristupu suđenju prema kojem su hrvatski sudovi obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, što uključuje, uz ostalo, i praksu Suda Europske unije.

19. 1. S tim u vezi nisu prihvatljivi revizijski navodi tužitelja u kojima se poziva na praksu ovoga suda po kojoj "Ne može se utvrditi utvrđenje djelomične ništetnosti odredaba ugovora o cijeni, kad bez tih odredaba ugovor ne bi mogao opstati. “(VSRH Gzz-105/02, Rev-907/02 od 27.02.2003.), jer se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji koja nije primjenjiva na ovaj slučaj. Naime u tim odlukama se nije radilo o ugovorima o kreditu u CHF s promjenjivom kamatnoj stopi i načinu određivanja kamate, kao u ovom slučaju.

19. 2. Nisu prihvatljivi revizijski navodi tužitelja ni glede tumačenja odluke Suda EU C-260/18 prema kojoj da je Sud Europske unije nedvosmisleno izrazio stajalište da je odredba o tečajnom riziku, valuti CHF, glavni predmet ugovora i kako održavanje takvog ugovora na snazi nije pravno moguće jer se radi o bitnom sastojku ugovora. To stoga što je presudom C-118/17, jasno i bez ograde, odlučeno, među ostalim, da članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način:

- da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i

- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

20. Upravo u primjeni naprijed navedenih mjerodavnih odredaba nacionalnog prava tumačenih u duhu prava Europske unije, revizijski sud ocjenjuje da je i nakon utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu, moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale. To je temeljni razlog (uz činjenicu da je ništetnost i ustanovljena da bio ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje) zbog kojeg revizijski sud i cijeni neosnovanim zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora. Ovakvo je pravno shvaćanje u duhu prava Europske unije i sadržano je i u presudi Sud EU C-19/20 (toč. 52.) a ukazuje da je udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 ako je sklapanjem dodatka ugovoru uklonjena nepoštena odredba i ako su korisnici kredita bili svjesni neobvezujuće odredbe i posljedica koje iz nje izviru. Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji naznačenim pitanjem upire tužitelj.

21. Prema navedenom, u skladu su s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Jednako tako, nisu u skladu s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuje prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

22. Ovakvo je pravno shvaćanje u duhu prava Europske unije i sadržano je i u presudi Suda EU C-19/20 od 16. siječnja 2021. (točka 54.) prema kojoj je cilj koji se nastoji ostvariti Direktivom zaštita potrošača i uspostavljanje ravnoteže između stranaka izuzimajući od primjene odredbi koje se smatraju nepoštenima, a održavajući, u načelu, valjanost drugih odredaba ugovora o kreditu (tako i Sud EU u presudi od 7. kolovoza 2018., Banco Santander Escobedo Cortes, C-96/16 i C-94/17, EU:C:2018:643, t. 75). Prema ocjeni revizijskog suda, u okolnostima konkretnog slučaja je udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada je tužitelju koji je prijevremeno otplatio kredit 17. siječnja 2013. (redovni istek roka otplate kredita bio je ugovoren 2026. godine) tužbom podnesenom 12. travnja 2019. prihvaćen zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i dosuđen preplaćeni iznos po obje osnove. To stoga što je time uspostavljena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Isti je pristup Sud EU izrazio u vezi s pitanjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu kao posljedice nepoštenosti jedne njegove odredbe u spomenutoj presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., t. 51., istaknuvši da "članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe".

23. 1. Prema ocjeni revizijskog suda, u okolnostima konkretnog slučaja je udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada je tužitelju koji je prijevremeno otplatio kredit (31. svibnja 2013.) tužbom podnesenom 30. svibnja 2019. prihvaćen zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i dosuđen preplaćeni iznos po obje te osnove. Time je na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnog natjecanja, s druge, uspostavljena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

23. 2. Naime, imajući na umu činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu prestao vraćanjem kredita prije roka (članak 1024. stavak 2. ZOO), eventualnim utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu došlo bi do ozbiljnog zadiranja u slobodu ugovaranja jer je zaključenje ugovora o kreditu s valjanim odredbama upravo u skladu s ugovornom voljom stranaka u trenutku sklapanja ugovora, u kojem bi smislu utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora bilo suprotno općem pravnom načelu pacta sund servanda i dovelo bi do narušavanja ugovorne ravnoteže putem miješanja suda nakon što je ugovor sklopljen, kao i do pravne nesigurnosti, posebno u dijelu gospodarskih aktivnosti. U odnosu na obje stranke predmetni je ugovor ispunjen u granicama njegove valjanosti, dok je tužitelju u dijelu u kojem su ugovorne odredbe utvrđene ništetnima zbog nepoštenosti dosuđena isplata preplaćenih iznosa.

23. 3. S druge strane, zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi valja pružati u okvirima koje određuje Direktiva i u okviru balansa koji je njezinim odredbama uspostavljen između pravnih učinaka nepoštenosti ugovornih odredbi i slobode ugovaranja (tako i Z, V: Zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, Načela i standardi zaštite u odlukama Suda Europske unije, "Narodne novine", Zagreb, 2018., str. 667.).

24. Pri naprijed navedenoj ocjeni, revizijski sud ima na umu da je zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom članka 49. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav), temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, i iz koncepta socijalne države (članak 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

25. Treba imati na umu da, prema praksi Suda EU (presuda broj C-19/20, točka 56.), što se tiče kriterija koji omogućuju da se ocijeni može li se ugovor stvarno održati na snazi bez nepoštenih odredaba, tekst članka 6. stavka 1. Direktive 93/19 i zahtjevi u pogledu pravne sigurnosti gospodarskih aktivnosti idu u korist objektivnog pristupa prilikom tumačenja te odredbe, tako da se situacija jedne od ugovornih strana ne može smatrati odlučujućim kriterijem kojim se uređuje buduća sudbina ugovora, dok se (točka 57. iste presude) prilikom ocjene može li ugovor koji sadržava jednu ili više nepoštenih odredaba nastaviti važiti bez tih odredaba, sud pred kojim se vodi postupak svoju ocjenu ne može temeljiti samo na tome je li ništetnost navedenog ugovora u cijelosti eventualno povoljno za potrošača (tako i u presudi od **.**.2012., R i D, C-453/10, EU:C2012:144, t. 32.).

25.1. Stoga je revizijski sud zaključak o neosnovanosti revizije donio u primjeni navedenih mjerodavnih odredbi materijalnog prava, a također imajući na umu praksu iz svih naprijed navedenih presuda Suda EU primjenjivih na okolnosti konkretnog slučaja upravo, kao što je i navedeno, cijeneći da je u opisanim prilikama na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnog natjecanja, s druge, uspostavljena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

26. Imajući na umu da se posljedice nevaljanosti ugovora zbog nepoštenosti pojedinih odredbi ugovora rješavaju u okviru nacionalnog zakonodavstva mjerama koje uređuju pravne odnose ugovornih strana nakon utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, konkretno naprijed spomenutim odredbama ZOO, odgovor na dopušteno pravno pitanje glasi:

Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnog natjecanja, s druge.

27. Naprijed navedeno ne isključuje mogućnost da unutar pojedinih nacionalnih sudova u državama EU, zbog određenih specifičnih okolnosti pojedinog slučaja, ugovor o kreditu bude ocijenjen i u cijelosti ništetnim. Primjer za takvo odstupanje od prakse je presuda Vrhovnog suda Republike Slovenije broj II Ips-18/2022 od 21. prosinca 2022. koja je utemeljena upravo na specifičnim činjeničnim posebnostima tog premeta u kojem su tužitelji kao potrošači imali mogućnost podići kredit samo u CHF, a nisu bili obaviješteni o zamkama svoje odluke, dok je tuženica (banka) znala da tužitelji mogu podići kredit samo u CHF, ali im unatoč tome nije ništa objasnila o valutnom riziku čime je postupanje banke ocijenjeno ne samo nepoštenim, već i obmanjujućim, i to već u trenutku sklapanja ugovora o kredita. U konkretnom se slučaju, međutim, ne radi ni približno o takvoj vrsti nepoštenosti trgovca, već je to iznimka i u praksi slovenskih sudova, kako to proizlazi iz citirane presude.

28. U opisanim okolnostima nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji naznačenim pitanjem tužitelj ukazuje, pa tako ne postoji razlog zbog kojeg je revizija podnesena. Stoga je valjalo temelju odredbe članka 393. stavka 1. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

29. Ostali revizijski razlozi, koji izlaze iz okvira dopuštenog pravnog pitanja, nisu razmatrani.

Zagreb, 8. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić