REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1229/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse, Goranke Barać-Ručević i Mirjane Magud članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZK, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik Anto Pecirep, odvjetnik u [adresa], protiv tuženice Republike Hrvatske - Ministarstvo obrane, Zagreb, Sarajevska 7, OIB 66486182714, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice, protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž R-179/2023-2 od 5. srpnja 2023. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-638/2017-33 od 3. ožujka 2023., u sjednici održanoj 8. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tuženice.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj - za Ministarstvo obrane da tužitelju DK na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 171,92 eur1 / 1.295,37 kuna (slovima: stosedamdesetjedan euro i devedesetdva centa / tisuću dvije stotine devedeset pet kuna trideset sedam lipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do isplate sukladno članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, osim zakonskih zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u bruto iznosu, tekućom:

- na iznos od 16,30 EUR / 122,83 kune od 16.04.2012. godine

- na iznos od 3,42 EUR / 25,74 kune od 16.07.2012. godine

- na iznos od 2,17 EUR / 16,38 kune od 16.08.2012. godine

- na iznos od 55,68 EUR / 419,55 kune od 16.12.2012. godine

- na iznos od 54,01 EUR / 406,96 kune od 16.05.2013. godine

- na iznos od 2,04 EUR / 15,34 kune od 16.02.2014. godine

- na iznos od 38,30 EUR / 288,58 kune od 16.05.2014. godine

kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 740,34 eur1 / 5.578,12 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku 15 dana.“.

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje se u pobijanom dijelu u pogledu odluke o glavnoj stvari i zateznim kamatama presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: Pr-638/2017-33 od 3. ožujka 2023.

II. Odbijanjem žalbe tužene i djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja preinačava se odluka o troškovima postupka sadržana izreci prvostupanjske presude tako da se nalaže tuženici da tužitelju povrh dosuđenog iznosa parničnog troška od 740,34 eur / 5.578,121 kn naknadi i daljnji iznos parničnog troška od 456,86 eur / 3.442,19 kn sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude 3. ožujka 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka.

III. Nalaže se tuženici da tužitelju isplati trošak žalbenog postupka u iznosu 44,79 eur / 337,15 kn u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu za iznos od 266,28 eur / 2.006,25 kn odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu, kao neosnovan.“.

3. Protiv drugostupanjske presude, reviziju dopuštenu ovosudnim rješenjem poslovni broj Revd 82/2024-2 od 3. travnja 2024., podnosi tuženica zbog pravnog pitanja koje glasi:

„Mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja imati prednost i veću vjerodostojnost pred materijalnim dokazima, dostavljenim evidencijama o radu, potpisanim od strane tužitelja?“.

4. U odgovoru na reviziju, tužitelj osporava revizijske navode i predlaže reviziju odbiti.

5. Revizija nije osnovana.

6. U skladu sa odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) revizijski je sud u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 171.92 eur sa pripadajućim zateznim kamatama, tekućim na pojedine iznose od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, sa osnove dodatka na plaću za rad na terenu za vremenski period od 28. prosinca 2011. do 1. lipnja 2014.

8. U tijeku postupka pred nižestupanjski sudovima u bitnome je utvrđeno: da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao djelatna vojna osoba u Ministarstvu obrane, Hrvatska kopnena vojska sa sjedištem zapovjedništva u Karlovcu; da je u tom razdoblju obavljao službene poslove i zadaće na terenu, na način da je bio radno angažiran prekovremeno - noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama; da je tužitelj u spornom razdoblju ostvario prekovremene sate o čemu tuženica nije vodila precizne evidencije te da mu za taj rad nisu isplaćeni dodaci na plaću.

8.1. Uz utvrđenje, da tuženica nije kao poslodavac precizno vodila evidenciju o radnom vremenu, vezano za odrađeni prekovremeni rad, a što prvostupanjski sud utvrđuje temeljem iskaza svjedoka i tužitelja, nižestupanjski sudovi usvajaju tužbeni zahtjev pozivom na: Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 118/09 i 118/12), Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodacima na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09 - dalje: Pravilnik/09), Zakona o službi oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/03, 58/02, 175/02, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09 - dalje: ZSOS/02) te Zakona o službi oružanim snaga Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 73/13, 75/15 i 50/16 - dalje: ZSOS/13), Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“, broj 33/14, 41/14, 53/14, 114/14 i 72/15 - dalje: Pravilnik/14), Odluke o rasporedu radnog vremena („Narodne novine“, broj 66/14, 23/15 i 84/15 - dalje: Odluka/14) prihvaćaju tužbeni zahtjev. 9. S obzirom na sadržaj postavljenog pitanja, zbog kojega je revizija dopuštena, proizlazi da je sporan način utvrđivanja sati prekovremenoga rada i u vezi s tim imaju li personalni dokazi, poput iskaza tužitelja i svjedoka, prednost i veću vjerodostojnost pred materijalnim dokazima, dostavljenim evidencijama o radu.

10. O pravnom pitanju zbog kojeg je dopuštana revizija protiv drugostupanjske presude u ovom postupku, u činjenično pravno podudarnom predmetu ovoga suda poslovni broj Rev 927/2022-2, rješenjem od 7. veljače 2023., ovaj sud je na tamo postavljeno pravno pitanje, a koje je sukladno sa pitanjem zbog kojega je dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude u predmetnom postupku, izrazio pravno shvaćanje:

„Pitanje mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja imati prednost i veću vjerodostojnost pred materijalnim dokazima dostavljenim evidencijama o radu potpisanim od strane tužitelja zavisi od svih okolnosti pojedinog slučaja, a kada na temelju međusobno proturiječnih tvrdnji stranaka nije moguće utvrditi je li postojeća evidencija radnog vremena uredno vođena, sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja, pri čemu je nužno imati u vidu jesu li, ne samo tužitelju nego i svjedocima kojima se dokazuje (ne) istinitost evidencije, davane na uvid tako vođene evidencije radnog vremena, koji su isti jednim dijelom potpisali a drugim nisu, a posebno od kakvog je utjecaja na kvalitetu iskaza svjedoka o kvaliteti i potpunosti evidencije o radnom vremenu činjenica jesu li na tu evidenciju bilo tužitelj bilo svjedok do pokretanja sudskih postupaka iznosili primjedbe, i jesu li nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje imali primjedbi na (ne) obračunate prekovremen sate rada, te je li tužitelj eventualno u upravnom postupku, prije podnošenja tužbe osporavao evidenciju o svom radu na terenu podnoseći pisani prigovor, neovisno o tome što se to pitanje može rješavati, kao prethodno pitanje i u ovoj parnici, a sve to posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena.“.

11. Ovom odlukom se reafirmira citirano pravno shvaćanje iz prethodno navedene odluke. Međutim, kako se u ovom postupku radi o sporu male vrijednosti, gdje se tijekom postupka pred sudom drugog stupnja nije mogla ispitivati pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a, to pogrešan stav nižestupanjskih sudova ne može imati utjecaj na pravilnost odluke u ovom sporu.

12. Stoga je, temeljem svega navedenoga temeljem odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a, odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 8. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić