REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
PR-1393/2023-100
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice SB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku BB, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Dumančić, Rajković & Martić iz Zagreba, Drenovačka 3, protiv tuženika-protutužitelja ZAGREBAČKI VELESAJAM d.o.o., Zagreb, Avenija Dubrovnik 15, OIB: 95660678441, zastupan po punomoćnici ČB, odvjetnici iz [adresa], radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 7. studenoga 2024. u nazočnosti tužiteljice-protutuženice osobno, punomoćnika tužiteljice-protutuženice BB, odvjetnika, direktorice tuženika-protutužitelja NB te punomoćnice tuženika-protutužitelja ČB, odvjetnice, sukladno odredbi čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), dana 8. siječnja 2025. objavio je i
p r e s u d i o je
I/ Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka o prestanku radnog odnosa, Klasa: ZV- 01-22-40, Ur. broj: 06-05/01-22-02, koju je dana 22. travnja 2022. godine donio tuženik-protutužitelj Zagrebački velesajam d.o.o. Zagreb, Avenija Dubrovnik 15, OIB: 95660678441, kojom je utvrđen prestanak radnog odnosa tužiteljici-protutuženici SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].
II/ Raskida se radni odnos tužiteljice-protutuženice SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kod tuženika-protutužitelja Zagrebački velesajam d.o.o. Zagreb, Avenija Dubrovnik 15, OIB: 95660678441, zasnovan Ugovorom o pravima i obvezama članice uprave-direktorice i ugovorom o radu od 29. prosinca 2021. godine te se utvrđuje da je radni odnos tužiteljice-protutuženice prestao s danom donošenja prvostupanjske presude, odnosno s danom 8. siječnja 2025.
III/ Nalaže se tuženiku-protutužitelju Zagrebački velesajam d.o.o. Zagreb, Avenija Dubrovnik 15, OIB: 95660678441 da isplati tužiteljici-protutuženici SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime naknade štete temeljem čl. 125. st. 1. Zakona o radu iznos od 20.523,99 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana pravomoćnosti presude pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.
IV/ Nalaže se tuženiku-protutužitelju Zagrebački velesajam d.o.o. Zagreb, Avenija Dubrovnik 15, OIB: 95660678441 da naknadi tužiteljici-protutuženici SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove u iznosu od 4.843,75 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana 8. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
V/ Odbija se zahtjev tužiteljice-protutuženice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.260,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana 8. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
VI/ Odbija se eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi:
"1. Tužiteljica SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], je dužna isplatiti Tuženiku ZAGREBAČKI VELESAJAM d.o.o., Zagreb, Avenija Dubrovnik 15, OIB: 95660678441, iznos od 10.261,99 eura s osnova povrata isplaćene otpremnine, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate;
2. Tuženik ZAGREBAČKI VELESAJAM d.o.o., Zagreb, Avenija Dubrovnik 15, OIB: 95660678441, je dužan isplatiti Tužiteljici SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 10.261,99 eura s osnova naknade štete, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate;
3. Odbija se tužbeni zahtjev Tužiteljice SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u preostalom dijelu;
4. Usvaja se procesni prigovor radi prebijanja te se vrši prijeboj međusobnih tražbina Tuženika ZAGREBAČKI VELESAJAM d.o.o., Zagreb, Avenija Dubrovnik 15, OIB: 95660678441 i Tužiteljice SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], opisanih pod t. 1. i t. 2. izreke ove presude;
sve u roku od 15 dana."
Obrazloženje
1. Tužiteljica-protutuženica SB (dalje u tekstu: tužiteljica) u tužbi od 2. lipnja 2022. navodi da je zaposlena kod tuženika-protutužitelja ZAGREBAČKI VELESAJAM d.o.o. (dalje u tekstu: tuženik) u neprekinutom radnom odnosu počevši od 16. svibnja 1994. Tužiteljica je odlukom Skupštine tuženika od 29. prosinca 2017. imenovana na funkciju članice Uprave - direktorice tuženika na mandatno razdoblje od četiri godine. Prije imenovanja tužiteljica je obavljala poslove radnog mjesta voditeljice podružnice Zagrebački Velesajam. Odlukom o imenovanju od 29. prosinca 2021. tuženik je imenovao tužiteljicu na mandatno razdoblje od tri mjeseca te je istodobno zaključen Ugovor o pravima i obvezama članice Uprave - direktorice i ugovor o radu. Tuženik je 17. siječnja 2022. donio Odluku o opozivu tužiteljice s mjesta članice Uprave - direktorice, koji opoziv je stupio na snagu 20. veljače 2022. Tuženik je dana 22. travnja 2022. donio Odluku o prestanku radnog odnosa tužiteljice te je tužiteljicu istog dana odjavio s mirovinskog i zdravstvenog osiguranja. Tužiteljica je u roku propisanom Zakonom o radu uputila tuženiku zahtjev za zaštitu prava, na koji je tuženik odgovorio 20. svibnja 2022. na način da je isti otklonio. Budući da tuženik nije udovoljio tužiteljičinom zahtjevu za zaštitu prava tužiteljica ustaje sa tužbom u kojoj ističe da nije sporna činjenica da je tužiteljici prestao mandat na funkciji članice Uprave - direktorice, međutim sporno je daljnje postupanje tuženika i nepoštivanje kogentih odredaba Zakona o radu. Naime, Ugovor o pravima i obvezama članice Uprave - direktorice i ugovor o radu od 29. prosinca 2021. nije samo ugovor obveznog prava, već predstavlja i ugovor radnog prava na koji se moraju primijeniti odredbe Zakona o radu. Budući da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika dugi niz godina prije stupanja na funkciju članice Uprave, stranke su ugovorile kako prestankom obnašanja funkcije tužiteljica i dalje ostaje u radnom odnosu na kojem je radila prije imenovanja, odnosno na odgovarajućem radnom mjestu ukoliko ranije radno mjesto bude ukinuto. Tužiteljica ističe da nije životno niti logično da bi pristala biti imenovana na razdoblje od svega tri mjeseca, nakon čega bi došlo do raskida radnog odnosa koji je trajao neprekidno 27 godina, bez ikakvog priznanja ranije stečenih radnih prava. Nije sporno kako je istekom mandata tužiteljice prestao dio ugovora koji je potrebno tumačiti u skladu s normama obveznog prava, međutim prema odredbi čl. 14. st. 1. istog Ugovora time nije prestao ugovor o radu. Dakle, nakon isteka mandata tužiteljice između stranaka je nastavljen radni odnos na koji se primjenjuju odredbe Zakona o radu, Pravilnika o radu i Kolektivnog ugovora. Kogentnim odredbama Zakona o radu propisani su načini prestanka ugovora o radu, a koje načine tuženik nije primijenio prilikom donošenja odluke o prestanku radnog odnosa. Naime, nije dopušteno da tuženik samostalnom odlukom određuje dan prestanka radnog odnosa, već jedino ima mogućnost otkazati ugovor o radu. Ukoliko bi se odluka tuženika od 22. travnja 2022. smatrala otkazom ugovora o radu, ista odluka nije propisno sastavljena jer ne sadrži obrazloženje iz čl. 120. st. 3. Zakona o radu i čl. 77. Pravilnika o radu. Iz odluke nije moguće utvrditi o kakvoj se vrsti otkaza radi. Prilikom donošenja odluke o otkazu tuženik se nije savjetovao s radničkim vijećem. Isto tako tuženik nije postupio prema odredbi čl. 14. ugovora o radu budući da tužiteljici nije ponudio sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova radnog mjesta koje je obavljala prije sklapanja istog, odnosno za obavljanje drugih odgovarajućih poslova. Tuženik je tužiteljici ponudio sklapanje ugovora o radu za radno mjesto rukovoditelja odjela marketinga, što nije odgovarajući posao, budući da to radno mjesto ne odgovara ni grupi složenosti poslova ni koeficijentu složenosti kao ni stručnoj spremi tužiteljice, njenom znanju, iskustvu i sposobnostima. Odgovarajuće radno mjesto predstavljalo bi radno mjesto zamjenika direktora ili pomoćnika direktora. Tuženik nije poštivao odredbe Kolektivnog ugovora o najmanjem trajanju otkaznog roka koji bi trebao iznositi šest mjeseci. Isto tako nije poštivao odredbe Kolektivnog ugovora u pogledu iznosa otpremnine te je tužiteljici isplatio otpremninu u iznosu od 40.860,73 kn neto umjesto iznosa od 135.000,00 kn neto na koji bi tužiteljica imala pravo prema odredbama Kolektivnog ugovora. Tužiteljica nije mogla ostvariti naknadu kod Hrvatskog zavoda za zapošljavanje upravo iz razloga jer ne postoji razlog za prestanak radnog odnosa. Protupravnim postupanjem tuženika ispunjeni su uvjeti iz čl. 125. st. 1. Zakona o radu za sudski raskid ugovora o radu, tako da tužiteljica postavlja i zahtjev kojim traži sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete u visini šest mjesečnih plaća. Slijedom svega navedenog, predlaže donijeti presudu kao u izrijeci.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da je tužiteljici prestao mandat na funkciji članice Uprave 20. veljače 2022. Međutim, nisu točni navodi tužiteljice da bi ugovor o radu bio sklopljen na neodređeno vrijeme, budući da je predmetni ugovor sklopljen na određeno vrijeme od tri mjeseca s novom izabranom Skupštinom društva. Tuženik smatra da se ugovor o radu sklapa na rok od tri mjeseca te smatra da isti ugovor ne sadrži odredbe o ugovoru o radu na neodređeno vrijeme. Prema odredbi čl. 7. ugovora o radu navedeno je da potpisom ugovora tužiteljica zasniva radni odnos u društvu. Prema odredbi čl. 4. istog ugovora određeno je da se ugovor sklapa na vrijeme do isteka mandata na koji je imenovana tužiteljica. Dogovorom ugovornih strana trajanje ugovora može se odrediti i drugačije. Stoga tuženik smatra da je tužiteljica zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme od tri mjeseca, dakle do 29. ožujka 2022. Tuženik također upućuje na odredbu čl. 14. predmetnog ugovora iz kojeg proizlazi da prestankom Ugovora o pravima i obvezama članice Uprave ne prestaje automatski ugovor o radu. Tamo je ugovoreno da će tuženik tužiteljici ponuditi sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Tuženik ističe da je tužiteljici ponudio sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje drugih odgovarajućih poslova - rukovoditelja odjela za marketing, istraživanje, razvoj i inovacije, koju ponudu je tužiteljica odbila i to na način da je ponuđeni ugovor o radu 29. ožujka 2022. osobno preuzela u uredu tuženika nakon čega je imala rok od 15 dana za očitovanje o ponudi. Dana 15. travnja 2022. tužiteljica je potpisala ponuđeni ugovor te je isti u zatvorenoj omotnici pohranila kod tajnice, uz obrazloženje da će do idućeg dana imati informaciju o novom zaposlenju. Idući radni dan tužiteljica je preuzela potpisane primjerke i iste potrgala. Prije toga tuženik je u dva navrata poštom slao ponudu za sklapanje novog ugovora o radu, međutim ponudu nije bio u mogućnosti dostaviti tužiteljici. Zaključeni ugovor nije propisivao rokove za ponudu novog ugovora o radu. Isto tako tuženik smatra da se nikako ne može smatrati da je radni odnos koji je zasnovan na određeno vrijeme prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme, s obzirom da tužiteljica u tri navrata nije prihvatila ponuđeni ugovor o radu niti je obavila ikakav rad za tuženika. Ugovor o pravima i obvezama članice Uprave - direktorice i ugovor o radu je isključivo obvezno pravni ugovor. Tuženik nije bio u obvezi savjetovati se s radničkim vijećem niti isplatiti otpremninu prema Zakonu o radu. Tužiteljici je isplaćena otpremnina sukladno ugovoru o radu. Tužiteljici je ponuđen ugovor o radu sukladno potrebama poslodavca, a ne željama tužiteljice. Dopunjujući svoje navode iz odgovora na tužbu tuženik u svom podnesku od 25. listopada 2022. navodi da se na tužiteljicu prema odredbi čl. 4. st. 3. i 4. Zakona o radu ne primjenjuju odredbe Zakona o radu vezane uz prestanak ugovora o radu, otkazni rok i otpremninu. Tuženik ističe da činjenica što su tužiteljica i tuženik odredbom čl. 7. Ugovora ugovorili primjenu odredaba Zakona o radu nikako ne znači da je namjera ugovornih strana bila ugovoriti primjenu tog Zakona u smislu prestanka ugovora o radu jer bi to bilo u suprotnosti sa kogentnom odredbom čl. 4. st. 4. Zakona o radu. Dakle, logično je i razumljivo da su ugovorne strane ugovorile primjenu onih odredaba Zakona o radu koje su mogle ugovoriti, a ne one koje su isključene odredbom čl. 4. st. 4. Zakona o radu. Iz sadržaja menadžerskog ugovora tužiteljice jasno proizlazi da je volja ugovornih strana bila zasnovati mandatni odnos u trajanju od tri mjeseca te radni odnos u službi tog odnosa. Da je namjera ugovornih strana bila sklopiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme, to bi bilo izričito navedeno u ugovoru o radu. Iz odredbe čl. 14. Ugovora proizlazi da je prava volja ugovornih strana bila da radni odnos prestane u slučaju da tužiteljica ne prihvati ponudu za sklapanje novog ugovora o radu. Kako bi ispunio svoju ugovornu obvezu tuženik je nakon opoziva mandata tužiteljici ponudio sklapanje ugovora o radu više puta, a što je tužiteljica svaki puta odbila. Budući da je radno mjesto voditeljice podružnice ukinuto izlaskom tuženika iz sustava Zagrebačkog holdinga, tuženik nije mogao tužiteljici ponuditi ugovor o radu za obavljanje poslova radnog mjesta koje je tužiteljica obavljala prije sklapanja ugovora o radu, već odgovarajuće radno mjesto za koje je tuženik imao potrebe. Radi se o radnom mjestu koji ima isti raspon koeficijenta kao i rukovodeća radna mjesta kojih je malo i na kojima već rade drugi zaposlenici. Odgovarajući su oni poslovi za kojima postoji potreba, te za koje tužiteljica ima potrebnu stručnu spremu i znanje. Tuženik je postupao savjesno i pošteno u skladu s načelima obveznog prava, potrudio se da tužiteljica u više navrata zaprimi ponudu za zaključenje ugovora o radu, te se ponašanje tuženika ne može tumačiti na njegovu štetu. Tužiteljica je u tri navrata odbila ponudu tuženika za sklapanje novog ugovora o radu, čime su ispunjeni uvjeti za prestanak radnog odnosa, što je tuženik utvrdio odlukom od 22. travnja 2022. Tuženik osporava tužbeni zahtjev i u dijelu kojim se traži sudski raskid i isplata naknade štete smatrajući da za isto nema osnova te ujedno ističe protutužbeni zahtjev kojim traži povrat isplaćene otpremnine te ističe procesni prigovor radi prebijanja u parnici između potraživanja s naslova otpremnine kojeg tuženik eventualno ima prema tužiteljici i potraživanja tužiteljice s naslova naknade štete. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
3. Tijekom postupka su izvedeni slijedeći dokazi: izvršen je uvid u potvrdu o vrsti poslova i trajanju radnog odnosa (str. 9 spisa), u Odluku o imenovanju članice Uprave - direktorice (str. 10 spisa), u Ugovor o pravima i obvezama članice Uprave - direktorice i ugovor o radu od 29. prosinca 2021. (str. 11-15 spisa), u Odluku o opozivu članice Uprave - direktorice (str. 16 spisa), u odluku o prestanku radnog odnosa od 22. travnja 2022. (str. 17 spisa), u ispis evidencije HZMO-a (str. 18 spisa), u odjavu HZZO-a (str. 19-20 spisa), u zahtjev za zaštitu prava (str. 21-23 spisa), u odgovor na zahtjev za zaštitu prava (str. 24-25 spisa), u zaključak Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (str. 26 spisa), u dopis tuženiku (str. 27-28 spisa), u dopis tuženika od 17. svibnja 2022. (str. 29 spisa), u platne liste (str. 30-32 spisa), u Ugovor o pravima i obvezama članice Uprave - direktorice i ugovor o radu od 5. veljače 2018. (str. 42-46 spisa), u dopis tuženika i ugovor o radu (str. 123-125 spisa), u ispis e-mail poruke (str. 127 spisa), u Pravilnik o radu (str. 128-163 spisa), u Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu (str. 164-175 spisa), u odluku o radnim mjestima XI. grupe složenosti od 18. prosinca 2018. (str. 174 spisa), u isplatnu listu o isplati otpremnine (str. 178 spisa) te u dokumentaciju koja prileži na str. 209-411 spisa prema službenoj bilješci od 9. siječnja 2023., izvršen je uvid u presudu ovog suda poslovni broj Pr-1291/2022 od 22. ožujka 2023. (str. 451-461 spisa), u rješenje Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-291/2023 od 17. svibnja 2023. (str. 511-517 spisa), saslušan je svjedok RB (str. 543-544 spisa) te direktorica tuženika NB (str. 544-545 spisa) te tužiteljica SB (str. 545-546 spisa) kao parnične stranke.
4. Slijedom svih izvedenih dokaza sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan, te da eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev tuženika nije osnovan, sve iz sljedećih razloga.
5. U ovom predmetu sud je donio presudu poslovni broj Pr-1291/2022 od 22. ožujka 2023. kojom je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice. Povodom žalbe tužiteljice Županijski sud u Splitu je svojim rješenjem poslovni broj Gž R-291/2023 od 17. svibnja 2023. ukinuo presudu ovog suda te je predmet vratio na ponovni postupak. Iz obrazloženja rješenja Županijskog suda u Splitu da je prvostupanjski sud izveo pogrešne zaključke i utvrđenja, te da je stoga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, radi čega je valjalo predmet vratiti ovom sudu na ponovni postupak. Naime, iz obrazloženja Županijskog suda u Splitu proizlazi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je ugovor o međusobnim pravima i obvezama članice uprave – direktorice kojeg je tužiteljica zaključila s tuženikom, ugovor mješovitog karaktera, a to znači da ima karakteristike i menadžerskog ugovora i ugovora o radu. U odredbi čl. 14 st. 1 tog ugovora jasno je navedeno da istekom mandata direktorici, odnosno prestankom menadžerskog ugovora ujedno ne prestaje i ugovor o radu, odnosno radni odnos tužiteljice kod tuženika, koji odnos je širi pojam od ugovora o radu te se na isti osim zaključenog ugovora o radu primjenjuju i odredbe Zakona o radu, Pravilnika o radu, Kolektivnog ugovora. S obzirom da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da se na tužiteljicu i njezin radni odnos ima primijeniti odredba čl. 4 st. 3 i 4 Zakona o radu, prvostupanjski sud nije raspravio karakter prestanka radnog odnosa tužiteljice kod tuženika, odnosno zakonitost odluke o prestanku radnog odnosa od 22. travnja 2022. sa aspekta odredaba Zakona o radu. Slijedom navedenog drugostupanjski sud je dao uputu da se u ponovnom postupku izvedu ostali predloženi dokazi, te da se nakon ocjene svih dokaza donese nova pravilna i zakonita odluka.
6. U odnosu na pitanje pravodobnosti i dopuštenosti tužbe, na koju činjenicu sud pazi po službenoj dužnosti, sud je utvrdio da je tužiteljici prestao radni odnos na temelju odluke tuženika od 22. travnja 2022. Tužiteljica je protiv navedene odluke pravodobno dana 3. svibnja 2022. uložila zahtjev za zaštitu prava protiv odluke o prestanku radnog odnosa. Tuženik je na isti zahtjev odgovorio 20. svibnja 2022., što znači da je za tužiteljicu počevši od 21. svibnja 2022. počeo teći rok za podnošenje tužbe sudu. Budući da je tužba podnesena 2. lipnja 2022., ista je podnesena u roku predviđenom odredbom čl. 133. st. 2. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19), čime je sud utvrdio da je tužba tužiteljice pravodobna i dopuštena. U odnosu na navedeno valja još navesti da je podneskom od **.**.2022. ŠB iz [adresa] stavio prijedlog za stupanje u parnicu kao umješač na strani tuženika, koji prijedlog je odbijen rješenjem ovog suda poslovni broj Pr-1291/2022 od 9. studenoga 2022. Isti u svom zahtjevu navodi da je nastupila prekluzija za podnošenje tužbe sudu, budući da je tužiteljica još u ožujku zaprimila ponudu za zaključenje novog ugovora o radu, te da je stoga tužba podnesena izvan roka. Ovdje valja navesti da datum ponude za zaključenje novog ugovora o radu nije relevantan za početak tijeka prekluzivnog roka iz čl. 133. st. 1. Zakona o radu, budući da je nedvojbeno utvrđeno kako je tužiteljici prestao radni odnos 22. travnja 2022., te od tog datuma za tužiteljicu počinje teći rok za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava, odnosno tužbe sudu. Kao što je ranije napomenuto tužiteljica je postupila sukladno odredbi čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu, što znači da je prigovor prekluzije neosnovan.
7. Iz Odluke o imenovanju članice Uprave - direktorice od 29. prosinca 2021. proizlazi da je tužiteljici istekao mandat kao članici Uprave - direktorici tuženika 28. prosinca 2021. Prema navedenoj Odluci tužiteljica se imenuje za članicu Uprave - direktoricu tuženika na mandatno razdoblje od tri mjeseca, počevši od dana donošenja Odluke (29. prosinca 2021.). Prema istoj Odluci tužiteljica zastupa tuženika samostalno i pojedinačno.
8. Iz Ugovora o pravima i obvezama članice Uprave - direktorice i ugovora o radu od 29. prosinca 2021. (dalje u tekstu: Ugovor) proizlazi da su tužiteljica i tuženik u istom Ugovoru konstatirali da je tužiteljica imenovana članicom Uprave - direktoricom tuženika na mandatno razdoblje od tri mjeseca te da se tim Ugovorom utvrđuju prava i obveze ugovornih stranaka u vezi s položajem tužiteljice kao članice Uprave i njenim radnim odnosom kod tuženika. Prema odredbi čl. 4. Ugovora isti se sklapa na vrijeme do isteka mandata tužiteljice. Prema odredbi čl. 7. istog Ugovora tužiteljica potpisom Ugovora zasniva radni odnos kod tuženika. Prema odredbi čl. 7. st. 2. Ugovora na sva pitanja koja se tiču radnog odnosa, a nisu regulirana Ugovorom, primjenjuju se odredbe Zakona o radu i Zakona o obveznim odnosima. U odnosu na raskid Ugovora relevantna je odredba čl. 13. Ugovora u kojoj se navodi da Ugovor o pravima i obvezama članice Uprave - direktorice prestaje istekom mandata. Isti Ugovor se raskida i prije isteka roka ako odlukom nadležnog tijela tuženika tužiteljica bude opozvana s funkcije članice Uprave. Nadalje, prema odredbi čl. 14. st. 1. Ugovora je ugovoreno da raskidom Ugovora ne prestaje automatski i ugovor o radu. Prema odredbi čl. 14. st. 2. Ugovora po prestanku Ugovora o pravima i obvezama članice Uprave - direktorice tuženik će tužiteljici ponuditi sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta koje je obavljala prije sklapanja istog, odnosno za obavljanje drugih odgovarajućih poslova. Prema odredbi čl. 16. Ugovora otkazni rok za obje ugovorne strane, ako se drugačije ne dogovore, se ne ugovara.
9. Među strankama nije sporno da je tužiteljica Odlukom skupštine tuženika od 17. siječnja 2022. opozvana kao članica Uprave - direktorica tuženika, koji opoziv stupa na snagu 20. veljače 2022. Sukladno odredbi čl. 13. st. 2. Ugovora u trenutku opoziva tužiteljice s funkcije članice Uprave raskida se Ugovor o pravima i obvezama članice Uprave - direktorice. Međutim, budući da je odredbom čl. 14. st. 1. jasno ugovoreno da raskidom tog ugovora ne prestaje automatski i ugovor o radu, valja utvrditi na koji način i temeljem kojih odredaba je došlo do prestanka radnog odnosa tužiteljice, koji prestanak se dogodio 22. travnja 2022., što proizlazi iz podataka HZMO-a i HZZO-a koji prileže spisu, te je li prestanak radnog odnosa u skladu s odredbama Zakona.
10. Budući da je sukladno odredbi čl. 14 st. 1 Ugovora propisano da raskidom tog Ugovora ne prestaje automatski i ugovor o radu, te budući da je odredbom čl. 7 st. 2 Ugovora ugovoreno da se na sva pitanja koja se tiču radnog odnosa primjenjuju odredbe Zakona o radu i Zakona o obveznim odnosima, za prestanak ugovora o radu i radnog odnosa tužiteljice kod tuženika (koji odnos je širi od ugovora o radu) valja primijeniti odredbu čl. 112 Zakona o radu koji regulira načine prestanka ugovora o radu. Ugovor o pravima i obvezama kojeg je tužiteljica zaključila s tuženikom ne može se tretirati kao ugovor o radu na određeno vrijeme, budući da je prema odredbi čl. 14 st. 1 tog Ugovora jasno navedeno da istekom mandata, odnosno raskidom Ugovora, ne prestaje automatski i radni odnos tužiteljice kod tuženika. Među strankama nije sporno, a ujedno proizlazi iz dokumentacije u spisu, to da je tužiteljica nastavila biti u radnom odnosu kod tuženika sve do 22. travnja 2022., odnosno nakon što je prema odluci o opozivu članice Uprave prestala biti direktorica tuženika (odluka je donesena 17. siječnja 2022., a stupila je na snagu 20. veljače 2022.). Tužiteljica je dakle nesporno nakon 20. veljače 2022. nastavila biti u radnom odnosu kod tuženika, čemu u prilog govore odjave sa HZMO-a i HZZO-a koje prileže spisu. Stoga, radni odnos tužiteljice kod tuženika mogao je prestati jedino na jedan od načina predviđenog čl. 112 Zakona o radu, s obzirom da se na tužiteljicu u trenutku prestanka ugovora o radu više nije mogla primijeniti odredba čl. 4 st. 4 Zakona o radu, odnosno s obzirom da je u ugovoru jasno navedeno da će se na radni odnos tužiteljice primjenjivati odredbe Zakona o radu.
11. Sukladno odredbi čl. 112 st. 1 Zakona o radu propisani su načini prestanka ugovora o radu, iz koje odredbe proizlazi da ugovor može prestati: 1. smrću radnika, 2. smrću poslodavca fizičke osobe ili prestankom obrta, odnosno brisanjem trgovaca pojedinca iz registra, 3. istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, 4. kada radnik navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore, 5. sporazumom radnika i poslodavca, 6. dostavom pravomoćnog rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, 7. otkazom te 8. odlukom nadležnog suda. Kao što je ranije navedeno ugovor o radu kojeg je tužiteljica zaključila s tuženikom 29. prosinca 2021., ne predstavlja ugovor o radu na određeno vrijeme, budući da u istom nije naznačeno trajanje tog ugovora. Stoga taj ugovor nije mogao prestati istekom roka na koji je sklopljen, kako bi to proizlazilo iz sadržaja odluke o prestanku radnog odnosa od 22. travnja 2022.
12. Budući da se tužiteljica u travnju 2022. kada je došlo do prestanka radnog odnosa, nalazila u radnom odnosu kod tuženika koji nije bio radni odnos na određeno vrijeme, tuženik je mogao taj odnos prekinuti jedino na jedan od načina iz čl. 112 Zakona o radu, odnosno u ovom slučaju otkazom ugovora o radu. Iz odluke o prestanku radnog odnosa proizlazi da ta odluka ne sadrži sve ono što je propisano za otkaz ugovora o radu sukladno odredbi čl. 120 Zakona o radu. Dakle, iz te odluke nije vidljivo o kakvoj se vrsti otkaza radi, odluka ne sadrži obrazloženje, a prestanak radnog odnosa dogodio se u trenutku kada odluka još nije bila niti dostavljena tužiteljici, odnosno u odluci nije navedeno ima li tužiteljica pravo na otkazni rok i u kojem trajanju. Iz odluke o prestanku radnog odnosa također nije vidljivo, kao ni iz dokumentacije koja prileži spisu, da je tuženik prije donošenja odluke o otkazu proveo postupak savjetovanja s radničkim vijećem, sve sukladno odredbi čl. 150 Zakona o radu. Budući da je odredbom čl. 150 st. 12 Zakona o radu propisano da je odluka poslodavca koja je donesena protivno prisilnim odredbama o obveznom savjetovanju s radničkim vijećem ništetna, sud je utvrdio da je odluka o prestanku radnog odnosa od 22. travnja 2022. u svakom slučaju ništetna te da na temelju te odluke nije zakonito prestao radni odnos tužiteljice kod tuženika, s obzirom da ista niti sadrži sve podatke iz čl. 120 Zakona o radu, niti je tuženik prije donošenja te odluke proveo obvezni postupak savjetovanja s radničkim vijećem.
13. S obzirom na navedeno za rješenje ovog spora nisu relevantni navodi tuženika oko ponude novog ugovora o radu tužiteljici, a koju obvezu je tuženik preuzeo odredbom čl. 14 st. 2 Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, budući da tužiteljica nedvojbeno nije zaključila neki drugi novi ugovor o radu s tuženikom, što znači da je u slučaju neprihvaćanja te ponude, tuženik jedino mogao tužiteljici otkazati ugovor o radu bilo s ponudom izmijenjenog ugovora ili bez nje.
14. Budući da je utvrđeno da tuženik nije na zakonit i valjan način tužiteljici otkazao ugovor o radu, jer odluka od 22. travnja 2022. ne sadrži minimum zahtjeva za otkaz ugovora o radu iz čl. 120 Zakona o radu, niti je tuženik proveo obvezni postupak savjetovanja, sud je utvrdio da tužiteljici radni odnos nije prestao navedenom odlukom.
15. S obzirom na ranije iznesene navode za rješenje ovog spora nisu relevantni navodi koji proizlaze iz iskaza svjedokinje RB te direktorice tuženika i tužiteljice, s obzirom da se njihovi iskazi odnose na iznošenje ponude za zaključenje novog ugovora o radu, a do kojeg nesporno među strankama nije došlo, što znači da je radni odnos trebao prestati na jedan od načina koji je predviđen odredbom čl. 112 Zakona o radu. Svjedokinja RB u svom iskazu ne daje relevantna saznanja o predmetu ovog spora, budući da nema saznanja o tome što je bilo u zatvorenoj omotnici, a vezano za ponudu novog ugovora o radu. I iz iskaza direktorice tuženika jasno proizlazi da je tuženik tužiteljici pokušao uručiti ponudu novog ugovora, da je u konačnici ta ponuda uručena tužiteljici, da direktorica ima saznanja da je tužiteljica ponuđeni ugovor potpisala, da bi isti kasnije potrgala te da je navela da ne želi prihvatiti ponudu za novo radno mjesto. Dakle, iz iskaza direktorice tuženika jasno proizlazi da tužiteljica nije prihvatila ponudu za zaključenje novog ugovora o radu, a sud se neće osvrtati na navode stranaka vezane uz adekvatnost te ponude, jer to nije predmetom ovog spora. Navodi direktorice tuženika suglasni su navodima tužiteljice, iz kojih također proizlazi da ona nije potpisala ponudu novog ugovora o radu. Budući da nikakav novi ugovor o radu među strankama nije potpisan, u trenutku prestanka ugovora o radu tužiteljice kod tuženika bio je na snazi upravo Ugovor od 29. prosinca 2021. na temelju kojeg se tužiteljica nalazila u radnom odnosu kod tuženika. Stoga je tuženik trebao otkazati taj ugovor o radu, međutim za otkaz tog ugovora trebao je primijeniti odredbu čl. 120 Zakona o radu koja propisuje minimum sadržaja svake odluke o otkazu.
16. Slijedom svega navedenog sud je utvrdio da odluka o prestanku radnog odnosa od 22. travnja 2022. nije zakonita i dopuštena, budući da ne sadrži sve ono što odluka o otkazu treba sadržavati, a ujedno nije bilo drugog načina da bi taj radni odnos tada prestao, te da tužiteljici na temelju te odluke nije prestao radni odnos.
17. Budući da je tužiteljica u tužbi postavila zahtjev za sudski raskid ugovora o radu s danom donošenja prvostupanjske presude, a u tužbi navodi da joj nije prihvatljivo nastaviti rad kod tuženika, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i u tom dijelu, budući da su za to ispunjeni zakonski uvjeti iz čl. 125 st. 1 Zakona o radu. Nadalje, tužiteljica tužbom potražuje isplatu naknade štete uslijed sudskog raskida u visini šest plaća, s obzirom da se kod tuženika nalazi u radnom odnosu neprekidno 27 godina. S obzirom na duljinu staža tužiteljice kod tuženika, sud je prihvatio zahtjev tužiteljice za isplatu naknade štete u visini šest ugovorenih plaća tužiteljice, a koji iznosi proizlaze iz isplatnih lista dostavljenih u spis te među strankama nisu sporni, u ukupnom iznosu od 20.523,99 eura. Naime, tuženik nije osporio sadržaj isplatnih lista i njihovu vjerodostojnost, na temelju kojih je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev u pogledu isplate naknade štete. Sukladno odredbi čl. 125 st. 1 Zakona o radu propisana je mogućnost da sud odredi isplatu naknade štete u visini od najmanje tri do najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća radnika, a s obzirom na dužinu staža tužiteljice kod tuženika, sud je utvrdio da je osnovan zahtjev za isplatu naknade štete u visini šest mjesečnih plaća tužiteljice.
18. U odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika koji se odnosi na povrat isplaćene otpremnine u bruto iznosu od 77.319,00 kn (10.261,99 eura) valja navesti da je prema odredbi čl. 15 Ugovora propisano da u slučaju da tuženik raskine ugovor iz razloga što je tužiteljica opozvana prije isteka mandata, tužiteljici pripada pravo na otpremninu u visini tri mjesečne bruto plaće. Prema odredbi čl. 15 st. 4 Ugovora ukoliko tužiteljica prihvati ponudu ugovora o radu iz čl. 14 st. 2 Ugovora, ne ostvaruje pravo na otpremninu. Budući da tužiteljica u ovom slučaju nije prihvatila ponudu iz čl. 14 st. 2 Ugovora, odnosno nije došlo do zaključenja niti jednog drugog ugovora o radu, što među strankama nije sporno, tužiteljica ostvaruje pravo na otpremninu prema odredbi čl. 15 st. 1 Ugovora. Stoga je sud utvrdio da nije osnovan protutužbeni zahtjev tuženika za povrat otpremnine, jer nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 15 st. 4 Ugovora. Naime, odredba čl. 15 st. 1 Ugovora odnosi se na raskid tzv. menadžerskog dijela ugovora, a ne ugovora o radu, koji prema odredbi čl. 14 st. 1 Ugovora automatski ne prestaje raskidom Ugovora o pravima i obvezama članice Uprave – direktorice (čl. 14 st. 1 Ugovora). Budući da je odlukom o opozivu članice Uprave – direktorice od 17. siječnja 2022. tužiteljica opozvana sa funkcije prije isteka mandata, došlo je do raskida tzv. menadžerskog ugovora jer tužiteljica nedvojbeno nakon 20. veljače 2022. više nije bila direktorica tuženika. Stoga je sud utvrdio da se isplata otpremnine iz čl. 15 Ugovora odnosi na raskid menadžerskog dijela ugovora, jer je vezana uz opoziv s funkcije direktorice, a ne i na raskid radnog odnosa, za kojeg je utvrđeno da nije prestao na zakonit način, odnosno isti je raskinut sudskom odlukom.
19. Slijedom svega navedenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice te odbiti protutužbeni zahtjev tuženika i prigovor istaknut radi prebijanja u parnici te donijeti presudu kao u izrijeci.
20. Odluka o isplati zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima koja je propisana za ostale odnose. Tužiteljica potražuje zateznu kamatu počevši od pravomoćnosti presude pa do isplate, koji zahtjev je osnovan, budući da će tuženik pravomoćnošću presude biti obvezan ispuniti novčanu obvezu prema tužiteljici.
21. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a, koja propisuje da ako stranka u cijelosti izgubi parnicu je dužna protivnoj stranici naknaditi parnične troškove. Visina troška tužiteljice određena je sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), budući da je tužiteljica zastupana po odvjetniku.
22. Trošak tužiteljice odnosi se na trošak za sastav tužbe u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7/1), za sastav jednog obrazloženog podneska od 10. studenoga 2022. iznos od 500,00 eura (Tbr. 8/1), za sastav podneska od 15. rujna 2022. iznos od 50,00 eura (Tbr. 8/4), za zastupanje na četiri ročišta iznos od 500,00 eura za svako ročište (Tbr. 9/1), za sastav žalbe iznos od 625,00 eura (Tbr. 10/1), za pristup na dva ročišta za objavu presude iznos od 100,00 eura za svako ročište (Tbr. 9/3), što sveukupno iznosi 3.875,00 eura kojem iznosu valja pridodati iznos od 968,75 eura na ime 25% PDV-a (Tbr. 46), što sveukupno iznosi 4.843,75 eura, koji trošak je tuženik dužan naknaditi tužiteljici.
23. Nije osnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška koji se odnosi na nagradu za podnesak od 15. rujna 2022. u iznosu od 450,00 eura uvećano za PDV, budući da nije riječ o obrazloženom podnesku, te stoga tužiteljici pripada pravo na nagradu prema Tbr. 8/4 Tarife. Isto tako je tužiteljici za pristup ročištu za objavu presude od 22. ožujka 2023. određen trošak u iznosu od 100,00 eura uvećano za PDV, sukladno Tbr. 9/3 Tarife, a ne iznos od 250,00 eura kojeg je tužiteljica zatražila u troškovniku. Također nije osnovan zahtjev tužiteljice koji se odnosi na trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 510,00 eura, budući da je tužiteljica sukladno odredbi čl. 11 st. 1 t. 3 Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18, 51/23) oslobođena obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu.
24. Odluka o kamati na parnični trošak donesena je sukladno odredbi čl. 151 st. 3 ZPP- a koja propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka.
U Zagrebu 8. siječnja 2025.
Sutkinja:
Ida Vrančić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od dana objave ove presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u četiri primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.
DNA:
1. Tužiteljici po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
