REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-616/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Mia Holjar, odvjetnica u Matuljima, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-1062/2022-2 od 25. travnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama br. P-516/2021-20 od 10. lipnja 2022., u sjednici održanoj 8. siječnja 2025.,
r i j e š i o j e:
Odbija se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru br. Gž1062/2022-2 od 25. travnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama br. P-516/2021-20 od 10. lipnja 2022.
2. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.
3. Prijedlog nije osnovan.
4. Postupajući sukladno odredbi čl. 385. a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio da naznačena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a ZPP za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.
5. Naime, tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije postavlja sljedeća pravna pitanja u smislu odredbe čl. 385. a st. 1. ZPP:
„1. Može li sud, u slučaju utvrđenja ništetnosti valutne klauzule ugovora o kreditu u valuti CHF, odnosno u slučaju kad tužitelj traži isplatu razlike anuiteta kao da se radi o kunskom kreditu, vještaku naložiti izradu nalaza i mišljenja bez da odredi primjenu ugovorne kamate za kredite bez valutne klauzule?
2. Može li se stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojim je zauzeto shvaćanje da „ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“, primijeniti i na ugovor o kreditu?
3. Može li se nepoštenje ugovorne strane predmnijevati ili sud isto mora utvrditi na temelju činjenica i dokaza u pojedinačnom postupku, a kako bi se na konkretan pravni odnos primijenila odredba čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (opseg vraćanja)?
4. Je li povrijeđeno tuženikovo pravo na legitimno očekivanje, u autonomnom smislu Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kada mu se nalaže vraćanje zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa anuiteta na temelju valjane ugovorne obveze za koju je tek naknadno utvrđeno da bi bila ništetna?“.
6. Kao razlog važnosti za postavljena pitanja tuženik se poziva na pravnog shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) od 5. ožujka 2004., kao i odluke revizijskog suda br. Rev-1242/2014 od 6. lipnja 2018., te Rev-2781/2011 od 16. lipnja 2015.
7. Prema shvaćanju revizijskog suda prvo postavljeno pitanje je činjenične naravi, jer se odnosi na pitanje vještačenja, a vještačenjem se utvrđuju pravno relevantne činjenice. Zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija se uopće ne može podnijeti, pa tako postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
8. Preostala tri pitanja odnose se na pitanje tijeka zateznih kamata, da li zatezna kamata na preplaćene iznose zbog ništetnosti ugovornih odredbi, teče od dana stjecanja od strane tuženika ili od dana kada je postavljen zahtjev. Naime, tuženik smatra da se on ne može smatrati nesavjesnim, odnosno nepoštenim u slučaju kada je tek naknadno utvrđena ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Prema shvaćanju revizijskog suda shvaćanje nižestupanjskih sudova da zatezna kamata na više plaćene iznose zbog ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu teče od dana stjecanja, je u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda izraženog u odluci Rev- 364/2022-2 od 25. travnja 2023., a povodom dopuštene revizije u predmetu Revd- 296/2021-2 od 3. studenoga 2021.
Kod toga treba istaći da se savjesnost u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23) prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja. U slučaju kada je tuženik sastavio ugovor o kreditu, u kojima su bile nepoštene ugovorne odredbe, tuženik se ne može smatrati poštenim stjecateljem, već upravo suprotno tome nepoštenim stjecateljem, radi čega je i tijek zateznih kamata određen u skladu s gore navedenom odredbom i ujednačenom praksom revizijskog suda.
9. Slijedom navedenog, u ovom predmetu nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP, radi čega je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP riješeno kao u izreci rješenja.
Zagreb, 8. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
