REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-913/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Pero Tolić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Grada Visa, OIB 76486299480, sa sjedištem u Visu, Trg 30. svibnja 1992. broj 2, kojeg zastupa punomoćnik Vinko Samardžić, odvjetnik u Splitu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-898/2018-2 od 2. prosinca 2020. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-9305/2015 od 2. srpnja 2018., u sjednici održanoj 8. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo obvezati tuženika isplatiti tužiteljici novčani iznos vrijednosti ½ idealnog dijela nekretnina označenih kao čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica], obje [broj ZK uloška] KO [katastarska općina], ukupne površine 2.725 m² u iznosu od 1.023.237,50 kuna (135.806,95 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe, odnosno 24. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Odlukom je o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke naloženo tužiteljici nadoknaditi tuženiku trošak u iznosu od 27.201,25 kuna (3.610,22 €).

2. Drugostupanjskom je presudom odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena drugostupanjska presuda u točki I. izreke, dok je uvažavanjem žalbe tuženika preinačena odluka o parničnom trošku (točka II. izreke) tako što je naloženo tužiteljici nadoknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 38.311,00 kuna (5.084,74 €). Ujedno je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-1304/2021-2 od 20. travnja 2021. dopustio tužiteljici reviziju zbog pravnog pitanja:

"Može li nastupiti zastara, odnosno zastara početi teći za naknadu za oduzetu imovinu u situaciji gdje protupravno stanje traje, odnosno u situaciji u kojoj nije proveden postupak izvlaštenja, a postoji izvlaštenje na terenu?".

3.1. Dopuštenje revizije rezultat je ocjene da je naznačeno pitanje važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu jer o tom pitanju postoji praksa Europskog suda za ljudska prava (u presudi Carbonara i Ventura protiv Italije od 30. svibnja 2000. po zahtjevu broj 24638/94, u presudi Gusio-Gallisay protiv Italije od 8. prosinca 2005. po zahtjevu broj 58858/00) koja je različita od prakse revizijskog suda (Rev 1973/2014 od 12. travnja 2016., Rev 1306/2016 od 1. rujna 2020. i dr.) na kojoj je utemeljena pobijana drugostupanjska presuda.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tužiteljica podnosi reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu članka 382. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) pobijajući je u cijelosti zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjev, podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje.

5. Tuženik je odgovorio na reviziju tužiteljice ocjenjujući je neosnovanom te ju je predložio kao takvu odbiti uz naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija nije osnovana.

7. Pobijana je presuda, sukladno odredbi članka 391. stavka 1. ZPP, ispitana samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet je postupka zahtjev tužiteljice za isplatu naknade zbog nezakonitog oduzimanja zemljišta odnosno dijela nekretnina označenih kao čest. zem. [katastarska čestica] m² i čest. zem. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina], ukupne površine 2.725 m².

9. Sudovi su odbili tužbeni zahtjev nakon što su utvrdili da je pravni prednik tužiteljice faktički deposediran s predmetnih nekretnina tijelom osamdesetih godina prošlog stoljeća bez donošenja bilo kakvog akta izgradnjom makadamskog puta na nekretnini označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 1.998 m² i čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 727 m² u odnosu na koje je tužiteljica suvlasnica za ½ dijela time da je na dijelu čest. zem. [katastarska čestica] u duljini od 87 m izgrađena asfaltirana cesta koja zauzima površinu od 261 m², dok je na dijelu čest. zem. [katastarska čestica] u duljini od 51 m koji zauzima površinu od 153 m² također izgrađena asfaltirana cesta, a cesta je definirana odnosno asfaltirana 2011. Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, raniji makadamski put predstavljao je javnu prometnicu jer su se tim putem koristili vlasnici kuća u naselju, ali i sve treće osobe, pa je ocijenjeno da pravni prednik tužiteljice, a ni tužiteljica, više nisu mogli tražiti predaju u posjed spornih dijelova nekretnine. Ujedno je utvrđeno da je tužiteljica sa svojim roditeljima (otac joj je umro 2010.) još kao dijete često ljeti odlazila na predmetni predio "... gdje se nalaze zemlje koje su generacijama u obitelji njenog pok. oca i da su se tada služili makadamskom cestom koja je izgrađena osamdesetih godina prošlog stoljeća jer je ta cesta već u to vrijeme bila javna prometnica.

9.1. S tim je u vezi ocijenjeno da zahtjev tužiteljice treba cijeniti kao odštetni zahtjev zbog nezakonitog oduzimanja zemljišta, a da je zastarni rok za pravnog prednika tužiteljice počeo teći izgradnjom makadamske ceste jer je pravni prednik tužiteljice tada saznao za štetu i štetnika, pa je, slijedom toga, nastupila zastara jer je protekao opći zastarni rok od pet godina koji je bio isti i po odredbama ranijeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) i važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO). Pritom se drugostupanjski sud pozvao na praksu revizijskog suda broj Rev-1823/1994-2 od 16. veljače 1999.

10. Prema ocjeni revizijskog suda, revizija po dopuštenju tužitelja nije osnovana.

11. Naime, zastara predstavlja ograničenje prava na pristup sudu, a pravo na pristup sudu je najvažnije jamstvo prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja. Usprkos svojoj važnosti, to pravo nije i ne može biti apsolutno, već je podvrgnuto ograničenjima budući da po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države koja po tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ta ograničenja, međutim, neće biti spojiva s pravom na pravično suđenje ako ne teže legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti.

12. U smislu naprijed navedenog, zakonski zastarni rokovi imaju nekoliko važnih svrha, kao što su osiguranje pravne izvjesnosti, pravomoćnosti, zaštite potencijalnih tuženika od zastarjelih zahtjeva, sprječavanje nepravde koja bi mogla nastati ako se od sudaca traži odlučivanje o događajima koji su se dogodili u dalekoj prošlosti i/ili na osnovi dokaza koji bi mogli biti nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena. Stoga se pretpostavlja da parnične stranke očekuju primjenu tih pravila i na svoj slučaj. Međutim, postojanje zastarnog roka ne znači samo po sebi da je došlo do povrede prava na pristup sudu. Štoviše, u praksi Europskog suda za ljudska prava (Eşim protiv Turske, zahtjev broj 59601/09, presuda od 17 rujna 2013., Vrbica protiv Hrvatske, zahtjev broj 32540/05, presuda od 1. travnja 2010. i dr.), jednako kao i u praksi domaćega Ustavnog suda (primjerice, U-III-3062/2019 od 3. studenoga 2020., U-III-2015/2016 od 19. prosinca 2017.), pitanje legitimnosti zastare kao mogućeg ograničenja prava na pristup sudu u pravilu se ne dovodi u pitanje i redovito se posebno ne problematizira. Međutim, problematizira se samo ako se ocijeni da je ograničenje u okolnostima konkretnog slučaja nerazmjerno, odnosno da nije uspostavljena pravična ravnoteža između nametnutog ograničenja i cilja koji se želi postići.

13. Neproporcionalnim ograničenjem u praksi ESLJP smatra se uređenje kada je oštećenik bio u nemogućnosti pristupiti sudu jer je njegov zahtjev za naknadu štete zastario istekom objektivnog roka, a on je zbog opravdanih razloga za štetu i njezin opseg saznao naknadno. Stoga je za ocjenu osnovanosti zahtjeva za naknadu štete zbog oduzimanja dijela nekretnine nužno utvrditi može li se primjena zakonskih rokova smatrati dovoljno predvidivom za tužitelja s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i konkretne okolnosti svakog pojedinog slučaja, odnosno uzimajući u obzir specifične okolnosti konkretnog slučaja.

14. Upravo u tim konkretnim okolnostima, sadržaj iskaza tužiteljice dan 21. ožujka 2018. kada je bila u dobi od ... godina, i njezina rođaka ČĐ saslušanog u postupku u svojstvu svjedoka, ukazuje da je tužiteljica sa svojim roditeljima (otac joj je umro 2010.) često ljeti odlazila na predmetni predio ... gdje se nalaze zemlje koje su generacijama u obitelji njenog pok. oca i da su se tada služili makadamskom cestom koja je izgrađena osamdesetih godina prošlog stoljeća jer je ta cesta već u to vrijeme bila javna prometnica. To ukazuje da je predmetna nekretnina prema saznanjima tužiteljice i njezinih prednika predstavljala javnu prometnicu već prije četrdeset godina, što znači da je njima već odavno bila poznata činjenica oduzimanja predmetne nekretnine, odnosno da su imali saznanje o štetnom događaju koji im je prouzročio štetu, pa su već od tog trenutka tužiteljica i njeni prednici imali na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo za zaštitu svojih pravnih interesa u vezi s predmetnom nekretninom.

14.1. U takvim prilikama, a kod činjenice da je primjena zakonskih rokova za tužiteljicu i njezina prednika bila dovoljno predvidiva s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo jer je bila propisana zakonom i jer rok zastare nije primijenjen proizvoljno, kao i kod činjenice da se petogodišnji rok zastare ne može smatrati nerazmjerno kratkim razdobljem, a s obzirom i na konkretne gore opisane okolnosti slučaja, revizijski sud ocjenjuje da odbijanijem tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi nisu u primjeni mjerodavnog zakona o nastupu zastare nerazmjerno ograničili pravo tužiteljice na pristup sudu. Štoviše, odbijanje tužbenog zahtjeva u opisanim prilikama predstavlja ravnotežu između nametnutog ograničenja i naprijed navedenog cilja koji se tim ograničenjem nastoji postići.

15. Valja napomenuti da ovakvo pravno shvaćanje nije u suprotnosti s praksom revizijskog suda (primjerice, Rev-807/2016-3 od 6. listopada 2020. i dr.), kao ni pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. koje glasi:

''Zahtjev za isplatu naknade za zemljište koje je oduzeto bez zakonom predviđenog postupka (radi izgradnje prometnice), zastarijeva u općem zastarnom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), s tim da zastara počinje teći onog trenutka kada tužitelj kao prijašnji vlasnik objektivno više nije mogao s uspjehom zahtijevati vraćanje i predaju te nekretnine u posjed, što je zapravo trenutak izgradnje ceste i završetka radova. Iznimno, u implementaciji sadržaja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3062/2019 od 3. studenoga 2020., u okolnostima kada je tužitelj kao bivši vlasnik zbog specifičnih okolnosti konkretnog slučaja iz opravdanih razloga za promjenu namjene nekretnine saznao naknadno istekom navedenog objektivnog zastarnog roka, zastara počinje teći od onog trenutka kada je saznao za promjenu namjene nekretnine neovisno od trenutka kada objektivno više nije mogao s uspjehom zahtijevati vraćanje i predaju u posjed te nekretnine, tj. neovisno od trenutka izgradnje ceste i završetka radova.“.

16. Jednako tako, ovo pravno shvaćanje nije u suprotnosti ni s praksom ESLJP u predmetima Carbonara i Ventura protiv Italije, zahtjev broj 24638/94, presuda od 30. svibnja 2000., kao ni Giso-Gallisay protiv Italije, Zahtjev broj 58858/00, presuda od 8. prosinca 2005. (koje su kao opisane nepodudarnima u rješenju kojim je revizija dopuštena) zato što te odluke nisu donesene u istim ni činjeničnim, a posebno ne u istim pravnim okolnostima.

17. Naime, navedeni su predmeti rješavani u kontekstu koji je posebnim talijanskim zakonom dopuštao javnim vlastima graditi i prije izvlaštenja, uz obvezu da se kasnije izvrši formalno izvlaštenje i isplati naknada. Kako su određene lokalne vlasti stupile u posjed zemljišta, ali nisu donijele odluku o izvlaštenju, počela su se javljati sporna pitanja: je li činjenicom izvedenih radova vlasnik izgubio pravo vlasništva na zemljištu, kada počinje teći rok za potraživanje naknade za oduzetu zemljište i dr. Kod ocjene zakonitosti miješanja podnositelja zahtjeva, odnosno vlasnika zemljišta koje je bilo zaposjednuto i na kojem su izvođeni radovi, ESLJP je uzeo u obzir da se stajališta talijanskih sudova o primjeni tzv. konstruktivnog izvlaštenja i navedenim spornim pitanjima mijenjala na način koji nije bio dosljedan (Carbonara i Ventura protiv Italije, točka 65.). Načelno, ESLJP je ukazao da ima rezerve glede spojivosti tzv. konstruktivnog izvlaštenja sa zahtjevom zakonitosti jer taj mehanizam omogućuje javnoj vlasti da ima koristi od nezakonite situacije, a pored toga, ESLJP primjećuje da se izostanak automatskog plaćanja naknade i potrebe da vlasnik zemljišta sam traži naknadu u roku od pet godina može pokazati neodgovarajućom zaštitom (Carbonara i Ventura, točke 66. i 67.). Glede naknade za oduzeto zemljište, ESLJP je u odnosu na specifične talijanske prilike, istaknuo da postupanje javne vlasti kod tzv. konstruktivnog izvlaštenja omogućuje zaposjedanje i obavljanje promjena na zemljištu bez istodobnog plaćanja kompenzacije, odnosno omogućuje nepoštivanje propisa o izvlaštenju. U tom su predmetu podnositelji bili lišeni mogućnosti ostvarivanja prava na naknadu uslijed pristupa talijanskih sudova koji su petogodišnji rok zastare računali od datuma završetka radova na faktično oduzetom zemljištu usprkos talijanskoj sudskoj praksi koja je najprije dopuštala potraživanja naknade štete bez ikakvog vremenskog ograničenja (u to je vrijeme bio i pokrenut postupak pred nacionalnim sudom), da bi se kasnije promijenilo to pravno shvaćanje i tražila primjena petogodišnjeg zastarnog roka koji važi za tužbe radi naknade štete.

18. U opisanim prilikama talijansko nacionalno zakonodavstvo i sudska praksa nisu bili u pogledu primjene zastarnog roka predvidivi oštećenicima, što u domaćem zakonodavstvu nije slučaj, pa ove odluke nisu od utjecaja na ocjenu pravilnosti pobijane presude.

19. U takvim okolnostima valja zaključiti da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena. Stoga je reviziju po dopuštenju tužitelja valjalo odbiti na temelju odredbe članka 393. stavka 1. ZPP i presuditi kao u izreci ove presude.

20. Odlučujući na temelju odredbe članka 166. stavka 1. ZPP o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju, revizijski sud ocjenjuje da taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP radi čega je ovaj zahtjev tuženika odbijen kao neosnovan.

Zagreb, 8. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić