REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1480/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FE, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Ergotić, odvjetnik u Vinkovcima, protiv tuženice Republika Hrvatska - Ministarstvo obrane, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-234/2023-2 od 8. prosinca 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-388/2018-25 od 17. veljače 2023., u sjednici održanoj 8. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženice te se preinačuju presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-234/2023-2 od 8. prosinca 2023. i presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-388/2018-25 od 17. veljače 2023. u dijelu u kojem je naloženo tuženici da tužitelju isplati iznos od 23,64 Eur s pripadajućim zateznim kamatama i u tom dijelu sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 23,64 Eur sa zateznim kamatama na iznos od 2,88 Eur od 16. prosinca 2012. do isplate i na iznos od 20,76 Eur od 16. siječnja 2013. do isplate.

II. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi trošak revizijskog postupka u iznosu od 250,00 Eur, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 702,45 Eur sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate pobliže navedeno pod toč I. izreke te je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.198,45 Euro sa zateznim kamatama od 17. veljače 2023. do isplate (toč. I. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto naknadama plaće za godišnji odmor (toč II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke.

3. Ovaj sud rješenjem poslovni broj Revd-2552/2024-2 od 2. srpnja 2024., dopustio je tuženici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

"Dolazi li do zastoja ili prekida zastare tražbine podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora sukladno članku 186.a Zakona o parničnom postupku?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženica je na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i odbije zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće za godišnji odmor s dospijećem 15. prosinca 2012. i 15. siječnja 2013., uz naknadu troškova revizije.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija je osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena u ovom stupnju postupka sporno je, je li podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora potraživanje tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu naknade za neiskorišten godišnji odmor s dospijećem 15. prosinca 2012. i 15. siječnja 2013., zastarijevanje zastalo ili je prekinuto.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

- da je tužitelj zaposlen kod tuženice kao djelatna vojna osoba, a da u spornom razdoblju tužitelj nema iskazane prekovremene sate te da tužitelju pripada pravo na isplatu razlike naknade plaće za godišnji odmor s uključenim minulim radom u iznosu od 702,54 Eur;

- da se tužitelj 6. veljače 2017. obratio nadležnom Državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora;

- da do mirnog rješenja spora između stranaka nije došlo;

- da je tužitelj tužbu sudu podnio 19. listopada 2018.

10. Nižestupanjski sudovi odbijaju prigovor zastare jer je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora 6. veljače 2017., a najstarije potraživanje dospijeva 15. prosinca 2012. te pozivom na odredbe čl. 139. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR) ocjenjuju da tužba tužitelja nije zastarjela, budući da od 15. prosinca 2012. do 6. veljače 2017. odnosno prekida zastarijevanja nije proteklo 5 godina u kojem je tužitelj imao pravo podnijeti tužbu.

11. Prema odredbi čl. 139. ZR-a potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva u roku od pet godina.

12. Odredbom čl. 186.a st. 1. ZPP-a propisano je da je osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna prije podnošenja tužbe obratiti se sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba.

13. Stavkom 3. istog članka propisano je da podnošenjem zahtjeva iz stavka 1. zastarijevanje zastaje, dok je stavkom 5. istog članka propisano da ako zahtjev iz stavka 1. ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, da podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu.

14. Odredbom čl. 238. st. 2. ZOO-a propisano je da ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

15. Dakle, nakon podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu, zastara u smislu odredbe čl. 186.a st. 3. ZPP-a zbog zastoja zastare ne teče, te ista, sukladno čl. 238. st. 2. ZOO-a i čl. 186. st. 5. ZPP-a, nastavlja teći nakon što državno odvjetništvo zahtjev za mirno rješenje spora nije prihvatilo odnosno najkasnije tri mjeseca od dana njegovog podnošenja.

16. Slijedom navedenog odgovor na postavljeno pitanje daje odredba čl. 186.a st. 3. ZPP-a koja jasno propisuje da podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja, a koje su posljedice zastoja na računanje rokova zastare odgovara citirana odredba čl. 238. st. 2. ZOO-a.

17. Slijedom navedenih odredbi proizlazi da zastarijevanje koje je počelo teći prije nego je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a koji je zahtjev zaustavio daljnji tijek zastare, nastavilo je teći po proteku tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

18. Stoga je u konkretnom slučaju, do prekida zastare došlo podnošenjem tužbe 19. listopada 2018. pa bi u zastari bile sve tražbine starije od pet godina, odnosno prije 19. listopada 2013., sukladno čl. 139. ZR-a. Međutim, kako je podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu došlo do zastoja zastarijevanja, a taj zastoj je trajao tri mjeseca, u kojem je roku mogla biti donesena odluka o zahtjevu (čl. 186. st. 5. ZPP), a što nije učinjeno, rok od tri mjeseca treba pribrojiti navedenom roku od pet godina.

19. Budući da je zahtjev za mirno rješenje spora na temelju odredbi čl. 186.a st. 1. i 3. ZPP-a, podnošenjem kojeg zastarijevanje zastaje, tužitelj podnio tuženici 6. veljače 2017., a tužbu radi isplate tek 19. listopada 2018. valja zaključiti da su u zastari sva potraživanja tužitelja prije 19. srpnja 2013. te je zastarni rok za potraživanja dospjela 15. prosinca 2012. i 15. siječnja 2013. istekao prije pokretanja sudskog postupka radi njihova ostvarenja.

20. Slijedom navedenog, a na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP-a valjalo je prihvatiti reviziju tuženice i preinačiti nižestupanjske odluke u pobijanom dijelu na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP-a i odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a. Nakon preinačenja pobijane presude neznatno je izmijenjen uspjeh stranaka u sporu, jer se u revizijskom stupnju postupka raspravljalo samo o neznatnom dijelu zahtjeva (23,64 Eur) pa kako je neuspjeh tužitelja neznatan to sud nije mijenjao raniju odluku o troškovima postupka.

22. U odnosu na troškove revizijskog postupka, uključujući i postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije ovaj sud je, s obzirom na vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude, prema Tbr. 10. toč. 5. u vezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 - dalje: Tarifa) priznao tuženici za sastav prijedloga za dopuštenje revizije i za sastav revizije po 62,5 bodova odnosno 250,00 Eur.

Zagreb, 8. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić