REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Kžzd–137/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Helene Poropat, kao predsjednice vijeća te suca Zdravka Garića i Miroslava Ružića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog KS, zbog kaznenog djela iz članka 158. stavka 2. i 6. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21-dalje: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog KS podnesenim protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, od 24. listopada 2024, broj: Kzd- 35/2024, u sjednici održanoj 8. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog KS preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženom US za kazneno djelo iz članka 158. stavka 2 KZ/11., na temelju navedene zakonske odredbe te uz primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., utvrđuje kazna zatvora od 6 (šest) mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 163. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., na temelju članka 163. stavka 1. KZ/11, utvrđuje kazna zatvora od 6 (šest) mjeseci, pa se optuženik uz primjenu članka 51. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, pa mu se na temelju članka 56. KZ/11 izriče uvjetna osuda kojom se određuje da se kazna zatvora na koju je optuženi US osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju članka 54. KZ/11, vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i u istražnom zatvoru u domu od 18. lipnja 2024., pa nadalje uračunat će se optuženom US u izrečenu kaznu zatvora u slučaju opoziva izrečene uvjetne osude.

II. U preostalom djelu odbijaju se žalba optuženog KS i u cijelosti žalba državnog odvjetnika kao neosnovane i u pobijanom, a ne preinačenom djelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Dubrovniku, od 24. listopada 2024, broj: Kzd- 35/2024, proglašen je krivim optuženik US za kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta - spolna zlouporaba djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavka 2. KZ/11, pobliže opisano u toč. 1. izreke prvostupanjske presude za koje mu je na temelju istog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta – iskorištavanje djece za pornografiju iz članka 163. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23, 36/24 - dalje: KZ/11), sve u vezi članka 51. KZ/11, pobliže opisano u toč. 2. izreke prvostupanjske presude za koje mu je na temelju istog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pa je na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i u istražnom zatvoru u domu od 18. lipnja 2024., pa nadalje.

1.1. Na temelju članka 79. i članka 163. stavka 4. KZ/11 od optuženika KS oduzet je telefonski mobilni uređaj marke „Samsung Galaxy A13 IMEI broj: [IMEI broj] s pripadajućom SIM karticom pozivnog broja: [broj SIM kartice], koji je od njega privremeno oduzet uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta Službe kriminalističke policije broj 01573001 od 22. svibnja 2024., prijenosno računalo marke "Acer", crne boje, full HD 1080, privremeno oduzet uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta Službe kriminalističke policije broj 01573002 od 22. svibnja 2024, te je određeno da će se ti predmeti uništiti.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12,56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 1226/19, 80/22, 36/24-dalje: ZKP) određeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 8. ZKP-a, od kojih paušalna svota iz članka 145. stavka 2. točka 6. ZKP-a iznosi 200,00 eura, troškovi branitelja po službenoj dužnosti iz članka 145. stavka 2. točka 7. ZKP-a odvjetnika Oskara Benussija iznose 4.850,00 eura, padaju na teret optuženika KS koji je te troškove dužan podmiriti u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude na račun Državnog proračuna Republike Hrvatske IBAN: [broj bankovnog računa], model HR64 poziv na broj primatelja 6084-3847- 352024.

2. Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženi US putem braniteljice Ane Birimiše, odvjetnice u Dubrovniku.

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP-a, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. stavka 2. ZKP-a u odnosu na točku I. presude te zbog odluke o sankciji, s prijedlogom „Županijskom sudu da prihvati ovu žalbu, temeljem čl. 483. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ukine pobijanu presudu i predmet vrati Općinskom sudu u Dubrovniku na ponovno odlučivanje.“

2.2. Optuženi US žali se zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, odluke o troškovima postupka, s prijedlogom „uvažiti žalbu optuženika u cijelosti te istog osloboditi od kaznene odgovornosti ili podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola.

5. Žalba optuženog KS je djelomično osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika neosnovana.

6. Državni odvjetnik u žalbi u odnosu na odluku pod točkom 1. izreke pobijene presude tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP-a, jer da je izreka presude proturječna sama sebi i razlozima presude.

6.1. Konkretizirajući ovaj postupovni prigovor državni odvjetnik, u sažetom, navodi kako je u činjeničnom opisu djela iz točke I. izreke presude navedeno da je optuženi US počinio kazneno djelo zlouporabom autoriteta, kao susjed kod kojeg je oštećena učestalo boravila uz suglasnost roditelja, što opravdava kvalifikaciju djela iz članka 158. stavka 2. i 6. KZ/11, iako je proglašen krivim i izrečena mu je kazna zatvora za djelo iz članka 158. stavka 2. KZ/11.

6.2. Međutim, suprotno navedenim žalbenim tvrdnjama sud prvog stupnja nije počinio citiranu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

6.3. Naime, prvostupanjski je sud optuženika proglasio krivim za kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, i to za kazneno djelo spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavka 2. KZ/11. opisano u toč. 1. izreke presude, pri čemu je iz činjeničnog opisa tog djela iz optužnice izostavio nedokazane činjenične tvrdnje optužbe u okviru protupravnog postupanja optuženika da je dijete ĐS bila u odnosu zavisnosti o optuženiku tako da je djelo opisano u toč. 1. izreke presude pravno opisao i kvalificirao kao kazneno djelo iz članka 158. stavka 2. KZ/11, a što je i sud i obrazložio u toč. 23. obrazloženja pobijane presude te je optuženiku upravo za to djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

6.4. U biti, kroz ovaj procesni prigovor, državni odvjetnik prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja (što i čini u nastavku obrazloženja žalbe navodeći iste te okolnosti u okviru činjeničnih prigovora), jer njima zapravo nastoji dovesti u pitanje ispravnost utvrđenja suda prvog stupnja, tako da će o tom prigovoru obrazloženje uslijediti nastavno u dijelu koji se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

7. Optuženi US nalazi bitnu povredu odredaba kaznenog postupka u činjenici što je izreka pobijane presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, te da ista ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a postoji i znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaja tih isprava.

7.1. Međutim, za te žalbene tvrdnje nisu dana obrazloženja u čemu se te povrede sastoje, a niti su konkretizirane, već se samo parafraziraju dijelovi zakonskog teksta i zakonskih odredbi iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP-a. Iz samog obrazloženja žalbe u stvari proizlazi da se ti prigovori odnose na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a ne predstavljaju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz navedenog članka ZKP-a, pa će izneseni prigovori i biti razmotreni u okviru te žalbene osnove.

7.2. Isto tako, ocjenom prvostupanjske presude u cjelini ne može se zaključiti da bi optuženik bio osuđen u postupku koji nije pravičan, odnosno u postupku u kojem su kršena njegova temeljna prava obrane.

7.3. Pravo na pravično suđenje podrazumijeva vođenje postupka na način da se svakoj stranci omogući zastupati svoje interese i prava pod jednakim uvjetima, odnosno na način da se ne stavlja u bitno nepovoljniji položaj prema protivnoj stranci. U odnosu na navode optuženika da je prvostupanjski sud odbio sve dokazne prijedloge obrane smatrajući ih usmjerenim odugovlačenju postupka, dok je sve dokazne prijedloge optužbe prihvatio te ih proveo, sugerirajući da je na taj način prvostupanjski sud favorizirao tužitelja, a optuženiku uskratio mogućnost učinkovitog osporavanja optužbe, valja istaknuti da je člankom 418. stavkom 1. ZKP-a, propisano da dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje, što drugim riječima znači da sud nije obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože, već je ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz članka 421. stavka 1. ZKP-a. Stoga je i pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza podložno ocjeni suda u svakom pojedinačnom slučaju. Premda je optuženik u pravu kada tvrdi da su njegovi dokazni prijedlozi za ispitivanje svjedoka i provođenje informatičkog vještačenja odbijeni, ta okolnost sama za sebe, bez sagledavanja načina na koji je vođen cjelokupni kazneni postupak, ne znači da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na jednakost oružja kao bitne komponente prava na pravično suđenje.

7.4. Slijedom iznijetoga treba reći da je prvostupanjski sud dao razloge za odbijanje dokaznih prijedloga obrane u obrazloženju prvostupanjske presude te je jasno i naveo razloge odbijanja dokaznih prijedloga za ispitivanje svjedoka SS, ČS i IS te provođenje informatičkog vještačenja. Osim toga, iz stanja spisa proizlazi da prvostupanjski sud nije odbio sve dokazne prijedloge obrane, već je prihvatio dokazne prijedloge obrane pa je pročitao rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, potvrdu da je optuženik dragovoljac Domovinskog rata, poruku koju mu je za vrijeme boravka u istražnom zatvoru uputila djevojčica RS, a ispitao je i svjedoka ES te je pokušao ispitati svjedokinju FS kojoj nije mogao uručiti poziv te je upravo na temelju iskaza svjedoka ES, oca oštećenice ĐS, utvrdio činjenice na temelju kojih je sud zaključio kako optuženik nije počinio kvalificirani oblik kaznenog djela iz članka 158. stavka 6. KZ/11, a koji je u bitnom iskazivao o okolnostima na koje su po obrani predloženi svjedoci SS, ČS i IS, čime se njihovo ispitivanje doista ukazalo nevažnim, kako je to ispravno zaključio i prvostupanjski sud odbijajući ove dokazne prijedloge obrane.

7.5. Kada se uz sve iznijeto uzme u obzir da je optuženik, prema stanju spisa, tijekom postupka imao mogućnost predlagati dokaze, postavljati pitanja svjedocima i stavljati primjedbe na njihov iskaz te poduzimati sve zakonom dopuštene procesne radnje, onda prigovori optuženika na odluku suda o odbijanju dokaznih prijedloga obrane ne dovode u sumnju pravičnost postupanja.

7.6. Tvrdnjom da bi se informatičkim vještačenjem utvrdilo kako je netko drugi optuženiku poslao inkriminirani video snimak opisan u toč. 2. izreke presude, odnosno kako istu nije osobno pribavio putem društvenih mreža, optuženik propušta imati u vidu da optužnicom nije terećen za ovaj modalitet počinjenja djela iz članka 163. stavka 2. KZ/11., nego za radnju posjedovanja audio video zapisa koji predstavlja dječju pornografiju, pa se i po stajalištu ovog suda provođenje informatičkog vještačenja pokazalo nevažnim i odugovlačećim dokaznim prijedlogom kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

7.7. Stoga, dakle, nisu ostvarene u žalbi optuženika istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

8. Dakle, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ukazuju državni odvjetnik i optuženik u žalbi, kao što nije počinio niti bilo koju drugu postupovnu povredu iz članka 476. stavka 1. točka 1. ZKP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Optuženi US ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, ali ju ne obrazlaže, pa valja samo istaći da sud prvog stupnja nije počinio neku od povreda kaznenog zakona na štetu optuženika navedenih u članku 469. ZKP-a.

10. Oba žalitelja ističu žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, time što državni odvjetnik taj žalbeni osnov ističe u odnosu na kazneno djelo iz članka 158. KZ/11, smatrajući da se ovdje radi o kaznenom djelu iz članka 158. stavka 6. u vezi stavka 2. KZ/11, a ne o djelu iz članka 158. stavka 2. KZ/11, kako je to presuđeno pobijanom presudom, dok optuženik ne prihvaća dokazanim da je počinio oba presuđena kaznena djela.

10.1. Tako državni odvjetnik smatra kako iz obrane optuženog te iskaza oštećenice da je ĐS te iskaza svjedoka ES proizlazi kako je oštećenica učestalo boravila kod njega i tamo noćila uz suglasnost oca ES, te da je stoga očito kako je oštećenicu u vrijeme boravka kod optuženika, otac ES povjerio na čuvanje optuženiku te da je u takvim okolnostima ona očito bilo u položaju zavisnosti u odnosu na njega koji joj je u svojoj kući osigurao smještaj, hranu, igračke, kozmetiku i sve što je bilo potrebno za njezin boravak kod njega istovremeno se skrbeći o njoj. Stoga smatra da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada nije prihvatio ova utvrđenja, nego je suprotno tome, utvrdivši ispravno kako je optuženik 29. lipnja 2022., u nakani zadovoljenja svog spolnog nagona, svojom rukom uhvatio za spolni organ oštećenicu ĐS svjestan njezine životne dobi, utvrdio kako oštećenica u inkriminirano vrijeme nije bila u odnosu zavisnosti o optuženiku.

10.2. Nasuprot tome, u pogledu ovog kaznenog djela opisanog u toč. 1. izreke pobijane presude, optuženik smatra kako iz iskaza oštećenice, njenog oca ES i poruke djevojčice RS te obrane optuženika proizlazi kako su djeca kod njega dolazila kako bi se družila i igrala držeći ga kao svoga djeda, nadalje da su djeca kod njega dolazila dugi niz vremena, i to uz suglasnost i znanje svojih roditelja te da posebno iz iskaza oštećenice LS proizlazi kako u inkriminiranom činu kod optuženika nije postojala nikakva namjera jer ju je optuženik nehotice prilikom naguravanja uhvatio za spolovilo, a što ukazuje i činjenica da joj se optuženik odmah ispričao, a što je u bitnom potvrdio i otac oštećenice ES.

10.3. Suprotno ovako iznesenim tvrdnjama žalbi oba žalitelja, prvostupanjski je sud upravo sve izložene okolnosti imao u vidu i vrednovao te savjesno ocijenio, kako svaki dokaz za sebe, tako i u međusobnoj svezi, te je imao u razmatranju i obranu optuženika, dajući argumentirane jasne i logične razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

10.4. Sud prvog stupnja je osobito iznio valjanu i argumentiranu analizu iskaza oštećenice kojoj je s pravom povjerovao budući da je taj iskaz okolnosno, ali i u svim bitnim dijelovima potvrđen, ne samo iskazom svjedoka ES, nego i obranom optuženika koji nije osporio da je kritične zgode rukom uhvatio djevojčicu ĐS za spolni organ kako je to u svom iskazu opisala i sama oštećenica navodeći kako je optuženik na njezinom spolovilu ruku zadržao oko dvije sekunde. U nemogućnosti adekvatnog osporavanja djela optuženik pokušava prikazati kako se radilo samo o slučajnom dodiru oštećenice tijekom dinamike događaja kada je, kako je naveo, mahinalno uhvatio oštećenicu „i u tom potezu je možda falio i pogodio gdje ne treba.“

10.5. Suprotno ovakvoj tvrdnji optuženika, iz iskaza ĐS nesporno proizlazi da ju je prilikom odguravanja i prepiranja optuženik rukama uhvatio za spolovilo te je na tom mjestu ruku zadržao oko dvije sekunde pri čemu mu je ona govorila da makne ruku što je on i učinio te joj se ispričao, time da ga je ona za to vrijeme odguravala. Neovisno o tome što je oštećenica u svom iskazu navela kako ju je optuženik po spolovilu kontaktirao bez ikakve namjere, što ona zaključuje samo po tome što on nešto slično ranije nije nikada učinio, a takav zaključak o slučajnom dodiru oštećenice rukom optuženika iznosi i otac oštećenice ES, te neovisno o tome što je oštećenica u svom iskazu navela kako zbog ovog ponašanja optuženika nije osjetila nelagodu, okolnosti cjelokupnog događaja prikazane kroz njezin iskaz i po stajalištu ovog suda ukazuju da optuženik nije slučajno rukom za spolovilo uhvatio oštećenicu. Naime, i sama oštećenica navodi kako ju je optuženik rukom uhvatio za spolovilo te da je tako ruku zadržao dvije sekunde te da ga je ona u tim trenutcima odguravala i pozvala ga da makne ruku, što uz činjenicu da je optuženik u konkretnim okolnostima oštećenicu, ako je za to imao potrebu i razloga, mogao kontaktirati i po drugim dijelovima tijela koji se objektivno ne dovode u seksualni kontekst, da je odmah na zahtjev oštećenice odmaknuo ruku s njezinog spolovila te joj se ispričao zbog toga, ukazuje kako je optuženik namjerno svojom ruku uhvatio spolni organ oštećenice za koju je znao koje je starosne dobi. Osim toga iz fotografije (listovi 40 i 44 spisa) koju je na prijenosnom računalu marke „Acer“ posjedovao optuženik više je nego jasno vidljivo kako je optuženik svojom rukom za spolni organ uhvatio djevojčicu LS.

10.6. Pri tome, nije odlučno postupanje optuženika u namjeri zadovoljavanja svog spolnog nagona, što optuženik također očito negira obzirom da se bludne radnje i poduzimaju u namjeri izazivanja, održavanja ili pojačavanja seksualne ugode, vlastite ili tuđe, zbog čega taj subjektivni element nije bitno obilježje kaznenog djela iz članka 158. stavka 2. KZ/11, što istovremeno znači da se on presumira i ne mora se nikad dokazivati.

10.7. Nasuprot žalbenim navodima državnog odvjetnika, ovaj sud prihvaća pravilnim zaključke suda prvog stupnja koji ukazuju da je optuženik počinio blaže kazneno djelo iz članka 158. stavka 2. KZ/11.

10.8. Naime, u ovom konkretnom slučaju, prvostupanjski sud prihvaćajući iskazivanje oštećenice i njezinog oca ES prihvaća i navode da je oštećenica uz suglasnost roditelja učestalo boravila kod optuženika kao susjeda, da je ES decidirano naveo kako optuženiku djecu nije povjeravao na čuvanje, već su djeca sama odlazila kod njega, što je u svojoj brani naveo i sam optuženik, kao i da iz iskaza oštećenice te optuženika proizlazi da su sva djeca, pa tako i oštećenica, koja su dolazila kod njega često radili svašta što je smetalo optuženiku zbog čega se on i žalio ocu oštećenice te da su sva djeca koja su dolazila kod njega, pa tako i oštećenica koristile postojeće prostorne kapacitete i stvari optuženika, bez da je on to posebno priskrbio za potrebe djece, ne ukazuju da je optuženik u odnosu na oštećenicu imao bilo kakav autoritet ili da je postojao odnos emocionalne ili materijalne zavisnosti oštećenice o njemu. Zbog toga, neovisno o tome što je oštećenica prema vlastitim navodima optuženika doživljavala kao djeda, ne može se osporiti optuženikova obrana u kojoj tvrdi da mu oštećenica nije bila povjerena na čuvanje ili da je bila odnosu zavisnosti prema njemu. Tome u prilog govore i same okolnosti koje su prethodile inkriminiranom događaju jer je inkriminirano djelovanje optuženika uslijedilo tijekom njihove međusobne prepirke zbog neprimjerenog ponašanja oštećenice koja je sprejem pošarala zid magazina.

10.9. Slijedom toga, dakle, u nedostatku drugih dokaza koji bi ukazivali na postojanje odnosa zavisnosti oštećenice o optuženiku, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da se ovdje radi o blažem kaznenom djelu iz članka 158. stavka 2. KZ/11.

10.10. Slijedom svega naprijed izloženog, te prihvaćajući u svemu logične i uvjerljive razloge suda prvog stupnja na kojima je utemeljena pobijana presuda u pogledu kaznenog djela opisanog u toč.1. izreke, proizlazi da žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno, a žalba optuženika i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nisu mogle biti prihvaćene. Stoga i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda činjenično stanje ovog kaznenog djela je u potpunosti i pravilno utvrđeno, bez potrebe za izvođenjem još nekih drugih dokaza.

11. Žalbenim navodima u pogledu kaznenog djela iz članka 163. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11, opisanog u toč. 2 izreke pobijane presude, optuženik ne iznosi ništa novoga što već nije naveo u svojoj obrani u tijeku postupka (u kojoj u potpunosti poriče počinjene ovog kaznenog djela) i što nije bilo predmetom raspravljanja i ocjene od strane suda prvog stupnja. Stoga ovaj sud drugoga stupnja, ocjenjuje da optuženik navodima svoje žalbe u ovom dijelu nije ni najmanje doveo u sumnju razloge na kojima je utemeljena prvostupanjska presuda o neovlaštenom posjedovanju inkriminirane video snimke i fotografije, a koji se žalbom pokušavaju dovesti u pitanje.

11.1. Sud prvoga stupnja temeljito je i s potrebnom kritičnošću ocjenjivao obranu optuženog KS, pri čemu ju je detaljno analizirao samu za sebe te u vezi sa drugim dokazima koji su provedeni u tijeku postupka i osnovano zaključio da obrana optuženog nije vjerodostojna u pogledu posjedovanja inkriminirane fotografije te da u pogledu posjedovanja pak inkriminirane video snimke nije bio u zabludi o protupravnosti djela.

11.2. Naime, nesporno je utvrđeno kako je optuženik na svom mobilnom telefonu marke „Samsung tip „Galaxy“ držao video zapis u trajanju od 41 sekunde, s prikazom dva muška djeteta u spolno eksplicitnom ponašanju koja oralno zadovoljavaju jedan drugoga, dok je na svom prijenosnom računalu marke „Acer“ posjedovao fotografiju koja prikazuje kako je svojom rukom za spolni organ uhvatio djevojčicu LS, a koja je prema njegovom nalogu s nadzorne kamere prebačena u laptop, i to u folder naziva „pica“. Također nema nikakve sumnje da je optuženi US inkriminirani materijal posjedovao dulje vrijeme, fotografiju gotovo dvije godine, a video snimku, prema navodima svoje obrane, oko 20-ak dana. Imaju li se uz navedeno u vidu navodi iz optuženikove obrane kako mu je video snimku netko poslao kao šalu, a da je pogriješio kada tu snimku nije uništio te kako nije znao da to može biti kazneno djelo, očit je zaključak kako je optuženik znao da se inkriminirana video snimka nalazi u njegovom mobilnom telefonu te da ju je svjesno i s voljom posjedovao, a svakako i da ju je razgledao. Povezujući navedenu činjenicu s osobnim svojstvima optuženika koji je rođen 1947. godine, ima tzv. višu stručnu spremu te vrlo bogato životno iskustvo, te povezujući to s navodima kako je pogriješio kada inkriminiranu video snimku nije uništio, opravdano sud prvog stupnja zaključuje da je optuženik bio u neotklonjivoj zabludi o protupravnosti djela, što je dostatno obrazložio u pobijanoj presudi u toč. 27. obrazloženja, a koje razloge prihvaća i ovaj sud, kao sud drugog stupnja.

11.3. Osim toga, neuvjerljiva je i životno nelogična tvrdnja optuženog KS kako nije znao da se u njegovom prijenosnom računalu nalazi inkriminirana fotografija kraj činjenice da je poduzeo inkriminiranu mu radnju opisanu u toč. 1. izreke pobijane presude, da je sam postavio nadzorne video kamere te da je stoga bio svjestan da je taj inkriminirani događaj fiksiran, potom da je u računalo pohranjena fotografija na kojoj je vidljivo kako je optuženik svojom rukom za spolni organ uhvatio djevojčicu LS, a ne snimka tog događaja, i k tome pohranjena u folderu (direktorij) karakterističnog naziva koji korespondira sa sadržajem fotografije koju je u tom računalu posjedovao gotovo dvije godine.

11.4. Stoga, suprotno navodima žalbe optuženog KS, sud prvoga stupnja je i u pogledu ovog kaznenog djela iz članka 163. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11, opisanog u toč. 2 izreke pobijane presude pravilnom ocjenom vjerodostojnosti obrane optuženog KS dane u tijeku postupka u svezi s ostalim provedenim dokazima navedenim u obrazloženju presude ispravno utvrdio da je optuženi posjedovao inkriminiranu snimku i fotografiju pronografskog sadržaja.

11.5. S obzirom na takvo utvrđenje, nije bilo potrebe, a nema ni sada dokazni postupak dopunjavati provođenjem informatičkog vještačenja, a niti ispitivanjem svjedoka navedenih u žalbi.

11.6. Slijedom tako utvrđenih činjenica ispravnom primjenom zakona u takvom postupanju optuženog KS prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se stječu svi elementi kaznenog djela iz članka 163. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11, te ga je i za isto s pravom proglasio krivim.

12. Stoga žalba optuženika KS niti u pogledu ovog kaznenog djela zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog povrede kaznenog zakona nije osnovana.

13. Međutim, osnovana je žalba optuženog KS zbog odluke o kazni, dok je žalba državnog odvjetnika zbog iste žalbene osnove neosnovana.

13.1. Državni odvjetnik ističe da je prvostupanjski sud precijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti, a nije dostatno cijenio kao otegotnu okolnost upornost i visok stupanj kriminalne volje optuženika, potom činjenicu da je oštećenu djevojčicu poznavao godinama i bio s njom obiteljski povezan, a da je u namjeri da privuče djevojčicu istoj davao novac, osigurao smještaj, hranu, igračke, kozmetiku, a uz to i da je zloupotrijebio povjerenje roditelja oštećenice. Žalitelj također upire kako se izrečenom kaznom neće postići preventivna svrha kažnjavanja imajući u vidu društvenu opasnost kaznenih djela.

13.2. Nasuprot tome optuženik se, doduše kroz osporavanje počinjenja presuđenih kaznenih djela, očito zalaže za blaže kažnjavanje smatrajući to opravdanim obzirom da je u dobi od 77 godina, da je 70% invalid, da mu je amputirana noga, da je neosuđivan, da u svom životu nije imao „niti jednu jedinu mrlju“, da je dragovoljac domovinskog rata, da je proveo strahovite torture u logoru u Morinju za vrijeme domovinskog rata te da je cijeli svoj radni vijek plovio kao pomorac na brodovima kao inženjer.

13.3. Prije svega nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je u počinjenju, očito kaznenog djela iz članka 158. stavka 2. KZ/11, optuženik iskazao upornost i visok stupanj kriminalne volje, jer prema stajalištu ovog suda, kao drugostupanjskog suda način počinjenja djela ničim ne odstupa od počinjenja istovrsnih, ili sličnih kaznenih djela. Ostale u žalbi državnog odvjetnika istaknute okolnosti na temelju kojih traži strože kažnjavanje optuženika nemaju uporišta u izvedenim dokazima jer državni odvjetnik ničim nije dokazao da je optuženik na način kako to prikazuje u žalbi „mamio“ oštećenicu da ga posjećuje u njegovom domu.

13.4. Međutim, opravdano optuženik u žalbi tvrdi da su mu za počinjena kaznena djela utvrđene prestroge pojedinačne kazne, a slijedom toga prestroga i jedinstvena kazna zatvora.

13.5. Naime, iako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio olakotne okolnosti na strani optuženog KS koje, u skladu s odredbom članka 47. KZ/11., utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša, a to je njegova dosadašnja neosuđivanost, teško narušeno zdravlje obzirom na utvrđenu 70 % invalidnost, stariju životnu dob (77 godina), propustio je kao olakotno cijeniti optuženikovo učešće u Domovinskom ratu tijekom kojega je bio zatočen u logoru u Morinju te status hrvatskog branitelja, dok je s druge strane, pogrešno kao otegotnu okolnost cijenio da je fotografiju kojom je fiksirano počinjenje kaznenog djela na štetu djeteta LS, optuženik držao u svom prijenosnom računalu obzirom da se radi o elementu kaznenog djela za koje je osuđen i samo predstavlja nešto veću kriminalnu količinu tog kaznenog djela.

13.6. Naime, činjenica da optuženik nije nikada kažnjavan u kontekstu njegove starije životne dobi (77 godina) ukazuje na usklađenost njegovog ponašanja s društveno prihvatljivim normama ponašanja te da su sada presuđena kaznena djela očito izolirani ekscesi u njegovom dosadašnjem primjerenom životu, dok sudjelovanje u Domovinskom ratu i tijekom tog rata zatočenje u tada neprijateljskom logoru, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda koju ovu okolnost izričito nije cijenio kao olakotnu, podrazumijeva ne samo optuženikov doprinos time što je sudjelovao u tom ratu, već i žrtvu koju je podnio, pa i posljedice koje su za njega iz tog rata proizašle.

13.7. Zbog toga ovaj sud, pravilnom ocjenom svih utvrđenih okolnosti smatra da one u svom zbiru predstavljaju osobito olakotne okolnosti koje u smislu članka 49. stavka 1. točka 4. KZ/11, opravdavaju sudsko ublažavanje kazne ispod zakonskog minimuma za navedena kaznena djela, te je bilo mjesta i blažem kažnjavanju optuženika od pojedinačno utvrđenih te jedinstvene kazne po prvostupanjskom sudu.

13.8. Stoga su prihvaćanjem ovih olakotnih okolnosti optuženiku utvrđene kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci za svako od presuđenih kaznenih djela te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci. Imajući u vidu izostanak otegotnih okolnosti na strani optuženika, zatim sve okolnosti izvršenja ovih kaznenih djela te cijeneći društvenu opasnost ovakvih djela i ličnost optuženika kao i da optuženik nakon počinjenih djela nije dolazio u sukob sa zakonom te da njegovo ionako teško zdravstveno stanje progredira, ocjena je ovog drugostupanjskog suda, kako se svrha kažnjavanja može postići izricanjem uvjetne osude tako da je izvršenje izrečene kazne u trajanju od deset mjeseci odgođeno na vrijeme od dvije godine koji je primjeren svim već spomenutim okolnostima, kao i onima počinjenja samih djela.

14. S obzirom na navedeno, žalba optuženog KS zbog odluke o kazni je osnovana, dok žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni nije osnovana.

15. Slijedom iznesenog, trebalo je, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482.

ZKP-a odlučiti kao u izreci.

U Puli – Pola 8. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

M

Helena Poropat