REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3969/2023-19.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Pelicarić i Smerdel iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 20. studenog 2024. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 8. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206271619 od 6. ožujka 2006. sklopljen između tužiteljice i tuženika i to dio odredbe čl. 7. st. 1. koji glasi: „…obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici NL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.023,05 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana 14. svibnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici NL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime zateznih kamata obračunatih za razdoblje od plaćanja svakog pojedinog anuiteta pa do 13. svibnja 2024. isplati iznos od 2.301,88 EUR, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.700,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, prema tužiteljici NL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 89,85 EUR sa zateznim kamatama na iznos od:

-0,12 EUR od 02.05.2006. pa do isplate,

-0,14 EUR od 02.06.2006. pa do isplate,

-1,02 EUR od 02.07.2006. pa do isplate,

-1,19 EUR od 02.08.2006. pa do isplate,

-0,48 EUR od 02.09.2006. pa do isplate,

-0,47 EUR od 02.10.2006. pa do isplate,

-1,21 EUR od 02.11.2006. pa do isplate,

-0,70 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,

-1,90 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

-2,52 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

-2,25 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

-2,46 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

-3,74 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

-4,66 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

-5,21 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

-4,87 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

-4,45 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

-5,58 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

-6,01 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

-5,14 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

-5,04 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

-3,46 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

-1,99 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,

-0,70 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,

-3,71 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

-4,71 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

-3,35 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

-5,20 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

-4,63 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

-2,94 EUR od 02.10.2008 pa do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 7. ožujka 2006. kao korisnik kredita, radi kupnje kuće za stanovanje, s tuženikom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206271619, kreditna partija 7103044186, temeljem kojeg je dana 15. ožujka 2006. primila iznos od 107.301,92 kn što predstavlja kunsku protuvrijednost iznosa od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan realizacije. Dalje navodi da je iznos kredita trebala vratiti kroz 18 godina, da je vršila otplatu kredita u skladu s priloženom specifikacijom uplata, da zbog teške ekonomske situacije u koju je dovedena neosnovanim povećanjem iznosa mjesečnih anuiteta nije mogla redovito otplaćivati iznose koje je tuženik potraživao, da je zbog toga zatražila privremen moratorij na otplatu te je kredit konačno prijevremeno otplaćen 2018. godine kada je tužiteljica prodala nekretninu, a kupac je dio kupoprodajne cijene isplatio izravno tuženiku na ime otplate ostatka predmetnog kredita. Tužiteljica navodi da je za vrijeme otplate kredita tuženik od nje potraživao nezakonito uvećane iznose primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, tvrdi da je odredba predmetnog ugovora prema kojoj se otplata vrši po tečaju CHF na dan plaćanja, odnosno tečaju različitom od tečaja po kojem je tuženik isplatio kredit tužiteljici ništetna te traži povrat preplaćenih iznosa po ovoj osnovi. Tužiteljica se pri tome poziva na utvrđenja iz presuda donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita. Prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, tužiteljica traži isplatu iznosa od 4.023,05 EUR sa zateznim kamatama od 14. svibnja 2024. do isplate, isplatu iznosa od 2.301,88 EUR (zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do dana izrade nalaza i mišljenja) te naknadu parničnih troškova zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik priznaje da su stranke dana 7. ožujka 2006. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206271619 kojim je tužiteljici na raspolaganje stavljen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF. Tuženik u cijelosti osporava tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije budući da nisu sve uplate izvršene od strane tužiteljice, osporava tužiteljici status potrošača navodeći kako ista nije dokazala da su sredstva kredita korištena isključivo za potrošačke svrhe, ističe prigovor zastare, smatra da su odluke sudova donesene u postupku povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita, nepravilne i nezakonite te da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima pa se stoga u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Nadalje, ističe kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora tako da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik tvrdi da je tužiteljicu, kao i općenito sve potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina, navodi da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest opće prihvaćen od svih subjekata u društvu, ističe da tečaj strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, navodi da prosječnom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj HRK u odnosu na CHF podložan promjenama, osporava zatraženi tijek zateznih kamata te tvrdi da tužiteljica ima pravo na zatezne kamate tek od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te da naloži tužiteljici da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove. Također, tuženik je prije zaključenja prethodnog postupka istaknuo prigovor radi prijeboja kojim traži isplatu s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, odnosno anuiteta koji su plaćeni po tečaju CHF prema HRK nižem od tečaja na dan isplate kredita te traži da mu tužiteljica isplati ukupno 89,85 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u dostavljene isprave, saslušana je tužiteljica te je provedeno financijsko vještačenje. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan, dok je tuženikov prigovor radi prebijanja neosnovan u cijelosti.

4. Među strankama nije sporno da su dana 7. ožujka 2006. ugovorile kredit za kupnju kuće i to u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, uz otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za na dan plaćanja.

5. Sporno je jesu li ugovorne odredbe kojima su iznos kredita i njegova otplata vezani uz tečaj CHF (valutna klauzula) protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske, odnosno jesu li iste ništetne. Posljedično tome sporno je ima li tužiteljica pravo na povrat iznosa koje je tuženiku stekao temeljem ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zbog rasta tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita, ali sporan je njihov učinak i značaj za ovaj parnični postupak. Također, sporna je aktivna legitimacija tužiteljice, njezin status potrošača i protek rokova zastare.

6. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je odlučeno o kolektivnoj tužbi (tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv više banaka, pravomoćno je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Iz sadržaja navedenih presuda jasno proizlazi da ugovorne odredbe kojima su iznos kredita i iznosi mjesečnih anuiteta vezani uz valutu švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača korisnika kredita. Prethodno izneseni zaključci nisu dovedeni u sumnju dokazima koji su predloženi i izvedeni u ovom postupku.

8. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru budući da su sredstva kredita utrošena za kupnju i uređenje kuće u koju je tužiteljica planirala preseliti kada ode u mirovinu. Tužiteljica je iskazala da je kuću morala prodati jer više nije mogla otplaćivati kredit te da nikada nije imala namjeru kuću iznajmljivati ili koristiti za drugu gospodarsku djelatnost. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je kredit u CHF preporučila bankarica i to kao najpovoljniji s najnižom kamatom, da ju nitko nije upozorio na rizik valutne klauzule i mogućnost većih promjena tečaja, da prilikom ugovaranja kredita nije dobila dodatne informacije o valutnoj klauzuli, tečaju CHF i slično, da ju bankarica nije upozorila na razlike između kredita u CHF i kredita u EUR, da joj nitko nije rekao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj HRK prema CHF te da je kredit sama otplaćivala. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivala uvjerljivo i životno logično, a njezin iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

9. Tužiteljica je kao korisnica kredita aktivno legitimirana tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, isto kao i povrat onoga što je tuženik stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Pri tome nije relevantno je li kredit otplaćivao izravno korisnik jer čak i u slučaju da je pojedine anuitete platila treća osoba, radi se o uplatama koje se izvršene u ime i za račun korisnika kredita, odnosno osobe koja je ugovorom preuzela obvezu otplate kredita. Tuženik nije dokazao da je u konkretnom slučaju kredit otplaćivala treća osoba.

10. Suprotno tvrdnjama tuženika, ovaj sud je sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja sudova u sporovima povodom kolektivnih tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača. Takav zaključak proizlazi i iz odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Budući da je presudama koje su sudovi donijeli povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita utvrđeno da su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a tuženik u ovom postupku nije dokazao suprotno, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) te su ugovorne odredbe ništetne. S obzirom na to da ništetnost navedenih ugovornih odredaba u konkretnom slučaju ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, predmetni ugovor je djelomično nišetan u smislu čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) te isti u tom dijelu nema učinak. Slijedom svega navedenog, tuženik je sukladno čl. 1111. ZOO-a dužan vrati ono što je stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

12. Stalni sudski vještak za financije, računovodstvo i vrijednosne papire ČL, dipl. oec. (Darfin d.o.o.), izračunao je da ukupna razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 30.312,04 HRK, odnosno 4.023,05 EUR za anuitete koje je utvrđen više uplaćen iznos, da ukupno zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja do dana izrade nalaza iznose 2.301,88 EUR te da ukupna razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -677,04 HRK, odnosno -89,85 EUR za anuitete koje je utvrđen manje uplaćen iznos.

13. Mišljenje sudskog vještaka prihvaćeno je kao stručno i objektivno jer je nalaz detaljno obrazložen, svi izračuni su pregledni i jasni, a niti jedna stranka nije imala prigovora u odnosu na sam matematički izračun. Sud je uzeo kao mjerodavan izračun bez tzv. negativnih razlika, odnosno isključivo razlike nastale zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji se primjenjivao na dan isplate kredita.

14. Sukladno odredbi čl. 241. ZOO zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Temeljem odredbi čl. 502.a - 502.h ZPP kojima je reguliran procesnopravni institut podnošenja tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, zastara restitucijskog zahtjeva bila je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe te je počela ponovno teći od dana pravomoćnosti odluka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012, u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. te je rok zastare počeo ponovno teći od navedenog datuma. Takav pravni stav iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom pravnom shvaćanju od 15. studenog 2021. (Su-IV-16/2021-19). Budući da za povrat stečenog bez osnove nije propisan posebni rok zastare, u konkretnom slučaju primjenjuje se opći petogodišnji rok iz članka 225. ZOO. S obzirom na sve izneseno u konkretnom slučaju nije nastupila zastara.

15. Slijedom svega navedenog tuženiku je naloženo da tužiteljici vrati iznose isplaćene temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno razlike nastale uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji se primjenjivao na dan isplate kredita, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Sukladno čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora jer se radi o ugovoru kakve tuženik kao banka uobičajeno sklapa u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

16. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja treba istaknuti da je tužiteljica plaćala anuitete prema obračunu tuženika i da zbog plaćanja anuiteta manjem iznosu od iznosa koji bi platila da je izračun izvršen prema tečaju CHF koji se primjenjivao na dan isplate kredita, nije došlo do povrede interesa potrošača niti je time narušena ravnoteža stranaka u ugovornom odnosu. Plaćanje anuiteta po obračunu samog tuženika primjenom nižeg tečaja ne dovodi do ništetnosti ugovora pa stoga sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije nedopuštena niti nepoštena u odnosu na tuženika (tako i Županijski sud u Puli u presudi broj Gž-299/2020-2 od 6. travnja 2020. u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji). Slijedom navedenog, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici te je stoga odlučeno kao pod točkom V. izreke.

17. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 24. listopada 2023., 21. ožujka 2024. i 28. svibnja 2024. (Tbr. 8/1 u vezi sa Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 20. ožujka 2024. i 20. studenog 2024. (Tbr. 9/1 u vezi sa Tbr. 7/1) u iznosu od 200,00 EUR za svaku od navedenih radnji, što uvećano za porez na dodanu vrijednost (Tbr. 42) ukupno iznosi 1.500,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR.

U Zagrebu 8. siječnja 2025.

Sudac

Ivan Matačević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima