Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl.br. Gž 1172/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Kristine Vukelić Aničić, u pravnoj stvari tužitelja KH iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniciam iz OD Babić, Brborović i partneri j.t.d. odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta br. 69., OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 9323/2019 od 24. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 9323/2019 od 24. svibnja 2024.

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika, te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 9323/2019 od 24. svibnja 2024. u točki I. izreke u cijelosti, te u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 2.100,67 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II Djelomično se uvažava žalba tuženika, preinačuje se citirano prvostupanjsko rješenje u točki II. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 62,18 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te se odbija tužitelj sa tim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 794,68 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, na ime razlike zbog promjenjive kamatne stope, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.625,85 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, na ime razlike u tečaju.

Rješenjem istog suda, točkom I. izreke dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 29. travnja 2021., točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.162,85 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Prvostupanjsku presudu i rješenje pobija tuženik, iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je osnovana u manjem dijelu.

5.1.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu i rješenje u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostatak zbog kojih se nije mogla ispitati.

5.2.Pogrešnim drži ovaj sud ocjenu tuženika da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 338. st.4. ZPP-a, jer da u obrazloženju svoje odluke nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, budući da protivno tome obrazloženje pobijane presude prema prosudbi ovog suda, sadrži sve bitne elemente u smislu te odredbe.

Kako ovim tuženik sadržajno ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u svezi čl. 338. st.4. ZPP-a, a koju povredu sud prvog stupnja nije počinio, to se i taj žalbeni navod ukazuje neosnovanim.

6.Neosnovano tuženik upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke presude.

7.Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi za sada u bitnome:

-da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor 8. siječnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 158-50-3867442, na iznos od 21.881,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je prvotna ugovorena kamatna stopa iznosila 5,20 %, te se ista za vrijeme trajanja otplate mijenjala, da je ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu, s rokom povrata od 84 mjeseca,

-da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da razlika po osnovi preplate zbog promjenjive kamatne stope iznosi 794,68 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a zbog tečajne razlike da ta razlika iznosi 2.625,85 eur,

-da tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka,

-da je iz iskaza tužitelja u bitnome razvidno da je uzimao namjenski kredit radi kupljenog rabljenog vozila, da je od tuženika dobio prijedlog ugovori prije nego je isti išao potpisat kod javnog bilježnika, da je vjerovao da je isti u skladu s dobrom vjerom, da je dobio i otplatni plan, da je uočio da postoji promjenjiva kamatna stopa no da nije znao da će to utjecat na visinu rate kredita, da mu je ovo bio prvi ugovori o kreditu, da mu ni kod bilježnika ništa nije bilo objašnjeno osim špto znači solemnizacija. Dodao je dea mu u banci nisu objasnili ni pojam valutne klauzule, jer da je znao kakve to rizike nosi, da ne bi ni sklopio ugovori.

8.1.U kontekstu ovakvih utvrđenja, sud prvog stupnja odlučujući o osnovanosti tužbenih zahtjeva tužitelja za isplatu, uvažava utvrđenja i stajališta iznesena u presudama Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 249/2014 od 9. travnja 2015. (dalje: Rev 249/14),Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018., Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2218/2018 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev 2218/18), kojima je utvrđena ništenost odredaba o promjenjivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli uz koju su bile vezane glavnice švicarski franak.

Pri tome se sud, u konkretnom slučaju, uvažavajući prethodna utvrđenja, a s time u vezi i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pozvao na čl. 118. ("Narodne novine", broj 41/2014 i dr., dalje: ZZP-a/14), te čl. 502.c ZPP-a.

Glede ništetnosti sporni ugovornih odredaba, prvostupanjski sud je stava da treba primijeniti čl. 81., 82., 84., 86., 87., te čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje: ZZP/03), kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP/07).

Osim toga, sud prvog stupnja vodi računa i o shvaćanju izraženom u odluci Suda Europske unije u predmetu C-186/2016.

8.2.Shodno prednjem, te kako sud po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, to je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke u t, 32. i 33. analizirao razloge ništetnosti čl.2. i 7. spornog Ugovora o kreditu u smislu čl. 322. i 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), a koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Temeljm rezultata dokaznog postupka, prvostupanjski sud smatra da tuženik nije dokazao da je tužitelja u potpunosti obavjestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi posljedično čemu smatra da se u ovom individualnom sporu primjenjuju pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača

Pored toga, sud ne prihvaća kao osnovan ni tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja, rukovodeći se pri tome čl. 214., 215., 225., te 245. st.1. ZOO-a.

8.3.O visini tužbenih zahtjeva sud prvog stupnja odlučuje temeljem provedenog vještačenja, kojeg je prihvatio u cijelosti.

Isto tako, sud nije prihvatio ni tuženikov prigovor kojim se isti protivio preinaci tužbenih zahtjeva, a nakon provedenog vještačenja, držeći da je ova preinaka dopuštena jer da tužitelj prije provedenog vještačenja zbog toga što nije imao dovoljno stručnog znanja, nije mogao znati koliko iznose utužene razlike. Prvostupanjski sud nije prihvatio ni prijedlog tuženika za dopunu nalaza vještaka na okolnost postojanja tzv. negativne tečajne razlike. O pravu tužitelja na zatezne kamate odlučuje primjenom čl. 29. ZOO-a.

Sukladno navedenom, ocjena je suda prvog stupnja, da su tužbeni zahtjevi tužitelja za isplatu osnovani u cijelosti, slijedom čega odlučuje kao u izreci presude, te točki I. izreke rješenja, dok o troškovima postupka odlučuje primjenom čl. 154. st.1. ZPP-a.

9.U kontekstu do sada izloženog, neutemeljenim ponajprije drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u ističe da prvostupanjski sud pobijanom presudom povrijedio pravo na pravično suđenje i procesnu nejednakost, jer da je zanemario sve dokazne prijedloge tuženika, a da za to nije dao razloge.

Protivno ocjeni tuženika, iz stanja u spisu razvidno je pored ostalog da je tuženik u odgovoru na tužbu predlagao saslušanje svoje djelatnice ĐH i na nekoliko okolnosti: 1) da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezivanja kredita uz tečaj CHF, 2) da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora mogao birati kredit u valuti CHF ili eur, no da je na ročištu od 4. prosinca 2023. odustao od tog dokaza, dok da je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, uključujući i onu koju je dostavio tuženik.

10.1.Nisu pravno utemeljene tvrdnje tuženika ni u dijelu u kojem osporava pravilnost stajališta prvostupanjskog suda da je ugovorna odredba sadržana u čl.2. Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetna, tvrdeći da je ista jasna, uočljiva i razumljiva.

10.2.Vezano za prednje, valja reći da se sporna odredba doista jasna i uočljiva,no ona je istodobno i nerazumljiva, iz razloga jer se iz iste samo vidi da se promjena prvotno ugovorene kamatne stope čini ovisnom isključivo o Odluci banke, a da se istodobno ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., temeljem kojih se ta stopa mijenja.

S obzirom na nespornu činjenicu da u konkretnom Ugovoru, tuženik koristi odredbu o promjeni kamatne stope, a da istodobno ne određuje referentnu stopu, te imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora o kreditu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, prema uvjerenju ovog suda, ipak trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

10.3.Ovo stoga, što je odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba a ista je u konkretnom slučaju ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Shodno tome, nedvojbeno da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu korisnika kredita kao potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se stranke suglasile o bitnim elementima ugovora.

Nastavno tome, nameće se zaključak da je sporna ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 4. ZOO-a. Kad je riječ o načelu savjesnosti i poštenja, treba reći da to znači da su sudionici obveznih odnosa, odnosno osobe koje se nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, pri tome uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, te isto tako u određenim situacijama suzdržati se od primjene određene norme ako bi se time izbjeglo da primjenom te norme bude učinjena nepravda.

Shodno rečenom, i prema prosudbi ovog suda, trebala je postojati moralna obveza ugovaratelja (tuženika) prilikom zasnivanja obveznog odnosa da vodi računa ne samo o svom interesu, već da uvažava i interese potrošač - tužitelja, što međutim tuženik nije učinio, nego je iskoristio činjenicu da nema propisa koji mu to nalaže, potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača.

10.4.Obzirom na prethodno iznesene razloge, protivno ocjeni tuženika, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 2. predmetnog Ugovora, ništetna je sukladno čl. 81. st.2. i 3., 83., 84, i 87. ZZP-a/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ali isto tako i čl. 96. st.1., čl. 99. i dr. ZPP-a/07, koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

11.1.Također nisu prihvatljive žalbene tvrdnje tuženika ni u dijelu u u kojem osporava pravilnost stajališta prvostupanjskog suda da je ugovorna odredba sadržana u čl.7 Ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, tvrdeći da je ista jasna, uočljiva i razumljiva, te da sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke o ovom spornom pitanju.

11.2.U odnosu na ove žalbene tvrdnje, ukazuje se tuženiku na to da iz raspoložive dokumentacije proizlazi da u Ugovoru o kreditu, nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica kao prosječni korisnik kredita mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz te klauzule, a da je s druge strane tuženik sve to u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati.

Pri tome se ne smije ispustiti iz vida i to da iz utvrđenja ranije navedenih sudskih odluka, proizlazi i to da tuženici u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje tuženika, nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franaka neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Eur, da su kao stručne osobe znali, što tijekom predmetnih postupaka nije sporio ni jedan od tamo tuženih (pa tako ni ovdje tuženik), dok prosječni potrošač nije znao, te da su bili svjesni postojanja navedenog rizika.

11.3.Osim toga, time što je tuženik u spornom Ugovoru o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, postupio je protivno već ranije spomenutom načelu savjesnosti i poštenja sadržanom u čl. 4. ZOO-a.

Cijeneći neprijepornu činjenicu da u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, nije postojala zakonska obveza niti jedne banke, pa tako ni tuženika, da tužiteljici kao potrošaču daje određene informacije prije sklapanja samog Ugovora o kreditu, ovaj sud drži da je neovisno tome, tuženik, kao savjesni gospodarstvenik, upravo rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, ipak trebao voditi računa i o interesima tužiteljice.

Ovo napose iz razloga što je po stavu ovog suda, priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima, a obzirom na to da tuženik kao profesionalac nije informirao tužitelja o navedenom, to tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije mogla biti svjesna rizika kojeg je preuzela sklapanjem spornog Ugovora.

U prilog pravilnost svega do sada izloženog, ukazuje i shvaćanje izneseno

12.Nadalje, nije u pravu tuženik kada je uvjerenja da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene čl. 118. ZZP-a/14.

Navedenom zakonskom odredbom propisano je da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošaša iz člo. 106. st.1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede zaštite potrošača iz čl. 106. st.1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Shodno tome, protivno tumačenju tuženika, prvostupanjski se sud u konkretnoj pravnoj situaciji osnovano pozvao na utvrđenja iz ranije navedenih odluka Visokog trgovačkgo suda RH i Vrhovnog suda RH, donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

U svezi toga, naime valja ukazati tuženiku na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019., iz koje proizlazi da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da postoji temeljem članka 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. ZZP-a vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ni prema uvjerenju ovog suda, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu (kako one o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako ni valutnoj klauzuli), a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

13.Neosnovanim smatra ovaj sud navode tuženika u dijelu u kojem upire na pogrešnu primjenu čl. 81. st.4., 84. ZZP-a/03, te čl. 96. i 97. ZZP-a/07, iz razloga jer da sud prvog stupnja ne ispituje pretpostavke iz tih odredaba.

Protivno tome, a u kontekstu već ranije ukazanog da je u konkretnoj pravnoj situaciji sud vezan utvrđenjima iz spora za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača, u kojem je pravomoćno utvrđeno da je ranije opisano postupanje pored ostalih u tuženika, bilo protivno čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03 i čl. 96. i 97. ZZP-a/07, time što se prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke nije izrijekom pozvao na spomenute odredbe, ne znači da je pogrešno te odredbe primjenio.

14.1.U odnosu na odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ, na koju se tuženik također osvrće u žalbi, napominje se da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo ranije spomenutom Direktivom 93/13 EEZ, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/2012) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

14.2.Međutim, na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

Dakle, na konkretni predmet spora s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, ima se primjenjivati nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije.

15.1.Nisu pravno utemeljeni niti navodi tuženika u dijelu u kojem tvrdi da podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare za pojedinačne restitucijske zahtjeve.

Protivno tome, uvjerenje je ovog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Vezano za prednje, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

15.2.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, za zaključiti je da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

U prilog pravilnosti prethodno iznesenih stajališta, govori i Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesen na sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Isto tako, skreće se pažnja i na objedinjeno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

16.Pogrešnim drži ovaj sud stav tuženika u dijelu u kojem smatra da u konkretnom slučaju nije bilo moguće isticanje ništetnosti, jer da su ugovorne odredbe čija se ništetnost traži manjeg značaja, upirući na čl. 326. ZOO-a, činjenicu da je u trenutku podnošenja tužbe i donošenja pobijane presude, ugovor bio ispunjen, te time prestao proizvoditi pravne učinke među strankama, kao i pozivajući se pri tome i na odluku Vrhovnog suda RH, poslovni broj Gž 4/2017 od 21. ožujka 2017. Vezano za prednje, skreće se pažnja tuženiku na čl. 327. i 328. ZOO-a iz čijeg sadržaja proizlazi pravo na isticanje ništetnosti. Osim toga, protivno tumačenju tuženika, odredbe Ugovora o kreditu čiju ništetnost tužitelj traži svojim tužbenim zahtjevom ni u kom se slučaju ne mogu smatrati odredbama manjeg značaja, što znači da u konkretnoj pravnoj situaciji nije ispunjen uvjet iz čl. 326. st.2. ZOO-a, neovisno o tome što je predmetni kredit isplaćen u cijelosti. Isto tako za dodati je da cjelokupan sadržaja navedene revizijske odluke, na koju se tuženik poziva, prema uvjerenju ovog suda ne govori u prilog pravilnosti zaključka tuženika, dakle da bi ugovorna odredba koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, bila odredba od manjeg značaja, pa da posljedično tome tužitelj nema zakonsko uporište za isticanje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu.

17.Nadalje, nije u pravu tuženik ni kada pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđenu glavnicu, iz razloga jer da pobijana odluka ne sadrži razloge zbog kojih je ista dosuđena primjenom čl. 1115. ZOO-a, odnosno da od strane prvostupanjskog suda nije utvrđeno da bi tuženik bio nepošten stjecatelj.

Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, ali isto tako i iz obrazloženja odluka, na koje se isti osnovano pozvao, nesumnjivo proizlazi da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate prema odluci tuženika, nepoštene, to u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

18.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

18.1.Na kraju valja reći da pogrešnim se ukazuje stav tuženika vezano za odluku o parničnom trošku u dijelu u kojem je sud prvog stupnja, tužiteljici vrijednost boda računao u iznosu od po 1,99 eur.

Ovo iz razloga jer je presuda u ovoj parnici donijeta 26. travnja 2023., dok je čl.1. Izmjena Tarifa izmijenjen čl. Tbr. 50. stupila na snagu 28. listopada 2022., što znači da se u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, već primjenjivala Izmjena Tarife, kojom je bila utvrđena vrijednost boda od 1,99 eur.

Pored toga, skreće se pažnja tuženiku, na Tbr. 48. st.3. propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

18.2.Nije u pravu tuženik ni kada smatra da je sud prvog stupnja pogrešno dosudio tužitelju trošak sastava podneska od 16. ožujka 2021. i 1. kolovoza 2022., napose što primjerci istog nisu dostavljeni tuženiku, zbog čega upitnim drži potrebu sastavljanja istih.

Naime, iz stanja u spisu, proizlazi da je tužitelj uz podnesak od 16. ožujka 2021. dostavio dokaz o uplatu predujma za potrebe financijskog vještačenja, koji podnesak ovaj sud drži potrebitim za potrebe ovog postupka. Podneskom od 1. kolovoza 2022. tužitelj se očitovao na dopunu nalaza i mišljenja vještaka. Obzirom na prednje pravilno je prvostupanjski sud tužitelju za sastav podneska od 16. ožujka 2021. dosudio nagradu u visini od 25 bodova, kao i nagradu za sastav podneska od 1. kolovoza 2022. u visini od 50 bodova, sve sukladno Tbr. 8.

1. i 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 114/2012 i dr., dalje: Tarife).

18.3.Osim toga, pogrešnim drži ovaj sud i navod tuženika u dijelu u kojem smatra da tužitelju nije trebalo dosuditi nagradu za sastav podneska od 4. prosinca 2023., kojim je postavio konačni tužbeni zahtjev odnosno iznose koje potražuje izrazio u valuti eur.

Polazeći od toga da je tijekom ovog postupka stupio na snagu Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/2022), to je prema ocjeni ovog suda, tužitelj svoje tužbene zahtjeve za isplatu, koji su bili izraženi u nekadašnjoj valuti - kuna, bio u obvezi preračunati u službenu valutu koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave – eur. Nastavno tome, pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju nagradu i za sastav tog podneska.

No istodobno, protivno ocjeni suda prvog stupnja, ovaj sud drži da tužitelju pripada nagrada ne od 100 bodova, kako je suđeno, nego 25 bodova, odnosno 49,75 eur, uz uvećanje za PDV što iznosi 62,18 eur, primjenom Tbr. 8. t.3. Tarife.

18.4.Zbog tih razloga valjalo je potvrditi odluku o parničnom trošku u ukupnom iznosu od 2.100,67 eur, te preinačiti navedenu odluku u preostalom dosuđujućem dijelu, te odbiti tužitelja sa dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 62,18 eur kao neosnovanim.

19.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi pobijanu presudu primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, kao i rješenje istog suda u točki I. izreke, te u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 2.100,67 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, primjenom čl. 380. t.2. ZPP-a, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, preinačiti točku II. izreke rješenja u preostalom dosuđujućem dijelu primjenom čl. 380. t.3. ZPP-a, na način pobliže naveden u točki II. izreke ovog rješenja.

20.Budući da je tuženik u žalbenom postupku uspio samo razmjerno s neznatnim dijelom svoje žalbe, to se primjenom čl. 154. st.5. ZPP-a, ukazuje neosnovanim njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Rijeci 8. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković