REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž Ovr Ob-13/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli – Pola po sucu Miroslavu Ružiću, u pravnoj stvari tužiteljice (predlagateljice osiguranja) FM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Željki Pokupec, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika (protivnika osiguranja) LM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja bračne stečevine i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice (predlagateljice osiguranja) protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P Ob-1320/2024-2, Ovr Ob-84/2024 od 20. studenoga 2024., 8. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice (predlagateljice osiguranja) i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P Ob- 1320/2024-2, Ovr Ob-84/2024 od 20. studenoga 2024.

II Odbija se zahtjev tužiteljice (predlagateljice osiguranja) za naknadu troškova postupka koji se odnosi na troškove sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda riješeno je:

„Odbija se prijedlog tužiteljice za određivanje privremene mjere zabranom otuđenja ili opterećenja nekretnine od 15. studenog 2024. godine kao neosnovan.“

2. Protiv navedenog rješenja žalbu, pravovremeno, podnosi tužiteljica (predlagateljica osiguranja). Žalbu podnosi „iz svih žalbenih razloga“. U žalbi, u bitnomu, navodi: da je točno da je odredbom članka 344. stavka 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 121/20, 114/22 i 6/24 – dalje: OZ) određeno da se privremena mjera radi osiguranja novčane tražbine može odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati, dok je stavkom 2. OZ određeno da predlagatelj osiguranja ne mora dokazati opasnost iz stavka 1. ako učini vjerojatnim da bi predloženom privremenom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu; da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja u cijelosti citira navedenu odredbu članka 344. OZ, paušalno navodeći kako „prema stajalištu ovoga suda tužiteljica nije dokazala da bi se kumulativno ostvarile obje zakonske pretpostavke predviđene citiranom odredbom čl. 344. OZ-a.“; da, međutim, za takav svoj zaključak sud prvog stupnja nije dao razloge o odlučnim činjenicama niti je u obrazloženju pobijanog rješenja naveo koje odlučne činjenice smatra utvrđenim i iz kojih razloga, odnosno za koje odlučne činjenice smatra da iste nisu utvrđene; da, s tim u svezi, a budući pobijano rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama, ono se ne može ispitati, na koji je način ostvaren žalbeni razlog apsolutno bitne povreda odredaba parničnog postupka, sve pozivom na odredbu članka 21. OZ; da nije sporno da je iz dokumentacije koju je ona dostavila uz tužbu (stanje po tekućem računu protivnika osiguranja, ispravama iz kojih je jasno razvidno da je protivnik osiguranja primao naknadu od trećih vezano za zastupanje u postupcima povrata oduzete imovine…), ista učinila vjerojatnim postojanje svoje novčane tražbine prema protivniku osiguranja s osnova bračne stečevine i to u ½ dijela odnosno u iznosu od minimalno 374.900,00 eura, odnosno da je ona učinila vjerojatnim da su tijekom postojanja bračne zajednice stranke stekle znatna novčana sredstva radom, kao i sredstvima koja potječu iz te imovine, a koje je sve odlučne činjenice prvostupanjski sud propustio utvrditi, na koji je način ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja; da sud prvog stupnja pogrešno zaključuje da ona nije učinila vjerojatnim postojanje druge pretpostavke iz članka 344. stavka 1. OZ, odnosno da nije učinila vjerojatnim postojanje opasnosti da bi protivnik osiguranja bez određivanja predložene privremene mjere svojim radnjama spriječio ili znatno otežao naplatu njezine novčane tražbine, time što bi svoju imovinu otuđio, prikrio ili na drugi način njome raspolagao, obzirom nije sporno da bi predloženom privremenom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu; da je, prije svega, odredbom članka 7. OZ propisano da u ovršnom postupku i postupku osiguranja sud postupa na temelju podnesaka i drugih pismena, međutim, istim člankom propisano je i da sud održava ročište kad je to tim Zakonom određeno ili kad smatra da je održavanje ročišta svrhovito; da, stoga, u slučaju kada prvostupanjski sud drži da je dokazano postojanje tražbine predlagateljice odnosno vjerojatnost postojanje njezine tražbine, dok na temelju samog prijedloga za donošenje privremene mjere nije ocijenio (zasada) da postoji, ali niti da ne postoji opasnost da će protivnik osiguranja bez određivanja predložene privremene mjere svojim radnjama spriječiti ili znatno otežati naplatu njezine novčane tražbine, time što bi svoju imovinu otuđio, prikrio ili na drugi način njome raspolagao, svakako je trebao u cilju svrhovitosti i točnog utvrđenja činjeničnog stanja održati ročište i barem saslušati predlagateljicu osiguranja; da je, osim toga, jasno da zakonska odredba iz članka 344. OZ traži postojanje određenog stupnja vjerojatnosti vezano za opasnost da će protivnik osiguranja bez određivanja predložene privremene mjere svojim radnjama spriječiti ili znatno otežati naplatu njezine novčane tražbine, a ne potpuno i apsolutno dokazivanje postojanja te opasnosti, obzirom da, u protivnomu, ne bi niti postojala svrha donošenja privremene mjere, jer bi uspješnim dokazivanjem postojanja tražbine i gore opisane opasnosti sud prvog stupnja mogao donijeti odluku o meritumu stvari bez prethodnog određivanja privremene mjere; da smisao privremene mjere kao mjere osiguranja zasigurno nije iscrpno dokazivanje i dugotrajnost postupka, a sama činjenica da je u konkretnomu slučaju nesporno predlagateljica osiguranja dokazala postojanje tražbine, kao i činjenica da protivnik osiguranja stanuje u predmetnoj nekretnini te da tražbina predlagateljice osiguranja prema protivniku osiguranja iznosi oko 400.000,00 eura, jasno je da bi otuđenjem ili raspolaganjem na drugi način predmetnom nekretninom protivnik osiguranja nanio nemjerljivu i nenadoknadivu štetu predlagateljici osiguranja, a što prvostupanjski sud nije uzeo u obzir prigodom donošenja pobijanog rješenja, a pri tomu svakako treba uzeti u obzir činjenicu da vrijednost nekretnine u odnosu na koju se predlaže određivanje privremene mjere nije niti dostatno za namirenje tražbine predlagateljice osiguranja; da sobito nije u pravu prvostupanjski sud kada navodi kako se u konkretnomu slučaju ne može smatrati da bi protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu predloženom privremenom mjerom, budući da za ovakvo svoje, u cijelosti neosnovano utvrđenje, prvostupanjski sud nije uopće dao razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega se pobijano rješenje niti u tomu dijelu ne može ispitati; da je ovakvo utvrđenje prvostupanjskog suda u cijelosti na Zakonu neosnovano jasno je razvidno iz činjenice kako bi, suprotno navodima prvostupanjskog suda, određivanjem predložene privremene mjere protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu, obzirom da navedena privremena mjera, sukladno pozitivnim pravnim propisima, ne sprječava niti zaustavlja mogućnost daljnjeg raspolaganja knjižnim pravom na koji se zabilježba odnosi, odnosno protivnik osiguranja bi, neovisno o postojećoj privremenoj mjeri, mogao raspolagati svojom nekretninom, pri čemu će svi upisi nakon upisa zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine biti uvjetni i to sve do pravomoćnog okončanja parničnog postupka u kojem je privremena mjera donesena.

2.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijano rješenje preinači i prihvati kao osnovan njezin prijedlog za određivanje privremene mjere, uz naknadu svih troškova i sudskih pristojbi.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužiteljice (predlagateljice osiguranja) nije osnovana.

5. Predmet ove pravne stvari je odluka o privremenoj mjeri radi osiguranja novčane tražbine tužiteljice (predlagateljice osiguranja) u iznosu od 374.900,00 eura zabranom otuđenja i opterećenja predmetne nekretnine u vlasništvu tuženika (protivnika osiguranja), uz zabilježbu zabrane u zemljišnoj knjizi, utemeljena na odredbama članka 344. stavka 1. i članka 345. stavka 1. točke 3. OZ.

6. Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem, odlučujući o takvomu prijedlogu tužiteljice (predlagateljice osiguranja), isti odbio kao neosnovan, zaključujući da tužiteljica (predlagateljica osiguranja), prema odredbi članka 221.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) u vezi odredbe članka „19.“ stavka 1. OZ, nije dokazala da bi se kumulativno ostvarile obje zakonske pretpostavke propisane odredbom članka 344. OZ, obzirom da tužiteljica (predlagateljica osiguranja) nije ničim dokazala da bi tuženik (protivnik osiguranja) na bilo koji način pokušao svoju pokretnu i nepokretnu imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati niti ona tako što tvrdi u svomu prijedlogu, a u konkretnomu slučaju ne može se smatrat da bi protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu predloženom mjerom.

7. Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih razloga žaliteljice, a pazeći pri tomu, dodatno, po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 50. stavka 5. u vezi s odredbe članka 290. OZ i sve u vezi sa odredbom članka 381. stavka 1. ZPP u vezi odredbe članka 21. stavka 1. OZ, na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede ovršnog postupka, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijano rješenje zakonito i pravilno.

8. Prije svega, u ovomu postupku valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba ovršnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP u vezi odredbe članka 21. stavka 1. OZ na koju sadržajno ukazuje žaliteljica jer pobijano rješenje nema nedostataka zbog kojih se ono ne bi moglo pravilno ispitati.

8.1. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba ovršnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju navedenih zakonskih odredbi, radi čega po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba ovršnog postupka.

9. U ovomu postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

10. Odredbom članka 344. stavka 1. OZ propisano je da se privremena mjera radi osiguranja novčane tražbine može se odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati, a prema odredbi stavka 2. toga članka predlagatelj osiguranja ne mora dokazivati opasnost iz stavka 1. ovoga članka ako učini vjerojatnim da bi predloženom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu, dok je odredbom stavka 3. toga članka propisano da se smatra se da opasnost iz stavka 1. ovoga članka postoji ako bi se tražbina imala ostvariti u inozemstvu.

10.1. Prema odredbi članka 345. stavka 1. točke 3. OZ radi osiguranja novčane tražbine može se odrediti svaka mjera kojom se postiže svrha takva osiguranja, a osobito zabrana protivniku osiguranja otuđenja ili opterećenja svoje nekretnine ili stvarnih prava koja su na nekretnini uknjižena u njegovu korist, uz zabilježbu te zabrane u zemljišnu knjigu.

11. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda (članak 8. ZPP u vezi odredbe članka 21. stavka 1. OZ), ocjena je i ovog drugostupanjskog suda, da u konkretnom slučaju, suprotno žalbenim navodima žaliteljice, nisu kumulativno ispunjeni zakonski uvjeti za određivanje predložene mjere osiguranja, obzirom da u konkretnomu slučaju predlagateljica osiguranja, samo osnovom tvrdnje: „Tuženik/protivnik osiguranja je vlasnik u cijelosti nekretnine u odnosu na koju se traži određivanje privremene mjere, te isti nema u isključivom vlasništvu drugih nekretnina, niti vrijednijih pokretnina, te postoji opasnost, a uvažavajući sve okolnosti slučaja, da će tuženik/protivnik osiguranja bez određivanja predložene privremene mjere znatno otežati odnosno spriječiti naplatu tražbine tužiteljice/predlagateljice osiguranja time što će svoju imovinu otuđiti ili njome dalje raspolagati na drugačiji način, dok tužiteljica/predlagateljica osiguranja neće moći naplatiti svoje potraživanje po završetku postupka, pri čemu se svakako u obzir treba uzeti činjenica visoke vrijednosti potraživanja koju tužiteljica/ predlagateljica osiguranja ima prema tuženiku/protivniku osiguranja s osnova bračne stečevine, a koje joj pravo tuženik/protivnik osiguranja osporava“ (stranica 9 spisa) nije ničim, dostatno konkretnim, učinila vjerojatnom opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati niti je učinila vjerojatnim da bi predloženom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu, obzirom da tako što ona nije ni tvrdila u svomu prijedlogu za određivanje privremene mjere.

12. Naime, samo na paušalnom navodu da bi protivnik osiguranja mogao spriječiti naplatu te njezine predmetne tražbine, bez da je ičim ozbiljnim, konkretnim, opravdala te svoje sumnje i navještaj te opasnosti (to ne može nadomjestiti njezina tvrdnja da protivnik osiguranja „nema u isključivom vlasništvu drugih nekretnina, niti vrijednijih pokretnina“) ne može se zasnivati utvrđenje, bar ne takvo da bi bilo uvjerljivo i logično, o postojanju te vjerojatnosti, odnosno o tomu da protivnik osiguranja opterećuje ili namjerava opteretiti svoju nekretninu i to sa željom da joj oteža ili onemogući naplatu njezine tražbine.

13. Povratno, predlagateljica osiguranja nije u svomu prijedlogu konkretizirala na temelju kojih mogućih postupaka protivnika osiguranja čini vjerojatnim postojanje opasnosti da bi protivnik osiguranja bez određivanja predložene mjere spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine predlagateljice osiguranja. Stoga, da bi se moglo učiniti vjerojatnim postojanje takve opasnosti predlagateljica osiguranja je trebala konkretizirati radnje ili postupke protivnika koje potvrđuju opstojnost takve vjerojatnosti, a što je u konkretnomu slučaju izostalo, obzirom da, s tim u svezi, nije dostatno samo navest da protivnik osiguranja „nema u isključivom vlasništvu drugih nekretnina, niti vrijednijih pokretnina“.

14. U odnosu na žalbeni navod žaliteljice da sud prvog stupnja pogrešno zaključuje da ona nije učinila vjerojatnim postojanje druge pretpostavke iz članka 344. stavka 1. OZ, odnosno da nije učinila vjerojatnim postojanje opasnosti da bi protivnik osiguranja bez određivanja predložene privremene mjere svojim radnjama spriječio ili znatno otežao naplatu njezine novčane tražbine, time što bi svoju imovinu otuđio, prikrio ili na drugi način njome raspolagao, obzirom nije sporno da bi predloženom privremenom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu, valja istaknuti da je odredbom članka 344. stavka 2. OZ jasno propisano da predlagatelj osiguranja ne mora dokazivati opasnost iz stavka 1. ovoga članka ako učini vjerojatnim da bi predloženom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu, međutim, žaliteljica u svomu prijedlogu za određivanje privremene mjere nije navela „da nije sporno da bi predloženom privremenom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu“ pa stoga takva njezina, tek u žalbi navedena tvrdnja predstavlja novu činjenicu koja se ne može iznositi tek u žalbi (članak 352. stavak 1. ZPP u vezi odredbe članka 21. stavka 1. OZ). Neovisno o tomu, žaliteljica ne bi mogla pretendirati na uspjeh u postupku u pogledu osnovanosti svoga prijedloga za određivanje privremene mjere ni i u slučaju da je u svomu prijedlogu za određivanje privremene mjere (pravovremeno) navela „da nije sporno da bi predloženom privremenom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu“, obzirom da osnovom takve, samo paušalne tvrdnje, nije ni moguće učiniti vjerojatnim da bi predloženom privremenom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu pa je žalba žaliteljice neosnovana i u tomu dijelu.

15. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a pri tomu nije počinio one bitne povrede odredaba postupka na koje je u žalbi ukazivala žaliteljica niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tužiteljice (predlagateljice osiguranja) odbiti u cijelosti kao neosnovanu te na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP u vezi sa odredbom članka 21. stavka 1. OZ riješiti kao pod točkom I izreke ovoga rješenja.

16. Kako je žalba neosnovana, odbijen je zahtjev žaliteljice za naknadu troškova sastava žalbe (članak 166. stavak 1. ZPP u vezi odredbe članka 21. stavka 1. OZ).

U Puli – Pola 8. siječnja 2025.

Sudac

Miroslav Ružić