REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4726/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Gorana Aralica Martinović, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., Ulica Lorenza Jägera 5, Osijek, OIB: 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. u Zagrebu, Radnička cesta 34, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Lucija Novak, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, Domagojeva 18, radi isplate iznosa od 2.380,18 eur, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-119/2023-19 od 15. studenog 2024., 8. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-119/2023-19 od 15. studenog 2024. u točki I. njezine izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.380,18 eur sa zateznim kamatama i parničnim troškom u iznosu od 1.577,89 eur sa zateznim kamatama (točka I. izreke), te je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu preko dosuđenog iznosa sa zateznim kamatama (točka II. izreke).

2. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je utvrdio da je predmet spora zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu od 3. travnja 2007. broj 9012384104 (dalje: Ugovor) kojeg su sklopili tuženik i SĆ u valuti CHF. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije sud je ocijenio neosnovanim jer je utvrdio da su SĆ i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine od 10. rujna 2019. kojim je SĆ ustupio svoju novčanu tražbinu nastalu po osnovi nepoštetnih i ništetnih odredbi Ugovora tužitelju, kao i da je tražbina odrediva i nije strogo osobne naravi te može biti predmet ustupa. Sud je zaključio da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine i da nije odlučno što je ustupitelj potrošač, a tužitelj nije, kao i da se i u odnosu na tužitelja kao primatelja tražbine primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, a tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača. Utvrdio je da tuženik pogrešno smatra da se odredba čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) ne primjenjuje u ovom postupku jer da je tužba u kolektivnom sporu podnesena 2012. godine, a to stoga što se prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11) odredbe tog Zakona primjenjuju na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegovog stupanja na snagu. Također sud je zaključio da je i na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07 i 75/09; dalje: ZZP) vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, koja presuda je pravomoćna, stoga da se pravna shvaćanja zauzeta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose i na predmetni Ugovor. Uzimajući u obzir točku 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. sud je zaključio da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim u kolektivnom sporu i da je sud time vezan i u ovom postupku, budući da je predmetni ugovor sklopljen 3. travnja 2007. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj, konkretnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo je prenijet na trgovca, u konkretnom slučaju tuženika, koji je odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati njegovu tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi s obzirom na to da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Međutim, u ovoj parnici tuženik to nije dokazao, slijedom čega je sud ocijenio da su odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu ništetne ugovorne odredbe. Prigovor zastare ocijenio je neosnovan jer nije istekao opći zastarni rok propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), stoga je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku isplatiti tužitelju utuženi iznos. Visinu tužbenog zahtjeva utvrdio je na temelju provedenog financijskog vještačenja na koje stranke nisu imale konkretne primjedbe.

3. Protiv pobijane presude u točki I. njezine izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže preinačiti pobijanu presudu, podredno ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 353,00 eur.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj ističe da su žalbeni navodi neosnovani te predlaže žalbu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši presudu u pobijanom dijelu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8. i 9. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je zaključio da je pobijana presuda u pobijanom dijelu pravilna i osnovana na zakonu.

7. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, ni u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a nije ni počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a koju tuženik ističe u žalbi.

8. Kako je ovaj spor u smislu odredbe čl. 502. st. 1. ZPP-a spor male vrijednosti, presuda ili rješenje kojima se on završava može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a (osim zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U smislu odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a žalba se ne može izjaviti zbog relativno bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa tuženikovi žalbeni navodi izneseni u tom pravcu nisu uzeti u razmatranje, kao ni takvi navodi izneseni u okviru dopuštenih žalbenih razloga.

9. Predmet spora je tužbeni zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli koje tužitelj potražuje na temelju Ugovora o ustupu tražbine od 10. rujna 2019. kojim je SĆ ustupio svoju novčanu tražbinu nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora tužitelju.

10. Između stranaka nije sporno da su tuženik i SĆ sklopili Ugovor o kreditu od 3. travnja 2007. za kupnju motornog vozila broj 9012384104., da je iznos kredita kunska protuvrijednost od 16.221,77 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen.

11. Između stranaka je sporno ima li tužitelj kojem je korisnik kredita ustupio spornu tražbinu aktivnu legitimaciju za postavljanje ovakvog zahtjeva, je li ugovor na temelju kojeg je ustupljena tražbina valjani pravni posao, zatim odnose li se učinci pružene pravne zaštite u kolektivnoj tužbi i na ovaj parnični postupak (čl. 502.c ZPP-a), odnosno je li sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja iz te pravomoćno okončane parnice s obzirom na činjenicu da tužitelj nije potrošač, već osoba kojoj je potrošač ustupio spornu tražbinu, je li nastupila zastara sporne tražbine te od kad teku zakonske zatezne kamate. Sporna je i visina tužbenog zahtjev.

12. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim utvrdivši da je Ugovorom o ustupu tražbine sklopljenim između SĆ i tužitelja **.**.2019. na tužitelja prenesena tražbina po osnovi nepoštenih i ništavih odredbi Ugovora o kreditu od 3. travnja 2007.

13. Nadalje je pravilno zaključio da se radi o tražbini ustupitelja kao potrošača sukladno odredbi čl. 3. t. 1. ZZP-a („Narodne novine“ broj 96/03) prema primatelju koji je pravna osoba, odnosno nije potrošač, da novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine te da se njihova narav ne protivi ustupanju. Zaključio je i da prijenos tražbine nema utjecaja na identitet tražbine i da primatelj tražbine prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja. Stoga je pravilno zaključio da u odnosu na tužitelja kao primatelja tražbine djeluje pravomoćnost presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača te da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, a koji zaključak prihvaća i ovaj sud. Osim toga, a imajući u vidu nadređenost europskog prava i obvezatnost presuda Suda Europske unije (npr. C-383/18, C-519/19), za ukazati je i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama izrazio pravno shvaćanje da osoba (pravna ili fizička) kojoj je potrošač na temelju ustupa tražbine prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača, može od potrošačeva dužnika potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač. To zato što pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu). Uostalom, primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (tako i u odlukama poslovni broj Rev-1014/2023, Rev-258/2024, Rev-692/2023, Rev-1153/2023). Navedeno je ujedno i odgovor na žalbeni navod o tome da je u ovoj parnici tužitelj trebao prvo postavit deklaratorni zahtjev na utvrđenje povrede pa tek onda zahtjev na isplatu.

14. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je pred tim sudom vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača te da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te odlukama ovog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je tuženik od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditu koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora.

15. Odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već su utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, a kojim utvrđenjima je ovaj sud vezan i u ovom sporu, pa navedena utvrđenja prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

16. Neosnovano tuženik u žalbi prigovara zastari. Prema već ustaljenoj praksi ovoga suda kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćne sudske odluke donesene u povodu te tužbe, konkretno 14. lipnja 2018. Budući da je predmetna tužba podnesena 17. siječnja 2023., pravilan je zaključak da nije istekao opći zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

17. Konačno u pogledu visine tužbenog zahtjeva, suprotno tuženikovim žalbenim navodima, utvrđenja prvostupanjskog suda nisu u suprotnosti s ispravama u spisu, a posebno s nalazom i mišljenjem vještaka koji je nalaz i mišljenje sačinio uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate kredita. Slijedom njegovih utvrđenja ukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više ili niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 2.380,18 eur.

18. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik ističe da je nejasno zašto prvostupanjski sud smatra da je on nepošten stjecatelj i s tim u vezi pogrešno odlučuje o tijeku zateznih kamata. Naime, u konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Pravomoćna presuda donesena po kolektivnoj tužbi kojom je utvrđeno nepošteno postupanje tuženika kod ugovaranja promjenjive kamatne stope prema odlukama banke i valutne klauzule izražene u švicarskom franku uz koju je vezana glavnica i kamata, isključuje savjesnost tuženika kroz razdoblje otplate kredita. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odlučio o tuženikovom nepoštenju zaključivši da zatezne kamate u konkretnom slučaju počinju teći na pojedine iznose od trenutka kada je tuženik stekao utužene iznose bez pravne osnove. Budući da je tužitelj zahtijevao isplatu zateznih kamata na pojedine iznose od idućeg dana nakon dana njihovog plaćanja tuženiku, pravilno mu je u okviru tog zahtjeva dosudio zatezne kamate s početkom tijeka od tog trenutka po stopi za ostale odnose u smislu odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.

19. Tuženik neosnovano u žalbi ukazuje da su zatezne kamate zastarjele. Naime, kako u konkretnom slučaju nisu zastarjeli pojedinačni restitucijski iznosi koje potražuje tužitelj, to nisu zastarjele ni zatezne kamate koje tužitelj potražuje na te iznose. To iz razloga jer zatezne kamate u smislu odredbe čl. 223. ZOO-a predstavljaju akcesornu obvezu na glavnu tražbinu posljedično čemu se u konkretnom slučaju ne primjenjuje odredba čl. 226. ZOO-a, a kako je to sve pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka, na koju tuženik ne ističe posebne žalbene razloge, već je uopćeno pobija zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari zbog svih žalbenih razloga, također je pravilna i zakonita.

21. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanoj točki I. izreke.

Zagreb, 8. siječnja 2025.

Sutkinja

Gorana Aralica Martinović