Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4311/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugo stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NB iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupana po punomoćniku Jošku Biliškovu, odvjetniku u Zagrebu, protiv I-tuženika Hrvatska elektroprivreda d.d., Zagreb ([osobni identifikacijski broj]), Ulica grada Vukovara 37 i II-tuženika HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o. Zagreb, Gundulićeva 32, Zagreb ([osobni identifikacijski broj]), radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i žalbi II- tuženika protiv rješenja i presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1888/2022-28 od 19. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 8. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice NB, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1888/2022-28 od 19. lipnja 2024. pod toč. I., III. i IV. izreke, kao i u dijelu u kojem nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadu troškova postupka.

II. Odbija se žalba II-tuženika HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1888/2022-28 od 19. lipnja 2024. pod toč. II. i V. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice NB, kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1888/2022-28 od 19. lipnja 2024. pod toč. II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka te troška odgovora na žalbu.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev II-tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužiteljice kojim tražio od I- tuženika i II-tuženika da joj plate iznos od 14.206,65 eura/ 107.040,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 4.11.1995. do isplate (toč. I. izreke). Naloženo je II-tuženiku platiti tužiteljici iznos od 2.321,99 eura sa zakonskom zateznom kamatom, koja na svaki iznos pobliže naveden u izreci presude teće od dospijeća pa do isplate, sve to po stopama pobliže navedenim u izreci (toč. II. izreke). Odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.098,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom, koja na svaki iznos pobliže navede u izreci presude teče od dospijeća pa do isplate (toč. III. izreke). Odbijen je u cijelosti zahtjev tužiteljice u odnosu na I- tuženika Hrvatska elektroprivreda d.d. Zagreb (toč. IV. izreke). Konačno, naloženo je II-tuženiku naknadi tužiteljici parnični trošak od 11.260,38 eur sa zateznom kamatom od 20. lipnja 2024. do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. V. izreke).

2. Rješenjem je dopuštena subjektivna preinaka tužbe iz podneska tužiteljice od 18. ožujka 2015. kojim se tužba proširuje na Hrvatsku elektroprivredu d.d., Zagreb (toč. I. izreke). Nadalje, odbijen je prijedlog tužiteljice za izdavanje potvrde pravomoćnosti i ovršnosti na presudu ovoga suda P-5638/2005. (toč. II. izreke)

2. Protiv navedene presude i rješenja se žale se tužiteljica i II-tuženik.

3. Tužiteljica se žali protiv toč. I., III. i IV. izreke presude te toč. II. izreke rješenja, kao i u dijelu u kojem nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadu troškova postupka zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353 st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP). Predlaže u navedenim dijelovima pobijanu presudu i rješenje preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Tuženik se žali protiv toč. II. i V. izreke presude izreke zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353 st. 1. ZPP. Predlaže u navedenim dijelovima pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

5. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava žalbene navode II-tuženika i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora na žalbu,

6. Žalbe tužiteljice i II-tuženika su neosnovane.

7. Predmetni postupak vodi se radi naknade štete, a koju tužiteljica temelji na tvrdnji da njezina nekretnina u [adresa], iako potpuno dovršena nije bila podobna za korištenje i stanovanje iz razloga što nije priključena na distribucijski sustav električne energije odnosno opskrbljena električnom energijom (radi postojanja duga treće osobe) u razdoblju od 3. studenog 1995. do 22. siječnja 1997., a u kojem razdoblju je tužiteljica morala stanovati kao podstanar, sve to pozivom na odredbe čl. 24. Općih uvjeta za isporuku električne energije ("Narodne novine" broj 8/91 - dalje Opći uvjeti), kao i opće propise o naknadi štete, i to čl. 262. i čl. 266. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94 – dalje: ZOO)

8. Sud prvog stupnja, polazeći od sadržaja odredbe čl. 24. Općih uvjeta, kojim je propisano da se priključak mora izvesti utvrđenog dana za priključenje jer je u protivnom tuženik obavezan naknaditi štetu koju potrošač zbog toga može trpjeti zaključuje da se navedena odredba može primijeniti samo ako je točno utvrđen dan izvođenja priključka i ako priključak nije izveden, da tužiteljica, međutim, nije iznijela ni dokazala da je među strankama utvrđen bilo koji dan u koji je tuženik imao izvršiti priključenje niti iz iskaza tužiteljice, svjedoka FB i ZB, kao i dokumentacije koja prileži spisu proizlazi da je nakon izdavanja Elektroenergetske suglasnosti utvrđen određeni dan za izvođenje priključka, da je u pogledu visine navodne štete tužiteljica tvrdila da njeno pravo na obeštećenje počinje s datumom Elektroenergetske suglasnosti, što je besmisao, s obzirom da ta suglasnost nije operativni akt, da tužiteljica nije dokazala ni da je 3. studenog 1995. bio utvrđen kao dan izvođenja priključivanja na njezinom objektu, da tužiteljica nije mogla kao početni dan zakašnjenja tuženika uzeti datum Elektroenergetske suglasnosti, niti 3. studenog 1995. već je morala je dokazati da je s tuženikom zaključila ugovor o priključenju, da je datum priključenja ugovoren, da nije održan, da je na vrijeme platila troškove izrade vanjskog priključka, a da je kraj ispunjenja svih njenih obveza tuženik kasnio sa ispunjenjem svojih, a kako je to bi bilo određeno energetskom suglasnosti na koju se tužiteljica pozivala.

9. Osim toga, sud prvog stupnja smatra da je pogrešno pravno shvaćanje da se čl. 24. Općih uvjeta može koristiti kao propis kojim se kažnjava isporučitelja za zakašnjenje i za dulje vrijeme, bez obzira je li time nastala šteta i bez obzira na stvaran iznos štete. To iz razloga jer nije moguće općim uvjetima poslovanja i sličnim aktima pojedinih pravnih subjekata mijenjati propise Zakona koje je donio Sabor Republike Hrvatske niti je moguće derogirati zakonske propise o naknadi štete, zamjenjujući ih propisima nižeg ranga koji sliče onima o ugovornoj kazni (čl. 370 i sl. ZOO).

10. Stoga (prvi) zahtjev kojim tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 107.040,00 kn (sada 14.206,65 eura) sa zakonskom zateznom kamatom od 4.11.1995., a koji tužiteljica temelji na čl. 24. Općih uvjeta, odbija i odlučuje kao pod toč. I izreke presude.

11. Nadalje, polazeći od utvrđenja da je tijekom postupka među strankama bilo nesporno da je tužiteljica 3. veljače 1995. podnijela zahtjev za odvajanje električnih instalacija i za izdavanje energetske suglasnosti, da je elektroenergetsku suglasnost dobila 9. ožujka 1995., da je 3. kolovoza 1995. i 10. kolovoza 1995. platila za izvedbu odvajanja priključka, da je priključak odvajanja od priključka tužiteljičinog brata SB izvršen 3. studenog 1995., da je dug tužiteljičinog brata podmiren 20. kolovoza 1996., a priključak tužiteljice na elektroenergetsku mrežu izvršen je 22. siječnja 1997. zaključuje da je ugovorni odnos između parničnih stranaka nastao je 9. ožujka 1995., kada je tuženik tužiteljici izdao elektroenergetsku suglasnost iz čl. 9. Općih uvjeta.

12. Iskazima tužiteljice i svjedoka FB utvrđeno je, da je svjedok FB po zahtjevu tužiteljice za elektroenergetsku suglasnost i odvajanje brojila 31.ožujka 1995. izašao na lice mjesta i utvrdi postojanje tehničkih pretpostavki, da se odvojenje i priključenje novog mjernog uređaja može izvršiti, da je po uplati koju je tužiteljica izvršila otvoren radni nalog. Međutim, kako se nakon toga utvrdilo da postoji dugovanje treće osobe (tužiteljičinog brata), tuženik nije izvršio odvajanje drugog brojila. Pritom su se i svjedok FB i svjedok ZB pozvali na internu odluku tuženika od 8. rujna 1994. (list 53 spisa).

13. Međutim, navedeno, prema ocjeni suda prvog stupnja nema uporišta u tada važećem Zakonu o elektroprivredi ("Narodne novine" broj: 31/90, 47/90, 78/94) niti Općim uvjetima pri čemu je II-tuženik postupao samo po internoj odluci od 8. rujna 1994. Tužiteljica u sporno vrijeme nije bila kupac električne energije, nije imala dugovanje prema tuženiku koje bi moglo biti razlog odbijanja priključenja, a nije bilo niti drugih razloga propisanih Općim uvjetima koji bi tuženika ovlastili na to da tužiteljici prava ograničavaju ispunjenjem uvjeta od strane treće osobe. Zbog toga je ponašanje tuženika bilo protupravno.

14. Iskazima tužiteljice i svjedoka LB, MB, te IB utvrđeno je, da je tužiteljica živjela kao podstanar u stanu u [adresa]. Tužiteljica je tvrdila da je na toj adresi stanovala od 1. studenog 1995. do 30. lipnja 1996. i da je na ime najamnine plaćala 500 USD mjesečno, da je od 1. srpnja1996. do priključenja na mrežu, 22. siječnja 1997. živjela kod svoga brata i plaćala mu na ime troškova najma i režija iznos od ukupno 2.000,00 kn, a ovo je u bitnome potvrdio i svjedok SB, brat tužiteljice.

15. Iz nalaza i mišljenja vještaka Virtual d.o.o., kojeg je sud prihvatio u cijelosti proizlazi da je vrijednost prosječno očekivane tržišne najamnine za stan u [adresa] od 1. studenog 1995. do 30. studenog 1996. iznos od 7.695,41 kn (sada 1.021,36 eura). Za kuću u [adresa] za razdoblje od 1. srpnja 1996. do 31. siječnja 1997. prosječno očekivana tržišna najamnina iznosi 34.895,81 kn (sada 4.631,47 eura).

16. Kako tužiteljica u osiguravanja materijalnih dokaza, nije dostavila pisani ugovor o najmu ili druge dokaze iz kojih bi proizlazilo da je najamninu za stan u [adresa] najmodavaca plaćala 500 USD mjesečno, sud je, prihvaćajući utvrđenja iz nalaza i mišljenja vještaka tužiteljici na ime najma za razdoblje od studenog 1995. do lipnja 1996. dosudio 7.695,40 kn (1.021,35 eura) i to za studeni i prosinac 1995. iznos od po 916,45 kn/121,63 eura, za razdoblje od siječnja do travnja 1996. po 980,20 kn/130,09 eura i za svibanj i lipanj 1996. po 970,85 kn/128,85 eura.

17. Nadalje, tužiteljici je za razdoblje od srpnja 1996. do priključenja u siječnju 1997. dosuđen iznos od iznos od po 1.400,00 kn/185,81 Eur, dakle ukupno 1.300,67 eura.

18. Slijedom iznesenog djelomična prihvaća dugi (eventualni) zahtjev i odlučuje kao pod toč. II. i III. izreke presude.

19. S obzirom na to da su se tijekom postupka tuženici izjasnili o svojoj pasivnoj legitimaciji, i to na način da je II-tuženik HEP ODS jasno artikulirao svoju legitimaciju u ovom sporu, sud prvog stupnja zahtjev tužiteljice u odnosu na I-tuženika HEP d.d. Zagreb odbija i odlučuje kao pod toč. IV. izreke.

20. Odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita, a žalbeni navodi tužiteljice i II- tuženika neosnovani.

21. Pobijana presuda sadrži jasne i logične razloge o svim relevantnim činjenicama, u potpunosti je jasna i razumljiva, slijedom čega u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju određeno ukazuje tužiteljica.

22. Sud drugog stupnja ispitao je presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 354 st. 2 ZPP te je nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2 ZPP, a niti je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

23. Također nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja koji upiru na ostvarenje žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a te sud nije pogrešne primjene načelo slobodne ocjene dokaza i načela o teretu dokaza, čime je u postupku nije počinjena bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 8. i čl. 221a. u svezi čl. 354. st. 1. ZPP, a na što pogrešno ukazuju tužiteljica i II. tuženik u svojim žalbama.

24. U odnosu na žalbu protiv toč. II. rješenja kojim je odbijen prijedlog tužiteljice za izdavanje potvrde pravomoćnosti i ovršnosti na presudu ovoga suda P-5638/2005.

25. Iz sadržaja spisa proizlazi da je tužiteljica postupak pokrenula tužbom protiv Hrvatske elektroprivrede Zagreb i sve su odluke do rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 24. svibnja 2011. donesene u odnosu na Hrvatsku elektroprivredu d.d., Zagreb.

26. Nadalje, iz sadržaja spisa proizlazi da je kao tuženik naveden HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o. (podnesak od 26. lipnja 2006, list 225 spisa), dakle već tada je navedena pravna osoba stupila parnicu, da se tužiteljica suglasila sa stupanjem te pravne osobe u parnicu, proizlazi iz podneska tužiteljice od 2. kolovoza 2012. (list 454-455) u kojem tužiteljica kao tuženika upravo navodi HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o. Elektra.

27. S obzirom na to da je žalbu protiv presude od 9. ožujka 2007. izjavio tuženik HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o., da je presuda povodom te žalbe ukinuta, da je u nastavku postupka tužiteljica kao tuženika označavala HEP- Operator distribucijskog sustava d.o.o. Zagreb ta je pravna osoba stupila uz suglasnost tužiteljice kao tuženik (čl. 192. st. 1. ZPP), a čime je dotadašnji tuženik prestalo biti stranka. Navedenim podneskom tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev, i to prvi (glavni) kojim se nalaže tuženiku HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o. Zagreb isplatiti tužiteljici iznos od 107.040,00 kn sa zateznim kamatama od 4. studenog 2015. do isplate, kao i drugi (eventualni zahtjev, čl. 188. st. 2. ZPP) kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 31.512,00 kn sa zateznim kamatama koje na svaki iznos, pobliže naveden u izreci presude teku od dospijeća pa do ispate.

28. Tužiteljica od 18. ožujka 2015. kao tuženike označava: 1. Hrvatsku elektroprivredu d.d., Zagreb i 2. HEP – Operator distribucijskog sustava d.o.o., Zagreb, pa je postupak vođen protiv obje pravne osobe, što bi ukazivalo da je tužiteljica ponovno preinačila tužbu na način da je pored označenog tuženika HEP – Operator distribucijskog sustava d.o.o., Zagreb dodala novog tuženika Hrvatsku elektroprivredu d.d., Zagreb, koju preinaku je sud prvog stupnja prihvatio (toč. I. izreke rješenja), a u kom dijelu odluka nije pobijana žalbom.

29. Polazeći od iznesenog, kao i činjenice da je presuda suda prvog stupnja poslovni broj P-5638/05 ukinuta rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 5202/07, to je pravilan stav suda prvog stupnja da nema mjesta iskazivanju pravomoćnosti i ovršnosti presude suda prvog stupnja poslovni broj P-5638/05, radi čega je prijedlog tužiteljice osnovano odbijen.

30. Tome valja dodati, da je tužiteljica tijekom postupka tvrdila da nikada nije povukla tužbu u odnosu na tuženika Hrvatsku elektroprivredu d.d. Zagreb i da je u odnosu na tu stranku presuda poslovni broj P-5638/05 od 9. ožujka 2007. postala pravomoćna, no unatoč tome nakon 18. ožujka 2015. kao stranku (I-tuženika) i dalje označavala Hrvatsku elektroprivredu d.d., Zagreb, pa su tako izneseni navodi tužiteljice u potpunoj kontradiktornosti.

31. Slijedom iznesenog suprotni žalbeni navodi tužiteljice nisu od utjecaja na pravilnost pobijane odluke.

32. Stoga, primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odlučeno je kao pod toč. I. izreke ovog rješenja.

33. U odnosu na žalbu protiv presude.

34. Neosnovano tužiteljica osporava pravilnost odluke u dijelu kojim je odbijen (prvi) zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 14.040,00 eura/107.040,00 kn, jer i po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 24. Općih uvjeta, o čemu je ovaj sud već izrazio stav u svojim ranijim odlukama.

35. Odredba čl. 24. Općih uvjeta predviđa situaciju kada isporučitelj (monter tuženika) utvrđenog dana ne izvede priključak, dužan je potrošaču naknaditi štetu koju ovaj može zbog toga pretrpjeti. Navedenu odredbu treba tumačiti tako da on važi samo za jedan određeni, unaprijed utvrđeni dan, u kojem je isporučitelj imao izvesti priključenje energetskih objekata potrošača, ili njihovo isključenje. Ako je isporučitelj (ovdje tuženik) propustio tog određenog dana postupiti, dužan je naknaditi štetu koju potrošač može pretrpiti. Iz st. 2. i 3. tog članka se dovoljno jasno vidi da on ima u vidu propust isporučiteljevog montera da tog određenog dana pristupi, odnosno propust potrošača da isporučiteljevom monteru tog dana omogući postupanje. Sankcija za jednu i za drugu stranu je minimalno cijena 8 sati isporučiteljevog operatera. Iz teksta čl. 24. st. 1. Općih uvjeta, i to iz upotrijebljenog izraza "Ukoliko isporučitelj utvrđenog dana ne izvede priključak." slijedi zaključak da će se taj propis primijeniti samo ako je točno utvrđen dan izvođenja priključka i ako priključak nije izveden.

36. Tužiteljica, a kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja, nije iznijela ni dokazala da je među strankama utvrđen bilo koji dan u koji je tuženik imao izvršiti priključenje.

37. Sud je radi utvrđivanje te činjenice saslušao tužiteljicu, svjedoke FB i AB i pročitao svu dokumentaciju u spisu, no ni iz jednog od ovih dokaza ne proizlazi da je nakon izdavanja Elektroenergetske suglasnosti dana 9. ožujka 1995. utvrđen određeni dan za izvođenje priključka.

38. U pogledu visine sporne štete tužiteljica je tvrdila da njeno pravo na obeštećenje počinje s datumom Elektroenergetske suglasnosti od 9. ožujka 1995., no takav stav tužiteljice nije moguće prihvatiti jer ta suglasnost nije operativni akt. Iz Elektroenergetske suglasnosti od 9. ožujka 1995. (list 3 str. 2) slijedi: a) da je predviđeno vrijeme priključenja tek po izvedbi priključka (toč. II/9), b) da se iznos i način plaćanja imaju regulirati ugovorom o priključenju (toč. III/1) i c) da potrošač snosi troškove izrade vanjskog priključka (toč. III/2).

39. Dakle, kada bi se i uzelo da se ovi Opći uvjeti mogu primijeniti na ovaj spor, tužiteljica nije mogla kao početni dan zakašnjenja uzeti datum Elektroenergetske suglasnosti. Morala je dokazati da je s I-tuženikom zaključila ugovor o priključenju, da je datum priključenja ugovoren, da nije održan, da je na vrijeme platila troškove izrade vanjskog priključka, a da je kraj ispunjenja svih njenih obveza I-tuženik kasnio sa ispunjenjem svojih, a što tužiteljica nije učinila.

40. Šteta koju potražuje tužiteljica sastoji se u nemogućnosti korištenje stana (zbog činjenice da je tuženik odbio priključiti objekt tužiteljice na mrežu elektrodistribucije) uslijed čega je morala koristiti podstanarski stan i plaćati troškove stanovanja.

41. Doista, iz sadržaja izvedenih, i po sudu prvog stupnja pravilno ocjenjenih dokaza nije bilo moguće utvrditi točan dan kada je monter tuženika bio dužan izvršiti priključak na mrežu elektrodistribucije, temeljem izdane Elektroenergetske suglasnosti jer bi jedino u tom slučaju došlo do primjene odredbe čl. 24. Općih uvjeta.

42. Ukoliko nije, tužiteljici po toj osnovi ne bi pripadalo pravo na štetu koju predviđa citirani članak već bi imala pravo na naknadu štete koju može ostvariti po općim propisima o naknadi štete jer se njezina štete sastoji u nemogućnosti korištenje stana (zbog činjenice da je tuženik odbio priključiti objekt tužiteljice na mrežu elektrodistribucije uslijed čega je morala koristit podstanarski stan i plaćati troškove stanovanja), a ne onoj koju predviđa odredba čl. 24. Općih uvjeta.

43. Pogrešno je pritom shvaćanje da se čl. 24. Općih uvjeta može koristiti kao propis kojim se kažnjava isporučitelja za zakašnjenje i za dulje vrijeme, bez obzira je li time nastala šteta i bez obzira na stvaran iznos štete. Osim toga, tužiteljica činjenično svoj zahtjev nije niti temeljila na ugovornoj kazni.

44. Stoga, tvrdnje tužiteljice koje je iznosila tijekom postupka, a ponavlja sada i u žalbi, pozivajući se na odredbe čl. 24. Općih uvjeta i iskaz svjedoka FB, a koje je sud prvog stupnja otklonio jasnim i obrazloženim razlozima, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja nije moguće prihvatiti.

45. Zbog navedenog, neodlučno je pozivanje tužiteljice na utvrđenja nalaza i mišljenje vještaka dipl. ing Zrinka Ručevića (kojima je utvrđivana visina nastale štete prema metodologiji iz čl. 24. Općih uvjeta).

46. Međutim, neosnovano II-tuženik osporava tužiteljici pravo na naknadu štete po općim pravilima obveznog prava, tako i odredbama čl. 262. i čl. 266. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94 – dalje: ZOO)

47. Iz sadržaj spisa proizlazi da među strankama nije bilo sporno:

-da je tužiteljica podnijela zahtjev za odvajanje električnih instalacija i zahtjeva za izdavanje energetske suglasnosti dana 3. veljače 1995. Hrvatskog elektroprivredi, DP Elektra Zagreb

-da je tužiteljica od Hrvatske elektroprivrede, DP Elektra Zagreb dana 9. ožujka 1995. dobila elektroenergetsku suglasnost br. 61/95

-da je tužiteljica Hrvatskoj elektroprivredi, DP Elektra Zagreb platila za izvedbu odvajanja, kako to proizlazi iz priznanica od 3. kolovoza 1995. i 10. kolovoza 1995.

-da je priključak odvajanja od priključka tužiteljičinog brata SB izvršen dana 3. studenog 1995., dok je priključak tužiteljice na elektroenergetsku mrežu izvršen tek dana 22. siječnja 1997. (iako je dug tužiteljičinog brata podmiren još dana 20. kolovoza 1996.).

48. Osim toga utvrđeno je da je Hrvatska elektroprivreda, DP Elektra izdala radni nalog 7. studenog 1996., potpisan od strane tužiteljice i Hrvatske elektroprivrede, DP, a iz iskaza tužiteljice i svjedoka FB proizlazi da je po zahtjevu tužiteljice za elektroenergetsku suglasnost i odvajanje brojila izašao na lice mjesta dana 31. ožujka 1995. i utvrdio da je sve tehnički u redu i da se odvojenje i priključenje novog mjernog uređaja može izvršiti, da je po uplati otvoren radni nalog, ali se onda utvrdilo da postoji dug (tužiteljičinog brata) i da se ne može izvršiti montaža tj. odvajanje dugog brojila dok se dug ne podmiri.

49. Navedeno postupanje saslušani svjedoci FB i ZB opravdavaju postojanjem interne odluke tuženika od 8. rujna 1994. (list 53 spisa).

50. Međutim, navedeno postupanje nema uporišta u odredbi čl. 22. Zakona o elektroprivredi, Općim uvjetima za isporuku električne energije kojima se definiraju se odnosi između isporučioca električne energije i korisnika (potrošača) električne energije, kao i svih koji su podnijeli zahtjev da postanu potrošači, koje Opće uvjete za isporuku električne energije predlaže Hrvatska elektroprivreda, a donosi Vlada Republike Hrvatske (čl. 23.).

51. Iz sadržaja interne odluke od 8. rujna 1994. proizlazi da je odluka donesena "sukladno saznanjima o izbjegavanju obveza potrošača u pogledu podmirivanja računa za isporučenu električnu energiju", uz obvezu nadležnih službi tuženika da u slučaju nepodmirenog dugovanja ne izvršavaju odvajanje i instaliranje novog mjernog uređaja, neovisno o izdanoj elektroenergetskoj suglasnosti s time da se sporni slučajevi izvršavaju isključivo u dogovoru s rukovoditeljem službe za odnose s potrošačima.

52. Tuženik u reguliranju međusobnih prava i obveza sukladno odredbi čl. 142. ZOO odnose regulira i citiranim Općim uvjetima. Tako tuženik isporučenu električnu energiju može naplatiti samo od potrošača (kupca) koji je s njim u ugovornom odnosu (čl. 3., 4., čl. 53. i čl. 55. Općih uvjeta). Tužiteljica u razdoblju koje je predmet ovog postupka nije bila potrošač tuženikove usluge u smislu čl. 58. i 59. Općih uvjeta, nije imala dugovanje prema tuženiku koje bi moglo biti razlog odbijanja priključenja, a nije bilo niti drugih razloga propisanih Općim uvjetima koji bi tuženika ovlastili na to da tužiteljici prava ograničavaju ispunjenjem uvjeta od strane treće osobe. Tuženik je problem naplate od treće osobe (tužiteljičinog brata) mogao i morao rješavati u skladu s odredbama čl. 77. i 81. Općih uvjeta ili pokrenuti protiv njega odgovarajući (sudski) postupak, a ne neosnovano tužiteljičino odvajanje/priključenje uvjetovati plaćanjem računa treće osobe. Zbog toga je, ponašanje tuženika bilo protupravno.

53. Tome valja dodati da je HEP d.d. do 2002. bio jedini hrvatski proizvođač električne energije i jedini opskrbljivač električnom energijom i jedini koji je hrvatske građane opskrbljivao električnom energijom. On je na taj način određivao cijene svog proizvoda na tržištu, zauzimajući monopolistički položaj.

54. Temeljem Općih uvjeta kupac (potrošač) ima pravo na nediskriminirajući pristup korištenju elektroenergetske mreže, uz uvjet ispunjenja tehničkih i gospodarskih zahtjeva za priključak kao što ima pravo i na kvalitetu napona utvrđenu propisima.

55. Osim toga, pravo na električnu energiju esencijalno je za ostvarenje niza drugih temeljnih ljudskih prava i jedno od elemenata civilizacijskog standarda, ovo s obzirom na suvremeni način života, poradi čega se onemogućenje ostvarenja ovog prava može smatrati prijetnjom svim socijalnim i gospodarskim pravima čovjeka.

56. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužiteljica zasigurno bez električne energije u svojoj nekretnini nije mogla stanovati već je u utuženom razdoblju morala živjeti u nekom drugom prostoru, radi čega je imala troškove (najamnine) koje ne bi imala da je mogla koristiti svoju nekretninu (kuću).

57. Iz iskaza tužiteljice i svjedoka LB, PB, te IB utvrđeno je da je tužiteljica stanovala kao podstanar u stanu u [adresa] u stanu TB, brata svjedokinje LB,, kao i da se tužiteljica nakon toga preselila svome bratu, gdje je plaćala naknadu za stanovanje i sudjelovala u plaćanju režijskih troškova.

58. U nedostatku materijalnih dokaza jer tužiteljica nije dostavila Ugovor o najmu stana niti uplatnice iz kojih bi proizlazilo da je za stan u [adresa] najmodavcu TB, za razdoblje od studenog 1995. do lipnja 1995., plaćala najamninu upravo u iznosu od 500 USD, iskazi tužiteljice i svjedoka MB, LB (čiji iskazi u pogledu visine najamnine nisu međusobno suglasni), te IB (koji nije iskazivao na tu okolnost) ne mogu biti dovoljna osnova za utvrđenje visine naknade štete (u visini najamnine koju potražuje tužiteljica)

59. Pravilno je stoga sud prvog stupnja visinu štete (najamninu koju je tužiteljica plaćala zbog nemogućnosti korištenje svoje nekretnine) utvrdio u visini prosječne očekivane tržišne najamnine, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka Virtual d.o.o.

60. U odnosu na žalbene navode koji se tiču troškova režija valja reći da bi i u vlastitoj nekretnini za to vrijeme tužiteljica imala određene troškove režija, a osim toga, tužiteljica zahtjevom nije ni potraživala naknadu štete s osnova režijskih troškova.

61. Također nije moguće prihvatiti niti žalbene navode I-tuženika kojim osporava činjenična utvrđenje suda prvog stupnja navodeći da tužiteljica nije dokazala da je njezin objekt bio potpuno dovršen (iako iz sadržaja izvedenih dokaza, poglavito interne odluke od 8. rujna 1994. proizlazi da je razlog odbijanja priključenja električne energije postojanje duga tužiteljičinog brata), da nije dostavila dokaze da se nakon uplate dugovanja obratila tuženiku za priključenjem i donošenjem radnog naloga da nije dostavila konkretne dokaze vezano za najam stana I preseljenje kod brata, da je mogla upozoriti tuženika da je bila prisiljena iznajmiti stan, kao I one kojima ističe da u njegov postupanje nema protupravnosti jer je postupao u skladu s odredbama Općih uvjeta I internoj odluci od 8. rujna 1994.

62. Konačno, pogrešno smatra tužiteljica da sud prvog stupnja pri odlučivanju o prigovoru promašene pasivne legitimacije I-tuženika, nije vodio računa o odredbi čl. 452. ZOO, kojom je propisano da osoba na koju prijeđe na temelju ugovora neka materijalna cjelina pojedinca i građanskopravne osobe ili dio te cjeline, odgovara za dugove koji se odnose na tu cjelinu, odnosno na njezin dio pored dotadašnjeg imaoca i solidarno s njim, ali samo do vrijednosti njezine aktive.

63. II-tuženik osnovan je od strane HEP d.d. temeljem Izjave o osnivanju društva od dana 10. lipnja 2002. godine, a sukladno odredbi čl. 29. Zakona o tržištu električne energije ("Narodne novine", broj: 68/01), kojom je bilo propisano da će HEP d.d. do dana početka primjene tog zakona, uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske osnovati trgovačko društvo koje će obavljati djelatnost vođenja energetskog sustava, što znači da je Republika Hrvatska citiranom odredbom Zakona o tržištu električne energije, društvu HEP d.d. propisala obvezu osnivanja tužitelja. Navedeno je vidljivo iz izvatka iz registra Trgovačkog suda u Zagrebu (list 478-507 spisa).

64. Da bi nastala odgovornost u smislu navedene zakonske odredbe čl. 452. ZOO pretpostavka je da je ugovorom izvršen prijenos određene imovinske cjeline ili njezinih dijelova.

65. Nadalje, da bi se stekli uvjeti za primjenu navedene zakonske odredbe trebaju dakle, biti ispunjene slijedeće pretpostavke: prvo, da je riječ o prelasku određene imovinske cjeline ili dijela te cjeline. To znači da ta imovina određene osobe treba biti razlučena od ostale imovine te osobe, te da ta imovina predstavlja određenu cjelinu odnosno njen dio (da postoje gospodarski ili pravni razlozi koji tu imovinu međusobno povezuju) i drugo, da je riječ o dugovima koji se odnose upravo na tu određenu imovinsku cjelinu odnosno na njezin dio, no takovo utvrđenje nije moguće izvesti iz sadržaja izvedenih dokaza.

66. Slijedom takvih utvrđenja pravilan je zaključak sudova prvog stupnja da I-tuženik nije pasivno legitimiran u ovom postupku, radi čega niti ne postoji njegova solidarna obveza isplate utuženog iznosa tužiteljici, a tako niti troškova parničnog postupka.

67. Odluka o troškovima postupka u odnosu na II-tuženike pravilna je i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova, a koju II-tuženik osporava samo kroz osporavanje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva.

68. Zbog svega navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odučeno je kao u izreci ove presude.

69. Tužiteljica i II-tuženik nisu uspjeli sa žalbama pa im ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP), dok trošak odgovora na žalbu II-tuženika nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 8. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Boškovć Majerović