Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-2792/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Gold Partner d.o.o. [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Lei Kalda, odvjetnici u [adresa] i mr. sc. Ivici Pezo, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika ČT OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Vukaloviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Uskoković & Partneri d.o.o. u [adresa], radi utvrđenja, predaje u posjed i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 130/2022-61 od 11. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-130/2022-61 od 11. travnja 2024.
r i j e š i o j e
I Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-130/2022-61 od 11. travnja 2024. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke do iznosa od 174.735,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. travnja 2024. do isplate.
II Uvažava se žalba tužitelja kao djelomično osnovana, preinačava se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-130/2022-61 od 11. travnja 2024. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke u dijelu preko iznosa od 174.735,45 eura do iznosa od 186.480,45 eura ili za iznos od 9.745,00 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama i rješava:
Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 9.745,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. travnja 2024. do isplate.
III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.
IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-130/22-61 od 11. travnja 2024. odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je raskinut ugovor o kupoprodaji zaključen između stanaka i ovjeren kod Javnog bilježnika JR u [adresa] pod br. Ov-2346/13 dana 12. ožujka 2013.
1.2. Navedenom presudom odbijen je i zahtjev za predaju u posjed predmeta tog ugovora odnosno suvlasničkog dijela od 1/3 nekretnina zk.č.br. 425/1 iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – u naravi poslovni prostor u [adresa] pov. 159 m2 i od 225/4000 dijela nekretnina zk.č.br. 424/1 iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – u naravi poslovne prostorije u [adresa] na I katu pov. 181,62 m2.
1.3. Zahtjev za naknadu zbog korištenja navedenih nekretnina u iznosu od 4.898.600,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svake pojedine zakupnine do isplate odbijen je istom presudom suda prvog stupnja.
1.4. Odbijen je i tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška, sve kao u izreci prvostupanjske presude.
2.1. Rješenjem suda prvog stupnja posl. br. P-130/22-61 od 11. travnja 2024. tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 186.480,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. travnja 2024. do isplate, kao u stavku I izreke tog rješenja.
2.2. U stavku II izreke rješenja suda prvog stupnja odbačen je kao nedopušten zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška za radnje sastava podnesaka od 9. studenog 2015., 9. studenog 2017., 11. rujna 2018., 19. ožujka 2019., 16. listopada 2019. i 22. studenog 2019. te troška pristupa na ročište za objavu presude od 13. ožujka 2020.
3.1. Protiv navedene presude i rješenja u dijelu iz stavka I izreke žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu parničnog troška, podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška sastava žalbe.
3.2. Tuženik u odgovoru na žalbu smatra da je žalba neosnovana te predlaže žalbu kao takvu odbiti, uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.
4. Žalba protiv presude suda prvog stupnja je neosnovana a žalba protiv pobijanog dijela rješenja toga suda je djelomično osnovana.
5. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i rješenju kao i u postupku koji im je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.
6. Sud prvoga stupnja raspravio je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene a u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.
7.1. Tužbenom zahtjevu za utvrđenje da je raskinut ugovor o kupoprodaji zaključen između stanaka i ovjeren dana 12. ožujka 2013. kod Javnog bilježnika Joze Rotima u [adresa] pod br. Ov-2346/13 zbog neispunjenja tuženikove obveze isplate kupoprodajne cijene od 550.000,00 eura do 12. ožujka 2015. (čl. 3. i 4. ugovora) tuženik je suprotstavio prigovor prestanka obveze isplate navedene cijene pozivajući se na to da je ta tuženikova obveza prestala prijebojem s tražbinama koje je tuženik imao prema tužitelju, slijedom tuženikove Izjave o prijeboju od 10. ožujka 2015.
7.2. Na temelju utvrđenja osnovanosti prigovora prestanka tuženikove obveze isplate kupoprodajne cijene iz predmetnog ugovora prijebojem po tuženikovoj Izjavi o prijeboju od 10. ožujka 2015. prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 195. i čl. 196. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO) pravilno zaključio kako pretpostavke za raskid ugovora o kupoprodaji između stanaka od 12. ožujka 2013. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO nisu ostvarene.
7.3. Pri tom je prvostupanjski sud utvrdio kako one tražbine koje je tuženik Izjavom o prijeboju od 10. ožujka 2015. stavio u prijeboj ispunjavaju pretpostavke prijeboja iz čl. 195. ZOO.
8.1. Povodom žalbenih navoda tužitelja načelno valja reći da tražbina temeljem prijeboja prestaje kada jedna stranka da izjavu o prijeboju pri čemu nije potrebna suglasnost druge strane za prijeboj međusobnih tražbina već je za nastupanje pravnih učinaka prijeboja dovoljno da druga strana primi izjavu o prijeboju, što je u ovom slučaju utvrđeno iz povratnice od 11. ožujka 2015. (list 69 spisa predmeta suda prvog stupnja). Izjava o prijeboju iz čl. 196. st. 1. ZOO djeluje unatrag i temeljem te izjave tražbine prestaju ex lege u trenutku ispunjena uvjeta za prijeboj, koji uvjeti su u predmetnom slučaju ostvareni. U okolnostima u kojima je tuženikova obveza isplate kupoprodajne cijene prestala prijebojem s tražbinama prema tužitelju, bez utjecaja su žalbeni navodi o povredi ugovorenog načina ispunjenja isplatom ugovorene cijene. Ovo stoga što prijeboj ne predstavlja način ispunjenja obveze već spada u ostale načine prestanka obveze. Nakon što je tuženikova obveza ispunjenja isplatom kupoprodajne cijene prestala prijebojem, tužitelj se ne može s uspjehom pozivati na to da je zbog neispunjenja iste obveze došlo do raskida kupoprodajnog ugovora odnosno da su pretpostavke iz čl. 360. ZOO ostvarene time što tuženik nije isplatio kupoprodajnu cijenu jer je ta tuženikova obveza prestala prijebojem.
8.2. Budući da za prijeboj nije bila potrebna njegova suglasnost, tužitelj u žalbi neosnovano upire na to da on nije pristao na djelomični prijeboj. Prestanak obveze je širi pojam koji obuhvaća sve načine na koje obveza može prestati pri čemu je ispunjenje samo jedan od načina na koji obveza može prestati. Obveza može prestati i bez ispunjenja onog što je ugovoreno dakle i kompenzacijom, osim ako ugovorom to nije isključeno a u ovom slučaju nije isključeno. S obzirom da prijeboj ne predstavlja način ispunjenja obveze već spada u ostale načine prestanka obveze tužitelj se u žalbi neosnovano poziva na odredbe čl. 166. - čl. 169. te čl. 342. ZOO, na propust isplate cijene na njegov račun i na to da je imao pravo odbiti djelomično ispunjenje obveze.
9. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem je tuženik Izjavom o prijeboju dostavljenom tužitelju 11. ožujka 2015. stavio u prijeboj tužiteljevu tražbinu isplate kupoprodajne cijene od 550.000,00 eura iz ugovora od 12. ožujka 2013. s tuženikovim tražbinama prema tužitelju, odlučno je ispunjavaju li tražbine stavljene u prijeboj one pretpostavke koje su propisane odredbom čl. 195. ZOO.
10.1. Tužitelj u žalbi neosnovano ustraje na osporavanju dospjelost tražbine tuženika s osnova plaćenog poreza na promet nekretnina. Prvenstveno valja reći da dospijeće tražbine za isplatu podrazumijeva da je nastupio rok za ispunjenje dužnikove obveze, slijedom propuštanja kojeg roka je dužnik došao u zakašnjenje. Po odredbi čl. 14. st. 1. Zakona o porezu na promet nekretnina ("Narodne novine" br. 69/97, 26/00, 127/00, 153/02, 22/11 i 143/14, dalje: ZPN) porezna je obveza nastala u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora 12. ožujka 2013. Stranke su odredbom čl. 6. st. 1. predmetnog ugovora o kupoprodaji nekretnina od 12. ožujka 2013. ugovorile da će porez na promet nekretnina u cijelosti platiti prodavatelj – tužitelj. Odredbom čl. 6. st. 1. ZPN propisano je da je obveznik plaćanja poreza na promet nekretnina stjecatelj nekretnine - dakle tuženik, slijedom koje odredbe je nadležno porezno tijelo opomenom [broj] [broj] od 20. srpnja 2013. naložilo tuženiku plaćanje tog poreza u iznosu od 211.633,55 kn (list 51. spisa) uz napomenu da je na dan uplate potrebno nazvati radi izračuna kamata. Kao što je iz priloženih isprava i nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka utvrđeno, porez na promet nekretnina platio je tuženik, u iznosu od 208.615,77 kn ili 27.342,40 eura i to dana 1. kolovoza 2013.
10.2. Tuženik je tražbinu prema tužitelju s osnova plaćenog poreza na promet nekretnina osnovano utemeljio na odredbi čl. 6. st. 1. predmetnog ugovora o kupoprodaji i ta je tražbina dospjela 2. kolovoza 2013. s obzirom da je tuženik mogao zahtijevati njezino ispunjenje nakon što je umjesto tužitelja izvršio plaćanje. Polazeći od odredbe čl. 14. st. 1. ZPN po kojoj je porezna obveza nastala u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora od 12. ožujka 2013. i od odredbe čl. 89. st. 1.-3. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" br. 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15, 44/16 i115/16) po kojima se obveza plaćanja poreza određuje privremenim rješenjem i dovodeći ih u vezu s čl. 6. st. 1. predmetnog kupoprodajnog ugovora, tužitelj neosnovano osporava dospijeće svoje obveze. Time što je, umjesto tužitelja koji se to obvezao ugovorom, ispunio navedenu obvezu tuženik je stekao dospjelu tražbinu prema tužitelju u kojem smislu i za razliku od žalbenih navoda, za dospijeće te obveze tužitelja prema tuženiku nije bilo potrebno da tuženik poziva tužitelja na ispunjenje.
10.3. Slijedom navedenog otklanja se kao neosnovano žalbeno osporavanje ostvarenja pretpostavki iz čl. 195. ZOO za tražbine plaćenog poreza na promet nekretnina u iznosu od 27.342,40 eura i zateznih kamata za razdoblje od 2. kolovoza 2013. do izjave o prijeboju 10. ožujka 2015. u iznosu od 5.267,72 eura.
11.1. Žalbenim navodima nije učinjeno dvojbenim ostvarenje pretpostavki iz čl. 195. ZOO u odnosu na tražbinu iz Ugovora o pozajmici br. 0300-12/2011 od 30. prosinca 2011. u iznosu od 650.000,00 kn (85.192,79 eura) s rokom vraćanja od 365 dana. Tuženik je u vezi ove tražbine knjigovodstvenim vještačenjem dokazao isplatu navedenog iznosa s računa tuženika na žiro račun tužitelja izvršenu 30. prosinca 2011. te da tužitelj tuženiku po osnovi navedene pozajmice nije ništa vratio unatoč pozivu za vraćanje od 30. prosinca 2014. prema priloženoj povratnici. U navedenim okolnostima a budući da za ugovor o zajmu nije propisana posebna pisana forma, žalbeno upiranje na to da navedeni ugovor o pozajmici nije potpisan je bez utjecaja.
11.2. U žalbi tužitelj tvrdi da je "čitavo vrijeme osporavao" navedeni ugovor o zajmu. Iz stanja spisa je razvidno da je tužiteljevo osporavanje navedene pozajmice tijekom postupka pred sudom prvog stupnja prvo bilo svedeno na tvrdnju da se radi o jednoj staroj obvezi iz 2005. koju su članovi obitelji MT navodno imali prema ŽT da bi se u iskazu zakonskog zastupnika tužitelja s ročišta od 5. listopada 2023. tvrdilo kako korijeni pozajmice sežu u 2003. s dugovanjem zajedničkih rođaka koji su završili u stečaju i stečajni upravitelj PH je organizirao da se zakonskom zastupniku tužitelja taj dug vrati no on nije bio u [adresa] te je zamolio tuženika da se taj novac prebaci na njegov račun i da on potom to proslijedi na račun tužitelja a nakon nekog vremena zakonski zastupnik tužitelja je trebao gotovinu u iznosu od 400.000,0 kn, vratio je tzv. pozajmicu tuženiku i on mu je dao to u gotovini da bi negdje 2011. tuženik hitno tražio pozajmicu jer je imao problema u jednoj od svojih firmi i zakonski zastupnik tužitelja je tada izvršio povrat tzv. pozajmice te je tuženik dobio novac i mogao je obaviti što je htio, međutim sutradan je zvao da mu ne treba toliki iznos i 600.00,00 kn je opet vratio tužitelju kao pozajmicu pa iz tog razloga ugovor o zajmu nije potpisan. Iz ukupnosti sadržaja ovih navoda tužitelja tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom ne bi proizlazilo osporavanje pozajmice kao takve. Nastavno razlozi koji su doveli do pozajmice nisu odlučni, u kojem je smislu pravilno primijenjena odredba čl. 220. ZPP kada nisu prihvaćeni prijedlozi za dokazivanje razloga pozajmice (saslušanje svjedoka Č, M i MT).
11.3. U odnosu na po tuženiku priloženi dokaz o dostavi poziva od 30. prosinca 2014. za vraćanje pozajmice preporučenom pošiljkom s lista 72 i 73 spisa, ne radi o tome da je sud prvog stupnja "lakonski prihvatio" navedenu potvrdu kao što se to u žalbi tvrdi već se radi o tome da je tužitelj pri osporavanju navedene potvrde propustio postupiti po čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 299. st. 1. ZPP. Na neuvjerljivom odgovoru zakonskog zastupnika tužitelja da ga tuženik nikada nije tražio da mu vrati tu pozajmicu odnosno da on misli da ga tuženik to nije tražio, nije moguće utemeljiti zaključak o valjanom osporavanju sadržaja priložene povratnice.
11.4. Budući da je tuženik u vezi ove tražbine knjigovodstvenim vještačenjem dokazao isplatu navedenog iznosa s računa tuženika na žiro račun tužitelja od 30. prosinca 2011. te da tužitelj tuženiku po osnovi navedene pozajmice nije ništa vratio unatoč pozivu za vraćanje od 30. prosinca 2014. prema priloženoj povratnici, pravilno je utvrđena navedena tražbina od 85.192,79 eura s osnova pozajmice i pripadajućih zateznih kamatama u razdoblju od 31. prosinca 2014. do Izjave o prijeboju od 10. ožujka 2015. u iznosu od 1.960,60 eura.
12.1. Ostale tražbine tuženika stavljene u prijeboj u iznosu od 407.024,03 eura stečene cesijom od društva East Gold i u iznosu od 16.072,91 eura zateznih kamata od dospijeća pojedinih računa pa do 10. ožujka 2015. ne mogu biti valjano osporene tužiteljevim žalbenim navodima o tome da ugovaranje cesije s tužiteljevim vjerovnikom 45 dana prije dospijeća obveze isplate kupoprodajne cijene predstavlja povredu načela savjesnosti i poštenja, dužnosti izvršenja obveze, zabrane zloupotrebe prava i uzrokovanja štete.
12.2. Prijenos tražbine tužiteljeva vjerovnika na tuženika u skladu je s odredbom čl. 80. ZOO (točkom 6. Ugovora o ustupu potraživanja između društva East Gold i tuženika od 27. siječnja 2015. ugovorena je primjena hrvatskog zakonodavstva). Pozivanje na navodne povrede odredaba čl. 4., čl. 6. čl. 8. i čl. 9. ZOO, koje nisu ni ostvarene, ne dovodi do zaključka o osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje da je predmetni ugovor raskinut jer nema mjesta primjeni čl. 360. ZOO zbog prestanka obveze tuženika prijebojem.
12.3. Nakon što je pravilno utvrdio da preostali dio obveze tuženika za isplatu cijene iz predmetnog ugovora koji nije prestao prijebojem čini 2,57% cijene, prvostupanjski je sud u tom dijelu odgovarajućom primjenom mjerodavne odredbe čl. 367. ZOO odbio zahtjev za utvrđenje da je ugovor raskinut jer nema mjesta primjeni čl. 360. ZOO zbog neispunjenja tog neznatnog dijela obveze.
12.4. Posljedično i slijedom odredbe čl. 163. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00. 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 153/09, 143/12 i 152/14) nisu ostvarene pretpostavke osnovanosti rei vindikacijskog zahtjeva kao ni zahtjeva za naknadu zbog neovlaštenog korištenja nekretnina iz čl. 1120. ZOO, što tužitelj žalbom određeno i ne osporava.
13. Slijedom navedenog nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP niti pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP jer tužitelj svojim žalbenim navodima nije osnovano osporio pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke. Stoga je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP ovaj sud odlučio kao u izreci presude.
14.1. Pri osporavanju odluke o naknadi parničnog troška iz stavka I izreke prvostupanjskog rješenja tužitelj neosnovano tvrdi da u odnosu na ročišta od 4. rujna 2015. i 10. studenog 2015. nisu bile ostvarene pretpostavke za primjenu tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, dalje: Tarifa) jer je iz zapisnika vidljivo da se na tim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari.
14.2. Budući da ročišta od 5. listopada 2023. i 29. studenog 2023. nisu odgođena već su održana s izvođenjem dokaza saslušanjem vještaka i obiju stanaka, ne radi se o uzrokovanju troška tih ročišta krivnjom tuženika kao što se to u žalbi netočno tvrdi i nema mjesta primjeni čl. 156. st. 1. ZPP.
14.3. Međutim, osnovano se u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud pri primjeni tbr. 8. toč. 3. Tarife za sastav podnesaka od 17. studenog 2023. i 10. veljače 2024. umjesto maksimalnih 100 bodova za svaki pogrešno dodijelio 2449 bodova. Stoga tuženiku ne pripada ukupnih 74.486 bodova već 69.788 bodova, što uz obračun po tbr. 54. Tarife iznosi 139.576,00 eura a uz uvećanje po tbr. 46. Tarife od 25% za PDV iznosi 174.470,00 eura te uz naknadu troška vještačenja od 265,45 eura sveukupno iznosi 174.735,45 eura.
14.4. Slijednom navedenog i primjenom čl. 380. toč. 2 i 3 ZPP valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao djelomično neosnovanu i potvrditi rješenje o naknadi parničnog troška do iznosa od 174.735,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. travnja 2024. do isplate kao u stavku I izreke rješenja dok je u preostalih 9.745,00 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama odlučeno kao u stavku II izreke rješenja.
15. Nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe s kojom je uspio u neznatnom dijelu sporednog traženja, primjenom čl. 166. st. 1. ZPP u vezi čl. 35. st. 2. i čl. 154. st. 5. istog zakona, kao u stavku III izreke rješenja.
16. U stavku IV izreke rješenja odlučeno je o zahtjevu za naknadu troška sastava odgovora na žalbu, kao radnje koja nije nužna za tijek postupka, primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl.155. st. 1 ZPP.
U Zagrebu, 8. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Gabriela Topić Kordej