Poslovni broj Gž-869/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Kristine Vukelić Aničić, u pravnoj stvari tužiteljice FEF iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Almi Opačak odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Privredna banka d.d., Zagreb, Radnička cesta br. 50., OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P 291/2022 od 25. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Privredne banke d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P 291/2022 od 25. ožujka 2024., u točki I. izreke u dijelu u kojem su utvrđene ništetnim čl. 7. i 10. Ugovora o kreditu broj 9011067585 u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te u točkama II. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

Djelomično se uvažava žalba tuženika, ukida se citirana prvostupanjska presuda u točki I. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke, te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, utvrđeno je da su ništetni čl. 4., 7. i 10. Ugovora o kreditu broj 9011067585 u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i naknada za prijevremenu otplatu kredita, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime razlike valute uz koju je vezana glavnica isplati iznos od 8.248,32 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici s osnove naknade za prijevremenu isplatu kredita iznos od 955,72 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom IV. izreke odbijena je tužiteljica sa preostalim dijelom zahtjeva za isplatu iznosa od 2.316,30 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom V. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.102,83 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom VI. izreke punomoćnici tužiteljice odmjeren je trošak prijevoza u iznosu od 14,14 eur na teret Državnog proračuna RH.

2.Prvostupanjsku presudu, točke I., II., III. izreke, kao i odluku o parničnom trošku sadržanu u točki V. izreke, pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/92, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u nastavku teksta ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u u točki I. izreke u dijelu u kojem su utvrđene ništetnim čl. 7. i 10. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te u točkama II. i III. izreke.

7.Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi u bitnome:

-da su tužiteljica kao korisnik kredita, te tuženik kao kreditor 8. ožujka 2006. sklopili uvodno citirani Ugovor, da je čl.4.1. Ugovora utvrđeno da se tužiteljica kao korisnik kredita obvezuje platiti kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a koja je na dan sklapanja iznosila 4,30%; da je čl. 7.2. Ugovora utvrđeno da se kredit u iznosu od 66.000,00 CHF otplaćuje u 180 jednakih mjesečnih rata u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF na dan plaćanja; da je čl. 10. Ugovora ugovoreno da korisnik kredita može prijevremeno otplatiti kredit u cijelosti ili djelomično sukladno aktima Banke, no da je dužan u tom slučaju platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate,

-da je rješenjem od 3. siječnja 2023. određen zadatak vještaku; da je nakon primitka pismenog nalaza i mišljenja vještaka, tuženik u podnesku od 23. ožujka 2023. iznio primjedbe na isti, uz prijedlog da se vještak očituje na te primjedbe; da je vještak u podnesku od 8. siječnja 2024. dostavio sudu dopunsko očitovanje na primjedbe tuženika; da je tuženik i nakon toga ustrajao kod iznesenih primjedbi; da je sudski vještak dopunski saslušan na ročištu od 14. veljače 2024.,

-da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno pored ostalog da ukupna razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 2.511,34 eur,

-da je tužiteljica cijeli kredit otplatila 25. ožujka 2011.,

-da iz iskaza tužiteljice u bitnome proizlazi da je u vrijeme zaključivanja spornog Ugovora radila kao profesorica u školi, da je sredstva dobivena ovim kreditom zatvorila raniji kredit koji je podignula u istoj banci, a kojim je adaptirala kuću, da joj je prilikom podizanja ovog kredita, djelatnik tuženika ponudio kredit u CHF kao najpovoljniji, da joj je bilo rečeno da je stabilan, da nema potrebe za razmatranje kredita u drugoj valuti, da je prema tuženiku postupala s punim povjerenjem, te da je prilikom zatvaranja kredita platila naknadu u iznosu od 1.000,00 eur.

8.1.U kontekstu ovakvih utvrđenja, ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge kojima se rukovodio prvostupanjski sud kada je cijenio utvrđenja i stajališta iznesena u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnih broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1401/12), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/17), Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/20 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev 2221/18), između ostalog i u dijelu u kojem je pravomoćno utvrđeno da su banke, uključujući i ovdje tuženika, sklapajući ugovore u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i za vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega da su takve ugovorne odredbe ništetne.

8.2.Nadalje je prvostupanjski sud vodeći računa o sadržaju čl. 502.a. st.1. i 502.c. ZPP-a, zauzeo stav da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i potrošača, a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji pokrene potrošač radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Nastavno tome, sud je stava da je i u konkretnom slučaju, vezan za utvrđenja iz ranije navedenih odluka u odnosu na ništetnost valutne klauzule i kamatne stope, te čl. 81. st.1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 96/2003, dalje: ZZP- a/03), posljedično čemu da su ništetni čl. 4. i 7. spornog Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

8.3.Pravilno je nadalje sud prvog stupnja otklonio prigovor tuženika vezano za pitanje da li tužiteljica ima svojstvo potrošača u smislu odredaba ZZP-a, rukovodeći se pri tome iskazom tužiteljice i primjenom Direktive 93/2013 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima i potrošačkim ugovorima.

Obzirom na prednje, prvostupanjski sud pozivom na čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a) utvrđuje da tužiteljica ima pravo da joj tuženik vrati ono što je od nje naplatio i primio, jer da je novčane iznose stekao bez osnove. O pravu tužiteljice na zatezne kamate odlučuje primjenom čl. 1115. ZOO-a.

Ujedno o visini zahtjeva za isplatu odlučuje temeljem provedenog financijskog vještačenja, te u svezi sa time utvrđuje da razlika zbog promjenjive kamatne stope po izračunu vještaka iznosi 2.243,25 eur, da ukupna razlika po osnovi promjene tečaja iznosi 8.314,00 eur, od čega da manje plaćeno po osnovi promjene tečaja da iznosi 65,68 eur, tako da razlika po osnovi promjene tečaja 8.248,32 eur. Sukladno dopunskim očitovanjima vještaka (kako pismenog, tako i usmenog) sud nije prihvatio prijedlog tuženika za daljnjom dopunom nalaza od 12. ožujka 2023., te obzirom na prednje izloženo odlučuje kao u točki II. izreke presude.

8.4.Polazeći od toga da tuženik nije osporio da je tužiteljica kredit isplatila u cijelosti, kao ni visinu naknade koju je ista isplatila na ime prijevremene otplate kredita, prvostupanjski sud smatra da je ništetan i čl. 10. Ugovora o kreditu kojim je navedena naknada ugovorena iz razloga jer da je i ta odredba unaprijed ugovorena od strane tuženika i da tužiteljica nije mogla znati na koji će način tuženik visinu te naknade odrediti, što da je protivno načelu savjesnosti i poštenja i da kao takva uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, zbog čega odlučuje kao u točkama I. i i III. izreke presude.

Iako je tužiteljica podneskom od 1. ožujka 2023. nakon izrade osnovnog nalaza i mišljenja vještaka, djelomično povukla tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu iznosa od 2.316,30 eur, ali se tuženik tom povlačenju usprotivio, to je sud prvog stupnja, točkom IV. izreke odbio tužiteljicu sa tim dijelom zahtjeva kao neosnovanim.

Nadalje, rukovodeći se čl. 225., 241. ZOO-a, kao i pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda RH poslovni Rev 2246/2017 od 20. ožujka 2018., te pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020, te objedinjenim shvaćanjem o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba u CHF od 1. ožujka 2022., sud nije prihvatio kao osnovan ni tuženikov prigovor zastare.

8.5.Odlučujući o troškovima postupka, prvostupanjski sud uvažava činjenicu da je tužiteljica u tužbi potraživala iznos od 11.520,34 eur, koji je nakon provedenog vještačenja umanjila na iznos od 9.204,04 eur (koji joj je presudom i dosuđen), ali da obzirom na protivljenje tuženika (preinaci) djelomičnom povlačenju tužbe, uspjeh tužiteljice u ovom postupku iznosi 80%, zbog čega o troškovima odlučuje primjenom čl. 154. st.2. ZPP-a.

9.1.U kontekstu dosadašnjih utvrđenja, ponajprije valja reći da nisu ovome sudu prihvatljive žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem osporava tužiteljici svojstvo potrošača, tvrdeći da ista to nije dokazala u ovoj konkretnoj parnici.

Protivno tome, skreće se pažnja tuženiku na t. 13.1., 14. i 15. obrazloženja prvostupanjske presude, iz kojih nepobitno proizlazi da je sud dao iscrpne i valjane razloge temeljem kojih smatra da je u konkretnoj pravnoj situaciji tužiteljica potrošač u smislu relevantnih odredaba ZZP-a/03, a koje razloge kao pravno valjane i argumentirane prihvaća u potpunosti ovaj sud.

9.2.Podredno se vezano za prednje, ukazuje ovdje tuženika na t. 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksu suda Europske unije, prema kojoj prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući pri tome socijalne, jezične, kulturne i druge faktore. Drugim riječima, potrošač kao slabija i ranjivija strana, na temelju određenih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koji iz ugovornih odredaba za njega proizlaze, sa time da je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača na bankama, a teret pažnje i opreza da uzme u obzir dobivene informacije na konkretnom potrošaču.

10.1.Obzirom na prednje izloženo, pogrešnim smatra ovaj sud stajalište tuženika u dijelu u kojem posredno pobija pravilnost stava prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, pri čemu upire na postupanje tužiteljice prilikom sklapanja spornog Ugovora, te ustraje na tvrdnji da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi istoj bila jasna i razumljiva, odnosno da je sadržavala sve kriterije promjene.

Vezano za prednje, ponajprije treba naglasiti da je iz cjelokupnog dokaznog postupka, uključujući i iskaz tužiteljice, razvidno da tvrdnje tuženika o tome da je tužiteljici sporna ugovorna odredba bila jasna ničim nije dokazana. Protivno tumačenju tuženika, činjenica da se tužiteljica tijekom vraćanja kredita ni jednom nije obratila ni jednoj ovlaštenoj osobi zbog dodatnih objašnjenja vezanih na kriterije promjene kamatne stope, po ocjeni ovog suda ni u kom slučaju ne predstavlja dokaz stava tuženika.

Pored toga, ukazuje se tuženiku da je iz sadržaja čl.4. spornog Ugovora, samo razvidno da se promjena prvotno ugovorene kamatne stope čini ovisnom isključivo o Odluci banke, no da se protivno stavu tuženika a da se istodobno ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., temeljem kojih se ta stopa mijenja. S obzirom na nespornu činjenicu da u konkretnom Ugovoru, tuženik koristi odredbu o promjeni kamatne stope, a da istodobno ne određuje referentnu stopu, te imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora o kreditu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, prema uvjerenju ovog suda, ipak trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

10.2.Ovo stoga, što je odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba a ista je u konkretnom slučaju ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Shodno tome, nedvojbeno da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu korisnika kredita kao potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se stranke suglasile o bitnim elementima ugovora.

Nastavno tome, nameće se zaključak da je sporna ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 4. ZOO-a, iz razloga jer je i prema prosudbi ovog suda, trebala postojati moralna obveza ugovaratelja (tuženika) prilikom zasnivanja obveznog odnosa da vodi računa ne samo o svom interesu, već da uvažava i interese potrošač - tužiteljice, što međutim tuženik nije učinio, nego je iskoristio činjenicu da nema propisa koji mu to nalaže, potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača.

10.3.Obzirom na prethodno iznesene razloge, protivno ocjeni tuženika, prosudba je i ovog suda da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl.

4.t.1. predmetnog Ugovora, ništetna sukladno čl. 81. st.2. i 3., 83., 84, i 87. ZZP-a/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ali isto tako i čl. 96. st.1., čl. 99. i dr. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP-a/07), koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

U prilog prednjem, svakako govore i pravna shvaćanja izražena kako u već ranije spomenutoj presudi poslovni broj P 1401/12, tako i u presudama Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. (dalje: Rev 249/14), u dijelu u kojem je pravomoćno utvrđeno da su banke, uključujući i ovdje tuženika, sklapajući ugovore u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovori banke i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamata, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime da je postupio protivno čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03 odnosno čl. 96. i 97. ZZP-a/07.

11.1.Na navode tuženika u dijelu u kojem ukazuje na to da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama ZOO-a, valja odgovoriti da je ta tvrdnja točna.

Međutim, kraj činjenice da iz rezultata dokaznog postupka, nije razvidno da je prilikom sklapanja spornog Ugovora, o ugovornoj odredbi kojom je ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je prouzročilo neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača, prednji žalbeni navodi tuženika ukazuju se po ocjeni ovog suda u potpuno neodlučnim. U prilog pravilnosti takvog stava, nedvojbeno ukazuje i aktualna sudska praksa, točnije pravomoćna presuda Pž 6632/17., kao i mnogobrojne sudske odluke, koje su se pozivale na tu odluku.

11.2.Nastavno prednjem, ni u kom se slučaju ne mogu prihvatiti žalbene tvrdnje tuženika u kojima se poziva na načela obveznog prava, kao što je ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, te načelo savjesnosti i poštenja, obzirom na činjenicu da je iz do sada izloženog razvidno da je koristeći sporne ugovorene odredbe, tuženik bio taj koji je postupao protivno tim načelima.

Što se tiče načela slobode uređivanja obveznih odnosa sadržanog u čl.2. ZOO- a, valja naglasiti da protivno ocjeni tuženika, to načelo ni u kom slučaju ne uključuje niti podrazumijeva, unošenje u ugovor odredaba koje su protivne drugim prethodno spomenutim načelima, a kojima se uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača-tužiteljice.

12.1.U odnosu na odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ na koju se tuženik također osvrće u žalbi, vezano za razloge ništavosti spornih ugovornih odredaba, napominje se da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo ranije spomenutom Direktivom 93/13 EEZ, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

12.2.Međutim, na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

Dakle, na konkretni predmet spora s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, ima se primjenjivati nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije.

13.1.Neosnovanim također drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika i u dijelu u kojem navodi da iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi ni jedan razlog zbog kojeg bi bila ništetna ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, a onda osnovan zahtjev za isplatu temeljem ništetnosti te odredbe, budući je protivno tome, prvostupanjski sud u t.24.1. obrazloženja dao razloge temeljem kojih smatra spornu odredbu također ništetnom

Osim toga, ovdje valja dodati i to da je iz sadržaja same odredbe razvidno da je ista jasno sastavljena. Međutim, ista neovisno o tome nije razumljiva, upravo iz razloga jer se iz iste ne vidi konkretno i nedvosmisleno o kakvim se troškovima radi, odnosno na koje se točno troškove ugovorena naknada odnosi tj. koji se troškovi pod pojmom „obrada kredita“ podrazumijevaju. U tom kontekstu, činjenica da je tužiteljica u konačnici ipak pristala na tu odredbu, kao i na ostale sporne ugovorne odredbe, kako to ističe tuženik u žalbi, ipak nije od presudnog značaja, odnosno ni na koji način ne eskulpira odgovornost tuženika, budući iz stanja u spisu proizlazi da se ni o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

Istodobno se napominje i to da tijekom prvostupanjskog postupka, tuženik nije priložio dokaz na okolnost da li je doista imao administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, da li je imao gubitak na ime rizika poslovanja, vezano za promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Drugim riječima, pravila naplaćivanja sporne naknade, u praksi faktično predstavljaju naknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema Ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog Ugovora, odnosno drugim riječima naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). No, suprotno ocjeni tuženika, takva ugovorna odredba je protivna kogentnoj zakonskoj odredbi, pa je samim tim ništetna, shodno čemu ne može proizvoditi pravne učinke. U prilog pravilnosti prethodno iznesenog stajališta, ukazuju i pravna shvaćanja izražena u odlukama Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 1219/2020 od 30. studenog 2022., Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022., Rev 1219/2021 od 14. rujna 2022.

13.2.Ujedno neutemeljenim drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika i u dijelu u kojem ističe da sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu RH, pozitivnim propisima, kao ni moralu društva, zbog čega da nije bilo razloga da se istu utvrdi ništetnom.

Naime, neovisno o tome, što ugovaranje sporne naknade za obradu kredita doista nije protivno Ustavu RH, pozitivnim propisima, kao ni moralu društva, radi se o ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu čl. 81. ZZP-a/03, odnosno čl. 96. ZZP- a/07, a shodno tome i ništetna primjenom čl. 87. st.1. ZZP-a/03 odnosno čl. 102. st.1. ZZP-a/07.

14.1. U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem pobija odluku suda prvog stupnja sadržanu u točki II. izreke, kojom je tužiteljici dosuđena razlika po osnovi ugovorene valutne klauzule, iz razloga jer da je izračun dosuđene razlike utemeljio na provedenom financijskom vještačenju, a ne na dokumentaciji priležećoj spisu, da nije prihvatio prigovore iznesene na nalaz vještaka, te da je ovim vještačenjem vještak mijenjao parametre ugovornog odnosa.

Suprotno ocjeni tuženika, iz stanja u spisu nedvojbeno razvidno je da je i po ocjeni ovog suda, sudski vještak, argumentirano otklonio sve prigovore tuženika, iznesene na pismeni nalaz i mišljenje i to u dva navrata (u podnesku od 8. siječnja 2024., te na ročištu od 14. veljače 2024.), kao i to da je provedenim financijskim vještačenjem vještak samo sačinio nalaz sukladno zadaći postavljenoj od strane suda prvog stupnja.

14.2.Vezano za prednje, nije u pravu tuženik kada smatra da je sud prvog stupnja trebao umanjiti preplaćeni iznos za iznos tzv. negativne tečajne razlike. To stoga što je iz provedenog financijskog vještačenja vidljivo pored ostalog da je u dopunskom nalazu, vještak utvrdio da tzv. negativna tečajna razlika za cijelo razdoblje otplate kredita iznosi 598,44 eur, a za razdoblje obuhvaćeno tužbenim zahtjevom 65,68 eur.

Pored toga, iz podneska tužiteljice kojim je postavila konačni tužbeni zahtjev, proizlazi da je ista zatražila isplatu na ime razlike zbog valutne klauzule za razdoblje od lipnja 2010. do ožujka 2011., za koje razdoblje po izračunu vještaka, tzv. negativna tečajna razlika iznosi ranije spomenutih 65,68 eur, te da je ukupno utvrđen iznos zatražene razlike, sama umanjila upravo za tih 65,68 eur, to suprotno uvjerenju tuženika nije bilo valjanog pravnog osnova za bilo kakva daljnja umanjenja iznosa utvrđenog na ime spomenute razlike.

15.1.Neutemeljenim također drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika kojima osporava pravilnost primjene materijalnog prava glede istaknutog prigovora zastare, upirući na čl. 225., 226. i 241. ZOO-a, odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev x 183/2011, Rev 1666/2011, Rev 141/2006, Rev x 808/2011.

Naime, prosudba je i ovog suda da je podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012., u sporu za zaštitu kolektivnih prava, prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem postupka pred Visokim trgovačkim sudom RH-a, donošenjem ranije spomenute presude poslovni broj Pž 6632/17 (kojom je pravomoćno riješeno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli), zastara počela ponovno teći, sa time da se vrijeme prekida zastare, ne uračunava u tijek zastare.

Kako je iz stanja u spisu za sada razvidno da je tužba tužiteljice predana sudu 10. veljače 2021., a za institut stjecanje bez osnove, vrijedi opći zastarni rok od 5 godina, to bi proizlazilo da od podnošenja tužbe do donošenja citiranih pravomoćnih odluka, nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO-a.

15.2.U prilog prednje iznesenom stajalištu, neprijeporno govori i stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2245/17.

Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u spomenutoj odluci, radi osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zauzeo pravni stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Vezano za prednje, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

Upravo rukovodeći se svime prednje rečenim, prosudba je ovog suda da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

15.3.Podredno se tuženiku skreće pažnja i na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog sud RH od 31. siječnja 2022., koje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

15.4.1.Vezano za prednje, tuženik pobija pravilnost postupanja prvostupanjskog suda koji se sukladno čl. 502.c. ZPP-a, poziva na utvrđenja iz odluka donesenih u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača, smatrajući da se ovdje ne radi o parnicama za naknadu štete, te da spomenuta odredba ovdje ne dolazi u obzir.

Ovo iz razloga jer je i prema prosudbi ovog suda, pravilno u konkretnoj pravnoj situaciji postupio sud prvog stupnja, kad se primjenom navedenih odredaba ZPP-a, pozvao na utvrđenja iz ranije citiranih presuda Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH. Pri tome, nije od utjecaja trenutak stupanja na snagu izmijenjenog čl. 502.c. ZPP-a, budući da isti po ocjeni ovog suda, treba tumačiti teleološki sa svrhom i razlogom donošenja takve odluke. To iz razloga jer je u konkretnom slučaju imovina tužiteljice umanjena činjenicom da je plaćala veće iznose na ime razlike kamatne stope, od onih bez osnove kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, jer je ta osnova otpale činjenicom utvrđenja ništetnosti čl. 2. Ugovora temeljem kojih je tužiteljica platila tuženiku iznose veće od onih koje je bila dužna, što ima za posljedicu u skladu s čl. 323. ZOO-a obvezu tuženika na isplatu utuženih iznosa.

Shodno tome, suprotno ocjeni tuženika, valjalo je i u konkretnoj pravnoj stvari, voditi računa o čl. 502.c ZPP-a, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

15.4.2.Podredno se u svezi toga, ukazuje na shvaćanje zauzeto u odluci Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Rev 3142/18 od 19. ožujka 2019. (na koju se odluku pozvao i prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke), prema kojem pored ostalog ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

16.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, pravilnom drži ovaj sud odluku suda prvog stupnja u dijelu u kojem je tužiteljici točkom III. izreke isplaćena razlika po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita.

Ujedno nisu ovome sudu prihvatljivi ni razlozi temeljem kojih tuženik pobija pravo tužiteljice na isplatu dosuđene naknade, ustrajući i dalje kod toga da je to bila jedna od unaprijed iskomuniciranih stvari, što međutim ni u kom slučaju nije od utjecaja na pravilnost te odluke suda prvog stupnja.

17.Rukovodeći se svim do sada izloženim razlozima, ovaj sud je uvjerenja da tuženik svojim žalbenim navodima ni na koji način nije doveo u dvojbu pravilnost činjeničnih utvrđenja, a posljedično tome ni pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na uvodno navedene odluke suda prvog stupnja, pa se u tom dijelu pobijana presuda ukazuje pravilnom i utemeljenom na zakonu.

18.1.Međutim, pravilno tuženik ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka u odnosu na čl. 187. ZPP-a.

Ovo iz razloga jer je iz stanja u spisu razvidno pored ostalog da je prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica tražila između ostalog da se utvrdi ništetnom i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i isplatu razlike po osnovi ništetnosti te odredbe, dok je podneskom od 1. ožujka 2023. povukla prvotno postavljeni zahtjev za isplatu temeljem ništetnosti te odredbe, slijedom čega je u konačnici ostao samo deklaratorni zahtjev za ništetnost promjenjive kamatne stope. Sukladno čl. 187. st.1. ZPP-a, tužitelj može u tužbi tražiti da su samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema stavku 2. istog članka, takva tužba se može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da su utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

18.2.Uvažavajući prednje izneseno, nameće se prema stajalištu ovog suda zaključak da je u konkretnim okolnostima prvostupanjski sud bio u obvezi utvrditi da li tužiteljica nakon povlačenja ranije spomenutog zahtjeva za isplatu kao posljedicu ništetnosti ove ugovorne odredbe, uopće ima pravni interes u odnosu na predmetni tužbeni zahtjev u smislu čl. 187. st.1. i 2. ZPP-a, obzirom na to da ovaj sud drži da deklaratorni zahtjev sam sebi nije svrha.

Kako međutim sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa nije pravilno primijenio čl. 187. st.1. i 2. ZPP-a, dakle nije utvrdio postojanje pravnog interesa tužiteljice u odnosu na ovaj deklaratorni tužbeni zahtjev, to je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u svezi s čl. 187. st.1. i 2. ZPP-a, a koja je od utjecaja na pravilnost prvostupanjske presude u odnosu na odluku o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

19.Obzirom na sve prednje izloženo, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku sadržanu u točki V. izreke.

20.Zbog svih do sada iznesenih razloga, valjalo je odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika, te potvrditi prvostupanjsku presudu u u točki I. izreke u dijelu u kojem su utvrđene ništetnim čl. 7. i 10. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te u točkama II. i III. izreke, primjenom čl. 368. st.1. TPP-a, dok je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, valjalo ukinuti pobijanu presudu u točki I. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu primjenom čl. 369. st.1. ZPP-a, te u odluci o parničnom trošku primjenom čl. 380. t.3. ZPP-a, te predmet u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

21.Presuda suda prvog stupnja u točki IV. i odluci o trošku sadržanoj u točki VI. izreke presuda, kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

U Rijeci, 8. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković