REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: Us I-1600/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja TŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Marina Osmančević Šoštarić, odvjetnica u Rovinju, Augusto Ferri 37A, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi odobrenja dugotrajnog boravišta, 8. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi poništavanja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance KLASA: UP/I-216-02/22-20/668, URBROJ: 511-01-204-23-11 od 9. lipnja 2023.

Obrazloženje

1. Tužitelj je Upravnom sudu u Zagrebu podnio tužbu protiv uvodno označenog tuženika radi ocjene zakonitosti rješenja KLASA: UP/I-216-02/22-20/668, URBROJ: 511-01-204-23-11 od 9. lipnja 2023. te je povodom navedene tužbe kod Upravnog suda u Zagrebu osnovan spis pod poslovnim brojem: Us I-3521/2023.

2. Rješenjem predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: 31 Su-582/2023-2 od 23. studenog 2023. Upravnom sudu u Osijeku delegirani su predmeti Upravnog suda u Zagrebu, pa je tako Upravnom sudu u Osijeku delegiran i predmet Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: Us I-3521/2023.

3. Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za odobrenjem zahtjeva za dugotrajno boravište u [adresa].

4. Tužitelj u tužbi i u podnesku od 16. srpnja 2024. navodi kako je osporavano rješenje doneseno na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i uz bitne povrede odredbi upravnog postupka. Navodi da je u postupku povrijeđeno načelo pomoći neukoj stranci, načelo utvrđivanja materijalne istine te saslušanja stranke u postupku, te da je upravno tijelo pri odlučivanju počinilo povredu ekstenzivnog formalizma. Navodi da je tužitelju mogućnost sudjelovanja u postupku pružena samo formalno i da mu nisu pružene nikakve upute u vezi dostave informacija i dokumenata koji bi mu mogli ići u prilog čime je povrijeđen članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ističe da tuženik nije niti pokušao na efikasan način ispitati razloge tužiteljeva izbivanja iz Republike Hrvatske već je izravno osuđen zbog same činjenice izbivanja. Navodi da je građevinski radnik zaposlen u firmi u Republici Hrvatskoj koja vrši građevinske radove po cijeloj Europi te je iz Republike Hrvatske izbivao po nalogu poslodavca kako bi radio na gradilištima i pronalazio nove kvalificirane radnike. Smatra da je tuženik prilikom odlučivanja pogrešno naveo da ne postoji mogućnost pravdanja dugotrajnih izostanaka iz Republike Hrvatske te diskontinuiteta u boravku pri čemu je zanemario odredbu članka 87. stavka 5. Zakona o strancima ("Narodne novine", broj 133/2020., 114/2022. i 151/2022.). Nadalje, smatra nerealnim da se tužitelju kao otegotna okolnost uzima činjenica da u razdoblju od 24. siječnja do 24. travnja 2020. nije imao reguliran privremeni boravak u Republici Hrvatskoj jer je tužitelju, kao i ostalim radnicima, za vrijeme pandemije COVID-19 bio raskinut radni odnos te se povukao na boravak s vlastitom obitelji u Bosnu i Hercegovinu a tada nije postojala nikakva mogućnost obavještavanja konzularnih ureda o izbivanju iz Republike Hrvatske. Smatra da se tužitelju ne smije uzeti kao negativna okolnost činjenica da nije imao reguliran boravak 3 mjeseca u 2020. kada se uzme u obzir cjelokupna slika tužiteljeve situacije, globalna pandemija i članak 150. stavak 2. Zakona o strancima. Navodi da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj dosadašnjoj praksi iznio stajalište da pretjerani (ekscesivni) formalizam u odlučivanju postoji kada su pravna stajališta proizvod "mehaničke" primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline. Navodi i kako je osporavano rješenje u obrazloženju proturječno samo sebi jer tuženik pogrešno navodi datum kada je tužitelju prvi put odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj. Navodi da činjenica da država nije implementirala direktivu Europske unije na odgovarajući način ni na koji način ne znači da država nije dužna provoditi tu istu direktivu na način da vlastito pravo tumači u svjetlu teksta i svrhe direktive. Ističe da i danas boravi i radi u Republici Hrvatskoj te da će po eventualnom odbijanju tužbenog zahtjeva ponoviti zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravka u Republici Hrvatskoj. S obzirom na navedeno, predlaže Sudu usvojiti tužbeni zahtjev i poništiti osporavano rješenje tuženika te usvojiti zahtjev tužitelja za dugotrajni boravak u Republici Hrvatskoj.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako ostaje kod svih navoda iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja te ističe da je osporavano rješenje doneseno sukladno odredbama Zakona o strancima. Poziva se na odredbe Zakona o strancima te ističe da je uvidom u službene evidencije utvrđeno da je tužitelj od 22. veljače 2017. do 24. siječnja 2020. te od 24. travnja 2020. do 24. travnja 2024. imao odobren privremeni boravak u svrhu zaposlenja te da je zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta podnio 30. svibnja 2022. i da do dana podnošenja zahtjeva za dugotrajno boravište u [adresa] nema neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu jer ima prekid u boravku od 24. siječnja 2020. do 24. travnja 2020. Nadalje obrazlaže primjenu Direktive Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenog 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem koja je prenesena u hrvatski pravni poredak Zakonom o strancima. Navodi da je institut dugotrajnog boravišta reguliran Zakonom o strancima, te da podrazumijeva jasne i nedvojbene te kumulativno određene pretpostavke za pozitivno odlučivanje kao i stvarni i stalni boravak državljanina treće zemlje u Republici Hrvatskoj te da odredbama tog Zakona kao ni njegovim podzakonskim aktima nije propisano da državljanin treće zemlje može opravdati izbivanje iz Republike Hrvatske u dužem trajanju od predviđenog odredbom članka 156. stavka 2. i članka 150. stavka 2. Zakona o strancima. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev. U podnesku od 11. rujna 2024. tuženik ističe da je u vrijeme trajanja globalne pandemije uzrokovane virusom SARS- COV-2, točnije od 24. siječnja 2020. do 24. travnja 2020. tužitelju radni odnos raskinut, te i sam navodi da se u tom razdoblju vratio u Bosnu i Hercegovinu kako bi boravio sa obitelji.

6. Budući da je Sud činjenice ocijenio nespornima te je u konkretnom slučaju sporna primjena prava, a da su se tužitelj i tuženik usuglasili da se predmetni spor riješi bez održavanja rasprave, sud je primjenom odredbe članka 98. stavka 1. točke 5. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/2024., dalje: ZUS) riješio ovaj upravni spor bez odražavanja rasprave.

7. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u dokumentaciju koja prileži spisu kao i u spis upravnog postupka.

8. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavak 3. ZUS-a Sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj 30. svibnja 2022. Policijskoj upravi zagrebačkoj podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za dugotrajno boravište u [adresa]. Uz zahtjev je priložio presliku prve strane putne isprave Bosne i Hercegovine, ugovor o radu na određeno vrijeme, obračunske liste od listopada do prosinca 2021. i siječnja do ožujka 2022., prijavu osiguranika Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, Obrazac eM-1P i potvrdu o položenom ispitu iz hrvatskog jezika i latiničnog pisma.

10. Uvidom u službenu evidenciju Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske utvrđeno je da je tužitelj u razdoblju od 22. veljače 2017. do 24. siječnja 2020. te od 24. travnja 2020. do 24. travnja 2024. imao odobren privremeni boravak u svrhu zaposlenja.

11. Nadalje, uvidom u službenu evidenciju Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske također je utvrđeno da je tužitelj od 4. kolovoza 2017. do dana podnošenja zahtjeva (30. svibnja 2022.), ima evidentirano 141 zapisa ulazaka odnosno izlazaka iz Republike Hrvatske. Tako za 2017. godinu ima evidentirano izbivanje iz Republike Hrvatske od 47 dana, za 2018. godinu ima evidentirano izbivanje iz Republike Hrvatske 67 dana, za 2019. godinu ima evidentirano izbivanje iz Republike Hrvatske od 74 dana, za 2020. godinu ima evidentirano izbivanje iz Republike Hrvatske od 51 dana, za 2021. godinu ima evidentirano izbivanje od 105 dana te za 2022. godinu do podnošenja zahtjeva (30. svibanj 2022.) ima evidentirano izbivanje od 27 dana, odnosno, ukupno izbivanje tužitelja iz Republike Hrvatske iznosi 371 dan (12 mjeseci i 11 dana).

12. Iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj 12. travnja 2023. putem elektroničke pošte dostavio tuženiku Obrazac eM-2P, prijavu osiguranika Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, izvod iz matične knjige rođenih za sina i kćer, potvrdu o osobnom identifikacijskom broju, potvrdu o prebivalištu [adresa] za sina, kćer i suprugu, Izvod iz matične knjige vjenčanih, presliku svih stranica putne isprave serijskog broja B0903613 izdanu s rokom važenja od 31. svibnja 2016. do 23. svibnja 2026. i izjavu od 11 travnja 2023.

13. U svojoj izjavi od 11. travnja 2023. tužitelj je naveo da je razlog njegovog izbivanja iz Republike Hrvatske odlazak u Bosnu i Hercegovinu zbog posjeta obitelji, jer je oženjen i ima dvoje djece koji tamo žive, te odlaska u Švedsku budući da ga je tvrtka u kojoj radi slala na terenski rad.

14. Uvidom u dostavljenu presliku putne isprave Bosne i Hercegovine, serijskog broja B0903613 izdanu s rokom važenja od od 31. svibnja 2016. do 23. svibnja 2026. i izjavu od 11 travnja 2023. nije utvrđeno bitno odstupanje u izbivanju tužitelja iz Republike Hrvatske od izbivanja utvrđenog uvidom u službene evidencije Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske u trajanju od 371 dan, odnosno 12 mjeseci i 11 dana.

15. Odredbom članka 150. Zakona o strancima ("Narodne novine", broj 133/2020., 114/2022. i 151/2022.) propisano je da se dugotrajno boravište može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu (stavak 1.). Smatra se da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u [adresa] i ako je u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do deset mjeseci ukupno ili jednokratno do šest mjeseci (stavak 2.).

16. Slijedom navedenog, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe kao i činjenicu da je tužitelj u petogodišnjem razdoblju prije podnošenja zahtjeva za odobrenje dugotrajnog boravišta izbivao iz [adresa] 12 mjeseci i 11 dana nije bilo zakonske mogućnosti za drugačije odlučivanje u ovom upravnom sporu. Naime, da bi državljanin treće zemlje koji je podnio zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta, osim odobrenog privremenog boravka, azila ili supsidijarne zaštite, ostvario pravo na isti mora u Republici Hrvatskoj stvarno i boraviti, odnosno, njegovo izbivanje iz Republike Hrvatske mora biti iznimno, u propisanim zakonskim rokovima.

17. Stoga nije osnovan tužbeni navod tužitelja kako je razlog njegovog izbivanja iz Republike Hrvatske odlazak u Bosnu i Hercegovinu zbog posjeta obitelji odnosno odlazak u Švedsku jer ga je poslodavac slao na terenski rad budući da niti jednom odredbom Zakona o strancima nije propisano da državljanin treće zemlje može opravdati izbivanje iz Republike Hrvatske u dužem trajanju od predviđenog odredbom članka 150. stavka 2. Zakona o strancima.

18. Osim toga, Direktiva Vijeća 2003/109/EZ od 25 studenog 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem prenesena je u hrvatski pravni poredak Zakonom o strancima. Direktiva ima posredni interpretativni učinak, uz obvezu upravnih tijela i za nacionalne sudove članice Europske unije, da nacionalno pravo interpretiraju u skladu s europskom normom, dajući nacionalnoj odredbi ono značenje kojim se ostvaruje cilj norme europskog prava, uz postizanje regulatornih rezultata predviđenih odnosnom direktivom, sukladno klauzuli lojalnosti (iskrene suradnje) sadržanoj u članku 4. stavku 3. Ugovora o Europskoj uniji.

19. Člankom 4. stavkom 3. podstavkom 2. Direktive Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenog 2003. propisano je da države članice pri izračunu ukupnog razdoblja iz stavka 1. (države članice odobravaju status osobe s dugotrajnim boravištem državljanima trećih zemalja koji zakonito i neprekinuto borave na njezinu državnom području pet godina neposredno prije podnošenja odgovarajućeg zahtjeva) mogu uzeti u obzir razdoblja izbivanja koja se odnose na upućivanje u drugu državu za potrebe zaposlenja, uključujući pružanje prekograničnih usluga te je navedena odredba fakultativne naravi. Dakle, nema obveze za države članice da određena razdoblja izbivanje ne uzmu kao razdoblja izbivanja. Navedeno je ostavljeno kao mogućnost a nikako kao obveza nacionalnim zakonodavstvima.

20. Prema tome, tužitelju je ostavljena mogućnost da u pet godina boravka u Republici Hrvatskoj iz nje izbiva 6 mjeseci jednokratno ili 10 mjeseci ukupno u roku od pet godina od kada mu je odobren privremeni boravak. Stoga, za potrebe priznanja prava, tužitelj treba poslovni i privatni život organizirati, odnosno uskladiti s navedenim uvjetom.

21. Osim toga, državljanin treće zemlje može godinama živjeti u [adresa] s odobrenim privremenim boravkom, uz neprekidno produživanje i utvrđivanje ispunjavanja zakonom propisnih uvjeta za odobrenje te uopće ne mora, ukoliko ne želi ili ukoliko ne ispunjava uvjete, niti imati odobreno dugotrajno boravište da bi nastavio legalno živjeti u [adresa].

22. Dakle, institut dugotrajnog boravišta reguliran je Zakonom o strancima i podrazumijeva jasne i nedvojbene te kumulativno određene pretpostavke za pozitivno odlučivanje te stvarni i stalni boravak državljanina treće zemlje u Republici Hrvatskoj i njegovim odredbama nije propisano da državljanin treće zemlje može opravdati izbivanje iz Republike Hrvatske u dužem trajanju od predviđenog odredbom članka 150. stavka 2. Zakona o strancima.

23. Prema tome, budući da Sud smatra da donošenjem osporavanog rješenja od 9. lipnja 2023. nije došlo do povrede prava tužitelja, kao niti do povrede zakona na štetu tužitelja, te tužitelj svojim tužbenim navodima nije doveo u sumnju zakonitost osporavanog rješenja, to je primjenom odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u izreci presude.

U Osijeku 8. siječnja 2025.

Sutkinja

Blanka Sajter

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćenici

2. Tuženiku