REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1328/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić u pravnoj stvari tužiteljice TV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Marija Vučković, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB. 92963223473, zastupano po punomoćnicima-odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija&Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 13. prosinca 2024. u prisutnosti tužiteljice osobno i njene punomoćnice Marije Vučković, odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika Borne Kusteca, odvjetnika, 8. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništavom odredba čl.2.st.4. Ugovora o kreditu broj 3205773681 koji su tužiteljica TV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB. 92963223473 kao davatelj kredita sklopili 12. prosinca 2005. u Zagrebu, a koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Marijana Jurića iz Zagreba, Savska cesta 56/II pod brojem OU-742/2005, u dijelu u kojemu je propisano kako se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB. 92963223473 isplatiti tužiteljici TV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 453,68 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29.12.2005. do isplate sve u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke ( referentne stope ) za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB. 92963223473 naknaditi tužiteljici TV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove u iznosu od 539,81 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počam od 8. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke ( referentne stope ) za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao Korisnik kredita s tuženikom kao Kreditorom 12. prosinca 2005. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205773681, kreditna partija 7102944600 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 102.944,77 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB, a koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Marijana Jurića iz Zagreba, Savska cesta 56/II pod brojem OU-742/2005. Tužiteljica i tuženik o sadržaju ugovornih odredbi nisu pojedinačno pregovarali, već je tuženik odredbe Ugovora o kreditu sastavio unaprijed u obliku standardiziranog ugovora. Odredbom čl.2.st.4. Ugovora o kreditu broj 3205773681 tuženik je propisao kako se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. Pozivanjem na odredbu čl.2.st.4. Ugovora o kreditu i Odluku o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, tužiteljici je dana 29.12.2005.godine tuženik naplatio naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 3.418,22 kn. Tužiteljica smatra kako je predmetna odredba ništetna.

1.1. Tužiteljica ističe kako je tuženik nije informirao o uvjetima i parametrima, koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi zaključenja odnosno obrade ugovora i na što se odnosi visina tih troškova), odnosno tuženik nije naznačio vrijednost, koja je utjecala na određivanje njezine stvarne visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužiteljice). Predmetna odredba nije jasna niti razumljiva jer su tužiteljici obračunati troškovi obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, dakle radi se o troškovima koji su netransparentni i neproporcionalni, a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužiteljice. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) propisano kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a ukoliko je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj i poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, smatra se kako se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Kako je tuženik gore navedenu ugovornu odredbu sastavio unaprijed u obliku standardiziranog ugovora te tužiteljica na sadržaj iste nije mogla imati utjecaj, to se ima smatrati kako se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a kako je istom, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, to se sukladno članku 81. stavka 1. i čl.87.st.1. ZZP/03 navedena ugovorna odredba ima smatrati nepoštenom i ništetnom.

1.2. Tužiteljica još navodi da je predmetna odredba ništetna i iz razloga što čl. 1065. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima, odnosno sada čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje davatelju kredita plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe proizlazi da bi tuženik bio ovlašten od tužiteljice naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporni trošak obrade kredita, tim više što uopće nije obrazloženo na temelju čega su nastali troškovi obrade kredita, a kako je ranije pojašnjeno. Iz pregleda prometa po kreditu za razdoblje od 12.12.2005. do 14.05.2019., a po Ugovoru o kreditu broj 3205773681, razvidno je kako je tužiteljica 29.12.2005. platila naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 3.418,22 kn. Odredbom čl.323.st.1. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Kako je odredba čl.2.st.4. Ugovora o kreditu broj 3205773681 ništetna, to tužiteljica od tuženika, sukladno čl. 323 st. 1 ZOO-a, potražuje predmetni iznos od 3.418,22 kn, koji konvertiran u valutu EUR iznosi 453,68 EUR i to zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29.12.2005. do isplate i parničnim troškovima s kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da je naknada za obradu kredita u iznosu od 453,68 EUR naplaćena 29. prosinca 2005., a tužba je podnesena 2024. znači nakon više od 18 godina. Tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 (VTSRH br. Pž-7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za gotovinsku isplatu kredita. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za gotovinsku isplatu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom te ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja. Tuženik ukazuje na stanje propisa, budući da, s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženu banku ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

2.1. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, zakonodavac je u:

- čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“;

-ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), u kojem je u čl. 3. st. 2. banka izričito ovlaštena da može (uz naknade predviđene čl. 3. st. 1. Pravilnika) naplatiti i „drugu naknadu pod uvjetom da je bila sadržana u tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade u vrijeme zaključenja ugovora“. Da je zakonodavac smatrao kako je naplata naknada od strane banaka nezakonita onda takvo ovlaštenje banke ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu. Očito je stoga, kako je neosnovan tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost dijela članka 2. Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ovlaštenje banke naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a s obzirom da predmetna odredba nije bila protivna prisilnim propisima koji su primjenjivi na predmetni ugovor o kreditu koji je sklopljen 12. prosinca 2005. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Gore navedena odredba je u skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

2.2. U konkretnom slučaju obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge, pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa tako i naknadu za gotovinsku isplatu kredita. Nadalje, Odlukom o Tarifi naknada za usluge je u točci B3.4.1.2. na jasan, razumljiv, određen način propisana naknada za obradu stambenih kredita za mlade u iznosu od 1% od iznosa kredita. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke.

2.3. Tuženik još ukazuje kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Tužena Banka i s tim u vezi, upućuje na stavove iz presude Suda EU u predmetu C-621/17 od 3. listopada 2019., koje citira. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da, s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača te da li je iznos naknade nerazmjeran u odnosu na iznos zajma. U slučaju kada je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila:

- izričito zakonski dopuštena;

- ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu;

- fiksno određena u iznosu od 1% iznosa kredita;

- dodatno umanjena za 30% sukladno pogodnostima tužitelja;

- određena, odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku;

- ekvivalentna izvršenim uslugama banke; tuženik smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vrijeme, pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

2.4. Također, u gore navedenom predmetu C-621/17 sud EU se bavio pitanjem da li ugovorna odredba o naknadama, koja ne sadrži konkretne usluge banke koje se pružaju u zamjenu za tu naknadu uzrokuje znatnu neravnotežnu u pravima i obvezama stranaka, pa dalje tuženik detaljno elaborira o pitanjima i odgovorima Suda EU. Neovisno o tome, banka opreza radi, ističe kako su naknadom za obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput:

-Troškova rada – troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl.);

- Administrativnih troškova i amortizacije - materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine;

- Troškovi provizija i naknada – nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba;

- Troškovi poreza i drugi administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge

.

2.5. Stoga, za ocjenu je li ugovorna odredba o naknadama ništetna nije od značaja jesu li usluge koja banka pruža u zamjenu za naknade konkretno i detaljno navedene u Ugovoru o kreditu, već je sud koji provodi postupak dužan prvenstveno ocijeniti da li je ugovorna odredba o naknadama jasna, razumljiva i uočljiva te ocijeniti da li takva odredba uopće podliježe testu nepoštenosti sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača odnosno čl. 4. st. 2. Direktive 93/13. Sukladno navedenom, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li (ne) poštene ugovorne odredbe o naknadama. Sud je dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice (i) iznos kredita i iznos naplaćene naknade te odnos ta dva iznosa (ii) nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te (iii) obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te (iv) pružene usluge, pa na temelju toga donijeti odluku o tome da li tako ugovorena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka. Sukladno svemu tuženik predlaže sudu izvesti dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka u cijelosti.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije, koja se odnosi na: preslike Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205773681 od 12.12.2005. (list 6-13 spisa), preslike prometa po kreditu (list 14-25 spisa), Upute za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa (list 43-40 spisa), preslike Općih uvjeta poslovanja (list 51-55 spisa), a saslušana je i tužiteljica (list 66-67 spisa). Stranke drugih dokaza nisu predlagale niti ih je sud izvodio, već je glavna rasprava zaključena.

4. Na temelju tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan kao u izreci.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe ugovora sklopljenog između stranaka, a kojom je ugovorena naknada i troškovi sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor te posljedično tome zahtjev za isplatu iznosa primljenog na temelju ništetne odredbe.

6. Iz stanja spisa proizlazi da između stranaka nije sporno da su 12. prosinca 2005. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205773681 i to tužiteljica kao korisnik kredita te tuženik kao davatelj kredita. Nije sporan niti sadržaj predmetnog ugovora, a time niti sadržaj spornog dijela odredbe čl. 2. Ugovora kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.

7. Sporno je li prethodno navedeni dio odredbe čl. 2. st.4. Ugovora o kreditu ništav te je li, posljedično tome, osnovan i zahtjev za isplatu iznosa u visini 453,68 € za kojeg tužiteljica tvrdi da je platila na ime predmetne naknade sukladno gore navedenoj Odluci.

8. Čitanjem preslike prometa po kreditu/specifikacije uplata (list 14-25 spisa), utvrđeno je da je 29.12.2005. na ime naknade za obradu zahtjeva tužiteljici naplaćen iznos od 3.418,22 kn / sada: 453,68 €. Navedene okolnosti tuženik nije ničim osporio.

9. Iz iskaza tužiteljice, danog na ročištu 13.12.2024. (list 66-67 spisa) u bitnom proizlazi da joj je predmetni kredit bio potreban za rješavanje stambenog pitanja te da je to jedina nekretnina u kojoj stanuje s obitelji. Navela je da se obratila Zagrebačkoj banci jer su imali najpovoljnije uvjete te joj je kredit u valuti CHF prezentiran kao najpovoljniji. Još je iskazala da su njoj bili najbitniji rok i visina anuiteta kredita. Iskazala je da nije bilo mogućnosti da utječe na pojedine odredbe ugovora, već se radilo o ponudi banke, koju je mogla prihvatiti ili odbiti. Navela je da je kod čitanja ugovora zamijetila navedenu naknadu, ali o njoj je nitko prethodno nije ništa upozorio niti objašnjavao. Navela je da je razumjela sadržaj ugovora, ali da joj nije jasno na što se odnosi predmetna naknada i da ju je shvatila kao uvjet kredita te je znala da iznosi određeni postotak. Iskazala je da je otprilike mogla utvrditi visinu predmetne naknade. Na upit je li kod čitanja uočila neku odredbu sa kojom se nije slagala, pa je pokušala promijeniti, tužiteljica je odgovorila da je dobila ponudu banke kao uvjet kreditiranja. Iskazala je da nije prigovarala niti tražila objašnjenje za predmetnu naknadu. Navela je i da nekretnina kupljena kreditom nikada nije korištena ni u kakve poslovne svrhe nego isključivo za stanovanje nje i njene obitelji te da nije vlasnik obrta niti član trgovačkog društva jednako kao ni njen suprug. Još je iskazala da je anuitete kredita plaćala uplatom u banci i Internet bankarstvom.

10. Iskaz tužiteljice ocijenjen je vjerodostojnim jer je iskren, o onome čega se sjećala o samom pravnom poslu zaključenim s tuženikom te sud u držanju tužiteljice tijekom iskazivanja nije našao nikakvih naznaka da bi nešto izmišljala ili neistinito iskazivala, pa joj i zato vjeruje.

11. Odredbom čl. 46. st. 1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96,112/99 i 88/01– dalje: ZOO/91), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 47. ZOO propisano da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv - ugovor je ništav.

12. Čl. 81. st. 1 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 45/07 i 79/07, dalje - ZZP), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Odredbom čl. 84 ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredba čl. 87 st. 1 ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

14. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je odredba čl. 2. st.4. predmetnog ugovora određena, odnosno odrediva, a isto tako nije niti dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi. Naime, iz čl. 2. st.4. predmetnog ugovora, proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.

15. Po ocjeni ovoga suda navedena odredba je neodređena, odnosno neodrediva, a to iz razloga, što na temelju navedene odredbe tužiteljica, kako to slijedi i iz njenog iskaza, nije imala mogućnost točno utvrditi visinu te naknade, odnosno prema kojim parametrima se ta naknada utvrđuje, a poglavito nije mogla utvrditi što ta naknada točno predstavlja. S druge strane iz čl. 23. predmetnog ugovora proizlazi da se na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. te da potpisom ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja Banke i pristaju na njihovu primjenu te izrijekom potvrđuju da im je pri sklapanju tog ugovora uručen primjerak istih. Što se tiče sporne Odluke o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor iz ugovora ne proizlazi da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora bila upoznata s odredbama navedene Odluke o Tarifi naknada Banke kao niti da joj je pri sklapanju ugovora bio uručen primjerak istih. Navedeno proizlazi i iz iskaza same tužiteljice dok tuženik nije suprotno niti tvrdio, već je samo naveo da je ta Odluka u svako doba dostupna u poslovnicama Banke što podrazumijeva da nije priložena uz sam Ugovor.

16. Naime, iz iskaza tužiteljice, koji je, kako je navedeno sud prihvatio kao životan, logičan i uvjerljiv, proizlazi, između ostalog, da joj banka u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kredita nije objasnila parametre koji utječu na visinu predmetne naknade, da joj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bila uručena Odluka o naknadama banke te da mu nije bilo mogućnosti pregovarati o visini te nakade.

17. S obzirom na utvrđeno, očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljicom, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ju je upoznao s visinom naknade i od čega se ta naknada sastoji, a niti je dokazao da ju je upoznao s odredbama Odluke o Tarifi naknada banke i da joj je tu Odluku, tom prilikom i uručio.

18. Daljnjom ocjenom predmetnog ugovora jasno je da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru jer Ugovor ima oznaku broj 3205773681 te je više nego jasno da se da se radi o ugovoru kojeg je unaprijed pripremio i otipkao tuženik te da se o odredbama tog ugovora, pa tako i o odredbama Odluke o Tarifi naknada banke i Općim uvjetima poslovanja sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke prema tom ugovoru, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

19. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba nije određena, a niti odrediva to je ista u smislu odredbe č. 47. ZOO/91 ništava. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP.

20. Neosnovane su tvrdnje tuženika o tome da bi sporna odredba čl. 2. st.4. navedenog ugovora bila ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način i to stoga što tuženik nije dokazao da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, predočio tužiteljici od čega se sastoje naknade i troškovi i o kojim iznosima se točno radi, da bi u vrijeme sklapanja ugovora tužiteljica imala predodžbu o visini troškova ili iznosa kojeg bi bila dužna platiti za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, a što znači da je tuženik navedenom ugovornom odredbom sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade i troškova, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo i bez toga da bi tužiteljica mogla utjecati na tu odredbu.

21. Pritom valja navesti da nije sporno kako, sama po sebi, naknada za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna jer to proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), ali sve to pod uvjetom da se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i da ta naknada ne prouzrokuje neravnotežu između prodavača i trgovca, ovdje parničnih stranka. Bitno je i istaknuti, da je unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno i naplatom ovakve ulazne naknade tužiteljica financijski oštećena jer je tuženik povrijedio zakon na njenu štetu.

22. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio zahtjev kao u točci I. izreke presude s time da je obzirom na važenje ZOO-a naveo pravilan zakonski termin u odnosu na važenje ranijeg Zakona „ništavost“, a ne „ništetnost“. Ovdje treba ukazati i na stajalište prihvaćeno na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. broj Su IV – 308/2020 gdje je dan odgovor na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ?“ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Naime, iako je u navedenom stajalištu riječ o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, isto se stajalište može primijeniti i na naknadu u konkretnoj situaciji, obzirom je utvrđeno kako se o istoj također nije pregovaralo niti je postojala takva mogućnost.

23. U odnosu na prigovor zastare tuženiku se ukazuje na pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. : "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

24. Isto je stajalište potvrđeno je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2.

25. Kao što je već navedeno, tuženik nije tijekom postupka osporio činjenicu plaćanja predmetne naknade, a čije plaćanje proizlazi iz preslike prometa po kreditu/specifikacije uplata (list 14-25 spisa). Kako tužiteljica zahtjevom potražuje isplatu iznosa kako je jasno navedeno u preslici prometa, to je zahtjev za isplatu iznosa od 453,68 € na temelju odredbi čl. 104. u vezi čl. 210. ZOO/91 prihvaćen kao osnovan i odlučeno je kao u toč. II. izreke presude. Naime prema čl. 104. st.1. ZOO/91 u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon ne određuje što drugo. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništave ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO/91, pa je upravo na temelju navedenih odredbi dakle, odlučeno kao u toč. II. izreke.

26. Neosnovano je pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu 2009., pa se ne može retroaktivno primjenjivati na ugovor koji je predmetom spora, uz argumentaciju "da je zakonodavac smatrao kako je naplata naknada nezakonita onda takvo ovlaštenje banke ne bi dodatno uredio posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu". Naime, bez obzira na cilj i svrhu donošenja Zakona o potrošačkom kreditiranju i intenciji zakonodavca pri donošenju tog zakona, odnosno pojedinih odredbi zakona, zakon koji je stupio na snagu nakon sklapanja konkretnog Ugovora, ne može se primjenjivati.

27. Na temelju odredbe čl. 214. ZOO/91 zatezna kamata suđena je od 29.12. 2005. do isplate, a odluka o visini njene stope temelji se na odredbama čl. 29. st.2. i 8. . Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO/05).

28. Odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st.1. u vezi čl. 155. ZPP i isti je u cijelosti suđen tužiteljici budući da je u cijelosti uspjela sa svojim zahtjevom. Troškovi se sastoje od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s naznačenom vrijednosti predmeta spora i priloženim troškovnikom, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 – dalje: Tarifa). Tako je tužiteljici priznat trošak za: sastav tužbe 50 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 10.6.2024. 50 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 9.10.2024. i 13.12.2024. za svako po 50 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 200 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 € iznosi 400,00 € a uz PDV od 25% i uz zatraženi trošak plaćene pristojbe na tužbu 13,27 € i na presudu 26,54 € , sveukupno iznosi 539,81 €. Tužiteljica ima pravo na kamate na troškove po čl. 151.st.3. ZPP-a i po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO/05.

29. Tuženik je spor izgubio, pa je njegov zahtjev za naknadu troškova kao neosnovan odbijen.

Zagreb, 8. siječnja 2025.

Sudac:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. punom. tužiteljice uz pristojbu na presudu

2. punom. tuženika