REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3818/2023-17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice VN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banke d.d. OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, koje zastupaju generalni punomoćnici - odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina i partneri d.o.o. u Zagrebu na temelju generalne punomoći Su-2757/17, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. prosinca 2024. u prisutnosti tužiteljice osobno i zamjenice njenog punomoćnika JN, odvjetničke vježbenice te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 8. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 isplatiti tužiteljici VN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.392,75 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:
na iznos od 4,47 EUR od 9.6.2006. godine do isplate
na iznos od 2,98 EUR od 8.7.2006. godine do isplate
na iznos od 3,13 EUR od 9.8.2006. godine do isplate
na iznos od 4,43 EUR od 9.9.2006. godine do isplate
na iznos od 4,05 EUR od 7.10.2006. godine do isplate
na iznos od 5,27 EUR od 12.10.2006. godine do isplate
na iznos od 3,08 EUR od 11.11.2006. godine do isplate
na iznos od 4,27 EUR od 12.12.2006. godine do isplate
na iznos od 1,46 EUR od 11.1.2007. godine do isplate
na iznos od 0,74 EUR od 13.2.2007. godine do isplate
na iznos od 0,15 EUR od 9.2.2008. godine do isplate
na iznos od 5,22 EUR od 11.3.2008. godine do isplate
na iznos od 1,84 EUR od 10.4.2008. godine do isplate
na iznos od 2,27 EUR od 10.10.2008. godine do isplate
na iznos od 9,81 EUR od 11.11.2008. godine do isplate
na iznos od 16,02 EUR od 14.11.2008. godine do isplate
na iznos od 7,62 EUR od 11.12.2008. godine do isplate
na iznos od 20,13 EUR od 13.1.2009. godine do isplate
na iznos od 21,62 EUR od 12.2.2009. godine do isplate
na iznos od 20,98 EUR od 10.4.2009. godine do isplate
na iznos od 17,93 EUR od 14.5.2009. godine do isplate
na iznos od 17,63 EUR od 11.6.2009. godine do isplate na iznos od 17,07 EUR od 21.7.2009. godine do isplate
na iznos od 15,27 EUR od 13.8.2009. godine do isplate
na iznos od 17,21 EUR od 16.9.2009. godine do isplate
na iznos od 15,60 EUR od 8.10.2009. godine do isplate
na iznos od 13,67 EUR od 22.10.2009. godine do isplate
na iznos od 17,17 EUR od 19.12.2009. godine do isplate
na iznos od 22,27 EUR od 21.1.2010. godine do isplate
na iznos od 25,34 EUR od 25.2.2010. godine do isplate
na iznos od 30,65 EUR od 25.3.2010. godine do isplate
na iznos od 30,67 EUR od 23.4.2010. godine do isplate
na iznos od 30,67 EUR od 23.4.2010. godine do isplate
na iznos od 46,80 EUR od 30.6.2010. godine do isplate
na iznos od 49,72 EUR od 13.7.2010. godine do isplate
na iznos od 49,72 EUR od 13.7.2010. godine do isplate
na iznos od 54,45 EUR od 21.8.2010. godine do isplate
na iznos od 54,96 EUR od 21.9.2010. godine do isplate
na iznos od 50,40 EUR od 23.10.2010. godine do isplate
na iznos od 55,09 EUR od 19.11.2010. godine do isplate
na iznos od 70,75 EUR od 21.12.2010. godine do isplate
na iznos od 66,94 EUR od 22.1.2011. godine do isplate
na iznos od 69,96 EUR od 25.2.2011. godine do isplate
na iznos od 67,22 EUR od 30.3.2011. godine do isplate
na iznos od 67,70 EUR od 23.4.2011. godine do isplate
na iznos od 85,54 EUR od 27.5.2011. godine do isplate
na iznos od 94,61 EUR od 29.6.2011. godine do isplate
na iznos od 106,08 EUR od 28.7.2011. godine do isplate
na iznos od 112,58 EUR od 27.8.2011. godine do isplate
na iznos od 88,96 EUR od 27.9.2011. godine do isplate
na iznos od 87,78 EUR od 27.10.2011. godine do isplate
na iznos od 88,34 EUR od 30.11.2011. godine do isplate
na iznos od 91,58 EUR od 23.12.2011. godine do isplate
na iznos od 97,32 EUR od 28.1.2012. godine do isplate
na iznos od 99,16 EUR od 25.2.2012. godine do isplate
na iznos od 96,83 EUR od 29.3.2012. godine do isplate
na iznos od 95,82 EUR od 11.4.2012. godine do isplate
na iznos od 100,38 EUR od 25.5.2012. godine do isplate
na iznos od 97,20 EUR od 29.6.2012. godine do isplate
na iznos od 97,82 EUR od 31.7.2012. godine do isplate
na iznos od 92,52 EUR od 1.9.2012. godine do isplate
na iznos od 92,76 EUR od 29.9.2012. godine do isplate
na iznos od 95,61 EUR od 13.10.2012. godine do isplate
na iznos od 94,78 EUR od 1.12.2012. godine do isplate
na iznos od 95,92 EUR od 25.12.2012. godine do isplate
na iznos od 88,65 EUR od 31.1.2013. godine do isplate
na iznos od 92,15 EUR od 1.3.2013. godine do isplate
na iznos od 95,19 EUR od 29.3.2013. godine do isplate
na iznos od 90,77 EUR od 1.5.2013. godine do isplate
po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 naknaditi tužiteljici VN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.450,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. siječnja 2025. do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prijeboja u iznosu od 56,92 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku:
- na iznos od 0,01 EUR od dana 13.03.2007. do isplate;
- na iznos od 0,95 EUR od dana 11.04.2007. do isplate;
- na iznos od 4,88 EUR od dana 11.05.2007. do isplate;
- na iznos od 4,53 EUR od dana 12.06.2007. do isplate;
- na iznos od 7,23 EUR od dana 11.07.2007. do isplate;
- na iznos od 4,34 EUR od dana 11.08.2007. do isplate;
- na iznos od 4,45 EUR od dana 11.09.2007. do isplate;
- na iznos od 7,77 EUR od dana 11.10.2007. do isplate;
- na iznos od 6,15 EUR od dana 11.12.2007. do isplate;
- na iznos od 2,46 EUR od dana 11.01.2008. do isplate;
- na iznos od 3,48 EUR od dana 10.05.2008. do isplate;
- na iznos od 2,97 EUR od dana 10.06.2008. do isplate;
- na iznos od 2,60 EUR od dana 10.07.2008. do isplate;
- na iznos od 2,70 EUR od dana 11.07.2008. do isplate;
- na iznos od 2,40 EUR od dana 09.09.2008. do isplate;
po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi od 20. svibnja 2023. navodi da je kao korisnik kredita s prednikom tuženika, kao kreditorom, zaključila Ugovor o kreditu broj 19018/06 od 5.4.2006. (dalje: Ugovor o kreditu), kojim joj je odobren kredit. Po tom Ugovoru o kreditu tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 25.260,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Kreditora s valutnom klauzulom s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima i s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan zaključenja tog ugovora iznosila 6,88% godišnje. Dalje tužiteljica ističe da joj, prilikom sklapanja Ugovora, nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužiteljici je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Razvidno je kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, na temelju kojih tužiteljica u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije mogla znati koliko će iznositi njena kreditna obveza. Da je tužiteljica imala saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava njenu egzistenciju nikada ne bi preuzela takvu obavezu.
1.1. Nadalje, tužiteljica ukazuje na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.10.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača kao i Zakonu o obveznim odnosima. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 03.09.2019. kojom je odbijena kao neosnovana revizija između ostalih i tuženika kao 7. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).
1.2. Tužiteljica se još referira na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U odluci Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. 1.3. Također, tužiteljica upućuje i na odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) sukladno kojima su rubricirane presude obvezujuće i u ovom postupku za sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. U konkretnoj situaciji se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca.
1.4. Jednako tako, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužiteljice kao potrošača. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO- a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora.
1.5. Odredbom čl. 1111. st. 1 ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. Zakona propisano je da je obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema zahtjevu, koji je tužiteljica konačno specificirala podneskom od 4. srpnja 2024. (list 130-132 spisa) traži isplatu iznosa od 3.392,75 € s kamatama i troškovima postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove i visine. Prvenstveno ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, osporava svojstvo potrošača tužitelju te ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Ukazuje na to da odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nisu ništetne te smatra kako sud nije vezan za utvrđenja iz presude Trgovačkog suda i Visokog trgovačkog suda. Što se tiče odredbi o valutnoj klauzuli navodi kako su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive, te osporava navode tužitelja da istom od strane tuženika ne bi bile pružane dostatne i jasne informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF. Također, da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF, pa da stoga takva neravnoteža nije postojala u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Osporava utuženu visinu zahtjeva i tijek kamata jer tuženik nije nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Kasnije tijekom postupka u podnesku od 22.7.2024. ističe prigovor prijeboja u iznosu od 56,92 € s pripadajućim kamatama.
3. Sud je tijekom postupka proveo dokaze čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije, koja se odnosi na: presliku Ugovora o kreditu broj 19018/06 (list 7-9 spisa), pregled prometa po kreditu (list 16-28 spisa), otplatni plan za ugovor broj 19018/06 (list 29-34 spisa), izračun tečajne razlike za kredit Splitske banke – korisnica VN (list 36-39 spisa), a provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 119-125 spisa) te je saslušana tužiteljica (list 181 spisa), a pročitana je priložena sudska praksa i stručni članci (list 53-107, 138-179 spisa). Stranke nisu imale daljnjih dokaza niti ih je sud izvodio, pa je glavna rasprava zaključena.
4. Ovdje treba navesti da se tuženik protivio preinaci kao u podnesku tužiteljice od 4. srpnja 2024. Sud je predmetnu preinaku dopustio na ročištu 2.12.2024. u skladu s odredbom čl. 190. st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 ; dalje: ZPP) jer je svrsishodna za konačno razrješenje odnosa među strankama. Valja navesti i to da je tuženikovo protivljenje preinaci neosnovano, obzirom je tužiteljica svoj zahtjev uskladila s nalazom i mišljenjem vještaka, koji je i određen vještačiti u ovom predmetu obzirom nije za očekivati da tužiteljica raspolaže stručnim financijsko-knjigovodstvenim znanjima da bi u tužbi mogla postaviti precizan zahtjev. Povrh svega, upućuje se i na Zaključak posl. br. Su IV -162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021., koji glasi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem."
5. Na temelju svih izvedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, a nije osnovan prigovor prijeboja, istaknuto od strane tuženika.
6. Tužiteljica je u svom iskazu na ročištu 2. prosinca 2024. (list 181 spisa) navela da joj je kredit bio potreban za popravak krova na obiteljskoj kući u kojoj stanuje te da predmetna nekretnina nikada nije davana u najam ili zakup kao i da nije vlasnik obrta niti član trgovačkog društva. Navela je da je imala puno povjerenje u banku i da joj ništa nije posebno pojašnjeno o riziku predmetnog kredita niti joj je rečeno da HNB ne štiti CHF jednako kao €. Iskazala je da je pročitala predmetni ugovor i da ne može reći da joj je nešto bilo nejasno kao i da je ona plaćala anuitete kredita trajnim nalogom. Navela je i da joj je anuitet od početnih oko 1.580,00 kn porastao na oko 2.800,00 kn i da je znala da se može desiti takav porast sasvim sigurno se ne bi odlučila na predmetni kredit.
7. Ocjena je ovog suda da je tužiteljica iskreno i životno uvjerljivo iskazivala radi čega je njen iskaz u cijelosti ocijenjen vjerodostojnim i kao takav je i prihvaćen. Sud nije stekao dojam da bi tužiteljica lagala ili nešto prešućivala, pa joj i radi toga vjeruje.
8. Čitanjem preslike Ugovora o kreditu (l- 7-9 spisa) sud je utvrdio da su prednik tuženika kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita zaključili 6.4.2006. Ugovor o kreditu broj 19018/06 na iznos kunske protuvrijednosti od 25.260,00 CHF obračunato po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je zaključen bez određene namjene (čl.2.), a rok otplate je određen čl. 3. Ugovora na 84 mjeseca. Odredbom čl. 4. Ugovora propisano je da je kamatna stopa promjenjiva, a na dan zaključenja Ugovora iznosi 6,88%. Odredbom čl. 10. Ugovora propisana je otplata kredita. Kredit se otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta i to 83 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 381,05 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 379,02 CHF. Prvi anuitet dospijeva 10.5.2006., a zadnji 10.4.2013. Sukladno čl.9. redovna kamatna stopa je promjenjiva i utvrđuje se odlukom Kreditora.
9. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije isti je neosnovan jer je iz gore izloženog Ugovora o kreditu jasno da je zaključen između parničnih stranaka te da su uplate vršene u sklopu otplate predmetnog kredita, a ukoliko je uplate u ime tužiteljice i obavljao netko drugi, a ne tužiteljica (koja okolnost, međutim, nije ničim dokazana), navedeno nije od utjecaja na okolnost da su Ugovor zaključile parnične stranke i da je uplata vršena na ime otplate kredita.
10. Sporno je da li je odredba o korištenju valutne klauzule u skladu s odredbama zakona, koji su uređivali pitanje zaštite potrošača, odnosno potrošačkog kreditiranja te da li su kao takve bile u skladu s općim uredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome, da li se radi o ništetnim odredbama te ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od nje naplatio na temelju takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove prema čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO). Sporna je visina zahtjeva, odnosno razlika između tečaja CHF na dan isplate Ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja.
11. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
12. Prema tome, sumarno, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,
- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
13. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a. st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnoj situaciji o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
14. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednaka vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava, koje je banka isplatila potrošaču, međutim kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.
15. Sukladno navedenom to znači da, prilikom sklapanja ugovora, potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi, koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i tim povezane rizike zajma u stranoj valuti. Pritom nije dostatno da su odredbe tužiteljici kao osobi prosječnog potrošača, koja je razumno dobro informirana i razumno pažljiva i oprezna, samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio. Iz svega navedenog proizlazi da tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani govor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Takvim načinom ugovaranja prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužiteljicu, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.
16. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju nišetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323.st.1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora. Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odredbom čl. 388. ZOO-a.
17. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, postala je pravomoćna 14. lipnja 2018.
18. Budući da je u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, u skladu s odredbom čl. 323.st.1. ZOO-a, petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO- a, počeo teći pravomoćnošću sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti te ugovorne odredbe, odnosno 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 20. svibnja 2023., to nije osnovan istaknuti prigovor zastare. U odnosu na tvrdnju tuženika da je zastara nastupila jer je kredit otplaćen prije podnošenja kolektivne tužbe za naglasiti je da ni taj prigovor nije osnovan jer nakon otplate kredita tužiteljica je i dalje imala mogućnost ustati tužbom u zastarnom roku od 5 godina, pa se prekid zastare podnošenjem kolektivne tužbe odnosi i na nju.
19. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužiteljici kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega su ništetne one odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.
20. Prema odredbi čl. 323.st.1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništave ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl.1111. ZOO-a. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Iz toga nadalje proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici onaj novčani iznos koji je preplaćen iznos anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.
21. Radi utvrđivanja visine potraživanja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću za Darfin d.o.o., koji je u svom nalazu i mišljenju od 20.6.2024. (list 119-125 spisa) naveo da su OTP banka d.d. kao kreditor i VN kao korisnik kredita zaključili dana 06.04.2006. godine Ugovor o kreditu (list 7-9 spisa) broj: 19018/06 (u daljnjem tekstu: Ugovor) na iznos od 25.260,00 CHF, po kupovnom tečaju Banke na dan korištenja. Člankom 4. Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa u visini 6,88%, promjenjiva. Ugovoreni rok otplate iznosi 84 mjeseci. Ukoliko Korisnik kredita zakasni sa uplatom mjesečne rate i izvrši plaćanje nakon dana određenog za ispunjenje obveze Kreditor će primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima. Prijevremene uplate, prije desetog dan u mjesecu, prihvatiti će se po tečaju koji vrijedi na dan redovnog dospijeća.
Sveukupno iznos mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 33.746,03 CHF od čega je otplata glavnice 25.260,00 CHF i kamata 8.486,03 CHF.
Sveukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 25.133,49 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 3.335,83 EUR.
Zaključno navodi da sveukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 25.562,36 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 3.392,75 EUR.
Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -428,87 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi -56,92 EUR.
22. Sud je nalaz i mišljenje vještaka ocijenio vjerodostojnima jer je sačinjen sveobuhvatno, objektivno, stručno, razumljivo i u svemu u skladu s pravilima financijske znanosti i prakse. Stranke nisu prigovarale nalazu i mišljenju vještaka što dodatno pridonosi vjerodostojnosti istog.
23. Nije u pravu tuženik kada smatra da sud treba uzeti u obzir negativne razlike jer tuženik nema svojstvo potrošača te se ne njega ne primjenjuje zaštita, koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija pružati usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik, koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat.
24. Slijedom navedenog, visina tužbenog zahtjeva utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, pa kako je tužbeni zahtjev za isplatu postavljen u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, to je isti valjalo prihvatiti i na temelju odredbi čl. 323.st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. ZOO-a odlučiti kao u izreci pod točkom I.
25. U odnosu na istaknuti prigovor prijeboja tuženika ovaj sud ocjenjuje da je neosnovan u cijelosti. Naime, plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila, pa stoga ne postoji niti njena obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time ne postoji niti tražbina tuženika. Kao što je već gore u točci 23. obrazloženja istaknuto, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik, koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika. Nadalje, uzimajući u obzir da tužiteljica ništa nije stekla plaćanjem manjih iznosa anuiteta i to u ugovornom razdoblju svibnja 2006. – travnja 2013. (kako je to mjesečno vidljivo iz tablice 1. Nalaza i mišljenja - list 124,125 spisa), ovaj sud zaključuje da nisu ostvareni uvjeti, tj. pravila vraćanja, na temelju kojih bi tužiteljica bilo što trebala vratiti, odnosno isplatiti tuženiku. Stoga sud zaključuje da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto prigovorom prijeboja za manje plaćene anuiteta zbog tečajne razlike u iznosu 56,92 € sa zateznim kamatama te je odlučeno kao u toč. III. izreke presude.
26. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužiteljica obavila plaćanje više zaračunatih iznosa na ime valutne klauzule, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.
27. Kamate su dosuđene za razdoblje do 31.12.2007. sukladno odredbi čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u skladu s odredbom čl. 29.st.2. ZOO. Stopa kamate od 1.1.2023. dosuđena je sukladno Zakonu o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22) te od 30.12.2023. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narode novine" broj 155/2023).
28. Odluka o parničnim troškovima se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: OT). Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu s konačno postavljenim zahtjevom, pa joj je priznat trošak kako slijedi:
- sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. OT),
- sastav podnesaka od 8.9.2023. i 4.7.2024. po 100 bodova za svaki (Tbr. 8. toč.1. OT),
- pristup na ročišta 9.5.2024. i 2.12.2024. po 100 bodova za svako (Tbr. 9.t.1. OT),
što ukupno iznosi 500 bodova, a uz vrijednost jednog boda od 2,00 € prema važećoj Tarifi iznosi 1.000,00 €, a uvećano za PDV od 25% od 250,00 € čini iznos od 1.250,00 €, a kojem iznosu valja pridodati plaćen trošak predujma za vještačenje u iznosu od 200,00 € (l-116), tako da je ukupan dosuđeni iznos troškova 1.450,00 €. Tužiteljica ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak od presuđenja, po odredbi čl. 151.st.3. ZPP-a i po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO-a. Tužiteljici nije priznat kao potreban u smislu čl. 155. ZPP-a zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude jer je ono prezakazano, sukladno ovlastima suda i održano unatoč neurednoj dostavi za obje parnične stranke u smislu čl. 335.st.6. ZPP-a te je dostava presude obavljena sukladno čl. 335.st.11. ZPP-a. Tužiteljica je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenula kao potrošač pozivom na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa je u skladu s odredbom čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18, 51/23) oslobođena plaćanja sudskih pristojbi.
29. Tuženik je spor izgubio, pa mu ne pripada pravo na naknadu parničnih troškova, slijedom čega je odlučeno kao u izreci pod točkom IV . presude.
Zagreb, 8. siječnja 2025.
S u d a c:
Laura Crnić Klapšić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno
-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
