Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž R-92/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Alena Goluba kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Dijana Britvić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, Glavni stožer OS RH, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko – upravni odjel, radi isplate , odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-2339/2021- 31 od 13. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-2339/2021-31 od 13. lipnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1.) Sud prvog stupnja donio je presudu kojom je naložio tuženici da za period od 01.11.2015. do 31.12.2020. isplati tužitelju ukupan iznos od 4.846,40 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačno određenog mjesečnog iznosa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, osim zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u mjesečnim bruto iznosima (točka I. izreke),

1.1.) Istom presudom tuženici je naloženo da tužitelju isplati parnični trošak u iznosu od 3.452,95 EUR sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja teče od presuđenja do isplate (toč. II. izreke).

2.) Protiv presude prvostupanjskog suda tuženica podnosi žalbu navodeći da se žali zbog svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), a predlaže presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak sastava žalbe u visini 100 bodova po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa).

3.) Na žalbu nije odgovoreno.

4.) Žalba nije osnovana.

5.) Predmet spora je osnovanost zahtjeva tužitelja, kao djelatne vojne osobe, za isplatu troškova međumjesnog prijevoza do posla i s posla na relaciji Trogir – Žrnovnica – Trogir, za razdoblje od 1. studenog 2015. do 31. prosinca 2020., u ukupnom iznosu od 4.846,40 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

6.) Pobijajući presudu prvostupanjskog suda kojom je tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen, tuženica u uvodu žalbe navodi da ju podnosi zbog svih zakonom dopuštenih žalbenih razloga, dakle i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, međutim taj žalbeni razlog ne obrazlaže, odnosno ne navodi u čemu bi se konkretno sastojala takva povreda. Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

7.) Nije se ostvario ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koji ističe tuženica u žalbi, jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve činjenice važne za pravilnu primjenu materijalnog prava u ovoj pravnoj stvari.

8.) U ovom predmetu nisu sporne sljedeće činjenice:

- da je tužitelj kao djelatna vojna osoba zaposlen kod tuženice na radnom mjestu raketni tehničar – strojar u satniji za održavanje raketne tehnike u vojarni "Sveti Juraj" u Žrnovnici,

- da je radno vrijeme tužitelja od 7,30 ujutro pa do 15,30 sati, te da tužitelj svakodnevno putuje s adrese svog prebivališta [adresa] do mjesta službe,

- da je tužitelj u utuženom razdoblju za dolazak na posao i odlazak s posla koristio svoj osobni automobil te da je mu je na putovanje otpadalo oko dva sata dnevno,

- da je Odlukom Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, Oružane snage RH, Zapovjedništvo za potporu, Središnjica za upravljanje osobljem Klasa: 121-05/14- 01/3, Urbroj: 3522-0505-14-479 od 01. travnja 2014. tužitelju priznato pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza na posao i s posla samo na relaciji [adresa]-Trogir (Pantana) i obratno (ukupno 39 km dnevno), u visini 0,75 kuna po prijeđenom kilometru,

- da tužitelju nije priznato pravo na naknadu troškova prijevoza od Trogira do Žrnovnice i obratno (ukupno 56 km dnevno) iz razloga što na toj relaciji postoji mogućnost korištenja usluge javnog prijevoznika Promet d.o.o. Split bez dodatnih troškova,

- da je Ministarstvo obrane s prijevoznikom Promet d.o.o. Split sklopilo Ugovore o javnoj nabavi usluge gradskog lokalnog prijevoza putnika u unutarnjem cestovnom prometu na području grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije za 2015., 2016., 2017. i 2018. godinu,

- da bi uz korištenje usluge javnog prijevoza na relaciji Trogir – Žrnovnica – Trogir u utuženom razdoblju tužitelj morao na putu do posla ostaviti osobni automobil na području Trogira, ukrcati se na autobus u Trogiru, zatim sići iz autobusa u Splitu na stanici Sukoišan, gdje bi morao čekati i presjesti na drugi autobus koji vozi za Žrnovnicu, a jednako tako bi nakon završetka radnog vremena morao putovati s dva autobusa do Trogira,

- da je tužitelj ponovno zahtjevom od 2. rujna 2019. zatražio priznavanje prava na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla uključujući relaciju Trogir-Žrnovnica i obratno, te da mu je taj zahtjev odbijen Odlukom Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, Glavni stožer OS RH, Središnjica za upravljanje osobljem Klasa: 121-05/19- 01/660, Urbroj: 3522-0503-19-3 od 06.11.2019., uz obrazloženje da tužitelj može koristiti usluge prijevoznika Promet d.o.o. Split.

9.) Ocjenom izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka prvostupanjski sud je zaključio da tuženica nije dokazala da bi za 2019. i 2020. ugovorila korištenje usluge javnog prijevoza za djelatnike MORH-a s prijevoznikom Promet d.o.o. Split, jer za navedeno razdoblje nije dostavila ugovore u spis, te je utvrdio otegotne okolnosti zbog kojih tužitelj nije koristio usluge javnog prijevoznika na relaciji Trogir – Žrnovnica – Trogir u razdoblju od 01.11.2015. do 31.12.2018., a koje se sastoje u tome što bi tužitelju uz korištenje tih usluga putovanje na posao i s posla trajalo oko 6-7 sati dnevno te u problemima oko ostavljanja odnosno nemogućnosti parkiranja automobila na lokaciji Pantana u Trogiru. Prvostupanjski sud je također utvrdio da pojedine autobusne linije prijevoznika Promet d.o.o. Split ne udovoljavaju uvjetima organiziranog prijevoza za djelatnike MORH-a propisane odredbama Pravilnika o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza ("Narodne novine" 131/13, dalje: Pravilnik). Zbog toga, polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja i zaključaka, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate razlike troškova prijevoza.

10.) U okviru navoda žalbe kojima pobija presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tuženica ukazuje da je dokazala da je djelatnicima MORH-a osigurala prijevoz do posla i s posla putem javnog prijevoznika Promet d.o.o. Split i za 2019. i 2020. godinu. Međutim suprotno žalbenim tvrdnjama tuženice prvostupanjski sud je pravilno zaključio da priloženim dopisom naslova "Suglasnost na korištenje zaključenih ugovora u prethodnom razdoblju" Ministarstva obrane, Samostalnog sektora za postupke javne nabave od 29.01.2019. te dopisom naslova "Ugovori iz prethodnog razdoblja, suglasnost" Ministarstva obrane, Samostalnog sektora za postupke javne nabave od 24.01.2020. (list 170-176) tuženica nije dokazala da je doista s prijevoznikom Promet d.o.o. Split ugovoreno korištenje usluge prijevoza i za 2019. i 2020. godinu. Radi se o internim dopisima između ustrojstvenih jedinica Ministarstva obrane – tj. dopisima sektora nadležnog za postupke javne nabave upućenim ustrojstvenoj jedinici nadležnoj za materijalne resurse odnosno proračun i financije, Sektoru za potporu, usluge i kontrolu kvalitete, koji nisu dokaz o postignutom sporazumu s prijevoznikom Promet d.o.o. o nastavku korištenja usluge prijevoza djelatnika MORH-a za 2019. i 2020. godinu.

11.) U odnosu na preostali dio utuženog razdoblja – od mjeseca studenog 2015. do kraja 2018. godine – pravilno je prvostupanjski sud zaključio da iako je tuženica za navedeni period dokazala postojanje ugovora o nabavi usluge prijevoza zaključene s prijevoznikom Promet d.o.o. Split, organizacija prijevoza do mjesta službe i natrag za tužitelja nije bila u skladu s odredbama Pravilnika.

12.) Članak 2. Pravilnika u cijelosti glasi:

"(1) Djelatna vojna osoba ostvaruje pravo na mjesni i međumjesni prijevoz za redoviti dolazak i odlazak na posao i s posla na sljedeće načine:

- prijevozom za osobne potrebe kapacitetima Ministarstva obrane i Oružanih snaga Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu Oružane snage),

- posebnim linijskim prijevozom kapacitetima ugovornih prijevoznika,

- prijevozom ugovornih prijevoznika prema redovnom voznom redu ili redu plovidbe. (2) Ministarstvo obrane organizira i osigurava prijevoz iz stavka 1. ovoga članka kada je takav način prijevoza opravdan i racionalan u smislu troškova te ako se na taj način osigurava redovit dolazak i odlazak na posao i s posla.

(3) Djelatnoj vojnoj osobi priznat će se pravo na naknadu troškova mjesnog i međumjesnog prijevoza samo u slučaju kada prijevoz nije organiziran na način propisan stavkom 1. ovoga članka."

12.1.) Prema odredbama članka 3. Pravilnika redoviti dolazak i odlazak na posao i s posla organizira se na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto službe do početka radnog vremena te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska linije prijevoza iz članka 2. stavka 1. Pravilnika prema mjestu stanovanja ne prelazi 60 minuta (st. 1.), a u slučaju potrebe za presjedanjem vrijeme čekanja između dviju linija prijevoza iz članka 2. stavka 1. Pravilnika i/ili javnog prijevoza ne smije biti dulje od 30 minuta (st. 2.).

13.) Na temelju analize vremena polaska pojedinih linija autobusnog prijevoza i trajanja putovanja prvostupanjski sud je zaključio da organizacija prijevoza putem ugovornog prijevoznika Promet d.o.o. Split prema redovnom voznom redu nije udovoljavala zahtjevima iz odredbi čl. 3. Pravilnika, jer je vrijeme presjedanja odnosno čekanja između pojedinih linija preko 30 minuta, ili da bi tužitelj nakon završetka radnog vremena morao čekati prijevoz dulje od 45 minuta. Prvostupanjski sud je u tom dijelu pogrešno primijenio odredbu čl. 3. st. 1. Pravilnika noveliranu čl. 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza ("Narodne novine" 88/22), kojom je dopušteno vrijeme čekanja od dolaska u mjesto službe do početka radnog vremena te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska linije organiziranog prijevoza prema mjestu stanovanja limitirano na 45 minuta, jer u utuženom vremenskom razdoblju nije bila na snazi ta odredba, nego izvorna odredba čl. 3. st. 1. Pravilnika, koja propisuje ograničenje 60 minuta. Navedeno, međutim, ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude u cjelini.

13.1.) Tuženica u žalbi ispravno ukazuje da je nakon završetka radnog vremena u 15,30 sati tužitelj mogao koristiti autobusnu liniju broj 27 koja iz Žrnovnice prema Splitu polazi u 16,15 sati (dakle ne bi morao čekati više od 60 minuta). Po dolasku tog autobusa na okretište Sokoišan u Splitu (oko 16,45 sati) svakih 20 minuta polazi linija broj 37 za Trogir pa kada bi se tužitelj ukrcao na autobus koji kreće u 17,10 sati, vrijeme presjedanja u Splitu ne bi prelazilo propisanih 30 minuta. Međutim, za primijetiti je da je tužitelj na ovakav način s linijom broj 27, koja iz Žrnovnice polazi u 16,15 sati, mogao putovati od 20.03.2017., a inače je navedena linija, s određenim polaskom iz Žrnovnice u 16,45 sati, uvedena 16.01.2017., kako proizlazi iz tablica voznih redova (list 114) priloženih u spis, pri čemu treba imati u vidu da je u tom razdoblju radno vrijeme tužitelja bilo do 16,00 sati. Tuženica tijekom postupka, pa ni u žalbi, nije obrazložila na koji način je tužitelj prije 16.01.2017., kada mu je radno vrijeme bilo od 8,00 do 16,00 sati (kako proizlazi iz evidencije radnog vremena), mogao koristiti usluge prijevoznika Promet d,o,o, Split kojima bi bilo udovoljeno uvjetima organiziranog prijevoza za djelatnike MORH-a u smislu odredbi čl. 2. i čl. 3. Pravilnika.

13.2.) Nadalje, nije u pravu tuženica kada pobija zaključak prvostupanjskog suda da putovanje autobusom Prometa d.o.o. u jutarnjim satima ne ispunjava sve uvjete propisane odredbama čl. 3. Pravilnika, navodom da je tužitelj u polasku iz Trogira mogao koristiti liniju broj 37, koja kreće prema Splitu u 5,30 sati (a prije toga čak i liniju u 04,50 h), a zatim na autobusnom stajalištu u Splitu (okretište Sukoišan) presjesti na liniju broj 28, s polaskom u 06,50 sati prema Žrnovnici. Tuženica u žalbi tvrdi da ovakvim načinom putovanja prema mjestu službe vrijeme presjedanja s linije broj 37 na liniju broj 28 ne prelazi Pravilnikom propisanih 30 minuta. Međutim ukoliko autobus linije broj 37 od Trogira (Pantana) do Splita (Sukoišan) vozi 45 minuta i stiže na odredište u 06,15 h, te bi tužitelj za nastavak putovanja koristio liniju broj 28 koja prema Žrnovnici kreće u 06,50 sati, tužitelj do presjedanja mora čekati 35 minuta pa nije u pravu tuženica kada tvrdi da vrijeme presjedanja u ovom slučaju ne prelazi propisanih 30 minuta.

13.3.) Osim toga, tuženica gubi iz vida okolnosti koje su tužitelju značajno otežavale putovanje do posla i s posla uz korištenje usluge javnog prijevoza na relaciji Trogir (Pantana) – Žrnovnica – Trogir (Pantana). Ponajprije, tužitelj je od [adresa] do Trogira mogao doći jedino osobnim automobilom jer na toj relaciji nije bilo organiziranog prijevoza, a prije ukrcavanja na autobus morao bi u Trogiru pronaći mjesto za parkiranje svog vozila (navodi da na lokaciji Pantana niti nema gdje parkirati vozilo) te bi sam morao snositi dodatne troškove u vezi s parkiranjem. Uz to, iza analize kretanja pojedinih autobusnih linija, izložene u obrazloženju presude, proizlazi kako bi tužitelj, da je koristio usluge prijevoznika Promet d.o.o. u utuženom razdoblju, na putovanje utrošio oko četiri sata dnevno više nego kada bi za cijeli put do posla i s posla koristio vlastiti osobni automobil, tim više što bi morao pronalaziti odgovarajuće mjesto za parkiranje na području Trogira i nakon parkiranja vozila odlaziti na autobusno stajalište. Tuženica navedenu činjenicu o četiri sata duljeg putovanja, koju je istakao tužitelj već u tužbi, izričito ne osporava tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, pa ni u žalbi, već jedino ustraje na tvrdnjama da je postupala u skladu s Pravilnikom.

14.) Prema shvaćanju ovog suda, pri ocjeni je li tuženica organizirala i osigurala odgovarajući prijevoz odnosno pri ocjeni osnovanosti zahtjeva tužitelja za isplatu utužene naknade troškova prijevoza treba imati u vidu i odredbu čl. 2. st. 2. Pravilnika, koja određuje da Ministarstvo obrane organizira i osigurava prijevoz iz stavka 1. tog članka (dakle i prijevoz ugovornih prijevoznika prema redovnom voznom redu) kada je takav način prijevoza opravdan i racionalan u smislu troškova te ako se na taj način osigurava redovit dolazak i odlazak na posao i s posla.

14.1.) Opravdanost i racionalnost određene vrste prijevoza kao jedan od kriterija za osiguranje prijevoza ne može se ocjenjivati samo s gledišta jedne strane – tuženice koja osigurava prijevoz, već je u toj ocjeni nužno uzeti u obzir i okolnosti na strani zaposlenika. Stoga, kada tužitelj nužno od [adresa] do Trogira i obrnuto mora putovati osobnim automobilom, a korištenjem usluge javnog prijevoza za preostali dio puta znatno mu se produljuje ukupno vrijeme putovanja do posla i s posla (oko četiri sata dnevno) u odnosu na vrijeme putovanja osobnim automobilom cijelim putem, te se uz to tužitelju nameće teret pronalaska mjesta za parkiranje automobila u Trogiru i snošenja dodatnih troškova vezanih uz parkiranje koji mu se ne nadoknađuju, tada nema mjesta zaključku da prijevoz koji je tuženica za dio puta osigurala tužitelju putem ugovornog javnog prijevoznika udovoljava zahtjevima iz čl. 2. st. 2. Pravilnika, jer takav način prijevoza, sve da i osigurava redoviti dolazak na posao i odlazak s posla, nije niti racionalan, a niti opravdan.

14.2.) Budući da iz naprijed navedenog proizlazi da tuženica tužitelju u utuženom periodu nije osigurala i organizirala prijevoz na način propisan odredbama članka 2. st. 1. i st. 2. Pravilnika, tužitelj u smislu odredbe st. 3. istog članka ima pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza na relaciji Trogir – Žrnovnica – Trogir, od ukupno 56 km dnevno.

15.) Knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđeno je da su korištenjem osobnog automobila na navedenoj relaciji tužitelju nastali troškovi prijevoza u visini 4.846,40 EUR, što tuženica nije učinila spornim u ovom postupku. Navedeni iznos tužitelju je valjalo dosuditi pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbi čl. 2. i čl. 3. Pravilnika, kako je naprijed izloženo, radi čega žalba tuženice protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana.

16.) Na dosuđeni iznos glavnice tužitelju su primjenom odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), dosuđene zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, time da je visina stope kamate pravilno naznačena za razdoblje do 29.12.2023., ali ne i nakon toga, jer je za razdoblje od 30.12.2023. do isplate valjalo zatezne kamate dosuditi po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 155/23, dalje: ZID ZOO/23), kako je tužitelj i postavio svoj zahtjev. Međutim, s obzirom na to da je u razdoblju od 30.12.2023. do zaključenja glavne rasprave i donošenja pobijane presude uz primjenu čl. 1. ZID ZPP/23 stopa zatezne kamate viša, a tužitelj nije podnio žalbu protiv presude, nije bilo mjesta intervenciji ovog suda u odluku o zateznim kamatama jer bi se time sudilo na štetu tuženice. Osim toga, prvostupanjski sud je sudio suprotno zahtjevu tužitelja time što je isključio isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u mjesečnim bruto iznosima, u kojem smislu tužitelj nije postavio tužbeni zahtjev. Riječ je o tražbini na ime troškova prijevoza koja se iskazuje u neto iznosu (što bi trebalo biti jasno vidljivo iz izreke presude), a ne u bruto iznosu, pa je u tom dijelu prvostupanjska presuda proturječna i nerazumljiva. No kako tužitelj nije izjavio žalbu, a tuženica se u žalbi ne poziva na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. odnosno toč. 12. ZPP- a, a na te povrede drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti, to se povodom žalbe tuženice nije moglo intervenirati niti u navedeni dio pobijane presude.

17.) Neosnovano tuženica žalbom pobija odluku o troškovima postupka navodima da je tužitelju pogrešno odmjeren trošak zastupanja na ročištima 04.10.2022., 05.12.2022. i 27.05.2024. u visini 100 bodova, te trošak za sastav obrazloženih podnesaka. Sva ročišta koje tuženica navodi u žalbi su ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, a na ročištu 27.05.2024. su se izvodili i dokazi te je zaključena glavna rasprava pa je u tom dijelu parnični trošak tužitelju odmjeren u skladu s odredbom Tbr. 9. toč. 1. Tarife. Što se tiče podnesaka, prvostupanjski sud je tužitelju pored tužbe (Tbr. 7. toč. 1.) i zahtjeva za mirno rješenje spora (Tbr. 32. toč. 1.), naknadu u visini 100 bodova sukladno odredbi Tbr. 8. toč. 1. Tarife priznao za sastav četiri podneska: 22.09.2021., 22.07.2022., 03.11.2022. i 17.05.2024 (omaškom u obrazloženju presude naveden datum 17.05.2022.), pa nisu osnovani navodi žalbe da je materijalno pravo iz Tbr. 8. toč. 1. Tarife pogrešno primijenjeno. 18.) Iz svih naprijed navedenih razloga valjalo je žalbu tuženice u cijelosti odbiti i pobijanu presudu potvrditi na temelju čl. 368. st. 2. ZPP-a (toč. I. izreke) te čl. 380. toč. 2. ZPP-a (toč. II. izreke).

19.) Budući da nije uspjela u sporu, tuženica nema pravo na naknadu parničnog troška, tako ni za sastav žalbe, pa je zahtjev za naknadu troška žalbe odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a.

Bjelovar, 8. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Alen Golub