Republika Hrvatska
Općinski sud u Bjelovaru-Stalna služba u Daruvaru
Stjepana Radića 27
43500 Daruvar
P-1070/2021-51
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru-Stalna služba u Daruvaru po sucu Damiru Palatinuš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja FP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. Garešnica, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 27. studenog 2024. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja KP, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, temeljem odredbe članka 335 Zakona o parničnom postupku, dana 8. siječnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju FP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 3.281,10 EUR / 24.721,43 kuna (slovima: tri tisuće dvije stotine osamdeset jedan euro deset centi), zajedno sa zateznim kamatama, tekućim i to na iznos od:
4,77 € ili 35,93 kn počam od 1. travnja 2004. godine pa do isplate 4,93 € ili 37,16 kn počam od 1. studenog 2004. godine pa do isplate 9,63 € ili 72,56 kn počam od 1. prosinca 2004. godine pa do isplate 7,35 € ili 55,38 kn počam od 1. siječnja 2005. godine pa do isplate 2,24 € ili 16,90 kn počam od 1. veljače 2005. godine pa do isplate 3,86 € ili 29,11 kn počam od 1. ožujka 2005. godine pa do isplate 4,73 € ili 35,64 kn počam od 1. studenog 2008. godine pa do isplate 7,21 € ili 54,29 kn počam od 1. siječnja 2009. godine pa do isplate 8,21 € ili 61,89 kn počam od 1. veljače 2009. godine pa do isplate 9,23 € ili 69,57 kn počam od 1. ožujka 2009. godine pa do isplate 6,19 € ili 46,67 kn počam od 1. travnja 2009. godine pa do isplate 6,04 € ili 45,52 kn počam od 1. svibnja 2009. godine pa do isplate 2,69 € ili 20,26 kn počam od 1. lipnja 2009. godine pa do isplate 0,38 € ili 2,84 kn počam od 1. kolovoza 2009. godine pa do isplate
3,22 € ili 24,29 kn počam od 1. rujna 2009. godine pa do isplate 0,45 € ili 3,41 kn počam od 1. listopada 2009. godine pa do isplate 0,18 € ili 1,37 kn počam od 1. studenog 2009. godine pa do isplate 3,48 € ili 26,19 kn počam od 1. prosinca 2009. godine pa do isplate 6,12 € ili 46,09 kn počam od 1. siječnja 2010. godine pa do isplate 9,57 € ili 72,12 kn počam od 1. veljače 2010. godine pa do isplate 8,74 € ili 65,83 kn počam od 1. ožujka 2010. godine pa do isplate 14,68 € ili 110,62 kn počam od 1. travnja 2010. godine pa do isplate 13,39 € ili 100,92 kn počam od 1. svibnja 2010. godine pa do isplate 14,81 € ili 111,55 kn počam od 1. lipnja 2010. godine pa do isplate 30,62 € ili 230,72 kn počam od 1. srpnja 2010. godine pa do isplate 27,12 € ili 204,35 kn počam od 1. kolovoza 2010. godine pa do isplate 40,00 € ili 301,35 kn počam od 1. rujna 2010. godine pa do isplate 33,61 € ili 253,24 kn počam od 1. listopada 2010. godine pa do isplate 27,97 € ili 210,73 kn počam od 1. studenog 2010. godine pa do isplate 44,35 € ili 334,12 kn počam od 1. prosinca 2010. godine pa do isplate 52,70 € ili 397,05 kn počam od 1. siječnja 2011. godine pa do isplate 46,45 € ili 349,96 kn počam od 1. veljače 2011. godine pa do isplate 48,37 € ili 364,48 kn počam od 1. ožujka 2011. godine pa do isplate 43,14 € ili 325,04 kn počam od 1. travnja 2011. godine pa do isplate 43,72 € ili 329,42 kn počam od 1. svibnja 2011. godine pa do isplate 60,02 € ili 452,23 kn počam od 1. lipnja 2011. godine pa do isplate 62,76 € ili 472,83 kn počam od 1. srpnja 2011. godine pa do isplate 81,56 € ili 614,55 kn počam od 1. kolovoza 2011. godine pa do isplate 78,91 € ili 594,51 kn počam od 1. rujna 2011. godine pa do isplate 64,14 € ili 483,26 kn počam od 1. listopada 2011. godine pa do isplate 63,46 € ili 478,14 kn počam od 1. studenog 2011. godine pa do isplate 62,43 € ili 470,39 kn počam od 1. prosinca 2011. godine pa do isplate 66,23 € ili 499,03 kn počam od 1. siječnja 2012. godine pa do isplate 70,48 € ili 531,03 kn počam od 1. veljače 2012. godine pa do isplate 70,58 € ili 531,77 kn počam od 1. ožujka 2012. godine pa do isplate 67,92 € ili 511,78 kn počam od 1. travnja 2012. godine pa do isplate 68,80 € ili 518,35 kn počam od 1. svibnja 2012. godine pa do isplate 70,43 € ili 530,67 kn počam od 1. lipnja 2012. godine pa do isplate 68,88 € ili 518,96 kn počam od 1. srpnja 2012. godine pa do isplate 68,99 € ili 519,84 kn počam od 1. kolovoza 2012. godine pa do isplate 67,50 €ili 508,58 kn počam od 1. rujna 2012. godine pa do isplate 64,54 € ili 486,30 kn počam od 1. listopada 2012. godine pa do isplate 67,95 € ili 511,95 kn počam od 1. studenog 2012. godine pa do isplate 68,92 € ili 519,27 kn počam od 1. prosinca 2012. godine pa do isplate 68,99 € ili 519,84 kn počam od 1. siječnja 2013. godine pa do isplate 64,07 € ili 482,71 kn počam od 1. veljače 2013. godine pa do isplate 67,24 € ili 506,60 kn počam od 1. ožujka 2013. godine pa do isplate 68,10 € ili 513,07 kn počam od 1. travnja 2013. godine pa do isplate 66,19 € ili 498,74 kn počam od 1. svibnja 2013. godine pa do isplate 60,85 € ili 458,50 kn počam od 1. lipnja 2013. godine pa do isplate 58,75 € ili 442,62 kn počam od 1. srpnja 2013. godine pa do isplate 60,94 € ili 459,17 kn počam od 1. kolovoza 2013. godine pa do isplate 63,18 € ili 476,06 kn počam od 1. rujna 2013. godine pa do isplate 67,31 € ili 507,17 kn počam od 1. listopada 2013. godine pa do isplate 65,32 € ili 492,16 kn počam od 1. studenog 2013. godine pa do isplate 66,40 € ili 500,29 kn počam od 1. prosinca 2013. godine pa do isplate 67,14 € ili 505,86 kn počam od 1. siječnja 2014. godine pa do isplate 68,91 € ili 519,24 kn počam od 1. veljače 2014. godine pa do isplate 70,18 € ili 528,74 kn počam od 1. ožujka 2014. godine pa do isplate 69,28 € ili 522,02 kn počam od 1. travnja 2014. godine pa do isplate 67,68 € ili 509,92 kn počam od 1. svibnja 2014. godine pa do isplate 66,88 € ili 503,90 kn počam od 1. lipnja 2014. godine pa do isplate 67,57 € ili 509,11 kn počam od 1. srpnja 2014. godine pa do isplate 69,49 € ili 523,60 kn počam od 1. kolovoza 2014. godine pa do isplate 71,95 € ili 542,10 kn počam od 1. rujna 2014. godine pa do isplate sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine propisana člankom 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. godine po stopi propisanoj člankom 29 stavak 2 Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022. godine, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa sve do isplate sve u roku 15 dana.
II Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 424,53 EUR/ 3.198,59 Kn (slovima: četiri stotine dvadeset četiri eura pedeset tri centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate s osnove potplaćenih i ovlaštenih anuiteta uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, te se odbija prigovor tuženika radi prijeboja kao neosnovan. III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.952,48 EUR (slovima: dvije tisuće devet stotina pedeset dva eura četrdeset osam centi) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja tj. dana 8. siječnja 2025. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Kod ovog suda tužitelj FP protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka podnesao je tužbu radi utvrđenja isplate.
2. U tužbi se navodi da je tužitelj sa tuženikom dana 20. kolovoza 2004. godine zaključio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102021407. Tim ugovorom je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 33.000,00 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan puštanja kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 120 mjeseci i to u jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja. Navedenim ugovorom ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik tužitelja nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke u svezi sklapanja ugovora o kreditu. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632.2017-10 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401.12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je sve ista postupila suprotno odredbi članka 81, članka 82 i članka 90 Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine br. 96.03, u daljnjem tekstu: ZZP) tj. suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221.2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632.2017-10 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena. Dakle, iz navedenih presuda vidljivo je da su ovi sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe: kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije. Iz navedenoga proizlazi ništetnost dijela odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. S obzirom da je presudama pobliže opisanim u točki 2. tužbe utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno članku 323 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35.05., 41.08., 125.11., 78.15. i 29.18., dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s člankom 1111, člankom 1115 te člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je izračunom utvrdio da razlike između iznosa koje je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na kn tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platilo da je tečaj CHF u odnosu na kn ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu iznose 24.640,55 kuna. Dakle, temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi ugovora o kreditu tužitelj je tuženiku ukupno preplatio naprijed navedeni iznos. Člankom 502c Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine, br. 53.91., 91.92., 112.99., 88.01., 117.03., 88.05., 2.07., 84.08., 57.11. i 25.13., dalje: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a stavak 1 istoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i članak 138a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79.07., 125.07. i 79.09, dalje: ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Temeljem svega prethodno iznesenoga tužitelj podnosi tužbu te predlaže da sud odluči kao u izreci ove presude. Tijekom postupka podneskom od 11. travnja 2023. godine (list 340-342) punomoćnik tužitelja je izvršio preciziranje tužbenog zahtjeva, a sve na način naveden u točki I i III ove presude.
3. Dana 17. siječnja 2022. godine zaprimljen je odgovor na tužbu tuženika (list 36-49) u kojem isti navodi:
A) PRIGOVOR MJESNE NENADLEŽNOSTI
I. Prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, tuženik sudu skreću pažnju da je odredbom članka 14 Ugovora o kreditu broj 5102021407 od 20. kolovoza 2004. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe članka 46 i 48 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.
II. Sudu se stoga predlaže da po primitku ovog prigovora donese sljedeće r j e š e nj e
1. Stavlja se izvan snage poziv za davanje odgovora na tužbu od dana 13. prosinca 2021. godine.
2. Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici oglašava se mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te će se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostaviti Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu.
B) ODGOVOR NA TUŽBU
Podredno i opreza radi, budući da je na to pozvan ovosudnim pozivom, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 10. prosinca 2021. godine. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se kao prethodno pitanje utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te zahtijeva isplatu navodno preplaćenog iznosa od kn 24.640,55 zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate, a sve s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika.
Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti.
I. PRIGOVOR ZASTARE
Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118 Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe članka 230 Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom članka 118 ZPP- a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106 stavka 1 ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106 stavka 1 ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 10. prosinca 2021. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.
II. O STATUSU TUŽITELJA KAO POTROŠAČA
Odredba članka 3 stavka 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.
III. O NEDOPUŠTENOJ I NEPOŠTENOJ PRIMJENI VALUTNE KLAUZULE IZRAŽENE U CHF
a) odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama Suda EU Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22 Zakona o obveznim odnosima. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C- 243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291 grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom članka 2 stavak 1 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u članku 22 Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22 Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Primjenjujući stav Suda EU izražen u odlukama C-81/19 i C-243/20 na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz dispozitivne odredbe članka 22 ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. b) O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora
Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: • u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF);
• ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude;
• težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca;
• isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan;
• na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;
Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: I. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.
II. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja.
III. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta.
V. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. godine do 2004. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro.
Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, gđe. ZP. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. IP (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Predloženim svjedokom i dostavljenim pisanim iskazom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. IP svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja.
c) Ugovoru o oročenom depozitu
Isto tako tuženik dodatno ističe kako je predmetnim Ugovorom o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren i depozit u visini od 10,00% od iznosa od kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi CHF 3.300,00. U trenutku uplate sredstava depozita na depozitnu partiju (dakle, na dan 27. kolovoza 2004. godine) depozit od CHF 3.300,00 u kunskoj protuvrijednosti vrijedio je kn 15.790,50 (CHF 3.300,00 x 4,7850 – srednji tečaj tuženika). Iznos depozita uvećan za pripisanu kamatu je isplaćen tužiteljici i to dana 22. listopada 2014. godine kada je iznos od CHF 3.303,99 u kunskoj protuvrijednosti vrijedio 20.971,45, a da je isplaćen po tečaju na dan 27. kolovoza 2004. godine vrijedio bi kn 15.809,59 – razlika u iznosu od kn 5.161,86. Uzimajući u obzir navedeno, razvidno je kako je tužitelj unutar razdoblja od ugovaranja cit. depozita pa do njegova korištenja profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od kn 5.161,86 pa se stoga i postavlja opravdano pitanje navodnog rizika, koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem predmetnog kredita. Iz svih gornjih tvrdnji tuženika proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to je tužitelj i profitirao ugovaranjem oročenog depozita.
d) O nepostojanju «ekstra profita» Banke
Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske narodne banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u članku 8 propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: • promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a)
• banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a) • tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije
Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama.
e) Zaključno
Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22 Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C- 81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.
IV. O TIJEKU ZAKONSKIH ZATEZNIH KAMATA
Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214 Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214 ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe članka 214 ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214 ZOO-a treba smatrati savjesnim.
V. PRIGOVOR RADI PRIJEBOJA – MANJE PLAĆENI IZNOSI S OSNOVE TEČAJA a) Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 3.198,54 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 3.198,54 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
-kn 0,19 od 2. rujna 2004. godine pa do isplate,
-kn 10,08 od 2. travnja 2005. godine pa do isplate,
-kn 6,12 od 2. svibnja 2005. godine pa do isplate,
-kn 10,35 od 2. lipnja 2005 godine pa do isplate,
-kn 37,89 od 2. srpnja 2005. godine pa do isplate,
-kn 44,57 od 2. kolovoza 2005. godine pa do isplate,
-kn 4,44 od 2. rujna 2005 godine pa do isplate,
-kn 11,72 od 2. listopada 2005. godine pa do isplate,
-kn 14,20 od 2. studenog 2005. godine pa do isplate,
-kn 15,74 od 2. prosinca 2005. godine pa do isplate,
-kn 14,34 od 2. siječnja 2006. godine pa do isplate,
-kn 26,80 od 2. veljače 2006. godine pa do isplate,
-kn 47,79 od 2. ožujka 2006. godine pa do isplate,
-kn 58,35 od 2. travnja 2006. godine pa do isplate,
-kn 54,36 od 2. svibnja 2006. godine pa do isplate,
-kn 50,48 od 2. lipnja 2006. godine pa do isplate,
-kn 58,18 od 2. srpnja 2006. godine pa do isplate,
-kn 60,56 od 2. kolovoza 2006. godine pa do isplate,
-kn 47,05 od 2. rujna 2006. godine pa do isplate,
-kn 51,46 od 2. listopada 2006. godine pa do isplate,
-kn 50,69 od 2. studenog 2006. godine pa do isplate,
-kn 56,95 od 2. prosinca 2006. godine pa do isplate,
-kn 74,78 od 2. siječnja 2007. godine pa do isplate,
-kn 86,76 od 2. veljače 2007. godine pa do isplate,
-kn 81,20 od 2. ožujka 2007. godine pa do isplate,
-kn 84,45 od 2. travnja 2007. godine pa do isplate,
-kn 114,78 od 2. svibnja 2007. godine pa do isplate,
-kn 122,24 od 2. lipnja 2007. godine pa do isplate,
-kn 132,07 od 2. srpnja 2007. godine pa do isplate,
-kn 132,00 od 2. kolovoza 2007. godine pa do isplate,
-kn 118,53 od 2. rujna 2007. godine pa do isplate,
-kn 138,57 od 2. listopada 2007. godine pa do isplate,
-kn 139,06 od 2. studenog 2007. godine pa do isplate,
-kn 125,00 od 2. prosinca 2007. godine pa do isplate,
-kn 126,54 od 2. siječnja 2008. godine pa do isplate,
-kn 98,12 od 2. veljače 2008. godine pa do isplate,
-kn 77,79 od 2. ožujka 2008. godine pa do isplate,
-kn 57,71 od 2. travnja 2008. godine pa do isplate,
-kn 104,81 od 2. svibnja 2008. godine pa do isplate,
-kn 117,89 od 2. lipnja 2008. godine pa do isplate,
-kn 103,60 od 2. srpnja 2008. godine pa do isplate,
-kn 132,08 od 2. kolovoza 2008. godine pa do isplate,
-kn 125,68 od 2. rujna 2008. godine pa do isplate,
-kn 97,55 od 2. listopada 2008. godine pa do isplate,
-kn 65,68 od 2. prosinca 2008. godine pa do isplate,
-kn 9,34 od 2. srpnja 2009. godine pa do isplate,
i to do dana 31. prosinca 2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. godine do isplate s kamatama po stopi propisanoj članku 29 stavak 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.
b) Nadalje, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu koji je kada je isplaćen iznosio kn 5.161,86 više nego u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu te predlaže naslovnom sudu da utvrdi tražbinu tuženika i to u iznosu od kn 5.161,86 zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 23. listopada 2014. godine pa do isplate po stopi propisanoj člankom 29 stavak 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenih prigovora radi prijeboja, to tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost:
- izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz ove toč. prigovora radi prijeboja; te
- izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate.
Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave.
VI. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
4. U svezi prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda doneseno je rješenje broj P-1070/2021-10 od 15. ožujka 2022. godine kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, a isto rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Sisku broj GŽ-552/2022-2 od 15. srpnja 2022. godine.
5. Podneskom tuženika od 27. travnja 2023. godine (list 343-346), od strane tuženika istaknut je prigovor prijeboja, te se po toj osnovi potražuje novčani iznos od 424,53 EUR odnosno 3.198,59 kn, sve uz odgovarajuću zakonsku zateznu kamatu od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Pri tome punomoćnik tuženika nije pristupio na glavnu raspravu koja je kod ovog suda održana dana 27. studenog 2024. godine, te je ista održana u njegovoj odsutnosti.
6. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u plan otplate (list 7-9), otplatnu tablicu (list 10-13), ugovor o kreditu (list 14-17), pregled prometa po partiji kredita (list 18-32), reklamni materijal (list 50-51, 83-111), sudsku praksu (list 52-73, 77-82, 119- 121, 147-148, 158-190, 204-223, 245-297, 347-355, 366-411, 439-450), izvod prometa po računu (list 74), pisani iskaz (list 75-76), e-mail prepisku (list 112-115), pitanja i odgovori za stambene kredite (list 116-117), izvod iz zapisnika (list 118), ugovor o oročenom kunskom depozitu (list 122), dopis (list 123-125), obrazac VR-1 (list 126), ispis iz publikacije "Pravo i porezi" (list 149-157, 191-203), uz suglasnost stranaka pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Sanje Radoš s prilozima (list 312-336), dopuna nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka Sanje Radoš (list 422- 425), iskazi svjedoka ZP i tužitelja FP (list 413-415).
7. Temeljem provedenih dokaza utvrđeno je slijedeće činjenično stanje:
8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 od 20. kolovoza 2004. godine (list 14-17) utvrđeno je da su isti zaključili tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita za iznos od 33.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Člankom 3 navedenog ugovora određeno je da se kredit odobrava za kupovinu nekretnine, a člankom 7 istog ugovora određeno je da se kredit otplaćuje u 120 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita, a sve prema priloženom otplatnom planu kredita (list 7-9).
9. Tijekom postupka u svezi okolnosti sklapanja prethodno navedenog ugovora o kreditu saslušan je svjedok ZP i tužitelj FP.
10. Sporno je između stranaka je li tuženik primjenom ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenom tečaja na nepošten način stekao veći iznos nego da je tečaj ostao onakav kakav je bio u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 20. kolovoza 2004. godine.
11. Po ocjeni ovoga suda, tužitelj se pravilno poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kojom je u odnosu i na tuženika potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. Odlučujući o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. godine u odnosu na tuženika odbio kao neosnovanu reviziju protiv drugo stupanjske presude broj Pž-6632/17 kojom je utvrđeno da je i ta banka u odnosu na navedeno razdoblje povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama članka 81, članka 82 i članka 90 Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine, a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbi članka 96 i članka 97 Zakona o zaštiti potrošača (ZZP-07), a koje povrede traju i dalje.
12. Odredbom članka 64 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09) dodan je članak 138a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131 stavka 1 toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131 stavka 1 toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
13. Prema odredbi članka 118 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106 stavak 1 toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106 stavak 1 toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
14. U smislu odredbe članka 502c Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu, što, po ocjeni ovoga suda, uključuje i parnice zbog stjecanja bez osnove, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502a stavak 1 ZPP-a, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
15. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. godine jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe članka 502c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe članka 118 ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.
16. Slijedom navedenog, presuda iz kolektivnog spora, naprijed citirana, direktno se odnosi na tužitelja kao potrošača, te se tužitelj ima pravo pozivati na iste odluke. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao potrošački ugovor jer je ugovor o kreditu sklopio radi kupovine nekretnine, te stoga nije bilo sporno da se radi o potrošačkom ugovoru, a tužitelj se smatra potrošačem u smislu odredbe članka 5 točke 15 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113,09, 78/12, 56/13, 41/14), jednako kao i sukladno odredbi članka 3 točke 1 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03).
17. Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine.
18. Sud smatra da iz svega navedenog proizlazi da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, tuženik svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF utemeljenim na potpunoj obavijesti. Tuženik nije upoznao tužitelja o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro (jer se taj tečaj u određenoj mjeri u odnosu na kunu štiti), da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan (s obzirom na nisku razinu u vrijeme sklapanja ugovora), kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. O toj odredbi se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već je tuženik odredbu unaprijed formulirao, te tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na takvu odredbu. Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i u konačnici je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna. Ništetnost navedenih odredbi u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF potvrđena je pravomoćnim presudama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa tako o osnovanosti ovih navoda postoji navedena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17- 9 od 14. lipnja 2018. godine. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužitelj tijekom otplate kredita plaćao tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli definitivno i potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja budući da je kompletan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužitelja koji se manifestirao upravo kroz izuzetno visok porast anuiteta. Odredba o valutnoj klauzuli je jasno uočljiva, no nije lako razumljiva. Naime, u tako složenim ekonomskim poslovima u kojima cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj druge valute, nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita. Tuženik kao pravna osoba koja se bavi davanjem kredita, te ima službu za makroekonomske analize je mogao u bitnom predvidjeti utjecaj valutne klauzule na ukupan trošak kredita. Naime, banke su pri sklapanju ugovora osigurale svoje interese na način da su ugovorile niz instrumenata osiguranja - sudužnici, suglasnosti o zapljeni, prijenos prava vlasništva i dr. pa su one u konačnici svoju tražbinu još zaštitile i ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i odredbama o promjenjivoj stopi kamate, čime tuženik u pravnom poslu nije preuzeo nikakav rizik za razliku od tužitelja na kojeg je u cijelosti prebačen rizik od eventualnih promjena na tržištu i posljedično izloženost u odnosu na ukupni trošak kredita. Stoga, okolnost da je tuženik upravo ovakve stipulacije u tipskom ugovoru predvidio, kao i da je predvidio niz instrumenata osiguranja, upućuje na zaključak da je znao za rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF i od tog rizika se zaštitio prevaljujući svaki rizik na drugu ugovornu stranu odnosno tužitelja.
19. Iz sadržaja ugovora o kreditu i odredbi o valutnoj klauzuli razvidno je da u Ugovoru nisu navedeni objektivni kriteriji, te svi bitni čimbenici koji utječu na postupak formiranja i promijene tečaja tijekom trajanja ugovora.
20. Po ocjeni ovoga suda, iz izvedenih dokaza proizlazi da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te da visina i kriteriji promjena tečaja tužitelju nisu u dovoljnoj mjeri objašnjeni.
21. Naime, iz iskaza tužitelja FP (list 414) proizlazi da je ista došla kod tuženika u banku te se interesirala o mogućnosti podizanja kredita radi kupnje kuće za stanovanje, te joj je tom prilikom službenica banke rekla da je tečaj CHF stabilniji od tečaja EUR i s obzirom na to ona je odlučila podići kredit u CHF jer je vjerovala toj službenici. Ugovor o kreditu je bio sastavljen u banci i ona nije mogla tražiti da se isti mijenja, te je bila uvjerena da je u tom ugovoru sve u redu. U vrijeme zaključenja ugovora isti je pročitala ali nije baš razumjela pojam valutne klauzule, isto se vrlo brzo odvijalo, te ona ne bi podigla kredit da je znala da će toliko narasti rata kredita. Tijekom postupka također je saslušana i svjedok ZP kao službenica tuženika (list 413-414), te ista u svom iskazu navodi da se ne sjeća konkretnog kredita koji se odnosi na tužitelja, a inače je kao djelatnica banke saslušavala klijente, te im prezentirala što se od strane tuženika nudi. Smatra da se stranka odlučila za kredit u CHF jer je rata kredita bila manja, te da nije postojala mogućnost da ona sugerira stranci koji kredit da podigne
22. Imajući u vidu iskaz tužitelja, a također i iskaz svjedoka ZP iz koje proizlazi da se uopće ne sjeća da li je komunicirala s tužiteljem, proizlazi da tužitelj nije bio upoznat sa svim rizicima konkretnog ugovora, te mu nije na razumljiv i jasan način obrazložena valutna klauzula.
23. Nadalje, po ocijeni ovog suda, odredbe o valutnoj klauzuli nisu bile jasne i lako razumljive tužitelju s obzirom da su termini za prosječnog potrošača, a kakav je tužitelj, ne razumljivi. Naime, terminologija koja je korištena u ugovoru razumljiva je osobama koje imaju znanje osoba koje se bave bankarskim ili nekim sličnim poslovanjem. Isto tako, sve da su odluke i akti tuženika koji su uređivali ta pitanja i razloge koji utječu na promjenu, tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju bili dostupni, oni mu nisu nužno mogli biti lako razumljivi. Tuženik je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje su tužitelja stavile u neravnopravan položaj, a koje odredbe stvaraju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, što je suprotno osnovnim načelima obveznog odnosa, savjesnosti i poštenja.
24. Na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno je da uz tako ugovorenu valutnu klauzulu je ukupni trošak kredita na štetu tužitelja znatno rastao, dok je s druge strane tuženik rizik potpuno prebacio na tužitelja kako ugovornim odredbama tako i instrumentima osiguranja. U tome se ogleda znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka i to na štetu tužitelja. Unošenje takvih odredbi u ugovor o kreditu suprotno je načelima obveznog prava, jer je od samog početka tog ugovornog odnosa tužitelj, kao korisnik kredita, u odnosu na tuženika, kao davatelja kredita, doveden u neravnopravan položaj. O tim odredbama ugovora nije se pojedinačno pregovaralo jer su iste sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe, kojom mu je nametnuta obveza koju tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu pa stoga takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika tj. banku kao kreditora.
25. Opći uvjeti ugovora u smislu odredbi članka 295 stavak 1 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br.35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO) su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru ili se na njih u ugovoru ta strana poziva, no u svakom slučaju ne može se reći da se je o istim odredbama pojedinačno pregovaralo. 26. Odredbama članka 81 stavak 2 i 3 Zakona o zaštiti potrošača/03 i člankom 96 Zakona o zaštiti potrošača/07, koji su bili na snazi u spornom periodu, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Stoga, opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje. S obzirom na utvrđenja u ovom postupku iz kojih, po ocjeni ovoga suda, nedvojbeno proizlazi da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu i trajanja ugovornog odnosa postupao suprotno načelima obveznog prava, Zakona o zaštiti potrošača i pravu EU što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, slijedom čega je takvo postupanje tuženika nepošteno, a ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne.
27. Prema odredbi članka 3 stavak 1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi članka 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Posljedica nepoštene odredbe ugovora o kreditu kojim je određeno vezanje kredita za CHF je prema odredbama članka 322 stavak 1 ZOO ništetnost takve odredbe.
28. S obzirom na utvrđenu ništetnost ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, a na koju ništetnost sud prema odredbi članka 327 stavak 1 ZOO pazi po službenoj dužnosti, to se na ugovorni odnos primjenjuje tečaj koji je važio u trenutku sklapanja ugovora kako bi se uspostavila jednaka vrijednost činidaba u smislu odredbe članka 7 stavak 1 ZOO.
29. Takvo pravno shvaćanje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine.
30. Nadalje, odredbom članka 324 stavak 1 ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Iz iskaza tužitelja, ne proizlazi da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pa je sud zaključio da ugovor može opstati i unatoč ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su ništetni dijelovi odredaba Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula.
31. Uzimajući u obzir navedeno, odnosno djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora koja se odnosi na valutnoj klauzuli, proizlazi da se na pravni odnos stranaka primjenjuje tečaj CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu, te je stoga zahtjev tužitelja osnovan u pogledu vraćanje onog što je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, odnosno novčane iznose koji čine razliku između rata kredita plaćenih i rata kredita obračunatih po tečaju CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja ugovora, a temeljem odredbi članka 323 stavak 1 i članka 1111 stavak 1 ZOO. Tužitelju osnovano temeljem odredbe članka 1115 i članka 29 ZOO na te iznose pripadaju i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja.
32. Visinu novčanih iznosa koji čine razliku između plaćenih rata predmetnog kredita, te rata kredita obračunatih bez primjene ništetnih ugovornih odredbi sud je utvrdio provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja koje je povjereno stalnom sudskom vještaku Sanji Radoš (list 309-310).
33. Dana 8. ožujka 2023. godine kod ovog suda zaprimljen je nalaz i mišljenje vještaka Sanje Radoš (list 312-334), te iz navedenog proizlazi da je tijekom vještačenja vještak utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu za broj 2402006-1031262160 od 20. kolovoza 2004. godine u iznosu od 33.000,00 CHF. Nadalje se navodi da je u nalazu izračunata razlika više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj CHF na dan sklapanja korištenja kredita. U nalazu su dostavljene tablice u kojima je izračunata razlika više plaćenih iznosa zbog promijenjenog tečaja u odnosu na početni tečaj, te uzimajući u obzir navedeno proizlazi da ukupno isključivo pozitivna razlika zbog promjene tečaja iznosi 3.281,10 EUR odnosno 24.721,43 kn. Pri tome tijekom otplate kredita tužitelj je platio ukupno 424,53 EUR odnosno 3.198,59 Kn manje zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu.
34. Nalaz i mišljenje vještaka dostavljen je strankama radi eventualnih primjedbi i prijedloga, te je nakon dostavljenog očitovanja stranaka vještak Sanja Radoš neposredno saslušana na glavnoj raspravi kod ovog suda dana 8. veljače 2024. godine, te je sudu dostavila dopunu nalaza i mišljenja u svezi prijeboja (list 421-425). Uzimajući u obzir da se financijskom knjigovodstveni vještak Sanja Radoš detaljno i obrazloženo očitovala o svim okolnostima, te je njen nalaz u cijelosti u skladu s dokumentacijom u spisu, sud je isti u cijelosti prihvatio, te je tužitelju priznato pravo na zatražene novčane iznose u ukupnom iznosu od 3.281,10 EUR odnosno 24.721,43 Kn pojedinačno po mjesecima, a sve na način kako je to navedeno u izreci ove odluke.
35. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem članka 1115 Zakona o obveznim odnosima, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene pojedine odredbe ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je stekao nepoštenim postupanjem prilikom ugovaranja valutne klauzule od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate upravo kako je i postavio tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci odluke, te je visina kamatne stope određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, te članka 29 stavak 2 i 8 Zakona o obveznim odnosima.
36. Uzimajući u obzir sve navedeno sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, te je odlučio kao u točki I izreke ove presude.
37. Po ocjeni ovog suda istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 424,53 EUR odnosno 3.198,59 Kn nije osnovan.
38. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323 Zakona o obveznim odnosima, te je određeno da u slučaju ništetnosti svaka ugovorna stranka je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, pa da bi na taj način tuženiku pripadalo pravo bilo šta zahtijevati od tužitelja.
39. Osim toga, odredbom članka 323 stavak 2 Zakona o obveznim odnosima propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovora svojom imovinom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
40. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju
– ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 323 stavak 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.
41. Slijedom svega naprijed iznijetog, s obzirom da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u visini od 424,53 EUR odnosno 3.198,59 Kn sa zakonskom zateznom kamatom, valjalo je odlučiti kao u točki II. izreke ove odluke.
42. U odnosu na prigovor zastare tuženika, sud je uzeo u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. godine koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 stavak 1 ZOO/05 (članak 104 stavak 1 ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
43. Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502c ZPP, a u ovoj pravnoj parnici se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to u pogledu odredbe o valutnoj klauzuli u CHF 14. lipnja 2018. godine. S obzirom da je tužba podnijeta 10. prosinca 2021. godine, zastara nije nastupila, te stoga prigovor zastare sud smatra neosnovan.
44. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem članka 154 stavak 1 Zakona o parničnom postupku, a sve s obzirom da je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen. Punomoćniku tužitelja priznato je pravo za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, za sastav obrazloženog podneska od 1. veljače 2022. godine 200,00 EUR, za sastav obrazloženog podneska od 20. veljače 2022. godine 200,00 EUR, za pristup ročištu 15. ožujka 2022. godine 100,00 EUR (raspravljalo se samo o procesnim pitanjima), za zastupanje na ročištu 14. studenog 2022. godine 200,00 EUR, za sastav obrazloženog podneska od 11. travnja 2023. godine 200,00 EUR, za sastav obrazloženog podnesak od 4. svibnja 2023. godine 200,00 EUR, za zastupanje na ročištu 18. rujna 2023. godine 200,00 EUR, za zastupanje na ročištu 8. veljače 2023. godine 200,00 EUR, za sastav podneska od 8. travnja 2024. godine 50,00 EUR, za zastupanje na ročištu 27. studenog 2024. godine 200,00 EUR, na ime PDV 487,50 EUR, za sudsku pristojbu za tužbu 79,16 EUR, na ime troškova vještačenja 435,82 EUR, sveukupno 2.952,48 EUR, te je tuženik obvezan da tužitelju naknadi iste troškove uz odgovarajuću zakonsku zateznu kamatu od dana presuđenja pa do isplate, a sve na način kako je to navedeno u točki III ove odluke. Prilikom donošenja odluke o troškovima uzeto je u obzir da stranka ima pravo na nagradu odvjetniku najviše za 4 obrazložena podneska tijekom prvostupanjskog postupka, troškovi kopiranja dokumentacije tužitelju nisu priznati s obzirom da nisu dostavljeni dokazi o visini tih troškova, a neutrošeni predujam tužitelju vratiti će se nakon okončanja postupka.
45. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Daruvaru 8. siječnja 2025. godine
S u d a c
Damir Palatinuš
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.
PRESUDA SE DOSTAVLJA:
1. Odvjetničko društvo Volić&Ružička&Cabudaj Cafuta d.o.o. iz Garešnice
2. odv. društvo Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, vaš znak: EP 2481
