REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj: P-595/2023-27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Jasmini Božić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice KS, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Damiru Sajko, odvjetniku u Zagrebu protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave, održane 27. studenog 2024., u prisutnosti tužitelja, njegova punomoćnika i punomoćnika tužene, 8. siječnja 2025., donio je, objavio je, i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o namjenskom kreditu od 15.11.2007., sklopljenog između tužiteljice KS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, Broj Ugovora 3211464420, Kreditna partija: 7103928681, solemniziranog po javnom bilježniku Željki Maroslavac u predmetu broj ovjere OV-55788/07, u dijelovima koji glase:
dio članka 1 stavak 1
„u iznosu kunske protuvrijednosti od 168.000,00 CHF (slovima: stošezdesetosamtisućafranakainulapena) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke“;
dio odredbe članka 1 stavak 2 koji glasi:
„uz valutnu klauzulu“,
dio odredbe članka 2 stavak 1 koji glasi:
„168.000 CHF (slovima: stošezdesetosamtisućafranakainulapena) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke“;
i
„sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja“
te dio odredbe članka 7 stavak 1 koji glasi:
„u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“
i
„876,38 CHF (slovima: osamstosedamdesetšestfranakaitridesetosampena)“
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb da tužiteljici KS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] plati iznos od 13.360,37 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 2. siječnja 2016., pa do 31.prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećane za tri postotna poena, pa do isplate u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb da tužiteljici KS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] plati parnični trošak u iznosu od 3.648,23 EUR-a zajedno s pripadajućim zateznim kamatama po godišnjoj kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate na iznos parničnog troška teku od 8. siječnja 2025. pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se tužiteljica s djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 5.219,63 EUR-a, te s zateznom kamatom od 15. veljače 2008., do 15. prosinca 2015., kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženikom 15.11.2007. godine sklopila Ugovor o namjenskom kreditu radi kupnje stana, Broj Ugovora 3211464420, Kreditna partija: 7103928681, solemniziran po javnom bilježniku Željka Maroslavac u predmetu broj ovjere OV-55788/07. Sukladno odredbama članka 1 navedenog Ugovora o namjenskom kreditu tuženik je tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 168.000,00 CHF (stošezdesetosamtisućafranaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, s ugovorenim rokom otplate najkasnije 15.11.2038. Tužiteljica je sukladno odredbama članka 7 navedenog Ugovora o namjenskom kreditu kredit otplaćivala u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 876,38 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Tuženik je opisanim postupanjem u ugovoru o kreditu tužiteljici kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje su tužiteljicu stavile u neravnopravan položaj, što nije u skladu s odredbama članka 3 ZOO-a koji definira da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. Neravnopravnost stranaka dovela je do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice a što nije u skladu s načelom savjesnosti i poštenja iz članka 4 ZOO-a koji definira da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Tužiteljica do dana podnošenja tužbe nije otplatila navedeni Ugovor o namjenskom kreditu te Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu EUR. Ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF tuženik je u stvari povisio cijenu tužiteljičinog kredita, a cijena je bitan element ugovora o kreditu. Kako je navedeno ugovaranje valutne klauzule i posljedično povećanje cijene tuženik učinio jednostrano i nepošteno budući da kao trgovac potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti; to je tuženik prema tužiteljici postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa tužiteljice, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je u predmetu poslovni broj Pž-6632/2017-10 odlučujući o žalbi tuženika presudom od 14.06.2018. potvrdio navedenu prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d.d. (kao prvo tuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužiteljice, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Obzirom na navedeno, tužiteljica smatra da je ništetan i bez pravnog učinka između stranaka dio Ugovora o namjenskom kreditu od 15.11.2007. godine Broj Ugovora 3211464420, Kreditna partija: 7103928681, solemniziranog po javnom bilježniku Željki Maroslavac u predmetu broj ovjere OV-55788/07, koji glasi: dio članka 1 stavak 1 „u iznosu kunske
protuvrijednosti
od
168.000,00
CHF
(slovima:
stošezdesetosamtisućafranakainulapena) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke“; dio odredbe članka 1 stavak 2 koji glasi: „uz valutnu klauzulu“, dio odredbe članka 2 stavak 1 koji glasi: „168.000 CHF (slovima: stošezdesetosamtisućafranakainulapena) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke“; i „sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja“ te dio odredbe članka 7 stavak 1 koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“ i „876,38 CHF (slovima: osamstosedamdesetšestfranakaitridesetosampena)“ Člankom 502 C ZPP-a određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, a kojim presudama je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi pojedini zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Sukladno navedenome, tužiteljica se u ovoj tužbi temeljem odredbi članka 502 C ZPP-a poziva na: 1) presudu Trgovačkog suda u Zagrebu donesenu u predmetu poslovni broj P – 1401/12 od 04.07.2013; 2) presudu Visokog trgovačkog suda RH u predmetu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. Sukladno navedenome, iz citiranih odluka proizlazi da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužiteljice kao potrošača i korisnika kredita na način da je istoj nametnuo i ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu jednostrano promjenjive kamatne stope kredita i to bez jasno definiranih prethodnih uvjeta temeljem kojih se promjenjiva kamatna stopa može mijenjati. Po pitanju zastare, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnošenjem tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P – 1401/2012
04.04.2012. godine došlo je do prekida zastare na temelju članka 241 stavak 5 Zakona o obveznim odnosima, te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a to je bilo na dan 14.06.2018. kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje u predmetu broj Pž-6632/2017-10 kojom presudom je Visoki trgovački sud potvrdio da je ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetno Tužiteljica stoga u ovom predmetu temeljem odredbi članka 1111 i 1115 ZOO-a kojima je regulirano vraćanje stečenog bez osnove zajedno sa pripadajućim kamatama budući je tuženik kao stjecatelj bio nepošten od dana stjecanja, potražuje vraćanje iznosa razlike koje je tuženiku platila zbog nekontroliranog povećanja tečaja valute CHF u odnosu na Kunu koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bila važeća valuta u RH, a obzirom su, kako je navedeno u točki II ove tužbe, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF ništetne. Tužiteljica stoga na ime vraćanja stečenog bez osnove za 2008. godinu potražuje ukupno 1.540,00 EUR specificirano po mjesecima Za veljaču 140,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.02.2008. pa do isplate, Za ožujak 140,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.03.2008. pa do isplate, Za travanj 140,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.04.2008. pa do isplate, Za svibanj 140,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.05.2008. pa do isplate, Za lipanj 140,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.06.2008. pa do isplate, Za srpanj 140,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.07.2008. pa do isplate, Za kolovoz 140,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.08.2008. pa do isplate, Za rujan 140,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.09.2008. pa do isplate, Za listopad 140,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.10.2008. pa do isplate, Za studeni 140,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.11.2008. pa do isplate, Za prosinac 140,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.12.2008. pa do isplate, Tužiteljica stoga na ime vraćanja stečenog bez osnove za 2009. godinu potražuje ukupno 2.400,00 EUR specificirano po mjesecima, Za siječanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.01.2009. pa do isplate, Za veljaču 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.02.2009. pa do isplate, Za ožujak 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.03.2009. pa do isplate, Za travanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.04.2009. pa do isplate, Za svibanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.05.2009. pa do isplate, Za lipanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.06.2009. pa do isplate, Za srpanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.07.2009. pa do isplate, Za kolovoz 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.08.2009. pa do isplate, Za rujan 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.09.2009. pa do isplate, Za listopad 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.10.2009. pa do isplate, Za studeni 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.11.2009. pa do isplate, Za prosinac 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.12.2009. pa do isplate, Tužiteljica stoga na ime vraćanja stečenog bez osnove za 2010. godinu potražuje ukupno 2.400,00 EUR specificirano po mjesecima; Za siječanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.01.2010. pa do isplate, Za veljaču 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.02.2010. pa do isplate, Za ožujak 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.03.2010. pa do isplate, Za travanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.04.2010. pa do isplate, Za svibanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.05.2010. pa do isplate, Za lipanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.06.2010. pa do isplate, Za srpanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.07.2010. pa do isplate, Za kolovoz 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.08.2010. pa do isplate, Za rujan 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.09.2010. pa do isplate, Za listopad 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.10.2010. pa do isplate, Za studeni 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.11.2010. pa do isplate, Za prosinac 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.12.2010. pa do isplate, Tužiteljica stoga na ime vraćanja stečenog bez osnove za 2011. godinu potražuje ukupno 2.640,00 EUR specificirano po mjesecima; Za siječanj 220,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.01.2011. pa do isplate, Za veljaču 220,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.02.2011. pa do isplate, Za ožujak 220,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.03.2011. pa do isplate, Za travanj 220,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.04.2011. pa do isplate, Za svibanj 220,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.05.2011. pa do isplate, Za lipanj 220,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.06.2011. pa do isplate, Za srpanj 220,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.07.2011. pa do isplate, Za kolovoz 220,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.08.2011. pa do isplate, Za rujan 220,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.09.2011. pa do isplate, Za listopad 220,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.10.2011. pa do isplate, Za studeni 220,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.11.2011. pa do isplate, Za prosinac 220,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.12.2011. pa do isplate, Tužiteljica stoga na ime vraćanja stečenog bez osnove za 2012. godinu potražuje ukupno 2.400,00 EUR specificirano po mjesecima, Za siječanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.01.2012. pa do isplate, Za veljaču 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.02.2012. pa do isplate, Za ožujak 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.03.2012. pa do isplate, Za travanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.04.2012. pa do isplate, Za svibanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.05.2012. pa do isplate, Za lipanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.06.2012. pa do isplate, Za srpanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.07.2012. pa do isplate, Za kolovoz 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.08.2012. pa do isplate, Za rujan 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.09.2012. pa do isplate, Za listopad 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.10.2012. pa do isplate, Za studeni 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.11.2012. pa do isplate, Za prosinac 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.12.2012. pa do isplate, Tužiteljica stoga na ime vraćanja stečenog bez osnove za 2013. godinu potražuje ukupno 2.400,00 EUR specificirano po mjesecima, Za siječanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.01.2013. pa do isplate, Za veljaču 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.02.2013. pa do isplate, Za ožujak 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.03.2013. pa do isplate, Za travanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.04.2013. pa do isplate, Za svibanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.05.2013. pa do isplate, Za lipanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.06.2013. pa do isplate, Za srpanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.07.2013. pa do isplate, Za kolovoz 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.08.2013. pa do isplate, Za rujan 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.09.2013. pa do isplate, Za listopad 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.10.2013. pa do isplate, Za studeni 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.11.2013. pa do isplate, Za prosinac 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.12.2013. pa do isplate, Tužiteljica stoga na ime vraćanja stečenog bez osnove za 2014. godinu potražuje ukupno 2.400,00 EUR specificirano po mjesecima, Za siječanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.01.2014. pa do isplate, Za veljaču 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.02.2014. pa do isplate, Za ožujak 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.03.2014. pa do isplate, Za travanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.04.2014. pa do isplate, Za svibanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.05.2014. pa do isplate, Za lipanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.06.2014. pa do isplate, Za srpanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.07.2014. pa do isplate, Za kolovoz 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.08.2014. pa do isplate, Za rujan 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.09.2014. pa do isplate, Za listopad 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.10.2014. pa do isplate, Za studeni 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.11.2014. pa do isplate, Za prosinac 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.12.2015. pa do isplate, Tužiteljica stoga na ime vraćanja stečenog bez osnove za 2015. godinu potražuje ukupno 2.400,00 EUR specificirano po mjesecima, Za siječanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.01.2015. pa do isplate, Za veljaču 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.02.2015. pa do isplate, Za ožujak 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.03.2015. pa do isplate, Za travanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.04.2015. pa do isplate, Za svibanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.05.2015. pa do isplate, Za lipanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.06.2015. pa do isplate, Za srpanj 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.07.2015. pa do isplate, Za kolovoz 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.08.2015. pa do isplate, Za rujan 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.09.2015. pa do isplate, Za listopad 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.10.2015. pa do isplate, Za studeni 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.11.2015. pa do isplate, Za prosinac 200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15.12.2015. pa do isplate. Obzirom na navedeno, tužiteljica predlaže sudu da provede predložene dokaze i donese presudu Konačno, tužiteljica predlaže sudu po provedenom postupku da donese presudu sukladno preciziranom tužbenom zahtjevu od 11. studenog 2024., uz naknadu parničnog troška.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu 3211464420 od 5.11.2007. kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 168.000,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja.Tuženik ističe kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužiteljici je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužiteljici teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 13.06.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 13.06.2018. godine nastupila zastara. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 27.1.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Odredbom čl. 19. d propisano je da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15. Tuženik je u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika (dostupno na www.zaba.hr). Nadalje, tuženik je tužiteljici pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljici sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljičinu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, o kojoj se tuženik očituje u nastavku. Odluka Suda EU u predmetu C-567/20 Sud EU je dana 5. svibnja 2022. godine donio odluku u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga: - što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke); - što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke); - što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – toč. 57. odluke). Tako je Sud EU u prethodnim odlukama iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je Sud EU zaključio u odluci C-567/20, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Slijedom navedenog, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sedmoj sjednici građanskog odjela VSRH, a iz kojeg pravnog shvaćanja proizlazi: ‘’Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ Ovo pravno shvaćanje potrošačima daje isključivo pravo na zatezne kamate na takozvanu preplatu iz konverzije, odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru te kada se sukladno čl. 19.c. ZID ZPK simulirala otplata CHF kredita u EUR-ski kredit. Drugim riječima, tužitelj kao potrošač niti po ovom pravnom shvaćanju nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u, već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a. Budući da tužitelj u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavao provedenu konverziju, to je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos-1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Stav Suda EU iz gore navedene odluke C-567/20 više puta je potvrđen i od strane Vrhovnog suda RH (dalje: VSRH). Prvenstveno je taj stav VSRH već bio iznio u oglednom postupku (rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine, no također je taj stav VSRH i naknadno potvrdio recentim rješenjem posl. broj Rev 1014/18 iz veljače 2022. Naime, VSRH je dana 9. veljače 2022. g. objavio rješenje iz listopada 2021. g. kojim rješenjem je potvrdio da je sklapanjem Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita u tom postupku, tuženik kao Banka udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je isti zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Dakle, VSRH je ovom odlukom opetovano iznio svoj pravni stav vezano za konvertirane ugovore o kreditu te je nedvojbeno utvrdio da se ne mogu smatrati osnovanim potraživanja potrošača kao tužitelja i to jasno navodeći da je sklapanjem Dodatka došlo do udovoljenja njihovim tužbenim zahtjevima, dakle istom tužbenom zahtjevu koji je tužitelj postavio u ovom postupku. Osobito se ukazuje na toč. 12. i 13. cit. rješenja u kojima sud ističe: „12. Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. 13. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Rješenje VSRH posl. broj Rev 1014/18 je kao što smo već ranije naveli u skladu s rješenjem koje je VSRH donio u oglednom postupku. Naime, u oglednom postupku koji se vodio pod posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, dana 4. ožujka 2020. godine doneseno je rješenje kojim je VSRH odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljici sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - K) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj. Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. U smislu navedenog, tuženik ističe da se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, osobito prijedlogu radi provođenja financijskog vještačenja s ciljem izračuna navodno preplaćenih iznosa. Iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta VSRH izraženih u odlukama posl.br. Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda EU C-567/20, proizlaze sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj: Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a i Suda EU, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Tuženik ističe da se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova RH, koji su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima su u konačnici odbili deklatorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom. Dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (osnovanost čega se u cijelosti osporava), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi. U tom smislu Županijski sud u Varaždinu u presudi Gž-1780/2019 od 7. srpnja 2020. navodi: „Imajući u vidu da je prema odredbama ZID ZPK/15 o konverziji prilikom izračuna nove obveze potrošača sada po kreditu u valuti EUR bilo potrebno uzeti sve uplate anuiteta koje sadrže i promjenjivu kamatu i utvrditi visinu obveze koliko bi ista iznosila po ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, na koji način se može doći i do pretplate s kojom je vjerovnik dužan postupati na način propisan čl.19.c ZID ZPK/15, jasno je da za utvrđenje da li je tuženica stekla utuženi iznos bez osnove, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 je odlučna. Obzirom da Aneks ugovora o kreditu predstavlja pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, da je Aneksom ugovora o kreditu definirana kamatna stopa i način njezine promjene, te imajući u vidu činjenicu da su stranke Aneksom ugovora o kreditu u članku 2. istoga utvrdile na dan 30. rujna 2015. manjak u iznosu od 226,2 EUR-a, zahtjev tužitelja za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u ovom konkretnom slučaju ne može biti osnovan.“ Na jednak način prethodne okolnosti potvrđuje isti sud i u odluci broj Gž-1938/2019 od 19. svibnja 2020. Ta stajališta potvrđuje i Županijski sud u Dubrovniku u presudi Gž-706/2019 od 29. travnja 2020., a u kojoj odluci, između ostalog, sud ističe i da tužitelj nije morao pristati na konverziju, prema ponudi koju je tužena morala dati, kao i da je ZIDZPK/15 propisao obračun, proceduru i rok u kojem su banke morale dati ponudu klijentima radi konverzije, pa ako potrošač prihvati konverziju, taj sporazum predstavlja među strankama novu pravnu osnovu zbog čega tužitelj nema osnove za isplatu na temelju stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (utvrđenje koje jest bilo predmetom tužbenog zahtjeva). Slijedom navedenog, stav je tuženika da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove. Međutim, sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, sukladno gore navedenim odlukama, tužitelj nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovan. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 15.02.2008. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: (za razliku u tečaju u CHF) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita; (na okolnost konverzije kredita) - da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). (na okolnost utvrđene preplate na dan 30.9.2015.g. u članku 5. Dodatka Ugovoru o kreditu.) da se vještak očituje koliki je prilikom izračuna konverzije iznos preplate , odnosno kolika je razlika između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate i zbroja rata/anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.
3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u kreditnu partiju tužiteljice(list 16-27 spisa), Ugovor o kreditu i dodatak ugovora o kreditu (list 28-49 spisa),pregled promjena kamatnih stopa po kreditu ( list 52 spisa), promet po kreditu/specifikacija uplata (list 53-91 spisa), izračun konverzije (list b241-247 spisa), prijedlog izmjene ugovora o kreditu (list 249 spisa), proveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po IS iz Centra za financijska vještačenja u Zagrebu, (list - 451-466 spisa), te je saslušana tužiteljice (list 496-497 spisa).
4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim do iznosa od 13.360,37 EUR-a.
5. Između stranaka nije bilo sporno:
- da su stranke 15. studenog 2007. zaključile predmetni ugovor o kreditu
- da je tuženik tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 168.000,00 CHF, uz valutnu klauzulu
- da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja
- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu,
-da su stranke 27.siječnja 2016., sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.), a kojim je ugovorena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro,
6. Među strankama je bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara predmetnog potraživanja, status potrošača tužitelja, te činjenica da li se u ovom postupku mogu primjenjivati odluke donesene u kolektivnom sporu.
7. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopila konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope po jednostranoj odluci banke i odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.
8. Saslušana tužiteljica iskazala je da je kredit uzela 2007. godine, izabrala je ZABA-u iz razloga što je tamo imala otvoren račun i sve kartice. Kredit je uzela za rješavanje stambenog pitanja, tada je još živjela s roditeljima i kredit je uzela kako bi riješila stambeno pitanje. Kada je sklapala kredit radila je u Croatia Airlines, kao i danas. U vrijeme sklapanja krediti nije imala nikakav obrt niti je bila član nikakvog društva. Kada je došla u banku ponuđen joj je samo kredit u CHF, a on je prezentiran kao najpovoljniji kredit, siguran, te je rata za njega bila manja nego za kredit u eurima, objasnili su joj da je CHF stabilan tečaj i da će na kraju otplatiti manje nego da uzme kredit u eurima. Početna rata bila je nešto manja od 4.000,00 kn, a narasla je u jednom trenutku preko 6.000,00 kn. Da je znala da će joj toliko narasti rata taj kredit ne bi uzela. To joj je bio prvi kredit koji je uzela, iznos na koji joj je rata narasla praktički joj je uzeo cijelu plaću, tako da joj nije ostalo za režije i za život ništa. Rekli su joj da se rata može promijeniti, ali ne i u tolikoj mjeri, u biti su joj objasnili da se promjene u tečaju CHF ne očekuju, jer je to već godinama stabilna valuta. Nije bila u mogućnosti pregovarati niti o jednoj odredbi ugovora. U biti, kada su joj odobrili kredit pozvali su ju na potpisivanje ugovora i to je bilo to, tu se nije moglo ništa mijenjati. Konverziju je potpisala iz razloga jer nije vidjela gdje je tomu kraj, koliko ta rata može skočiti. Imala je doma dvije bebe, tako da je potpisala konverziju kako bi prebacila kredit u eure, odnosno, kako bi imala nekakvu stabilniju ratu. Prilikom sklapanja konverzije ništa joj nisu posebno objašnjavali, u biti bilo je isto kao i kod potpisivanja osnovnog ugovora 2007. Laički je računala, uzela je kredit koji bi sada iznosio oko 105.000,0 eura, plaća ga od 2007.g. a još ima za otplatiti oko 60.000,00 eura. Niko ju u banci nije upozorio da je CHF "tvrda valuta" u kojoj se štedi, a ne uzimaju se krediti, niti da HNB nema mogućnost da utječe tečaj CHF-a. Nitko ju nije upozorio niti joj je rekao da su takvi krediti u Austriji čak bili zabranjeni. Na posebno pitanje pun. tuženika odgovara da je ug. o kreditu pročitala, te da je bila je svjesna što znači valutna klauzula.
9. Iskaz tužiteljice sud u cijelosti prihvaća budući ga ocjenjuje logičnim i uvjerljivim.
10. U konkretnom predmetu uvidom u ugovor o kreditu tužiteljica je navedena kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.
11. Iz iskaza tužiteljice također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nije se pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli, da tužiteljici nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njezine novčane obveze, o rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tako da tužiteljica, kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez, nije imala mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe.
12. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
13. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužena ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
14. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP- a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
15. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
16. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod I izreke.
17. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećena izvršenom konverzijom.
18. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.
19. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. - u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.
20. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
21. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužiteljica odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.
22. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, došlo do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF počinje teći 14. lipnja 2018., kada je tužiteljica kao potrošač mogla saznati za nepoštenost tih ugovornih odredbi, a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Obzirom da je tužiteljica tužbu za isplatu preplaćenog iznosa podnijela 13. lipnja 2023., to nije prošla petogodišnji zastarni rok, obzirom da se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. dalje ZOO).
23. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužiteljice sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po Centru za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba
24. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj, visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u utuženom razdoblju, iznosi ukupno 14.720,56 EUR. Vještak napominje kako tijekom otplate kredita tečaj nije bio niži od tečaja na dan isplate kredita. Shodno prethodno navedenom, nema negativnih razlika. Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. Sukladno Dodatku Ugovoru o kreditu, čl. 5 utvrđeno je da prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR. Njihova razlika predstavlja preplatu tužitelja koja na dan izračuna konverzije (30.09.2015.g.) iznosi 6.615,83 EUR. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije kredita (28.01.2016.g.) iznose 5.255,64 EUR. Pod pretpostavkom da se primjenjuje čl. 171 ZOO-a (red uračunavanja), tada bi preostali iznos preplate priznate po konverziji nakon umanjenja sa iznosom zateznih kamata obračunatih na svaki preplaćeni anuitet do dana provođenja konverzije iznosio 1.360,19 EUR.
25. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik ističe da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ali i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja. Tuženik također ističe da je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev bez da je umanjila preplaćeni iznos za iznos pretplate priznate u konverziji, pa bi usvajanjem takvog tužbenog zahtjeva dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja.
26. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, sud isti u cijelosti prihvatio, budući je isti izrađen u skladu s pravilima struke.
27. Osnovan je prigovor tuženika da je ukupno preplaćeni iznos potrebno umanjiti za iznos priznat u konverziji, budući je tužiteljica provedenom konverzijom djelomično obeštećena, međutim ne u cijelosti, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka budući je utvrđen preostali iznos preplate priznate po konverziji nakon umanjenja sa iznosom zateznih kamata obračunatih na svaki preplaćeni anuitet zbog promjene tečaja do dana provođenja konverzije, pri čemu je i dalje ostao iznos pretplate priznate u konverziji od 1.360,19 EUR-a, a za koji je iznos dalje umanjen tužbeni zahtjev od 14.720,56 EUR-a, tako da ukupna visina preplaćenog iznosa tužiteljice iznosi 13.360,37 EUR-a, radi čega je navedeni iznos i dosuđen.
28. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužiteljica nije u potpunosti obeštećena, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi.
29. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.
30. Budući da se za iznos naveden u izreci bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništavih odredbi, to je tuženik dužan tužiteljici vratiti preplaćeni iznos uz zateznu kamatu koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u izreci. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.
31. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 145/23, 155/23).
32. Tužiteljica je tužbeni zahtjev uredila nakon provođenja financijskog vještačenja, na način da je zatražila isplatu iznos od 14.720,56 EUR-a, s kamatama. Tuženik se podneskom od 20. studenog 2024., usprotivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva tužiteljice, te je predložio da sud glede kondemnatornog zahtjeva donese meritornu odluku prema prvotnom postavljenom zahtjevu iz tužbe od 13. lipnja 2023., sve sukladno čl. 193 st.2 ZPP-a. Radi navedenog tužiteljica je odbijena s djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 5.219,63 EUR-a, te s zateznom kamatom od 15. veljače 2008., do 15. prosinca 2015.
33. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1 ZPP-a, budući je tužiteljica dokazala osnovu, a glede kondemnatornog tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi pa je tužiteljici priznat zatraženi trošak sastava tužbe, pristup ročištima od 10.04.2024. i 27.11.2024., za sastav podneska od 11.11.2024., i 28.03.2023 za svaku radnju naknada u iznosu od 500,00 EUR-a, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sve uvećano za 25 % PDV-a, u iznosu od 625,00 EUR-a. Tužiteljici je također priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR-a, ili ukupno 3.525,00 EUR-a.
34. Tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 123,23 EUR- a, s obzirom da je istu platila, međutim nije joj priznat trošak sudske pristojbe na presudu budući je obveznik te pristojbe tuženik, s obzirom na izmjene zakona o sudskim pristojbama prema kojima su tužitelji potrošači oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi (čl. 11 toč.20 Zakona o sudskim pristojbama NN118718,51/23).
35. Na navedeni način tužiteljici su ukupno priznati troškovi u iznosu od 3.648,23 EUR-a, sa zakonskom zateznom kamatom sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima u vezi s čl.151 st. 3 ZPP-a, tekućom od presuđenja do isplate.
36. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude pod I. do IV. U Krapini 8. siječnja 2025.
SUTKINJA
Jasmina Božić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.
Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.
Dostaviti:
1. Odvj. Damir Sajko
2. Odvj. Kruno Knežević
